11.02.2019. (22:30)
Onog trenutka kad je Apple Music po svim uzusima showbusinessa najavio nastup Bad Bunnyja u poluvremenu Super Bowla LX za nedjelju 8. veljače 2026. na Levi’s Stadiumu u Santa Clari, u Californiji, Trump, MAGA i njima naklonjeni mediji udarili su na sva zvona o tome kako je riječ o nepatriotskom činu obzirom da Super Bowl nosi veliku nacionalnu važnost, iako je riječ o biznisu, a ne o nacionalnoj instituciji.
Nakon tih 13 i nešto sitno minuta nastupa, ne samo da je većina Amerikanaca pokazala kako diše, već je to postalo bjelodano i ostatku svijeta koji zbog Trumpove doktrine „urlajućeg megafona“ nije mogao osjetiti puls američke nacije. Postalo je bjelodano kad je „Bijeli zec“ (s obzirom da je Bad Bunny bio odjeven u bijelo odijelo) istrčao na teren u Santa Clari i započeo svoj nastup u šumi trske koja je i kao logistički spektakl preplavila nogometni teren.
Bad Bunny priredio je izuzetan nastup s pomno isplaniranom svakom stotinkom, a kamo li sekundom istog. Bila je to lekcija iz otvorenosti, želje za uvažavanjem i građenjem odnosa na tim temeljima. Nakon tmurne uskogrudne, izolacionističke i prijeteće Trumpove „America First“ politike, bila je to prva lijepa slika i poruka iz SAD-a s dubokom humanom porukom. Zoran Stajčić za Ravno do dna. Zbog copyrighta originalni video nastupa možete pogledati samo na YT.
„DJ Ahmet“ je film o 15-godišnjem Ahmetu iz makedonskog pastirskog kraja koji pronalazi utočište i izlaz u glazbi (posebno DJ-ingu), bježeći od očekivanja oca, tradicije i doživljavajući prvu ljubav prema djevojci koja je već obećana drugome, a sve donosi priču o mladosti, slobodi i sukobu tradicionalnog i modernog svijeta. Unkovski se pokazao i majstorom decentne kritike jedne vjerske zajednice i to na krajnje komičan način izvan okvira glavne radnje filma, vjerujem i samim muslimanskim vjernicima, kroz lik lokalnog hodže, pa možda čak nije isključeno da je riječ o anegdotama koje su se negdje u Makedoniji uistinu i dogodile. Za glazbu su bili zaduženi braća Sinkauz… Zoran Stajčić za Ravno do dna
S obzirom na trenutno stanje s Eurovizijom, koju su već sad obilježili bojkoti zbog nastupa Izraela, kazuje Zoran Stajčić za Ravno do dna, koji se stvarno potrudio biti objektivan kod ocjenjivanja ovogodišnjih natjecatelja. Cold Snap je malo pojednostavio formulu i u svom stilu izbacio pop-metal pjesmu, Kandžija je umjesto repanja odlučio propjevati bolnim falšem, Stela Rade je odlučila izbaciti harmoniku koji joj je inače zaštitni znak, potkresavši si krila, a ToMa bi možda htio biti Čola (ali mu ne ide). Favorit je – Lelek: Vješto su isplele ulogu žene u narativ slavenske epske estetike koja, ruku na srce, trese hrvatski puk i koji će po svoj prilici zgrabiti telefone i ekspresno ih poslati u Beč… Svoje je viđenje dao i Krešimir Antunović za Jutarnji.
Zoran Stajčić za Ravno do dna donosi pregled 2025. kao godine ubrzane društvene regresije u kojoj su umjetna inteligencija, deregulirane društvene mreže i globalni politički zaokreti pogurali dezinformacije, netrpeljivost i kulturne sukobe u prvi plan. Od Trumpova povratka i Metine promjene moderiranja, preko politizacije Dore i Eurosonga, do zabrana koncerata i napada na kulturne manifestacije u Hrvatskoj, kultura je postala bojište ideologija. AI se pritom afirmirao ne kao rješenje, nego kao novi akcelerator problema – etičkih, društvenih i ekoloških.
Hrvatska jazz scena živi zahvaljujući entuzijazmu glazbenika i organizatora jer specijaliziranih promotorskih agencija za jazz i improvizaciju gotovo nema. Festivalima poput Jazz u vinogradu i Zagreb Jazz Festivalu ključni su osobni kontakti, dok profesionalna infrastruktura i „outsourcing“ ostaju rijetki. Iako domaća scena nije velika, publika je zainteresirana, a pojedini glazbenici i organizatori kontinuirano njeguju kreativnost, suradnju i promociju, često prevladavajući ograničenja vlastitim trudom i strastvenim angažmanom. Više u posljednjem nastavku serije članaka o jazzu by Zoran Stajčić za Ravno do dna.
Održivost jazz festivala je, prema Elvisu Staniću, “apsolutno s druge strane mogućeg” bez javnog sufinanciranja, posebno u malim zemljama poput Hrvatske. Željko Marković (Jazzbina) kritizira prilike u Puli, naglašavajući da se kultura koristi za održavanje političke moći, uz nedostatak jasne vizije i marginalizaciju izvaninstitucionalne produkcije. Dražen Kokanović (Zagreb Jazz Festival) bilježi poboljšanje institucionalne podrške od Grada Zagreba i TZ-a. Lokalna podrška ključna je za festivale poput Jazz u vinogradu (koji je pomogao Čakovcu da postane “grad jazza”) i Fest Jazza u Koprivnici. Ipak, Mate Škugor (NO Jazz Festival) odbija sudjelovati u sustavu kulturnih vijeća koji nije transparentan, dok Helena Hraščanec (Fest Jazza Koprivnica) ističe da je u Koprivnici ključna bila pomoć pojedinaca iz zajednice, te žali za izostankom organizacijske podrške Turističke zajednice. Četvrti dio feljtona o jazzu Zorana Stajčića za Ravno do dna
Jazz scena u Hrvatskoj u posljednjih 25 godina doživjela je znatnu transformaciju – od elitne, starije publike do sve veće prisutnosti mlađih generacija. Dok su krajem 1990-ih jazz koncerti privlačili uglavnom publiku 50+, danas su milenijalci i Z-generacija sve aktivniji, osobito na modernijim impro i crossover scenama. Klubovi i festivali od Zagreba do Štrigove i Lopuda nastoje jazz približiti mladima kroz besplatne ulaznice, edukaciju i inovativne lokacije. Unatoč izazovima financiranja i medijske vidljivosti, entuzijazam organizatora i publike održava jazz živim i raznolikim. Treći dio feljtona o jazzu Zorana Stajčića za Ravno do dna.
Drugi dio serije feljtona Zorana Stajčića o hrvatskoj jazz i impro sceni donosi priče desetak ključnih aktera — od Elvisa Stanića i Dražena Kokanovića do Helene Hraščanec i Matea Škugora — koji su jazz pretvorili u životnu misiju. Unatoč skromnoj institucionalnoj podršci i čestim financijskim minusima, njihov entuzijazam ne posustaje. Od Liburnije i Šibenika do Koprivnice i Dubrovnika, svi ističu jazz kao prostor slobode, zajedništva i istraživanja. Za njih, jazz nije samo glazba, nego način života — i dokaz da se strast ne da subvencionirati. Ravno do dna
Zagrebačka grupa Živa voda predstavila je uživo album „Angel’s Breath“ u sklopu ZEZ Festivala u Birou suvremene umjetničke prakse Kontejner. Riječ je o neobičnom potezu, tj. reinterpretaciji istoimenog albuma Milana Mladenovića i Mitra Subotića Sube iz 1994. godine. Trubač Igor Pavlica, ujedno član Žive vode, imao je tu čast raditi zajedno sa Subom na legendarnom albumu „Bolero“ grupe Haustor 1985. godine, pa je koncert „Angel’s Breath“ bio dobra prilika za prisjećanje i tog perioda. Za članove benda, projekt je bio čin “istraživanja, igre i spontanosti,” prepoznajući oslobađajuću energiju originala. Materijal Mladenovića i Sube, s jedinstvenim zvukom i aktualnim tekstovima, i dalje ima veliku kulturnu važnost za rock glazbu na Balkanu. Vida TV donosi prilog
Kvalitetan frontmen može imati imidž kakav god želi dokle god uistinu posjeduje pjevački kvalitet i sposobnost transmisije emocija na publiku i to ponajviše glazbom, jer mu je glazba osnovni alat, tj. bar bi trebala biti. Miran Kurspahić pak kao da je svladao sve ono inače nebitno u rocku, ali nije ono najvažnije. Nije naučio pjevati. I tu stvar staje za bilo kakvu ozbiljnu analizu. Potpuno je nebitno što se on u vizualno-scenskom smislu pozicionirao negdje između Anthonyja Kiedisa i Glenna Danziga ad stoji iza albuma koji u sebi posjeduje nevjerojatne pjevačke greške. U glazbenom smislu album „Explode“ je potpuni ćorak, osim ako mu nije bila namjera nastaviti „slavnu falš tradiciju“ Florence Foster Jenkins ili Džimija Barke iz Pavlovićevog crnotalasnog klasika „Kad budem mrtav i beo“. Daleko talentiraniji glazbenici se bore za svoje mjesto pod Suncem, dok su TV Eye i Miran Kurspahić uspjeli diletantizam dovesti do mainstream prostora pod egidom ozbiljne rock priče Smatra Zoran Stajčić za Ravno do dna. Pozitivniju recenziju donosi Novi list.