Vedrana Rudan: Serijal o razvodu, udaji za mlađeg... - Monitor.hr
28.06.2021. (10:00)

Grandparental Advisory

Vedrana Rudan: Serijal o razvodu, udaji za mlađeg…

Pojma nemamo jel to virtualna ljetna sapunica iz glave Vedrane Rudan ili stvarnost, ali nije ni bitno. Serijal je zanimljiv jer blogovsko lamentiranje o hrvatskoj sadašnjosti iz rakusa bijesne 71-godišnje književnice dobiva poveznicu i pitanje – a što je dalje bilo? Uključite se u razvod i vjenčanje i nastavke koji se obećavaju. Iz aktualne epizode “Prva bračna noć”: …Legla sam i čitala poruke. „Kurvo!“ „Stara kravo!“ „Ni Manolić (1920- ) te ne bi jebao!“ „Mrziš sve što je hrvatsko!“ Koji licemjeri! A što je s gospodinom Šeksom? Zašto njemu ne šaljete poruke? On smije ispred svoje vile držati za ručicu djevu pedeset godina mlađu od sebe, malo sam i rekla? Jesu li ga mediji čerečili kao što su mene? Tko je njemu poslao poruku, Vole stari, ni Manolić te ne bi jebao? Je li Večernji objavio da se okolo govori kako je par krenuo u potragu za zamjenskim ocem svoje bebe? Taj isti Večernji mene danima dere k’o vuk kozu i sedam jarića. I Indeks šuti poput kurve oboljele od sifilisa. Tužno i žalosno. U Hrvatskoj  su svi protiv žena. Mediji, političari, Crkva, mrzitelji na portalima. Jedini pravi muškarac je Fred Matić, heroj Domovinskog rata i Europskog parlamenta. On će me zaštititi od svega što je hrvatsko. Ogorčena sam kako su mediji popratili moje vjenčanje. Obrušili su se na mene samo zato jer sam se poželjela jebati s mlađim? Vedrana Rudan blog


Slične vijesti

Danas (22:00)

Kultura po GPS-u

Dežulović: Quod licet bovi, non licet Jovi

Žrtve nacionalnog pijeteta u Danima sjećanja na žrtvu Vukovara, primijetili ste i vi tu zanimljivu stvar, ispali su tako samo i isključivo hrvatski Srbi. Nije zabilježeno da je u “mjesecu pijeteta” otkazana ili odgođena ijedna izložba, kazališna predstava, filmska projekcija ili promocija knjige nekog hrvatskog Hrvata. Što onda mogu, što trebaju i smiju hrvatski Srbi? Mogu, trebaju i smiju gledati svoja unutarnja posla. Ili, kako je to onomad rekao splitski gradonačelnik Željko Kerum: “Srbi u Hrvatskoj moraju znati gdje im je mjesto.” Što to znači? To znači – glasio je, sjetit ćete se i toga, zaključak široke javne rasprave o “slučaju Novosti” – da hrvatski Srbi mogu, trebaju i smiju organizirati tek smotre srpskog folklora, koncerte pjevačkih zborova, kazališne predstave ili književne večeri. Ili, štajaznam, izložbe o uglednim Srbima i znamenitim Srpkinjama. I jasno, pisati samo o tome. Pa rekoh, što se može, treba i smije – nije teško. Boris Dežulović za Novosti

Danas (15:00)

Spremanje kao za odmor, a ne po kazni

Andrassy: Što biste ponijeli sa sobom u zatvor? Walkman ili discman, sve nepročitane lektire, a opremu za vježbanje zaboravi, nećemo se lagati…

Groundbreaking, ali nije stvar samo u tome ŠTO ćeš spakirat, nego i KOLIKO. Ako pitate većinu muškaraca, to znači najviše 5 pari gaća za 7 dana – a i tu smo već pretjerali – a ako pitate većinu žena, 7 dana znači otprilike 20 pari. (O tome zašto se za jedne gaće kaže “par gaća” možemo neki drugi put, sad se pakiramo za zatvor). Dvoje gaća po danu je 14, a ovih 6 dodatnih je za neplanirane situacije. Nema veze koje neplanirane situacije, nitko nikad nije bio ljut jer je ponio previše gaća. Tange bi, ako mene pitate, a ne pitate me, trebalo zabranit jer su zatvor za tijelo. Mobitel nije dozvoljen, vjerojatno ni laptop, ali projektor bi možda imao šanse ako se ukloni opcija pretraživanja interneta. “Da treniraš u zatvoru?” Incorrect, da OBEĆAM da ću trenirat u zatvoru i da svaki dan kažem da danas ipak nije taj dan. Ovog ljeta sam vijaču ponijela na more i preskakala sam ju svaki dan – kad kažem preskakala, mislim onako kako je Gabrijela Žalac preskočila javljanje u zatvor u prvom dogovorenom terminu. Andrea Andrassy za Miss7

Danas (00:00)

Nema zabrana samo u limburgu mjesecu

Ivančić: Ranoholizam 3

Jedan studeni ne čini proljeće! Nema nikakva razloga da se “ovi datumi” u studenom ne prošire na ostale mjesece u godini! Pitajmo se: nije li tragedija Vukovara bila prevelika da bismo standardne oblike komemorativnih praksi, poput cenzura, zabrana, otkazivanja i navijačko-ustaških pohoda, provodili sporadično, makar u pravilnome ritmu? Događaji tokom ovoga ljeta, kada je uz žrtvoslovne argumente uspješno spriječeno održavanje festivala u Benkovcu i Velikoj Gorici, a zamalo i onih u Šibeniku i Korčuli, dokazuju da se može, treba i mora bolje. Narod koji uspijeva da se na jedan mjesec u godini odrekne vlastite slobode – a pritom je u još većoj mjeri uskrati pripadnicima drugih naroda u Hrvatskoj – sposoban je za dvanaest puta veći podvig! Viktor Ivančić za Novosti.

Utorak (17:00)

Njujork je Amerika koliko i Beograd Srbija

Basara: Treba li nam Mamdani?

Ako se možda pitate zašto bi nama (njima) trebao Mamdani, znate da je to iz istog razloga zbog koga su nam trebali Krivokapić i Stanivuković: zato što je pobedio na izborima za gradonačelnika najveće američke varoši Njujorka. Ukratko: treba nam (jebo ja nas) pobednik koji će nam pomoću već poslovične neočekivane sile doneti „bolji život“. Sad sledi neprijatno pitanje: da li bi nam zaista trebao Mamdani ili bi nam trebala samo njegova pobeda.

Pre će biti ovo drugo. A evo zašto, što reko Blic. Ako bi se Zoran Mamdani najeo gljiva ludara, pa se preselio u Srbiju, uzeo državljanstvo i kandidovao se za gradonačelnika Varoši beogradske, na izborima bi dobio 1. qwrz od ovce odsto glasova. A evo zašto i to, što reko Blic.
Zato što je Zoran Mamdani musliman, pride Indus, rođen u Ugandi, a u Srbiji, ako si musliman, možeš dogurati najdalje do Rasima Ljajića, a da je Rasim, počem, pride i Indus, ne bi dogurao ni do sebe. Svetislav Basara

Nedjelja (15:00)

Osim ako se ne prilagodi

Šajatović: Kapitalizam se potrošio, suvislo osmišljene zamjene nema

U posljednje vrijeme u razgovorima s poduzetnicima i menadžerima koji imaju naglašenu potrebu sagledati globalno ekonomsko okružje moguće je uočiti novu vrstu zabrinutosti. Nije riječ o tome hoće li i kada nastupiti klasična recesija. Spremni su nositi se s cikličnom fazom klasičnoga kapitalizma. Zabrinuti su, međutim, što se netipično može dogoditi u bližoj ili srednjoj budućnosti. Strahuju od spleta okolnosti nakon kojega neće biti moguće sustav vratiti u uobičajeni ritam recesija – depresija – uzlet – procvat. Iako oni to tako ne kažu, zapravo su zabrinuti za opstanak kapitalizma. Previše kriza odjednom, premalo odgovora, kapitalizam ne uspijeva obuzdati dug, demografiju, okoliš i umjetnu inteligenciju. Je li na kapitalizam na svom devetom ‘mačjem životu’? Pita se Miodrag Šajatović za Lider.

Nedjelja (11:00)

'Oj kraljice, počivaj u miru, tvoj je Aca sada u Kairu'

Dežulović: Ćiribiribela Aca

Srpsko beščašće ima dugu i raskošno bogatu tradiciju: beogradska čaršija, recimo, i danas se hijenski smeje kad joj razbarušeni kafanski boem Jevrić pripoveda svoja herojska ratna priključenija, i pričajući o silovanjima u Bosni najpre mrtav ozbiljan objašnjava kako su “žene legitimni ratni plen”. Ni poslednji, eto, razbarušeni beogradski boem, ni srpski Hemingvej ni srpski O’Brajen ne bi se dosetili onoga što je sišlo s demonskog uma pristalica Aleksandra Vučića prošle nedelje, kada je nakon komemorativnog novosadskog skupa u Beograd pred Narodnu skupštinu stigla Dijana Hrka, majka dvadesetsedmogodišnjeg Stefana, jedne od žrtava smrtonosne nadstrešnice, da u očajničkoj potrazi za ubicama svoga sina započne štrajk glađu, a u Ćacilendu s druge strane policijskog kordona pesmom je iz moćnog razglasa dočekali razbarušeni naprednjački boemi, sve go srpski Brus Springstin, pa punih stomaka i grla zapevali – “pošla majka sina da potraži”.

Pa majku vam jebem, bilo bi jedino što bi čestit čovek na to mogao da kaže, samo kada takav – za razliku od ološi iz Ćacilenda, kojemu su tuđe majke legitiman ratni plen – ne bi poštovao sve majke, pa tako i njihove, ni krive ni dužne što su rodile zle imbecile. A kad ne može da kaže “majku vam jebem”, čestitom čoveku pred takvim ciničnim zlom ostaje samo da zanemi. Boris Dežulović za Novosti

07.11. (23:00)

Basara: Nizbrdica

Štrajk glađu Dijane Hrke je povelika nezgodacija za Visoki Režim, i to iz sledećih razloga: Ona nije politička ličnost i posredna je žrtva urušavanja nadstrešnice. Bilo je dibidus predvidivo da će opozicija serbska pokušati da se „ugradi“ u štrajk, pak je u tom smislu poslednji u beskonačnom nizu predsednika DS Srđan Milivojević došao pred Ćacilend da Dijani Hrki „da podršku“, što me je podsetilo na slučaj štrajka glađu Marinike Tepić od pre dve godine, kad je Mariniki „podršku dao“ Miki Aleksić, uz napomenu da bi i on rado gladovao, ali da mu verska ubeđenja zabranjuju post u svetovne svrhe.

Zamislimo sledeću (nezamislivu) situaciju: Visoko Mesto ispunjava sve zahteve. I šta biva ako bi bilo onako kako se mnogim babama (doskora uključujući i potpisanog) sniva? Da li bi „tenzije“ popustile? Da li bi se kolektivna psihoza smanjila, da li bi se ostvario vlažni san generacija i generacija Srba, Srpkinja i Srpčadi – „bolji život“? Ne bi. A ako se pitate zašto ne bi, podsetiću vas na u Famoznom često citiranu rečenicu Žozefa de Mestra o kolima koja se prigodom svrgavanja u provaliju nikad ne zaustavljaju na polovini nizbrdice, nego se strmopiždavaju dok se ne olupaju u podnožju. Svetislav Basara

07.11. (21:00)

Da si olakšate nakon što si skoro potrgate kičmu... doslovno

Andrassy: Aranžman za PMS – torta, serije i malo shoppinga sa strane

Andreu Andrassy u novoj kolumni za Miss7 bole leđa, a bole je jer Hrvatska ne valja. Došla joj je nova perilica koju je s dostavljačem unijela na treći kat. Bez lifta, jer je tako htjela da joj zgrada nema lift kad ju je gradila puno prije nego što se rodila. Pokraj recepta za tortu za PMS koji to i ne mora biti, donosi popis serija za pogledat dok na mobitelu tražite nešto za naručiti (pokraj perilica): Furia, The Hunting Wives, The Girlfriend, High Potential, The Better Sister, Veep, Nobody Wants This i All’s Fair… ako imate vremena sve to pogledat.

07.11. (20:00)

Demokracija s prigušivačem

Ivančić: Riječi jedne pjesme

Hrvatski premijer dakle čini isto što je u devedesetima činio utemeljitelj njegove stranke: pokušava osigurati demokratski ugođaj za fašistički marš, i to tek kada stvar zagusti do te mjere da počinje lučiti negativne efekte. Međutim, Thompson je bio i ostao ustaški pjevač – i u ratu i nakon rata – kao što su HOS-ovci Marka Skeje i u ratno vrijeme njegovali ideale Endehazije. Kao što je, naposljetku, HDZ bio i ostao stranka kroz čiji krvotok kola topla fašistoidna supstanca.

Najdraži je pokojnik, sjetimo se, također bio “dvostruko konotiran”: pozivao se na Franca kad je u Jasenovcu namjeravao izmiješati kosti logorskih žrtava i njihovih ubojica, a onda naložio sudski progon novinara koji su ga nazvali frankistom. Danas njegovi nasljednici, pod firmom “slobode govora” i “poštivanja procedure”, omogućuju nesputano orgijanje negatora ustaškoga genocida u Hrvatskom saboru. Kada se uklone pseudoznanstvena ambalaža i fingirana “težnja za istinom”, osnovni tonus toga skupa najbolje je razumjeti kao jasenostalgiju, ekstatični žal za izgubljenim stratištem. Viktor Ivančić za Novosti

04.11. (23:00)

Zatvoreno zbog demokracije

Dežulović: Tajna hrvatskog Ćaćilenda

Ćacilend u Hrvatskoj ne samo da je teoretski moguć, nego zapravo već postoji. I ne samo da hrvatski Ćacilend zapravo već postoji, nego zapravo postoji već pola decenije, cijele četiri i pol godine stariji i od slavnog srpskog Ćacilenda. Istraživači i avanturisti pronaći će ga ako se opremljeni transparentima, megafonima, zviždaljkama i ostalom opremom upute Zagrebom do Gornjeg grada, pa kroz Kamenita vrata prema Markovu trgu: tu, pred “hrvatskim Dvorskim parkom”, na čijim obodima stoje stupovi izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti – zdanja hrvatskog Sabora, Vlade Republike Hrvatske i Ustavnog suda – naići će, naime, na istu onakvu ogradu i istu onakvu policiju kakva stoji na ulazu u beogradski Ćacilend, jednako ljubazno upozoren da dalje neće moći.

Ono što ekspedicije s transparentima i megafonima može zbuniti, jest upadljivo slaba naseljenost zagrebačkog Zabranjenog grada: nema tamo šatora, nema muzike, pečenjara i plastičnih zahoda, nema ljudi – samo gdjekoji dokoni policajac. Zagrebački Ćaćilend izgleda tako baš kao neki davno napušteni grad Maja u džunglama Meksika, ili – još bolje – poput pustog pekinškog Tienanmena, Trga nebeskog mira. Boris Dežuloivć za N1