11.02.2019. (22:30)
Treći po redu SHIP, glazbeni showcase festival u Šibeniku otvorio je u petak svoja vrata, time je započeo najveći hrvatski festival predstavljanja novih i potentnih glazbenih imena pred stranim delegatima, kao i obrnuti proces, tj. upoznavanje domaće publike i glazbenih profesionalaca s nadolazećim mladim stranim imenima. Deck, odnosno glavnu open air pozornicu na sv. Mihovilu otvorio je Ivan Grobenski u pratnji četveročlanog benda. Eh sad, jest da je Ivan Grobenski „ovog portala list“ (misli se na Ravno do dna za koji piše), no nitko ni u primislima, od okupljenih, što publike, što stranih delegata, nije mogao znati što ih očekuje. Epilog je da su nizozemski delegati bili potpuno oduševljeni, da su njihove kolege iz Azarbejdžana koje su jako temeljito pristupili svom načinu ocjenjivanja svih izvođače u nekoliko ocjenjivačkih kategorija Grobenskom te večeri dali najviše ocjene i već ga tijekom nastupa preko njegovog diskografa Intek Musica bukirali za njihov festival u Azarbejdžanu, kao što je iste večeri ugovoren i mađarski angažman. Sve unutar samog nastupa!
U ovom slučaj grad Šibenik pokazni je primjer kako se brani pravo na izbor, različitost i slobodu misli, upravo ono što je bilo teško stečeno u Domovinskom ratu. I to doslovce kroz festival koji po ničemu svih ovih godina nije bio masovnog, već opskurnog, intimnog, karaktera. Za šibenski FALIŠ se još lijepe optužbe kako taj festival alternative i ljevice nema veze s umjetnošću, već s ideologijom iako je u dosadašnjih dvanaest godina kroz njega prodefiliralo mnoštvo raznorodnih umjetnika od književnika, filozofa, mislilaca, glazbenika, filmaša, likovnjaka, fotografa itd. Čak i da te optužbe jesu istina (a nisu) bi li to značilo da treba zabraniti prostore za iskazivanje filozofske misli?
Pokazalo se da gradonačelnik Željko Burić (HDZ) nipošto nije usamljen u svom stavu kad je braniteljskim udrugama kazao: „Nema šanse! Niti se ja kao gradonačelnik miješam u odabir programa, projekata i udruga koje će Grad sufinancirati, niti u visinu odobrenih sredstava, a niti bi mi to palo na pamet. Zato imamo kulturno vijeće, u čiji se rad ne petljam”. Zoran Stajčić za Ravno do dna.
Istraživanje iz 2023. pokazuje da jazz u Hrvatskoj sluša 7,2% populacije, smjestivši se između punka i soula, unatoč minimalnom broju jazz klubova. Ipak, zemlja broji više od četrdeset jazz festivala godišnje, od Zagreba do Štrigove, često decentralizirano i spontano. Jazz tako postaje važan kulturni adut lokalnih sredina, jačajući turistički i kulturni identitet bez formalne strategije. Festivalima poput Ponta Lopud i Rab Jazz Festival, smještenim u kasno ljeto, publika se podsjeća da jazz u Hrvatskoj opstaje i cvjeta unatoč skromnoj infrastrukturi. Zoran Stajčić za Ravno do dna
Da ste kojim slučajem bili tamo među svojim sugrađanima i umjetnicima, onda vjerojatno s danom zakašnjenja ne bi o umjetničkim i kulturnim prijeporima Vaših sugrađana izjavljivali, da Vas podsjetim citiram: „Da netko pod umjetničkim instalacijama prodaje slobodu da vrijeđa nečije osjećaje i podvaljuje neke ideje. Pozivam organizatore da obiđu stratišta, nema mjesta u Benkovcu gdje nisu ubijani civili samo zato što su bili Hrvati….”
Znate, gospodine gradonačelniče upravo iz ovakvih ishitrenih izjava viđeniji javni službenici u mnogim gradovima svojim prisustvom uveličavaju kulturne manifestacije jer su prilično svjesni da to i slučajnim putnicima namjernicima odaje lijep primjer sklada i zadovoljstva unutar neke zajednice.
Da ste kojim slučajem bili na otvorenju Festivala Nosi se Benkovac onda biste lijepo upoznali organizatore i umjetnike i otkrili njihovu dobrotu i dobronamjernost, a jedino logično pitanje koje biste u epilogu svega što se dogodilo te večeri u Vašem gradu postavili bilo bi: „Tko su ovi bukači u crnom koji su došli sve pokvariti?!“ Zoran Stajčić gradonačelniku Benkovca za Ravno do dna
„Idols“ je ambiciozni hod po rubu objedinjavanja stilskih poglavlja rocka koja su nam u kolektivnoj memoriji. To je Yungbludovo veranje prema samom Olimpu žanra koji je u današnje vrijeme skliska litica i za one kojima je to pošlo za rukom u prošlosti. U biti, možda i nema sigurnije formule za neuspjeh od želje da se snimi rock album koji bi mogao puno toga objediniti i da bude po ukusu uvijek podozrive rock publike, ali, eto, nađe se neko odvažno mlado srce iz kojeg kipti žar i koje hoće dokazati kako je u stanju za tako nešto. Zoran Stajčić za Ravno do dna ima hvalospjeve za novi album mladog Yungbluda, kojeg su mnogi tek primijetili na oproštajnom koncertu Ozzyja, gdje je upečatljivo otpjevao Changes Black Sabbatha…
Nakon Colberta i Stewarta, čačkanje po Trumpovoj povezanosti s Epsteinom možda je najviše odjeknulo sa South Parkom, čija je epizoda još iste večeri proglašena najfurioznijom u inače dugoj tradiciji furioznosti i političke nekorektnosti animiranog showa. Trumpovo lice nije nacrtano, već su kolažirane i animirane fotografije njegovih portreta dok se u radnji prokazuje kao beskrupulozan lik, tj. netko tko s vragom liježe u krevet. Nakon reakcije Bijele kuće, tvorci South Parka su gotovo Monty Pythonovski rekli “kako im je jako žao”.
Sprdnja s Trumpovim libidom u epizodi „Sermon on the ’Mount“ premijerno prikazanoj u srijedu, 23. srpnja samo je vrh ledenog brijega hipokrizije američkog društva u novoj Trumpovoj eri u kojoj je „Woke mrtav“, u kojoj je ugašen program NPR radija, te se spominje i cenzura na CBS-u (Colbertov slučaj), gdje ljudi „preko noći“ mijenjaju svoja ideološka uvjerenja iz straha za radno mjesto. Sprdnja s veličinom Trumpovog penisa očekivano jest izazvala gnjev predsjednika koji je cijelog života na glasu kao ženskar, a možebitno i seksualni prijestupnik ako to dokažu Epsteinovi dokumenti (otud vrag u postelji), no 22 minute „South Parka“ i bez te ekstra pikanterije jasno ukazuju na to da je „car gol“ u puno više razina. Ravno do dna
Novu epizodu South Parka komentiraju i na Forumu.
Kultur Shock koji će iduće godine navršiti svoj trideseti rođendan od samog starta bio je neka vrsta „izbjegličkog benda“ koji je okupljao muzičare sa svih strana svijeta koji su došli u Ameriku kako bi tamo kusali „kruh sa sedam kora“. Taj mali ljudski melting pot odrazio se i na sam izričaj – Gino je donio tegobni lelek Istoka i metriku ritma svoje nekadašnje sredine i prosuo ga tamo pred okorjelu grunge i metal ekipu među kojima je u jednom periodu bio i izvorni Japanac na basu koji je prionuo na dešifriranje ritma kojeg nikad dotad nije čuo. Bio toplotni val ili grmljavinsko nevrijeme (a tog dana je bilo i jednog i drugog), vjerna fanovska baza u Močvari nije propustila nastup grupe na kojoj će brassevi i violina biti u savršenoj koliziji s teškim gitarskim rifovima i s frontmenom koji bez izuzetka uvijek ostavlja svoje srce na pozornici. Ravno do dna o koncertu početkom tjedna.
Svaki pravi Queens Of The Stone Age obožavatelj bi valjda dao i pola litre vlastite krvi za koncert koji se dogodio 23. srpnja na zagrebačkoj Šalati, pa je Zoran Stajčić sebi uzeo za pravo nazvati ga legendarnim već sad, dan nakon svega. Drugi su se dan pretvorili u svojevrsni QOTSA džuboks – a čiju glazbenu želju iz prvih redova je Josh Homme ubrao, ta je bivala ispunjena. Dakle nije to bilo samo par pjesama u pitanju… Naravno da je to pomelo svaku pomisao na koncertnu dinamičku koncepciju i vaganje između balada i bržih pjesama. No, neupitno je da su svi uživali u takvom scenariju. Drugi koncert na Šalati legendarnih stone rockera bio je još bolji od prvog, (a i nije bilo deračine na fanove koji dižu mobitele u zrak i snimaju) kažu na Ravno do dna… još jedan report donosi tportal.
Možda se može reći da umjetna inteligencija nema dušu, ali je ima onaj tko s njom radi i koji je „pegla“ dok ne dobije surogat najbliži duši. A iz The Velvet Sundown se cijede, ne sati, već dani i dani nečijeg, zasad anonimnog, rada. I naravno, drugi je par rukava što taj posao nije vidio druge glazbenike, producente, ton majstore, inženjere masteringa i ostale, ali duh je pušten iz boce, The Velvet Sundown fizički ne postoji, ali ne može se zanemariti da postaje neki fakt, jer taj Gabe Farrow primjerice u „Hold The Light“ zvuči kao Jim Morrison blendan s Chrisom Isaakom, iako je napravljen od nula i jedinica. Zoran Stajčić o bendu koji je djelo umjetne inteligencije, za Ravno do dna. Na Spotifyju ih sluša 400.000 ljudi mjesečno, a neki dan su o njima pisali i na Indexu.
Live Nation, najveća kompanija za koncertnu zabavu na svijetu, prošle je godine uprihodila oko 19 milijardi i 770 milijuna eura. Usporedbe radi; prihod Republike Hrvatske u 2024. godini iznosio je 28,500 milijardi eura, a Srbije 18,590 milijardi. Na koncertima koje su oni organizirali zabilježeno je najmanje 200 smrtnih slučajeva i 750 ozljeda u sedam zemalja od 2006. godine. S one druge bitne strane za ovu priču, Live Nation rijetko kad, gotovo nikad, ne organizira koncertne događaje veće od 80.000 do maksimalno 100.000 posjetitelja.
Što govori da su definitivno odavno napravljene kalkulacije i elaborati rizika koji upućuju na to da stvari mogu izmaći kontroli. A Live Nationu su izmicali iz kontrole i manji događaji. Dakle, da postoji isplativi i sigurnosni model za koncerte epskih proporcija, na Ravno do dna su uvjereni da bi ih Live Nation već radio, jer osim što bi štedjeli izvođače, zasigurno bi maksimizirali dobit.
Pitanje za pola milijuna (čega već želite): Može li organizator koji je dosad radio koncerte po selima i manjim mjestima i to isključivo u Hrvatskoj davati lekcije iz koncertnog biznisa jednom gigantu kao što je Live Nation, koji godišnje uprihodi koliko zaradi cijela jedna balkanska država?