Ustaše u raljama postmodernizma: Thomas Pynchon u svoj novi roman ubacio Kraljevinu Jugoslaviju i lekciju o pozdravu ZDS - Monitor.hr
Jučer (23:00)

Još da PTA snimi film prema romanu, gdje bi nam bio kraj

Ustaše u raljama postmodernizma: Thomas Pynchon u svoj novi roman ubacio Kraljevinu Jugoslaviju i lekciju o pozdravu ZDS

“Shadow Ticket” se ove godine čekao nestrpljivije nego inače: uoči izlaska iz tiska u kinima je zaigrala bjesomučno hvaljena “Jedna bitka za drugom” P. T. Andersona, snimljena prema motivima Pynchonovog “Vinelanda”, pisac je visoko kotirao na kladionicama za Nobela, a i ovo bi mu, s obzirom na to da je napunio 88 godina, lako mogao biti posljednji roman. I onda on u njega stavi ustaše. Kažem vam, zavjera.

Ako Thomas Pynchon i ne kuje zavjere protiv Hrvatske – znaju svi koji su ga čitali – onda nevjerojatne, uvrnute urote redovno pokreću radnju njegovih romana. Pa je tako i ona epizoda iz logora za obuku ustaških terorista samo jedan od narativnih krakova kojima tipično pinčonovska priča poput neke pomahnitale hobotnice grabi čitaoca s raznih strana.

Svega tu ima: tajanstvenih podmornica i golemih cepelina, Kraljevine Jugoslavije i kokaina, lampadofilije (to bi bilo seksualno uzbuđenje pri pogledu na lampu) i Međunarodnog sindikata radnika u industriji sira, “Hitlernazionale” (to je pak pjesma koju na melodiju “Internacionale” Führeru pjevaju nacisti) i nečega što se zove Gesichtsröhre ili u prijevodu Face-Tube, a u osnovi predstavlja nacistički prototip Facebooka iz tridesetih godina prošlog stoljeća… Boris Postnikov za Novosti


Slične vijesti

22.10. (22:00)

Jugoslavija je mrtva, ali književni ratovi još pucaju

Postnikov: Jedina žrtva Jugoslavije bila je – jugoslavenska književnost

Novinar i kritičar Boris Postnikov govori o optužbama za “jugonostalgiju” nakon objave knjige Književna Republika Jugoslavija, pojašnjavajući da je cilj uspostavljanje slobode čitanja i kritike izvan strogih nacionalnih kanona. Prisjeća se rada u marketingu i uređivanja tjednika Zarez u vrijeme studentskih i aktivističkih prosvjeda. Govori o odnosu ljevice prema kapitalizmu te brani Hajduk i njegovu najuspješniju povijest pod petokrakom. Zaključuje da kritički osvrt na jugoslavenski period omogućuje učenje iz prošlosti, a da međunarodna prepoznatljivost postjugoslavenskih autora nadilazi domaće političke prepirke. Odbacuje optužbe o “jugonostalgiji” i ističe da se o Jugoslaviji danas smije govoriti samo negativno. Kritizirao je i Mirjanu Kasapović zbog, kako kaže, nepoznavanja književne teorije te dodao da su anacionalni autori poput Ugrešić i Matvejevića često bili žrtve nacionalističkih pritisaka. Novosti

17.10. (10:00)

Filozofski teatar izvan teatra

Postnikov: Dubravka Vrgoč promašila temu – bojkot nije “cancel culture”

Ako je ravnateljici trebao neki upečatljiv strani termin, pritom, nije trebala tražiti daleko. Varufakisov bojkot (Index) očito, naime, pripada pokretu poznatom po nazivu BDS: boycott, divestment, sanctions. Ili: bojkot, povlačenje investicija, uvođenje sankcija. BDS Hrvatska, na kraju krajeva, potpisao je još onaj ljetošnji poziv na otkazivanje Naharinovog gostovanja. Ali Vrgoč, čini se, o tome ne zna ništa. I tu dolazimo do problema: njezini pozivi na “dijalog”, na “zajedničko promišljanje svijeta” i na “susret različitih pogleda” ne mogu biti ništa nego floskula ako osoba koja na dijalog poziva odbija odvojiti barem malo vremena da se informira o “različitim pogledima” ljudi s kojima bi “zajednički promišljala svijet”.

A nije teško informirati se. Lakše je, naravno, unaprijed otpisati neistomišljenike kao ekstremiste, čudake zatvorene za bilo kakvu raspravu, strašne kancelaše i kancelašice. Međutim, iza pokreta BDS stoji preko 20 godina zajedničkog internacionalnog iskustva, suradnja nebrojenih organizacija i pojedinaca, razmjena znanja i uvida. Ništa ekstremno ne sadrži njihova platforma: BDS se eksplicitno poziva na Opću deklaraciju o ljudskim pravima i na šire tekovine međunarodnog prava. Boris Postnikov za Novosti o traženju da se otkaže nastup plesne predstave izraelskog koreografa.

12.10. (18:00)

O pričama i PR-ičama

Postnikov: Što propuštate ako nemate 250 do 400 eura za Hararija u Lisinskom

Zadatak da nas uvjeri kako Harari uživo vrijedi svakog od onih 250 do 400 eura preuzela je zato na sebe naša vodeća PR-stručnjakinja, koja ga u Zagreb i dovodi. Anonimni profesor srednjovjekovne povijesti s jeruzalemskog sveučilišta prometnuo se u globalnu zvijezdu relativno rano, već s 35 godina i knjigom Sapiens. Ono što homo sapiensa razlikuje od svih ostalih vrsta, naime, prema njemu je sposobnost pričanja priča.

Priče pritom nisu samo male lične ni pripovijesti ni veliki mitovi, nego su priče manje-više sve: nacije i korporacije, religije i novac, kapital i države. Hararijeva idealistička potka perfektno rezonira s pravilima vremena. Harari se iz pop-povjesničara prometnuo u komentatora aktualnih zbivanja, futurologa i neku vrstu self-help gurua. Svojoj publici nudi točno ono što joj treba: veliku povijesnu priču za one koji malo čitaju, analizu aktualnih zbivanja koja nikoga pretjerano ne izaziva, izazove budućnosti za one koji ne bi mijenjali sadašnjost. Boris Postnikov za Novosti

05.10. (09:00)

U redu je da budemo demokratska država, ali ne i sasvim slobodna

Boris Postnikov: Tatica matica

Kada Damir Zorić progovara, onda ne govori samo novi predsjednik Matice hrvatske, nego nam se kroz njega obraća sama Istina Hrvatskog Društva kao takva. A istina glasi: kulturu su nam oteli ekstremisti, podvalivši provokaciju umjesto umjetnosti, a na nama je da se ne valjamo u njihovoj ideološkoj kaljuži…

Iza Zorića ostaje temeljito obavljena partijska zadaća čiji se uspjeh mjeri dugom listom afera: od problematične trgovine dionicama Istarske i Hrvatske poštanske banke, preko privatizacije desetak dubrovačkih hotela, rasprodaje niza tvrtki kao što su virovitička Šećerana, Dalekovod i Tempo po diskontnim cijenama, pa sve do one najslavnije, prodaje Večernjeg lista za mizernih 20-ak milijuna njemačkih maraka nepoznatim kupcima skrivenima iza nekog off-shore računa na Djevičanskim Otocima.

Od špijunsko-političkih afera i privatizacijske pljačke devedesetih, preko lukrativnog financijskog sektora i titule prvog među poslodavcima pa sve do ađutanta mafijaško-nogometnog bossa regije, Zorićev curriculum vitae ispisuje tako ključne postaje 35-godišnjeg sazrijevanja hrvatskog društva i države. Boris Postnikov za Novosti

19.09. (09:00)

Autoironija karikature

Postnikov o Književnoj groupie: Od skandala do Nacionala

Publiku zabavlja divlja satira lokalne književne i kulturne scene, politički nekorektna fikcionalizacija stvarnih osoba: Svirac piše o tome kako preko mobitela trola Zorana Milanovića i Juricu Pavičića, tulumari s hrvatskim glumicama, tumara premijerama i festivalima, cuga na šibenskom Fališu s Katarinom Peović kojoj fali za pivo… I sam je, naravno, ironijska konstrukcija: prvo lice gonzo-fikcije mora biti neka vrsta marginalnog autsajdera pa je Svirac nesvršeni student književnosti iz provincije, sin ratnog veterana među zagrebačkim kultur-ljevičarima, novinar koji se vucara po dosadnim promocijama u potrazi za besplatnim alkoholom i usputnim seksom.

Putanja Željka Špoljara odlična je ilustracija teze da društvene mreže one koji na njima uspiju redovito vode u konzervativnije vode. Započeo je prije dvadesetak godina, skriven iza blogerskog heteronima, trolajući post-FAK-ovsku scenu kojom su tada vladali popularni pisci s obaveznom kolumnom u mainstream medijima. Danas, na glasu kao satiričar bez kočnica i tabua, na toj je književnoj sceni pronašao vlastitu nišu: sam je autor čitanih knjiga i kolumnist tiskanog tjednika, gost nacionalnih televizija i lokalnih knjižnica. Postigao je sve ono što nije uspio svojim „ozbiljnim“ naslovima i sve što je – u ironičnom obratu – prije dvadesetak godina bio prosječni san prosječnog hrvatskog književnika. Boris Postnikov za Kritiku-HDP

10.09. (20:00)

Kulturno ljeto, dvije i dvadeset peto

Postnikov: Kulturkampf po vrućini

Boris Postnikov za Novosti donosi abecedni pregled ljeta kada je politika zavladala kulturom, a kultura politikom. Od Andreja do Žena, preko Benkovca i Cece, Jergovića i Palestine, Severine i Thompsona, ne zanemarujući pritom, u skladu s uputstvima iz Vlade, osjećaje branitelja i njihovih obitelji:

  • A kao Andrej Plenković, premijer RH koji je odgovoran za trovanje javnog prostora prijetnjama, zabranama i ustaškim parolama.
  • B kao Benkovac, grad u kojem se manji, ali glasniji dio ratnih veterana predvođenih izvjesnim Nediljkom Gendom postrojio pa spriječio održavanje festivala “Nosi se”. Osim uvreda i fizičkog napada na novinarku Melitu Vrsaljko, prtljali su nešto o “braniteljima” i “Domovinskom ratu” što s programom festivala nema veze.
  • C kao Ceca a.k.a. Svetlana Ražnatović, pjevačica i udovica srpskog ratnog zločinca Arkana, popularna u Hrvatskoj. Njene pjesme rado izvodi Gendina kći Emily. Šta tata misli o tome? “Smiješne prozivke, te Cece i neke Cece, ja to ne slušam.”
  • Ć kao treće slovo riječi “neće” koje anonimni autor prijetećeg grafita upućenog Miljenku Jergoviću nije uspio pogoditi: “Jedne kolovoške noći Miljenko neče dobro proći.”
  • Đ kao Đoni, Štulić B. Naciji se obratio jednom od svojih internetskih poslanica koja započinje – kako drugačije – prisjećanjem na rimske careve Tiberija i Kaligulu, nastavlja se citiranjem samoga sebe, a završava komentarom Thompsonovog koncerta (vidi pod “T”). “Dezerter junak jednog doba iako pušku ne uzeše a pjesme o herojstvu otpjevaše”, kaže Štulić, a ako njegova poruka može zvučati kao glas razuma, onda definitivno ne može biti dobro.
  • E kao eskalacija: pojam kojim bi se u najkraćem mogla opisati ljetna kulturna zbivanja…
22.08. (18:00)

'Da s njegovog puta ne skrenemo'

Postnikov: Politička scena boluje od nečega poput tuđmanije proganjanja – gdje god se okrenu, svi vide Franju

Mitska figura Franje Tuđmana podignuta je, naravno, na temeljima polupredsjedničkog sustava: njemu su bile prepuštene poluge izvršne vlasti, mogao je smijeniti vladu, bilo mu je dozvoljeno da istovremeno drži funkcije predsjednika države i predsjednika partije… Sve to i još ponešto razmontirano je odmah nakon Tuđmanove smrti obuhvatnim ustavnim promjenama. Sam je temelj državnosti tako premješten par koraka dalje kako više nitko ne bi mogao steći političku moć nalik na onu Oca Domovine. Ako je Tuđman uspostavio hrvatsku državu, kao što ponavlja politička predaja, onda se ispostavlja da sadašnja Hrvatska nije ta država. Ako je ustanovio pravila – drugim riječima – učinio je to jer sam nije bio pravilo, nego iznimka.

Što se tiče ekonomske politike, Tuđman je – rekli bi zoomeri – bio delulu. Uglavnom nesvjestan neoliberalne prakse koja je devedesetih oblikovala isti onaj svijet u koji je porinuo svoju dragocjenu, malenu Hrvatsku, Franjo je sanjario o nacionalnoj ekonomiji predvođenoj nacionalnom elitom. Perjanice njegove ekonomske kontrarevolucije poput Miroslava Kutle i Ivice Todorića vuku se po sudovima i zatvorima, poslovna carstva su im završila u ruinama, a od svega je ostala samo duboka klasna društvena podjela… Boris Postnikov za Novosti.

21.07. (21:00)

Neznanstvena povijest

Postnikov: Kad revizionisti marširaju

U Crnoj Gori najveću državnu nagradu, nazvanu u čast antifašistima, dobiva pisac koji slavi četnike, u Srbiji četnici slave sami sebe, u Hrvatskoj ovih dana slave ustaše, a slovenska zastupnica kroz Evropski parlament uspješno gura rezoluciju o zločinima jugoslavenskih komunista u kojoj se antifašistička borba ne spominje ni slovom… ovdašnjim revizionistima Jugoslavija ne smeta zato što bi doista bila nekakav politički faktor ili stvarna prijetnja lokalnim nacionalizmima, nego zato što njena povijest čuva sjećanje na široki narodni pokret otpora, na hrabrost kojom se u blokovski podijeljenom svijetu gradio vlastiti put i, napokon, na sposobnost da se dokaže – a baš to je danas najveća hereza – da politika ne mora ostati umijeće mogućeg, nego može postati vještina kojom se ono naizgled nemoguće pretvara u stvarnost. Jer kako god da okreneš, jugoslavenski je period bio jedini kada je na našim prostorima zaista imala smisla ona rečenica, znate već na koju mislimo: “Ovo što ima kod nas, toga nema nigdje na svijetu.” Boris Postnikov za Novosti

07.07. (10:00)

Ipak smo svi platili za njega, kupili ulaznicu ili ne

Boris Postnikov o koncertu na Hipodromu: Okupacija u 26 slika

Kad smo kod medija i tržišta, jeste li i vi primijetili kako su netragom nestali svi oni koji redovno prozivaju kojekakve lijevoliberalne udruge, umjetničke vucibatine i ostale sumnjive sisače javnih sredstava – poručujući im da se skinu s budžeta i da se izvole uputiti na tržište? Sada kada smo konačno dobili pravo kulturno tržište u vidu polumilijunske koncertne publike, međutim, ispostavilo se da to tržište treba itekako servisirati javnim uslugama i sredstvima – od policije do doktora, od HAC-a do čistača ulica, od cisterni s besplatnom vodom do HRT-ovog programa – i to u opsegu koji besposleni lijevoliberalni paraziti ne bi umjeli isisati kroz nekoliko godina. Gdje su komentatori zabrinuti za stanje javnih financija ovih dana, gdje su veliki promotori tržišta? Boris Postnikov ima još pitanja za Novosti.

04.07. (16:00)

Bolje da su se vjenčali u Amazoni

Postnikov o ‘Vjenčanju stoljeća’: Da su naše poruke barem malo opasnije, možda bi se i nova svjetska oligarhija manje razmetala

Slavlje je trajalo puna tri dana, paparazzi su kolabirali na mediteranskim vrućinama, a umjesto darova, uzvanice su donirale novce u dobrotvorne svrhe. Uobičajeno vjenčanje stoljeća, reklo bi se. Takva gledamo svakih nekoliko godina. Mada, ako vam je ovo vjenčanje stoljeća izgledalo isto kao i inače, možda vam je promaklo da je stoljeće u međuvremenu postalo nešto drugačije. Superbogataši se više ne skrivaju na planinskim vrhuncima “Mountainheadsa” ili Davosa, nego unajmljuju čitave gradove, rastjerujući helikopterima, jahtama i pidžama partyjima bunovne građane, koji su na kraju uspjeli promijeniti lokaciju samog pira, potjeravši mladence iz renesansne zgrade Scuola Grande della Misericordia, zaprijetivši da će zatrpati kanal plastičmnim krokodilima.

U gradu s manje od 50 hiljada stanovnika koji svake godine pregazi masa od preko 20 milijuna turista i to je, valjda, nekakva pobjeda. I razlog da nešto proslave i oni koji nisu pozvani u Bezosove svatove. A opet, pobjeda koja se sastoji u tome da izmjestite bogataški pir par kanala dalje na kraju ipak djeluje – kako da kažem – kao pirova pobjeda. Baš kao što ima nečeg žalosnog u tome da se glavna poruka čovjeku koji raspolaže bogatstvom većim od proračuna prosječne države sastoji u tome da bi, eto, mogao platiti nešto veće poreze. Boris Postnikov za Novosti