11.02.2019. (22:30)
Ovih dana su se pojavile vijesti da su Turcima smeta pjesma ‘Andromeda’ grupe Lelek koja će predstavljati Hrvatsku na Eurosongu. No nakon malo istraživanja medijske situacije u toj zemlji dolazi se do drukčijih zaključaka. Unatoč medijskom “kuhanju” kontroverzi, u turskim medijima ističu da je riječ o kulturnoj baštini, a ne izravnoj političkoj provokaciji, dok se domaća kritika više fokusira na niske šanse na kladionicama. O njima se ne priča kao o Baby Lasagni, pa čak ni kao o Marku Bošnjaku. Zoran Stajčić za Ravno do dna
Priča o Veri Brandes, jednoj od najzaslužnijih njemačkih promotorica jazza svih vremena, ujedno je priča o tome kako je jazz u tadašnjoj Saveznoj Republici Njemačkoj pronašao jako utočište, tj. u vremenu dok je u ostatku zapadnog svijeta drmao rock and roll. Njena dramatična borba za afirmaciju na polju na kojem je dotad bilo malo ili gotovo nimalo žena, posebno maloljetnih djevojki odlično je protkana sa životnom i zdravstvenom dramom „odmetnutog“ klavirističkog genija koji je dvaput odbijao Milesa Davisa da se pridruži njegovom bendu, kao što se uz to prikazuju i situacije pod kojim uvjetima su tada jazz glazbenici radili i živjeli na europskim turnejama, koje bi danas vjerojatno s prijezirom odbili mnogi mladi bendovi koji su možda na Bandcampu objavili jedan EP.
Dojam samog Jarrettovog koncerta izvedenog i snimljenog tog sudbonosnog 24. siječnja 1975. godine Fluk je dodatno pojačao time što nije uzeo ni ton s njega, čime je primijenio taktiku mahanja čuturicom vode pred žednima u pustinji, jer nakon gledanja jednostavno morate posegnuti za tim djelom s obzirom koliko vas film u svom finalu napuni emocijama. Zoran Stajčić za Ravno do dna
Pobjeda grupe Lelek na Dori tumači se prije kao rezultat fantasy estetike i tržišne privlačnosti nego domaće retradicionalizacije, smatraju Aleksej Gotthardi Pavlovsky i Zoran Stajčić u razgovoru za tportal. Njihovu pjesmu vide kao „fantasy etno“, uklopljenu u globalni trend mitološke ikonografije. S druge strane, nastupi i izjave političara poput Josipa Dabre te fenomena Thompson pokazuju čvrstu vezu glazbe i ideologije. Dok jedni u umjetnosti vide univerzalne estetske vrijednosti, drugi upozoravaju na političku instrumentalizaciju glazbe, pri čemu tržište u konačnici nagrađuje ili kažnjava poruke, navodeći primjere Boba Dylana i Joan Baez u SAD-u 60-ih, odnosno Thompsona kod nas, koji je na sasvim drugom polu aktivističkog, tj. političkog spektra.
U društvu vrsnih glazbenih kolega Dimitrija Simovića, Igora Pavlice, Marka Lucijana Hraščanca, Jana Kinčla, Samuela Marlona Mahoneya, Luke Toševa i Hrvoja Štefanića zagrebačka glazbenica očarava na novom albumu, kaže Zoran Stajčić zaRavno do dna: Sve je na mjestu. Produkcija je taktilna poput pjesme. Ništa ne smeta, ništa nije teško, ni teško razumljivo. A opet nije banala šećerlema za udvaranje publici. Zavodi, time i vodi igru jer ne prestaje uvlačiti u neobičnost. No ne uvlači odmah u katarzu. Onomatopejski glas neke egzotične ptice zatvori prvo poglavlje i najavljuje novo.
Onog trenutka kad je Apple Music po svim uzusima showbusinessa najavio nastup Bad Bunnyja u poluvremenu Super Bowla LX za nedjelju 8. veljače 2026. na Levi’s Stadiumu u Santa Clari, u Californiji, Trump, MAGA i njima naklonjeni mediji udarili su na sva zvona o tome kako je riječ o nepatriotskom činu obzirom da Super Bowl nosi veliku nacionalnu važnost, iako je riječ o biznisu, a ne o nacionalnoj instituciji.
Nakon tih 13 i nešto sitno minuta nastupa, ne samo da je većina Amerikanaca pokazala kako diše, već je to postalo bjelodano i ostatku svijeta koji zbog Trumpove doktrine „urlajućeg megafona“ nije mogao osjetiti puls američke nacije. Postalo je bjelodano kad je „Bijeli zec“ (s obzirom da je Bad Bunny bio odjeven u bijelo odijelo) istrčao na teren u Santa Clari i započeo svoj nastup u šumi trske koja je i kao logistički spektakl preplavila nogometni teren.
Bad Bunny priredio je izuzetan nastup s pomno isplaniranom svakom stotinkom, a kamo li sekundom istog. Bila je to lekcija iz otvorenosti, želje za uvažavanjem i građenjem odnosa na tim temeljima. Nakon tmurne uskogrudne, izolacionističke i prijeteće Trumpove „America First“ politike, bila je to prva lijepa slika i poruka iz SAD-a s dubokom humanom porukom. Zoran Stajčić za Ravno do dna. Zbog copyrighta originalni video nastupa možete pogledati samo na YT.
„DJ Ahmet“ je film o 15-godišnjem Ahmetu iz makedonskog pastirskog kraja koji pronalazi utočište i izlaz u glazbi (posebno DJ-ingu), bježeći od očekivanja oca, tradicije i doživljavajući prvu ljubav prema djevojci koja je već obećana drugome, a sve donosi priču o mladosti, slobodi i sukobu tradicionalnog i modernog svijeta. Unkovski se pokazao i majstorom decentne kritike jedne vjerske zajednice i to na krajnje komičan način izvan okvira glavne radnje filma, vjerujem i samim muslimanskim vjernicima, kroz lik lokalnog hodže, pa možda čak nije isključeno da je riječ o anegdotama koje su se negdje u Makedoniji uistinu i dogodile. Za glazbu su bili zaduženi braća Sinkauz… Zoran Stajčić za Ravno do dna
S obzirom na trenutno stanje s Eurovizijom, koju su već sad obilježili bojkoti zbog nastupa Izraela, kazuje Zoran Stajčić za Ravno do dna, koji se stvarno potrudio biti objektivan kod ocjenjivanja ovogodišnjih natjecatelja. Cold Snap je malo pojednostavio formulu i u svom stilu izbacio pop-metal pjesmu, Kandžija je umjesto repanja odlučio propjevati bolnim falšem, Stela Rade je odlučila izbaciti harmoniku koji joj je inače zaštitni znak, potkresavši si krila, a ToMa bi možda htio biti Čola (ali mu ne ide). Favorit je – Lelek: Vješto su isplele ulogu žene u narativ slavenske epske estetike koja, ruku na srce, trese hrvatski puk i koji će po svoj prilici zgrabiti telefone i ekspresno ih poslati u Beč… Svoje je viđenje dao i Krešimir Antunović za Jutarnji.
Zoran Stajčić za Ravno do dna donosi pregled 2025. kao godine ubrzane društvene regresije u kojoj su umjetna inteligencija, deregulirane društvene mreže i globalni politički zaokreti pogurali dezinformacije, netrpeljivost i kulturne sukobe u prvi plan. Od Trumpova povratka i Metine promjene moderiranja, preko politizacije Dore i Eurosonga, do zabrana koncerata i napada na kulturne manifestacije u Hrvatskoj, kultura je postala bojište ideologija. AI se pritom afirmirao ne kao rješenje, nego kao novi akcelerator problema – etičkih, društvenih i ekoloških.
Hrvatska jazz scena živi zahvaljujući entuzijazmu glazbenika i organizatora jer specijaliziranih promotorskih agencija za jazz i improvizaciju gotovo nema. Festivalima poput Jazz u vinogradu i Zagreb Jazz Festivalu ključni su osobni kontakti, dok profesionalna infrastruktura i „outsourcing“ ostaju rijetki. Iako domaća scena nije velika, publika je zainteresirana, a pojedini glazbenici i organizatori kontinuirano njeguju kreativnost, suradnju i promociju, često prevladavajući ograničenja vlastitim trudom i strastvenim angažmanom. Više u posljednjem nastavku serije članaka o jazzu by Zoran Stajčić za Ravno do dna.
Održivost jazz festivala je, prema Elvisu Staniću, “apsolutno s druge strane mogućeg” bez javnog sufinanciranja, posebno u malim zemljama poput Hrvatske. Željko Marković (Jazzbina) kritizira prilike u Puli, naglašavajući da se kultura koristi za održavanje političke moći, uz nedostatak jasne vizije i marginalizaciju izvaninstitucionalne produkcije. Dražen Kokanović (Zagreb Jazz Festival) bilježi poboljšanje institucionalne podrške od Grada Zagreba i TZ-a. Lokalna podrška ključna je za festivale poput Jazz u vinogradu (koji je pomogao Čakovcu da postane “grad jazza”) i Fest Jazza u Koprivnici. Ipak, Mate Škugor (NO Jazz Festival) odbija sudjelovati u sustavu kulturnih vijeća koji nije transparentan, dok Helena Hraščanec (Fest Jazza Koprivnica) ističe da je u Koprivnici ključna bila pomoć pojedinaca iz zajednice, te žali za izostankom organizacijske podrške Turističke zajednice. Četvrti dio feljtona o jazzu Zorana Stajčića za Ravno do dna