Čovjek je ništa ako nema glas. Ja ga nikada nisam imala. Glas da se izborim za sebe. Glas da se suprotstavim glasovima snažnijima od mog: glasovima roditelja, prijatelja, ljubavnika, profesora, šefa, kolege ili nepoznatog nasilnika na ulici. Glas pretih da bi bio primijećen, da bi se istaknuo, a ne tek stopio s jekom ostalih.
Zato me posebno taknula umjetnica Ivana Müller i njena prezentacija O!GLASU održana sinoć u Teatru &TD. Predstava/prezentacija/performans, nije ni bitno kako ćemo je nazvati, dala je snažnu poruku kroz medij devet glasova, poruku kako glasovi imaju izuzetnu moć – svemoć, kako se glasovima može manipulirati, govoriti u ime slabijeg, zavoditi, kao i da glas može biti nad-glasan, smisao izgubljen u više-glasju, su-glasje stvoreno umjetno, izvježbano.
Glas ima prisutnost, tijelo čak i ako se ono ne vidi, glas stvara očekivanja i može donijeti razočaranje kada dobije vidljiv oblik, kao i stvoriti predrasude, glas nas reprezentira i stoga je na njemu velika odgovornost.
Performans je zato odličan ‘statement’, slučajno ili ne tempiran taman uoči 1. maja, praznika rada u kojem su glasovi radnika utopljeni u glasnijim glasovima članova sindikata i besplatnim porcijama graha, i isto tako odličan komentar u doba kada politika ušutkuje glasove neistomišljenika u kulturi i medijima smjenama i oduzimanjem ili uskraćivanjem sredstava za rad.
Glasovi koji su na predivan način izašli iz mraka pod reflektore su glasovi dramaturginje Jasne Žmak, koreografa i plesača Brune Isakovića, plesačice Ivane Kalc, glumaca Hrvoja Perca, Jelene Mesar, Nine Sabo i Marina Tudora, te producentice Ane Letunić i strip scenarista Emira Pašanovića.
Odabir glasova/performera sigurno nije slučajan, oni dolaze iz različitih profesija, njihove su osobnosti različite, njihovi glasovi različitih boja i jačina, ali smo ih sve saslušali i – čuli. Upravo je to poanta, sluša i, što je još bitnije, čuje onaj tko želi čuti. Bez obzira je li glas tih, glasan, isprekidan, nečujan ili je – na papiru.
