11.02.2019. (22:30)
Zagrebačka grupa Živa voda predstavila je uživo album „Angel’s Breath“ u sklopu ZEZ Festivala u Birou suvremene umjetničke prakse Kontejner. Riječ je o neobičnom potezu, tj. reinterpretaciji istoimenog albuma Milana Mladenovića i Mitra Subotića Sube iz 1994. godine. Trubač Igor Pavlica, ujedno član Žive vode, imao je tu čast raditi zajedno sa Subom na legendarnom albumu „Bolero“ grupe Haustor 1985. godine, pa je koncert „Angel’s Breath“ bio dobra prilika za prisjećanje i tog perioda. Za članove benda, projekt je bio čin “istraživanja, igre i spontanosti,” prepoznajući oslobađajuću energiju originala. Materijal Mladenovića i Sube, s jedinstvenim zvukom i aktualnim tekstovima, i dalje ima veliku kulturnu važnost za rock glazbu na Balkanu. Vida TV donosi prilog
Kvalitetan frontmen može imati imidž kakav god želi dokle god uistinu posjeduje pjevački kvalitet i sposobnost transmisije emocija na publiku i to ponajviše glazbom, jer mu je glazba osnovni alat, tj. bar bi trebala biti. Miran Kurspahić pak kao da je svladao sve ono inače nebitno u rocku, ali nije ono najvažnije. Nije naučio pjevati. I tu stvar staje za bilo kakvu ozbiljnu analizu. Potpuno je nebitno što se on u vizualno-scenskom smislu pozicionirao negdje između Anthonyja Kiedisa i Glenna Danziga ad stoji iza albuma koji u sebi posjeduje nevjerojatne pjevačke greške. U glazbenom smislu album „Explode“ je potpuni ćorak, osim ako mu nije bila namjera nastaviti „slavnu falš tradiciju“ Florence Foster Jenkins ili Džimija Barke iz Pavlovićevog crnotalasnog klasika „Kad budem mrtav i beo“. Daleko talentiraniji glazbenici se bore za svoje mjesto pod Suncem, dok su TV Eye i Miran Kurspahić uspjeli diletantizam dovesti do mainstream prostora pod egidom ozbiljne rock priče Smatra Zoran Stajčić za Ravno do dna. Pozitivniju recenziju donosi Novi list.
Meryl Streep, američka filmska ikona i njegova partnerica iz filma „Moja Afrika“ napisala je jučer: „Otišao je jedan od lavova. Počivaj u miru moj dragi prijatelju“ i u toj kratkoj konstataciji dala najbolji opis. On je uistinu bio lav u svijetu filma i to onaj koji se borio do kraja upravo za taj svijet filma. Iz njegovih Sundance ekspozea bilo je jasno koliko je volio Ameriku posebno zbog njene slobodarske dimenzije, zbog čega je često bio u konfliktu s konzervativcima i zagovarateljima „čvrste ruke“, nekad i s predsjedničkim establishmentom. I u naravi je mišlju i djelom bio poput epskih filmskih karaktera koje je utjelovljavao. Kao da nikad nije prestao biti Sundance Kid, ili još više Jeremiah Johnson – čovjek u kotaču vremena koji postaje svjestan da se mora boriti kao lav ili ga neće biti, jer ne može protiv sebe i svojih načela. Zoran Stajčić za Ravno do dna otkriva kako je upravo Redford neformalni kum tog portala.
Treći po redu SHIP, glazbeni showcase festival u Šibeniku otvorio je u petak svoja vrata, time je započeo najveći hrvatski festival predstavljanja novih i potentnih glazbenih imena pred stranim delegatima, kao i obrnuti proces, tj. upoznavanje domaće publike i glazbenih profesionalaca s nadolazećim mladim stranim imenima. Deck, odnosno glavnu open air pozornicu na sv. Mihovilu otvorio je Ivan Grobenski u pratnji četveročlanog benda. Eh sad, jest da je Ivan Grobenski „ovog portala list“ (misli se na Ravno do dna za koji piše), no nitko ni u primislima, od okupljenih, što publike, što stranih delegata, nije mogao znati što ih očekuje. Epilog je da su nizozemski delegati bili potpuno oduševljeni, da su njihove kolege iz Azarbejdžana koje su jako temeljito pristupili svom načinu ocjenjivanja svih izvođače u nekoliko ocjenjivačkih kategorija Grobenskom te večeri dali najviše ocjene i već ga tijekom nastupa preko njegovog diskografa Intek Musica bukirali za njihov festival u Azarbejdžanu, kao što je iste večeri ugovoren i mađarski angažman. Sve unutar samog nastupa!
U ovom slučaj grad Šibenik pokazni je primjer kako se brani pravo na izbor, različitost i slobodu misli, upravo ono što je bilo teško stečeno u Domovinskom ratu. I to doslovce kroz festival koji po ničemu svih ovih godina nije bio masovnog, već opskurnog, intimnog, karaktera. Za šibenski FALIŠ se još lijepe optužbe kako taj festival alternative i ljevice nema veze s umjetnošću, već s ideologijom iako je u dosadašnjih dvanaest godina kroz njega prodefiliralo mnoštvo raznorodnih umjetnika od književnika, filozofa, mislilaca, glazbenika, filmaša, likovnjaka, fotografa itd. Čak i da te optužbe jesu istina (a nisu) bi li to značilo da treba zabraniti prostore za iskazivanje filozofske misli?
Pokazalo se da gradonačelnik Željko Burić (HDZ) nipošto nije usamljen u svom stavu kad je braniteljskim udrugama kazao: „Nema šanse! Niti se ja kao gradonačelnik miješam u odabir programa, projekata i udruga koje će Grad sufinancirati, niti u visinu odobrenih sredstava, a niti bi mi to palo na pamet. Zato imamo kulturno vijeće, u čiji se rad ne petljam”. Zoran Stajčić za Ravno do dna.
Istraživanje iz 2023. pokazuje da jazz u Hrvatskoj sluša 7,2% populacije, smjestivši se između punka i soula, unatoč minimalnom broju jazz klubova. Ipak, zemlja broji više od četrdeset jazz festivala godišnje, od Zagreba do Štrigove, često decentralizirano i spontano. Jazz tako postaje važan kulturni adut lokalnih sredina, jačajući turistički i kulturni identitet bez formalne strategije. Festivalima poput Ponta Lopud i Rab Jazz Festival, smještenim u kasno ljeto, publika se podsjeća da jazz u Hrvatskoj opstaje i cvjeta unatoč skromnoj infrastrukturi. Zoran Stajčić za Ravno do dna
Da ste kojim slučajem bili tamo među svojim sugrađanima i umjetnicima, onda vjerojatno s danom zakašnjenja ne bi o umjetničkim i kulturnim prijeporima Vaših sugrađana izjavljivali, da Vas podsjetim citiram: „Da netko pod umjetničkim instalacijama prodaje slobodu da vrijeđa nečije osjećaje i podvaljuje neke ideje. Pozivam organizatore da obiđu stratišta, nema mjesta u Benkovcu gdje nisu ubijani civili samo zato što su bili Hrvati….”
Znate, gospodine gradonačelniče upravo iz ovakvih ishitrenih izjava viđeniji javni službenici u mnogim gradovima svojim prisustvom uveličavaju kulturne manifestacije jer su prilično svjesni da to i slučajnim putnicima namjernicima odaje lijep primjer sklada i zadovoljstva unutar neke zajednice.
Da ste kojim slučajem bili na otvorenju Festivala Nosi se Benkovac onda biste lijepo upoznali organizatore i umjetnike i otkrili njihovu dobrotu i dobronamjernost, a jedino logično pitanje koje biste u epilogu svega što se dogodilo te večeri u Vašem gradu postavili bilo bi: „Tko su ovi bukači u crnom koji su došli sve pokvariti?!“ Zoran Stajčić gradonačelniku Benkovca za Ravno do dna
„Idols“ je ambiciozni hod po rubu objedinjavanja stilskih poglavlja rocka koja su nam u kolektivnoj memoriji. To je Yungbludovo veranje prema samom Olimpu žanra koji je u današnje vrijeme skliska litica i za one kojima je to pošlo za rukom u prošlosti. U biti, možda i nema sigurnije formule za neuspjeh od želje da se snimi rock album koji bi mogao puno toga objediniti i da bude po ukusu uvijek podozrive rock publike, ali, eto, nađe se neko odvažno mlado srce iz kojeg kipti žar i koje hoće dokazati kako je u stanju za tako nešto. Zoran Stajčić za Ravno do dna ima hvalospjeve za novi album mladog Yungbluda, kojeg su mnogi tek primijetili na oproštajnom koncertu Ozzyja, gdje je upečatljivo otpjevao Changes Black Sabbatha…
Nakon Colberta i Stewarta, čačkanje po Trumpovoj povezanosti s Epsteinom možda je najviše odjeknulo sa South Parkom, čija je epizoda još iste večeri proglašena najfurioznijom u inače dugoj tradiciji furioznosti i političke nekorektnosti animiranog showa. Trumpovo lice nije nacrtano, već su kolažirane i animirane fotografije njegovih portreta dok se u radnji prokazuje kao beskrupulozan lik, tj. netko tko s vragom liježe u krevet. Nakon reakcije Bijele kuće, tvorci South Parka su gotovo Monty Pythonovski rekli “kako im je jako žao”.
Sprdnja s Trumpovim libidom u epizodi „Sermon on the ’Mount“ premijerno prikazanoj u srijedu, 23. srpnja samo je vrh ledenog brijega hipokrizije američkog društva u novoj Trumpovoj eri u kojoj je „Woke mrtav“, u kojoj je ugašen program NPR radija, te se spominje i cenzura na CBS-u (Colbertov slučaj), gdje ljudi „preko noći“ mijenjaju svoja ideološka uvjerenja iz straha za radno mjesto. Sprdnja s veličinom Trumpovog penisa očekivano jest izazvala gnjev predsjednika koji je cijelog života na glasu kao ženskar, a možebitno i seksualni prijestupnik ako to dokažu Epsteinovi dokumenti (otud vrag u postelji), no 22 minute „South Parka“ i bez te ekstra pikanterije jasno ukazuju na to da je „car gol“ u puno više razina. Ravno do dna
Novu epizodu South Parka komentiraju i na Forumu.
Kultur Shock koji će iduće godine navršiti svoj trideseti rođendan od samog starta bio je neka vrsta „izbjegličkog benda“ koji je okupljao muzičare sa svih strana svijeta koji su došli u Ameriku kako bi tamo kusali „kruh sa sedam kora“. Taj mali ljudski melting pot odrazio se i na sam izričaj – Gino je donio tegobni lelek Istoka i metriku ritma svoje nekadašnje sredine i prosuo ga tamo pred okorjelu grunge i metal ekipu među kojima je u jednom periodu bio i izvorni Japanac na basu koji je prionuo na dešifriranje ritma kojeg nikad dotad nije čuo. Bio toplotni val ili grmljavinsko nevrijeme (a tog dana je bilo i jednog i drugog), vjerna fanovska baza u Močvari nije propustila nastup grupe na kojoj će brassevi i violina biti u savršenoj koliziji s teškim gitarskim rifovima i s frontmenom koji bez izuzetka uvijek ostavlja svoje srce na pozornici. Ravno do dna o koncertu početkom tjedna.