Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Zajamčeno pravo slobode savjesti i govora, ali i dovoljno mudrosti da to pravo ne konzumirate
Vučetić: Mudri ljudi zbog vlastite savjesti ne šute o Putinu i Dodiku
Država koja ne priznaje stvarnost granice unutar koje se nalazi neka druga država, u svojoj biti je nasilna država. Kada drugima određujete što to oni jesu, na putu ste nasilja. Drugi nije ono što ja mislim da on jest, to je moja nelegitimna projekcija iz koje nastaju ili zablude ili nasilje. Drugi je naprosto različit od mene. Ovo ne znači da ne smijem i ne trebam misliti druge. Ljudi-granice ovoga nisu svjesni. Oni se bore za to da granica pripada njima i da oni ograničavaju druge, ali i sebe. Rat u Ukrajini je, prvenstveno, čin nasilja prema građanima Ukrajine i prema Ukrajini kao državi, no ovaj rat je ujedno i hermeneutički ključ kojim možemo, još jednom, otključati, razumjeti i objasniti stvarnost u kojoj živimo, a to je stvarnost vječite borbe između onih koji uvažavaju slobodu i autonomiju drugih i onih koji tu autonomiju i slobodu niječu. Marko Vučetić za Autograf.
