11.02.2019. (22:30)
Hrvatska jazz scena živi zahvaljujući entuzijazmu glazbenika i organizatora jer specijaliziranih promotorskih agencija za jazz i improvizaciju gotovo nema. Festivalima poput Jazz u vinogradu i Zagreb Jazz Festivalu ključni su osobni kontakti, dok profesionalna infrastruktura i „outsourcing“ ostaju rijetki. Iako domaća scena nije velika, publika je zainteresirana, a pojedini glazbenici i organizatori kontinuirano njeguju kreativnost, suradnju i promociju, često prevladavajući ograničenja vlastitim trudom i strastvenim angažmanom. Više u posljednjem nastavku serije članaka o jazzu by Zoran Stajčić za Ravno do dna.
Održivost jazz festivala je, prema Elvisu Staniću, “apsolutno s druge strane mogućeg” bez javnog sufinanciranja, posebno u malim zemljama poput Hrvatske. Željko Marković (Jazzbina) kritizira prilike u Puli, naglašavajući da se kultura koristi za održavanje političke moći, uz nedostatak jasne vizije i marginalizaciju izvaninstitucionalne produkcije. Dražen Kokanović (Zagreb Jazz Festival) bilježi poboljšanje institucionalne podrške od Grada Zagreba i TZ-a. Lokalna podrška ključna je za festivale poput Jazz u vinogradu (koji je pomogao Čakovcu da postane “grad jazza”) i Fest Jazza u Koprivnici. Ipak, Mate Škugor (NO Jazz Festival) odbija sudjelovati u sustavu kulturnih vijeća koji nije transparentan, dok Helena Hraščanec (Fest Jazza Koprivnica) ističe da je u Koprivnici ključna bila pomoć pojedinaca iz zajednice, te žali za izostankom organizacijske podrške Turističke zajednice. Četvrti dio feljtona o jazzu Zorana Stajčića za Ravno do dna
Jazz scena u Hrvatskoj u posljednjih 25 godina doživjela je znatnu transformaciju – od elitne, starije publike do sve veće prisutnosti mlađih generacija. Dok su krajem 1990-ih jazz koncerti privlačili uglavnom publiku 50+, danas su milenijalci i Z-generacija sve aktivniji, osobito na modernijim impro i crossover scenama. Klubovi i festivali od Zagreba do Štrigove i Lopuda nastoje jazz približiti mladima kroz besplatne ulaznice, edukaciju i inovativne lokacije. Unatoč izazovima financiranja i medijske vidljivosti, entuzijazam organizatora i publike održava jazz živim i raznolikim. Treći dio feljtona o jazzu Zorana Stajčića za Ravno do dna.
Drugi dio serije feljtona Zorana Stajčića o hrvatskoj jazz i impro sceni donosi priče desetak ključnih aktera — od Elvisa Stanića i Dražena Kokanovića do Helene Hraščanec i Matea Škugora — koji su jazz pretvorili u životnu misiju. Unatoč skromnoj institucionalnoj podršci i čestim financijskim minusima, njihov entuzijazam ne posustaje. Od Liburnije i Šibenika do Koprivnice i Dubrovnika, svi ističu jazz kao prostor slobode, zajedništva i istraživanja. Za njih, jazz nije samo glazba, nego način života — i dokaz da se strast ne da subvencionirati. Ravno do dna
Zagrebačka grupa Živa voda predstavila je uživo album „Angel’s Breath“ u sklopu ZEZ Festivala u Birou suvremene umjetničke prakse Kontejner. Riječ je o neobičnom potezu, tj. reinterpretaciji istoimenog albuma Milana Mladenovića i Mitra Subotića Sube iz 1994. godine. Trubač Igor Pavlica, ujedno član Žive vode, imao je tu čast raditi zajedno sa Subom na legendarnom albumu „Bolero“ grupe Haustor 1985. godine, pa je koncert „Angel’s Breath“ bio dobra prilika za prisjećanje i tog perioda. Za članove benda, projekt je bio čin “istraživanja, igre i spontanosti,” prepoznajući oslobađajuću energiju originala. Materijal Mladenovića i Sube, s jedinstvenim zvukom i aktualnim tekstovima, i dalje ima veliku kulturnu važnost za rock glazbu na Balkanu. Vida TV donosi prilog
Kvalitetan frontmen može imati imidž kakav god želi dokle god uistinu posjeduje pjevački kvalitet i sposobnost transmisije emocija na publiku i to ponajviše glazbom, jer mu je glazba osnovni alat, tj. bar bi trebala biti. Miran Kurspahić pak kao da je svladao sve ono inače nebitno u rocku, ali nije ono najvažnije. Nije naučio pjevati. I tu stvar staje za bilo kakvu ozbiljnu analizu. Potpuno je nebitno što se on u vizualno-scenskom smislu pozicionirao negdje između Anthonyja Kiedisa i Glenna Danziga ad stoji iza albuma koji u sebi posjeduje nevjerojatne pjevačke greške. U glazbenom smislu album „Explode“ je potpuni ćorak, osim ako mu nije bila namjera nastaviti „slavnu falš tradiciju“ Florence Foster Jenkins ili Džimija Barke iz Pavlovićevog crnotalasnog klasika „Kad budem mrtav i beo“. Daleko talentiraniji glazbenici se bore za svoje mjesto pod Suncem, dok su TV Eye i Miran Kurspahić uspjeli diletantizam dovesti do mainstream prostora pod egidom ozbiljne rock priče Smatra Zoran Stajčić za Ravno do dna. Pozitivniju recenziju donosi Novi list.
Meryl Streep, američka filmska ikona i njegova partnerica iz filma „Moja Afrika“ napisala je jučer: „Otišao je jedan od lavova. Počivaj u miru moj dragi prijatelju“ i u toj kratkoj konstataciji dala najbolji opis. On je uistinu bio lav u svijetu filma i to onaj koji se borio do kraja upravo za taj svijet filma. Iz njegovih Sundance ekspozea bilo je jasno koliko je volio Ameriku posebno zbog njene slobodarske dimenzije, zbog čega je često bio u konfliktu s konzervativcima i zagovarateljima „čvrste ruke“, nekad i s predsjedničkim establishmentom. I u naravi je mišlju i djelom bio poput epskih filmskih karaktera koje je utjelovljavao. Kao da nikad nije prestao biti Sundance Kid, ili još više Jeremiah Johnson – čovjek u kotaču vremena koji postaje svjestan da se mora boriti kao lav ili ga neće biti, jer ne može protiv sebe i svojih načela. Zoran Stajčić za Ravno do dna otkriva kako je upravo Redford neformalni kum tog portala.
Treći po redu SHIP, glazbeni showcase festival u Šibeniku otvorio je u petak svoja vrata, time je započeo najveći hrvatski festival predstavljanja novih i potentnih glazbenih imena pred stranim delegatima, kao i obrnuti proces, tj. upoznavanje domaće publike i glazbenih profesionalaca s nadolazećim mladim stranim imenima. Deck, odnosno glavnu open air pozornicu na sv. Mihovilu otvorio je Ivan Grobenski u pratnji četveročlanog benda. Eh sad, jest da je Ivan Grobenski „ovog portala list“ (misli se na Ravno do dna za koji piše), no nitko ni u primislima, od okupljenih, što publike, što stranih delegata, nije mogao znati što ih očekuje. Epilog je da su nizozemski delegati bili potpuno oduševljeni, da su njihove kolege iz Azarbejdžana koje su jako temeljito pristupili svom načinu ocjenjivanja svih izvođače u nekoliko ocjenjivačkih kategorija Grobenskom te večeri dali najviše ocjene i već ga tijekom nastupa preko njegovog diskografa Intek Musica bukirali za njihov festival u Azarbejdžanu, kao što je iste večeri ugovoren i mađarski angažman. Sve unutar samog nastupa!
U ovom slučaj grad Šibenik pokazni je primjer kako se brani pravo na izbor, različitost i slobodu misli, upravo ono što je bilo teško stečeno u Domovinskom ratu. I to doslovce kroz festival koji po ničemu svih ovih godina nije bio masovnog, već opskurnog, intimnog, karaktera. Za šibenski FALIŠ se još lijepe optužbe kako taj festival alternative i ljevice nema veze s umjetnošću, već s ideologijom iako je u dosadašnjih dvanaest godina kroz njega prodefiliralo mnoštvo raznorodnih umjetnika od književnika, filozofa, mislilaca, glazbenika, filmaša, likovnjaka, fotografa itd. Čak i da te optužbe jesu istina (a nisu) bi li to značilo da treba zabraniti prostore za iskazivanje filozofske misli?
Pokazalo se da gradonačelnik Željko Burić (HDZ) nipošto nije usamljen u svom stavu kad je braniteljskim udrugama kazao: „Nema šanse! Niti se ja kao gradonačelnik miješam u odabir programa, projekata i udruga koje će Grad sufinancirati, niti u visinu odobrenih sredstava, a niti bi mi to palo na pamet. Zato imamo kulturno vijeće, u čiji se rad ne petljam”. Zoran Stajčić za Ravno do dna.
Istraživanje iz 2023. pokazuje da jazz u Hrvatskoj sluša 7,2% populacije, smjestivši se između punka i soula, unatoč minimalnom broju jazz klubova. Ipak, zemlja broji više od četrdeset jazz festivala godišnje, od Zagreba do Štrigove, često decentralizirano i spontano. Jazz tako postaje važan kulturni adut lokalnih sredina, jačajući turistički i kulturni identitet bez formalne strategije. Festivalima poput Ponta Lopud i Rab Jazz Festival, smještenim u kasno ljeto, publika se podsjeća da jazz u Hrvatskoj opstaje i cvjeta unatoč skromnoj infrastrukturi. Zoran Stajčić za Ravno do dna