11.02.2019. (22:30)
Nije bilo u pitanju nikakvo saslušanje u Močvari (kako je stajalo u klikabilnim najavama proteklih tjedana), već punokrvni koncert, jer naš Mile ne namjerava postati političar iako ga se provlači kroz kanalizaciju političkih skandala. On je i dalje glazbenik, jedan od naših najkarizmatičnijih frontmena, kojeg, eto, politika prati u stopu koliko god on to ne želi u svom životu. „Saslušanje u Močvari“ bio je ustvari njegov čin spiranje te nagomilane političke ljage sa svoj lika i to djelom – onim iskonskim pankerskim činom poravnanja s publikom u istim uvjetima nagužvanog kluba i u „toploj kupki“ znoja pomiješanog sa sparinom. Onako kako to zahtijeva nepisano pravilo punka. Zoran Stajčić za Ravno do dna
Koliko god bio naklonjen diskografskom opusu Mayalesa, ne mogu izbjeći činjenicu da je brdovita Hrvatska svaki put mlako reagirala na njihov boutique pop. Prije mogu reći da je posljedica izlaska svakog albuma ubrzo bila priča o razilasku benda. Možda ni sam ne znam koliko bendova je napravilo tolko ‘posljednjih albuma’. Ali, eto, nada ih ponese čim počnu ponovno raditi neke nove pjesme. Mayales je možda sasvim slučajno složio jako lijepu kolekciju za emotivni chill-out u ovom svijetu koji je izgleda potpuno pobudalio. Zoran Stajčić za Ravno do dna
Matija nije poput oca bio gigant riječi i misli, ali imao je tu snagu i virtuoznost u prstima. Tu su bile njegove riječi, njegove misli. Ono što je Arsen bio među poetama, to je Matija bio među glazbenicima. Gigant crno-bijelih tipki. Neprikosnoveni Dedić za jednu novu generaciju. Glazba je komunikacija. A kad smo kod jazza, to je komunikacija ravna filozofskom nivou kod onih najboljih. U tom smislu i najbolji gravitiraju prema najboljima. Težiš sebi ravnima. Tako je i Matija pratio taj impuls. Pratio ga je oduvijek. Poslije njihovih nastupa u Londonu ugledni časopis Time uvrstio ih je u najuži izbor najboljih jazz sastava izvan Ujedinjenog Kraljevstva.
Na pozornici, ponesen inspiracijom često je znao biti neuhvatljivo razigran, kao što je znao na muke staviti prateće glazbenike kad bi džezistički promijenio ključ tijekom svirke, da bi potom na kraju nastupa glazbenicima samo znao lakonski reći: „Modulirao sam.“ Dakle, uvijek je kod njega taj prostor komuniciranja glazbom bio otvoren i živahan poput verbalne komunikacije koja često može otići u nenadanom smjeru. Zoran Stajčić za Ravno do dna.
Uvijek uglađen, ali s jakim street creedom i nedvojbenim ugledom kod svih sa scene. Dobro odjeven, ali nikad kicoš. Prije netko po kome ste dobivali poruku da se tako odijevaju muzičari u New Yorku. Čovjek aure znalca za kojeg mislite da nikad nije u poziciji da on nekom nešto treba objašnjavati, već da se svi trude njega oraspoložiti. Roker, a gospodin. Teže je pobrojati ovdašnja poznata rock imena s kojima nije radio, nego ona s kojima jest. No ono što držim njegovom izuzetnošću jest njegov „think big“ moment, tj. da učini neki bend velikim i značajnim, a da mu ne promijeni „lični opis“. On je znao gdje je ta granica preko koje se nekog komercijalizira do bezličnosti, tj. koliko oplemeniti nečiji rock zvuk kako bi taj bend bio u stanju zagrabiti i u izvan žanrovskom bazenu. Zoran Stajčić o preminulom Ivanu Stančiću – Piki, za Ravno do dna.
https://www.youtube.com/watch?v=_7zHp51j2WM
Eurosong je formalno apolitičan, ali političke poruke sve više prodiru kroz publiku i okolnosti. Iako se tehnički manipulacije nastupima i bodovima pokušavaju spriječiti (paralelno s nastupom uživo imaju pripremljene snimke s proba koje bi pustili u emitiranje po potrebi), publika – kao nestrukturirana masa – postaje novi kanal političkog izraza. Uočava se obrazac: izvođači s najviše glasova publike (Käärijä, Baby Lasagna, Yuval Raphael) postaju moralni pobjednici, ali uspjeh u karijeri ovisi o političkom kontekstu. Dok neki poput Käärije i Lasagne uspijevaju na turnejama, drugi (Izraelka Yuval Raphael) unatoč visokom rangu na natjecanju ne nastupaju izvan svoje zemlje. Televoting je sve važniji, ali i sve podložniji političkim interpretacijama. Zoran Stajčić za Ravno do dna
„Kome je ovo palo na pamet!? Lezbo-bi bend zatvara dječju manifestaciju Ivane Brlić-Mažuranić!“ – zavrištao je u petak 4. travnja 035portal.hr iz Slavonskog Broda. avonskog Broda, opasno zaigralo“ na manifestaciji koja se održava već pedeset godina. Uz to je i boldanim slovima u tekstu ponuđeno objašnjenje da je “sveženski sastav ŽEN poznat po rodno fluidnim porukama, dekonstrukciji stereotipa i queer aktivizmu”.
Ovakav pristup može se uzeti za primjer huškačke novinarske prakse u kojoj se skandal radi ni iz čega i u kojoj se insinuira problem temeljem nečije spolne orijentacije i ničeg drugog. Jedini tko se tu ozbiljno zaigrao je 035portal.hr s i to s potencijalnim širenjem panike, skretanjem pažnje javnosti na nečiju seksualnu orijentaciju i stvaranje plodnih uvjeta za homofobiju insinuirajući da bi nečiji glazbeni koncert mogao biti poligon valjda za eventualnu seksualnu praksu.
Iz Galerije umjetnina je pak pojašnjeno: „Sadržaj nije u dječjem dijelu programa, niti je namijenjen dječjoj publici jer se odvija u kasnim večernjim satima.”… Iz portala su kasnije izjavili da bi postupili isto da je u pitanju Thompson, i time pokazai kako bi umjetničkoj organizaciji koja se bavi umjetničkim programom doslovce određivali okvire djelovanja.. Zoran Stajčić za Ravno do dna.
Dakle, Porin ima veliko glasačko tijelo složeno po sindikalnim uzusima i koje, kako je ponuđeno iz primjera u uvodu (Ogenj osvaja Porin za najbolji album alternativne glazbe ispred Nemečeka), u nekim kategorijama odlučuje po ovlaš prikupljenim informacijama, tj. po sistemu: „Za ovog sam čuo pa ću njemu prije dati glas, nego onom za kojeg nisam čuo“. Takva praksa rezultira tromošću i sporosti u prepoznavanju najboljih, ujedno i trendova na godišnjoj bazi i izrazito je pogubna za nova imena. Mi pomake u Porinu po rezultatima možemo uočiti ako gledamo deset godina unatrag, a ne svega sezonu prije. Porin upravo zbog glomaznosti i inertnosti svog glasačkog tijela propušta priliku biti aktualan na godišnjoj bazi. Zoran Stajčić za Ravno do dna.
Zoran Stajčić je ove subote bio na čak tri koncerta: Rasprodani Lisinski na TBF-u i Jazz orkestar HRT-a – Bilo je to solidnih sat i 45 minuta programa sa zgusnutim općim mjestima TBF-a i apsolutno nije bilo prostora za bilo kakvo nezadovoljstvo nakon večeri u kojoj se dobro pumpalo (uz napomenu kako se maestro mogao malo više opustiti (Ravno do dna). Za Ogenj u Bogaloo-u tvrdi kako je uspio skupiti 150-200 ljudi, što očito govori kako ekipa koja glasa na Dori ne posjećuje klupske koncerte, ili da se televoting jednostavno pumpao – jer koncert je bio održan u dobro vrijeme za njih (Dakle, gdje su ti silni navijači, jer ako ta koncertna situacija nije diskrepancija, onda ne znam što jest? Ne mogu čak ni eventualno ljubomorno reći da imaju hit ili neki zarazni groove, već samo ustanoviti, kao i nakon njihovog prvog albuma, da stvarno i dalje ne čujem i ne vidim neki ozbiljniji potencijal tog benda.). S druge strane, tu su bili riječki The Siids u manjoj dvorani Boogaloo-a koji su “došli podijeliti ugođaj, dok su drugi došli privući pažnju” (Ravno do dna)… ima i Muzika svoj report.
Dzipsii je lik iz sasvim druge priče, tj. nevjerojatan mladi karakter famoznog androginog glasa, izuzetno usklađenih plesnih pokreta i uz sve hrabra osoba izgrađenog stava i želje da bez straha otvoreno govori kako je Rom i gej. Koliko je zajebano na Balkanu biti prvo od toga ne treba previše govoriti, koliko je zajebano biti drugo također ne treba previše govoriti, biti oboje je pak za balkanski živalj vjerojatno definicija toga da te Bog dvaput zajebao. Vizelj i Dzipsii iskovali su spoj dosad neviđen na Balkanu. Naime nije novost da ovdašnji rock bend uskoči u pop gabarite, ali da sve dobije ovdašnju romsku dušu i eros, e to je nešto uistinu novo, a uz sve i prokleto zarazno koliko je minuciozno izvrsno s koje god strane se gledalo. Zoran Stajčić za Ravno do dna
Ova godina bila je specifična po tome jer se nije moglo kristalno naslutiti tko je taj jedan favorit. Svjetonazorski stavovi koji se dotiču i politike (jer kod nas se sve dotiče politike) donijeli su polarizaciju, a polarizacija je dobra stvar, polarizacija potiče na akciju. Polarizacija je demokracija, a ne neko jedinstvo, što je omiljena floskula loših političara. Dakle, polarizacija uz jaku podršku lokalne sredine donijela je Ognju najviše glasova publike u televotingu. I to je ono što je novo na Dori i što pokazuje da je Dora postala važna. Postalo je važno biti na njoj jer donosi korist, u medijskom, tržišnom i svakom drugom smislu. To će biti dobro i za izvođače, da konačno uđe i neki ozbiljniji sponzorski novac među mahom mlada pjevačka lica, pa da bude i nekog glamura, a ne da se vodeći domaći gastro portal pita gdje se hrane „siroti estradnjaci“ jer nisu nikog od njih nisu vidjeli u boljim opatijskim restoranima. Zoran Stajčić za Ravno do dna