Vedrana Rudan: Čovjek - Monitor.hr
15.03.2020. (10:00)

Vedrana Rudan: Čovjek

Meni se ministar Vili Beroš jako sviđa, draga mi je i epidemiologinja Alemka Markotić koja nam se često obraća, ali toliko smo se puta opekli sa našim ministrima zdravlja da me ni ministar ni gospođa nisu smirili. Srećom, poznajem predstojnika Klinike za plućne bolesti Jordanovac akademika Miroslava Samaržiju. Lik je fenomenalan. Akademik Samaržija je potpuno siguran da ekipa koja trenutno vodi nacionalnu akciju spašavanja funkcionira fenomenalno. Hrvatska koronu drži za rogove, ako se bolest otme Akademik zna da će se naši liječnici s tim moći nositi. Jedini je liječnik u Hrvatskoj kome vjerujem bez ostatka. I još mi je akademik Samaržija rekao: “Moramo čuvati jedni druge” – piše Vedrana Rudan.


Slične vijesti

Jučer (18:00)

Univerzalna kultura

Basara: Kultura veličine

Da bi neka nacija postala velika, bogata i uspešna, ne mora (bar ne u početku) biti mnogoljudna – u vreme Petra Velikog, mog omiljenog tirjanina – Rusija je imala oko 12 miliona stanovnika i imala je sve šanse da u ondašnjoj relativno bliskoj budućnosti postane Severna Srbija. Ono što stvara veliku naciju nije nacionalno brojno stanje, nego veličina pojedinca koji snagom lične volje, jasno postavljenim ciljevima i prioritetima razbucava inertnu nacionalnu volju, zadušnobapstva i konzervatizme i nasilnim putem – čak protivno nacionalnoj volji – stvara veliku naciju.

Petar Veliki je za Rusiji njegovog vremena bio ono što je Đinđić bio za Srbiju (svih vremena), dakle: „nemački špijun“ i „antihrist“, neko ko „sarađuje s kriminalcima i brodograditeljima“ i „pljuje na sve što je rusko“. Petar je shvatio da ne postoje nikakve zapadne i istočne vrednosti, nikakva zapadna i istočna kultura, da postoje samo univerzalna kultura i univerzalne vrednosti, kojih se svi pridržavaju u granicama svojih skromnih mogućnosti, ali da zauzvrat postoje zapadne i istočne tehnike i da Rusija – ako hoće da bude dostojan takmac Zapadu, što je vrlo brzo postala (i ostala) – mora da usvoji zapadne tehnike i zapadne radne etike. Svetislav Basara

Prekjučer (23:00)

Nema straha, ipak živimo u najboljoj od svih mogućih ekonomija

Beck: Ako netko farba kosu, mogao bi farbati i građane

Ja, koji se vrlo slabo razumijem u ekonomiju, sada s dubljim razumijevanjem pratim vijesti. Neka hrvatska komora spiskala je neke tisuće eura u New Yorku – pa to nije lopovluk, nego blagodat za hrvatsku državu, jer ih je ubacila u peć američke inflacije umjesto da pregrije naše gospodarstvo.

Čitam i o neprilikama Gorana Ivaniševića s njegovim milijunima na računima u Monaku. Zamislite strahote da je te novce donio ovamo: kod nas je već kvadrat stana nedohvatan običnom smrtniku, a vidite pošto su stanovi u Monte Carlu – oni su toliko pregrijali svoje gospodarstvo da samo što nisu propali.

Čitam i da se Pavlek ne kani vratiti u Hrvatsku sa svojih 30 milijuna eura. Hvala Bogu! Toliki novac zacijelo bi nas upropastio. Sada drugačije gledam i na svoj posao. Primjerice, za jedne kulturne novine pišem za isti honorar kao i prije 30 godina, kada sam tamo bio mladi početnik. Dosad me to ljutilo, ali sad shvaćam da je to zato da ne pregrijem našu ekonomiju. Boris Beck za Večernji (tekst možete pročitati i na Narodu)

Subota (15:00)

Hvalite me, usta moja resorna

Ivančić: Bullshit.hr

Gospođa Obuljen ne može se nadiviti uspjesima koje je nanizala u deset godina mandata: od poticanja čitanja do poticanja pisanja, od unapređenja položaja umjetnika do uvođenja “kulturne iskaznice” za mladež, od projekta ovog do projekta onog, od reforme ove do reforme one, od obnove kulturnih objekata do snaženja kulturnih subjekata…

To je ta retorička strategija. Dok govori – a govori mnogo – gospođa Obuljen kultiviranim rječnikom pljuje po onome što čini, skupa sa suborcima iz “ozbiljne političke opcije”, ali ruke su pouzdano oprane, jer uvijek su tu direktni egzekutori čija će bespogovorna šutnja štititi komandno lice, a po potrebi i cijelu komandnu garnituru. Da nije tako, riječi bi imale samoubilački učinak.

Odredi za egzekuciju, naime, u istome paketu provode vladajuću volju i dokidaju odgovornost vladajućih. Savjeti, komisije, povjerenstva, vijeća… žandarmerijski su uredi hrvatske kulture, čiji predani rad omogućuje komandnome licu da sa sigurnoga odstojanja cvrkuće o slobodi. Viktor Ivančić za Novosti

Subota (13:00)

A ni Božje ruke ne mogu više ući u legendu

Uvođenje VAR-a dovelo je do toga da će odsad Golijat svaki put natamburati Davida

Ono što je njegovo svevideće oko vidjelo, doista se u stvarnosti dogodilo. Ali tu stvarnost sudac nije vidio. I ne samo da je on nije vidio, nego to vidio nije nijedan televizijski gledatelj, koliko god mu ekran bio velik, a publika na svjetskim prvenstvima u amerikama ionako je takva da ne bi znali u što gledaju ni da su nešto vidjeli. I premda se u stvarnosti dogodilo da je Dominik Livaković prekršio pravilo igre, te bi se jedanaesterac po pravilniku morao ponoviti, od toga u vremenima prije VAR-a ne bi bilo ništa, nego bi Hrvatska povela i bog te veselio.

Bila bi to sitna prevara, na kakvima se, još od Staroga zavjeta, zasniva Davidova borba s Golijatom. Nogomet je igra na zelenoj livadi koja se prostire dokle čovjeku doseže pogled, ali u dnu tog pogleda, na prostranstvu livade, uvijek se nešto malo zamuti. Na tim zamućenjima u ljudskome oku, najčešće u oku glavnoga suca, a katkad i u očima igrača, uveliko se u proteklih sto i kusur godina temeljio sav čar nogometne igre. Sitna prevara je kao dribling. Ustvari, sitno varanje u nogometnoj igri metafizički je dribling, kojim onaj slabiji ili vještiji i mudriji nadigra jačeg i glupljeg. Promišlja posljednji nogometni romantik Miljenko Jergović.

Četvrtak (20:00)

Kako nam je presudila bijela točka

Gudžević: Penal je rođen kao kazna, da bi kasnije postao rješenje, što je jugoslavenski izum

Hadžibegićev promašaj je trideset i šest godina već predmet mitizacije i mistifikacije. Proizveden je u fatalni propust koji bi, da se nije desio, mogao ništa manje nego spasiti državu Jugoslaviju. I dandanas Hadžibegić sluša od graničnih službenika i saobraćajaca, od raznih ni-rod-ni-pomozbog pametara, vazda isto: e, da si samo onda dao onaj penal, drugu bismo sada pređu preli. Jer bi, i to se rahatlokumice smatra za neupitno, Jugoslavija osvojila prvenstvo svijeta, i ne bi se raspala, jer se svjetskom prvaku, jelde, država ne može raspasti.

A da je Hadžibegić iz onoga penala dao gol, bilo bi tek neriješeno, pa bi se serija morala nastaviti. To svi zaboravljaju ili su zaboravili, e da bi im se poklopilo sa proročkim nedonoščetom u njima. A prije Hadžibegića promašili su penale Stojković i Brnović, gol su dali samo Prosinečki i Savićević. Za Argentinu su promašili i Maradona i Troglio. Svi se ti promašaji ne spominju, fatalnim je načinjen samo Hadžibegićev. Uveden 1890. na prijedlog Irca, kazneni udarac je kasnije zbog Nogometnog saveza Jugoslavije prihvaćen kao rješenje neriješenih utakmica. Sinan Gudžević za Novosti.

Četvrtak (16:00)

Braća po iluziji

Basara: Mistika srodnosti

Možda smo u stvari već i propali. Jer evo šta kaže Dimitrijević: „I Srbi i Rusi nestaju. Pre svega demokratski – pardon, lapsus – demografski.“ „Rusija se“, zbori nadalje Dimitrijević, „drži kao nuklearna sila, ali vodi jedan rat protiv Zapada (preko Ukrajine) u kome stradaju samo oni (Rusi) jer i Ukrajinci su Rusi, bez obzira na veštačko stvaranje ukrajinske nacije.“

A đe smo mi tune, u čitavom tom zavetnom nestajanju? Dimitrijević kaže da smo u lošoj situaciji, „pod američko-briselskom okupacijom, sa nenarodnom vlašću odevenom u srpsku zastavu“. „I tome se“, dodaje, „kraja ne vidi. Kao da je Bog dopustio da naši neprijatelji pobede i uklone nas sa ovog sveta.“

Možda će Dimitrijević jednog dana pravoslavnoj braći Rusima i Srbima rastumačiti misteriju otkuda to da se idolopoklonički Zapad bori protiv nas i Rusa (200 miliona) ako smo se već i mi (jebo ja nas) poklonili zapadnim idolima progresa i bla-bla-bla, ali to nije – i neće biti – tema naše kolumne. Stvar stoji ovako: bliskost (i sličnost) Rusa i Srba je budno sanjarenje, puki wishful thinking. Svetislav Basara

Srijeda (17:00)

Podijeljeni iznutra, ujedinjeni u nogometu

Markovina: Navijanje i emocije, BiH i Hrvatska

Sve što se upravo u Bosni i Hercegovini događa u vezi s Mundijalom i nastupom reprezentacije na njemu, predstavlja savršeni odraz sveopće unutrašnje destrukcije, ali i svega onoga lijepog od čega je ta zemlja sačinjena i svega onoga kakva bi u ljepšem svijetu mogla biti. Evidentni rat simbolima i zastavama i čitava rasprava oko toga, s argumentacijom među nacionalističkim dijelom Hrvata da bi oni sasvim sigurno navijali za BiH, da nema toliko zastava Republike Bosne i Hercegovine, s ljiljanima, koje njih traumatiziraju i podsjećaju ih na ratne traume.

Kada pak govorimo o drugome, ne možemo zaobići da su svim destruktivnim nastojanjima unatoč, vodstvo saveza, stručni štab i ekipa reprezentacije doista sastavljene od svih u Bosni i Hercegovini, da evidentno dišu kao jedno i da su tu činjenicu i emociju prepoznali mnogi u zemlji, regiji i svijetu Konačno da je plasman na Mundijal probudio neku utopijsku nadu da je drugačija Bosna i Hercegovina moguća. Dragan Markovina za Peščanik

16.06. (18:00)

'Bog u Tribunju ima svoj financijski plan'

Dežulović: Šijavica s Isusom

Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1

14.06. (22:00)

'Ko sme da protureči nauci?'

Dežulović: Filozofski avion

Statistika profesora Aleksandra Vučića srpske je intelektualce na putu za Tivat podsetila na istraživanje američkog časopisa Žurnal of Statistiks Edjukejšn, koji je pre tridesetak godina objavio formulu za apsolutnu bezbednost od terorizma u vazdušnom saobraćaju. Šanse da u avionu kojim putujete bude i terorist sa paklenom mašinom prilično je, naime, bezbednih jedan naprama deset miliona, ali verovatnost da u avionu, ne znajući jedan za drugog, budu dva čoveka sa bombom, praktički je nemoguća: šanse za to su na kvadrat manje, deset miliona puta deset miliona, odnosno tačno jedan naprama stotinu biliona!

Pouka? Kad budete pakirali prtljagu za let – poentirao je Žurnal od Statistiks Edjukejšn – ne zaboravite da ponesete paklenu mašinu: šanse da u avionu istovremeno budu dvojica sa bombom apsolutno su nikakve! Tako su, eto, računali matematičari na beogradskom aerodromu: kolike su, molim vas, bile šanse da pored njih petorice sa krivičnopravnom evidencijom u avionu za Tivat budu još petorica takvih? Pa su tako, shvatili ste, računali i ostali. I naposletku – da skratim – ceo avion, svih njih osamdeset četvorica, ispali teroristi sa bombom. Da, pardon, kriminalci sa evidencijom. Boris Dežulović za Novosti.

14.06. (16:00)

Neka najbolji pobijedi, ali pod našim uvjetima

Jergović: Zašto je ovo svjetsko prvenstvo slično onom protiv kojeg su se pobunile majke sa Svibanjskog trga

Jedino svjetsko prvenstvo nalik ovom odigrano je 1978. u Argentini. Istina, i ono 1934. održano je u Mussolinijevoj, fašističkoj Italiji, ali toga se odavno već nitko ne sjeća, a ni ta Italija još uvijek nije bila nasrnula na Etiopiju, niti se nalazila izvan civilizacijskog konteksta unutar kojeg je moguće igrati nogomet. Za razliku od Jorgea Videle i Adolfa Hitlera, Donald Trump odvažio se podrediti Svjetsko prvenstvo političkim, ideološkim, pa i supremacijskim i rasnim kriterijima vlastite politike. Nakon toga, američke su imigracijske službe započele sa selektivnim maltretiranjem nogometaša i pratećeg osoblja, iz zemalja koje nisu podložne Trumpovom režimu, ili prema kojima ima zazor iz otvoreno rasističkih razloga. Najboljem afričkom sucu zabranjen je ulazak u SAD, samo zato što je iz Somalije. Gianni Infantino na to je samo slegnuo ramenima.

Neobično je samo to što reakcija iz Europe i iz slobodnih zemalja Zapada na sve ovo, zapravo, i nema. Jednima, nogomet je, ipak, samo zabava i igra. Drugi, pak, patriotski raspoloženi, bliski su idealima Trumpova režima i ne bi ni okom trepnuli kada bi on svim sportašima i sportskim funkcionarima židovskoga, pardon muslimanskoga i arapskog podrijetla, zabranio dolazak u Sjedinjene Američke Države. To je nešto što će na ovim društvima ostaviti zlokobnijeg traga od svega što mogu sugerirati ijedne sportske igre. Miljenko Jergović za svoj blog.