Vučetić: Mi smo država bez političkog sadržaja, zato biramo egoiste - Monitor.hr
13.01. (17:00)

Svjestan izbor

Vučetić: Mi smo država bez političkog sadržaja, zato biramo egoiste

Mi na ovim predsjedničkim izborima ne biramo predsjednika države, već biramo ili „političku trsku” čiji je egoizam komplementaran s Plenkovićevim egoizmom, ili, naprotiv, biramo „političku trsku” koja će se zbog duboko egoističnih razloga suprotstavljati Plenkovićevom egoizmu. Ja pripadam u ovu drugu skupinu – biram egoizam konfrontacije, duboko svjestan da je tu prije svega riječ o egoizmu.

Naravno da nam se egoisti ne nude kako bi nešto učinili za nas, mi njima trebamo da ne bi bili sami jer, sjetite se, najviše mrze samoću, ona im oduzima one koji im se dive. Mi njima trebamo kako bi se oni sebi samima divili. To je, u kratkim crtama, zajednička karakteristika političara ove zapuštene države. Marko Vučetić za Autograf.


Slične vijesti

Danas (18:00)

'U svakom slučaju, nije dobro'

Dežulović: Zaprepast, šok i nevjerica

Siniša R., punim imenom Siniša Rimac, tako se zvao ubojica koji je uz pomoć suboraca iz čuvenog eskadrona smrti Tomislava Merčepa 7. prosinca 1991. u Zagrebu hicima iz Heckler & Kocha likvidirao zagrebačkog poduzetnika Mihajla Zeca, pa njegovu suprugu Mariju i njihovu dvanaestogodišnju kćer Aleksandru odveo do Planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu.  Ubojica Siniša R. ne samo da nikad nije odgovarao za likvidaciju obitelji Zec – već je, štoviše, par godina kasnije ponosno navukao odoru novoformiranog Prvog gardijskog zbora, elitnog tjelesnog zdruga predsjednika Franje Tuđmana. I tamo, još štovišije, dogurao do čina bojnika.

Kako ste ono rekli, “pitanje selekcije pripadnika Počasno-zaštitne bojne?” Odlično pitanje. Počasno-zaštitna bojna je 2000. godine formirana upravo na temeljima Prvog gardijskog zdruga s bojnikom Sinišom R. u kadru, i izravni je nastavljač tradicije te slavne postrojbe! Da ne okolišam, na prvo pitanje – je li bila ugrožena sigurnost najviših državnih dužnosnika? – odgovor glasi: nije, naprotiv. Jer, ako i nije uvjet – a to je ujedno i odgovor na drugo pitanje: kako se uopće biraju vojnici za Počasno-zaštitnu bojnu? – kvalificirano ubojstvo svakako je lijepa, pače upravo predsjednička preporuka. Boris Dežulović primjećuje poveznicu između nedavnog ubojstva u Zagrebu i jednog prije 34 godine, za Novosti.

Danas (16:00)

Parada kao najava onoga što slijedi

Beck: Kamo ide vojska, nacija slijedi

Dvije vojne parade isti dan s obje strane Atlantika, jedna u Londonu, u čast rođendana kralja Charlesa III, a druga u Washingtonu, na rođendan predsjednika države. Isti povod, ali golema razlika u izvedbi. Piše to Boris Beck u svojoj kolumni za Večernji list. Englezi su potpuno u prošlosti: crveni mundiri, laka konjica, kralj u kočiji, a i mjesto je povijesno. Amerikanci inače veoma vole raznorazne parade, ali one su tipično civilne, i pune zabavnih i luckastih elemenata, s mnogo glazbe, mažoretkinja i maskiranja, poput parada na Dan svetog Patrika.

Englezi, u svemu osobiti, dovukli su samo jedan stari top. Ali, njihova parada nije uopće zbog oružja, nego im je važnije pokazati nasljednike, Williama i njegovu djecu, kao jamstvo da će dinastija opstati. Trump je nedavno vojnicima rekao da je vojska važna. Jer, da nisu pobijedili u ratu, svi bi danas govorili njemački. Možemo dodati da je i njegov engleski došao na bajunetama, kao i Francuska i Oktobarska revolucija. Kamo ide vojska, nacija slijedi, rekao je Trump na paradi. I, nažalost, imao pravo. Cijeli tekst na Narodu.

Danas (14:00)

Nigdje više nisi siguran

Andrassy: Čuvajte se prometnih idiota, a ako ostajete doma… također

Srdačan pozdrav, jeste se spakirali za produženi vikend ispunjen sladoledom od 3 eura ili ostajete doma jer, ne daj Bože nikome, radite – Ili još gore, jer morate na svadbu ljudima koji su zaključili da je baš zgodno da se uzmu ovih dana kad je “svima praktično”? Ako ne idete nikamo – osim možda na svadbu na koju vam se sasvim sigurno ne ide – i tužni ste zbog toga, sjetite se da uvijek može gore.

Ja sam, eto, prošli tjedan na povratku iz Zadra otkrila jednu sasvim novu, neočekivanu vrstu – dvojicu mladića koji su si, a zašto i ne bi, na parkingu benzinske dodavali lopticu skočicu. Znate onu koju baciš u pod u nadi da će završit u rukama osobe kojoj ju dodaješ, a ona te skoro svaki put iznenadi i odleti u potpuno neplaniranom smjeru – e, tako su se lijepo loptali mladi idioti, potpuno neopterećeni idejom da to rade pored ceste kojom prolaze auti, potpuno zbunjeni kad su im drugi trubili, a trubili su, između ostalog, zato što su intelektualno nevini momci svako malo iskakali na cestu u pokušaju da uhvate lopticu. Ne znam koliko godina imaju, rekla bih 30, što je 30 previše za LOPTANJE NA CESTI, you morons. Andreu Andrassy ponovno muče prometni problemi, za Miss7

Jučer (10:00)

Arsenov, a svoj

Matija Dedić, pijanist koji je za sve naše ljude mogao pronaći njihovu dionicu na klaviru

Matija Dedić svirao je s doista brojnim ljudima s hrvatske i regionalne glazbene scene, u vrlo vrlo širokom žanrovskom, stilskom i estetskom rasponu. Ali nije svirao ni iz egzistencijalne potrebe, ni iz gladi za novcem i slavom. Nije svirao zato što bi bio tezgaroš. O, kako li je samo Matija bio daleko od toga da bude tezgaroš! Dalje je od toga bio nego i rođeni njegov otac! Matija je za sve te ljude svirao zato što je bio nagodan. To je bosanski izraz koji nema sinonima, a znači nešto veoma važno. Nagodan je čovjek s kojim se lako možeš nagoditi oko nečega što ti je važno. Prvi koji su u svoje misli i rečenice ugrađivali tu riječ, htjeli su se, vjerojatno, nagoditi oko međe ili oko kupovine i prodaje. Riječ je, međutim, dragocjenija oko onog što nije ni tako čvrsto, a ni materijalno.

Ogroman dio svoje radne energije i kreativnosti Matija je posvetio Arsenu Dediću. Dok je Arsen još bio živ, i poslije, dok je snimao i skoro punih deset godina naokolo izvodio album “Matija svira Arsena”. Nikad i nigdje nije on tržio djelo svoga oca. Naprosto zato što mu nije trebalo: sam je bio prebogat znanjem, talentom i kreativnošću. Ali je, svirajući Arsena, čuvao uspomenu, transformirao Arsena Dedića u tom vremenu njegove tjelesne neprisutnosti, i na neki je način tako bio Arsenov “pijanist iz usluge”. Zašto je to radio? Zato što je bio nepopravljivo dobar i drag. I zato što se to na neki način od njega očekivalo. Miljenko Jergović za svoj blog

Prekjučer (23:00)

Tako mu bog pomogao

Ivančić: Opara za tri groša

Opara, dakle, koristi intervju za Slobodnu Dalmaciju da pljune Slobodnu Dalmaciju i isporuči jedan “sočan click bait”: punih sedam godina apstinirao je od davanja intervjua za medij koji, po njegovu sudu, pridonosi zaglupljivanju i općem osiromašenju znanja, jer on kao intelektualac od formata zazire javno iznositi svoja razmišljanja ako neuki izvjestitelji nisu u stanju reinterpretirati njegove misli, nego ih prilagođavaju glupanima, neznalicama i nižima duhom… Tipično za HDZ je da Opara lamentira protiv općeg zaglupljivanja, a u isto vrijeme se zalaže za to da “našoj djeci” što temeljitije operemo mozak, kako bi ona krotko klečala pred trobojnom svetinjom za koju su njihovi preci krvarili, jer će ih u protivnome stranački Gestapo proglasiti frustriranim apatridima. Viktor Ivančić za Novosti.

Prekjučer (10:00)

I za to vam ne treba Nostradamus

Basara: Teorija katastrofe

U godinama u kojima je jednu za drugom objavljivao svoje knjige – početkom i sredinom devedesetih – Viriliova predviđanja razvoja globalne situacije izgledala su poprilično distopijski i naučnofantastično, a ako ih je neko i ozbiljnije shvatao – kao što ih je npr. shvatala moja teorijama katastrofe sklona neznatnost – onda je bio uveren da će se sva Viriliova predviđanja ostvariti u nekoj vrlo dalekoj, praktično nedoglednoj budućnosti.

Ali jbg, budućnost uvek dođe kad ona hoće, a ne kad nama odgovara. Da ne dužim. Pol Virilio je predvideo da će ubrzanje protoka informacija najviše ići naruku hitrini na zlo i brzini na grabež. Kao što vidimo, njegovo se predviđanje odavno ostvarilo. Nije to bilo sve što je Virilio predvideo. Predvideo je, nadalje, da će iz ubrzanja hitrine na zlo i brzine na grabež nastati politike, koje je on nazvao „politikama najgoreg mogućeg“, što će reči politike koje će između mirnog i nasilnog rešavanja konflikata uvek odabirati nasilno. (Mi smo, izgleda, išli ispred vremena.) Svetislav Basara

Srijeda (09:00)

Kod nas velike uštede

Dežulović: Jebo sad milion evra

I naravno da se Plenković grohotom smije. Koja je razlika između Srbije i Hrvatske, u kojoj on i Vučić jednako drže potpunu i apsolutnu vlast? Golema: Srbija je kužna despotska diktatura i ruska gubernija, a Hrvatska moderna demokratska država i članica Europske unije. Vučić je apsolutistički autokrat srednjovjekovnog tipa koji već desetak godina Srbijom vlada uz pomoć policije, stranačkih milicija i krađama glasačkih listića, a Andrej Plenković zapadni lider luksemburškog tipa koji već desetak godina Hrvatskom vlada demokratski, transparentno i pošteno, bez ljudi na ulicama, policije i zvučnih topova. Distopijska Vučićeva Srbija trese se na rubu građanskog rata, a utopijska Plenkovićeva Hrvatska trese se samo kad Modrić zabije iz penala.

Građani Kosjerića za onih su pedesetak glasova dobili tako asfalt, televizore, frižidere, freze, pakete hrane, sendviče, sokove, novac u gotovini i ukusno dizajnirane upaljače, a građani po prilici jednako velike Korčule, u kojoj je HDZ pobijedio za samo četiri glasa, nisu dobili ni onih par kilometara asfalta do Račišća. Televizore, frižidere i hranu, što da vam kažem, sami kupuju od svojih para. Tri milijuna eura za pobjedu u Kosjeriću?! S tri puta manje para, manje od milijun eura uloženih u kampanju, Plenković je prošle godine s HDZ-om pobijedio na parlamentarnim izborima! U cijeloj državi! Boris Dežulović za Novosti.

Utorak (16:00)

Sad je sve jasnije

Dežulović: Tajna Gatesovog cjepiva

Svašta nešto dogodilo se, rekoh, u međuvremenu, ruskom invazijom na Ukrajinu započeo je Treći svjetski rat, umjetna inteligencija i Temu preuzeli su naše živote, pa genocid u Gazi, Donald Trump i sovjetski savez američkih država, uspon i pad Elona Muska, poraz HDZ-a u Baškoj Vodi nakon pune trideset dvije godine, svijet se nepovratno promijenio i zaboravio onu davnu svjetsku pandemiju i paniku zbog Gatesova cjepiva, svijet se nepovratno promijenio da nikad više ne bude isti, i malo tko – ako itko uopće igdje ikad više – spominje covid-19.a nitko – ili barem nitko do građanke Grabar-Kitarović –  nije pomislio kako je sve zapravo i počelo od te pandemije i Gatesovog cjepiva za kontrolu retorike.

Pa ipak, strašnu smo svjetsku pandemiju zaboravili kao da je bila davna neka noćna mora. Cijepili smo se po dva, tri puta, na koncu se čak i zajebavali sa strašnim covidom, posljednjega smo “preboljeli” u jedno jutro, na nogama, čak i bez temperature – da se nismo testirali, ne bismo ni znali da smo ga imali – i svijet se nastavio okretati, da danas, četiri-pet godina kasnije, nitko više i ne pamti svjetsku paniku od cjepiva, boostera i Gatesovih čipova. Boris Dežulović primjećuje nešto za N1.

Ponedjeljak (22:00)

Jedan bi u penziju, drugi u EU, treći nikako do Pantovčaka

Milanović i Tomašević najavili svoje zadnje mandate na trenutnim funkcijama, Plenkoviću ostaje dilema: novi mandat ili europska karijera

Ishod ovogodišnjih lokalnih izbora nije označio samo završetak intenzivnoga superizbornog niza u Hrvatskoj, nego je i (re)konfigurirao odnose političkih snaga u zemlji. Njih i dalje predvode isti akteri kao i u prethodnom izbornom ciklusu, pri čemu su najzvučnije izjave dali Zoran Milanović i Tomislav Tomašević, one o svojim zadnjim mandatima na aktualnim položajima. Hoće li zemlja i njezin glavni grad krajem desetljeća imati nove čelne ljude? Tomašević, potpuno drukčijega političkog i osobnog profila, ima isti limit kao i Bandić: i dalje se ne uspijeva nametnuti kao političar nacionalnog utjecaja. Plenković, koji je premlad za političku mirovinu, će ili četvrti put voditi svoju stranku na parlamentarnim izborima te nastojati i dalje biti premijer ili ga čeka odlazak s te dužnosti, ako ne u oporbu, onda u neke od europskih institucija, gdje bi ga željeli vidjeti i mnogi iz HDZ-a. Boško Picula za tportal

Ponedjeljak (09:00)

Grad anđela gori

Starešina: U pozadini sukoba u L. A.-u je zapravo politički rat za Kaliforniju

Prizori iz Los Angelesa koji su ovih dana preplavili medije i društvene mreže više podsjećaju na prizore iz ratne zone nego na slike iz glamurozne prijestolnice svjetskog šoubiznisa i sinonima za filmsku industriju. No to je u svojoj biti politički rat koji je bio gotovo neizbježan. Bilo je samo pitanje u kojem trenutku i kojim povodom. Stvarni L. A. već dugo ne odgovara onim prastarim slikama iz zlatnog doba Hollywooda. L. A. je danas grad u kojem se ultrabogatstvo i glamur najizravnije susreću s bijedom, beskućništvom i ovisnostima, doslovce jednim pored drugog, sa stopom kriminaliteta pri američkom vrhu, ideološko-politički pozicioniran kao prijestolnica kulture ‘buđenja’, ‘otkazivanja’ i LGBTQ+ ideologija, gospodarski prenapregnut do neodrživosti.

Povratak predsjednika Donalda Trumpa u Bijelu kuću, s beskompromisnom politikom suzbijanja ilegalnih migracija i razbijanja narkokartela, koja uključuje i deportacije, kao i činjenica da je L. A., sa svojom političkom upravom i celebrityjima koji je podupiru prepoznatljivo uporište Demokratske stranke u SAD-u, pretvorili su grad u poprište najoštrijega političkog sukoba s elementima nasilja. Prinudne deportacije koje provodi Trumpova administracija bile su tek neposredni povod sukoba i kaosa u L. A.-u. Višnja Starešina za Lider.