• 10.05. (22:30)

    Dežulović: Luzeri, sretan vam Dan pobjede

    Nisu mnogo puta u svojoj slavnoj povijesti Hrvati bili važan dio svjetske priče. Znam mnogo veće europske nacije koje bi dupe dale da im je u udžbenicima povijesti za osmi razred osnovne škole hrvatska priča. Da Francuzi, metnimo, danas mogu reći kako su prvi ustali protiv nacističkog okupatora, da su Poljaci imali onoliko oslobođenog teritorija, a Nizozemci nadigli onoliko ljudi protiv Hitlera, da su Mađari navukli na sebe pola milijuna njemačkih vojnika, pa se poslije kurčili kako su rasteretili istočni front i upisali asistenciju za odlučujući gol, ili da je Grčka, recimo, imala zajebanog ratnog vođu koji će 1945. stati na pobjedničko postolje: tih par godina, četrdesetih prošlog vijeka, Hrvati su jedan jedini put u povijesti bili veći i od samog velikog njemačkog naroda. I što danas, na sedamdesetu godišnjicu te veličanstvene pobjede, Hrvati imaju reći o tome? A Tito, jedini Hrvat koji je bio na naslovnici amerikocentričnog magazina Time. I to ne jednom, već četiri puta! Da se netko u poražene upiše sedamdeset godina nakon poraza, i da se to sedamdeset godina kasnije u poražene guraju pobjednici – e, to svijet još nije vidio. Uvijek aktualni znani junak Boris Dežulović, Slobodna Dalmacija, 11.05.2015.

    10.05. (19:30)

    Glupost kao sudbina

    Denis Kuljiš: Koliki je hrvatski IQ?

    Temeljni je problem u tome što su Hrvati glupi – kaže kolega novinar koji tvrdi da raspolaže rezultatima višegodišnjeg znanstvenog istraživanja iz kojega se vidi da imaju prosječnu kvocijent inteligencije manji od 90, otprilike kao Srbi i Bosanci. To senzacionalno otkriće, naravno, nisu mu htjele objaviti niti jedne novine – ljudi su možda glupi, ali urednici nisu, pa ne žele riskirati da ubiju u pojam svoju preostalu vjernu publiku. Pa ipak, evo i jednog empirijskog dokaza za tu tvrdnju… uvodi u temu Denis Kuljiš, a dokazni postupak je poduži, mada se tu nema što osobito dokazivati.

    10.05. (18:30)

    Kregar: EU izbori – Društvom se širi bauk budalizma i rezignacije

    Uuuu, sjajnu kolumnu napisao je Josip Kregar. Svo gađenje i besmisao ovih predizbora koje osjećate, ali i jasna želja i daleka nada je tu (bar za pažljivog optimista), napisano u jednom dahu, jer se očito puno toga nakupilo: I tako, pedalj po pedalj, korak po korak, skok po skok vraćamo se u arkadijsko stanje preddemokracije. Kao što neki dan Romi kažu, važnija je kanalizacija nego demokracija. Ne shvaćaju da je demokracija način da govna odu bez revolucija i krvi. Ballot is stronger than bullet (A. Lincoln). Misle da vlast postoji radi njih, a ne da su je dobili od nas, da su nas uspješno zbunili, gorko prevarili i da će opet na svakim izborima. Izbori ne služe taštinama kandidata, već su poziv na podršku promjenama, a ne osobama, na podršku programima, na to da se obećanja moraju ispuniti. Ne etiketirajući neprijatelja. Josip Kregar, Autograf

    10.05. (17:00)

    Polimac: “Zavedi me ako možeš” sa Charlize Theron i Sethom Rogenom više je sitcom nego romantična komedija. Njegić: Koje ugodno iznenađenje

    I to je zapravo sve što je u svom minimalističkom osvrtu na Zavedi me ako možeš (Long Shot, 2019, ocjena: 7,2) rekao Nenad Polimac. Hvala bogu, uvijek postoji trailer.

    A postoji i kritičarski izuzetno produktivni Marko Njegić iz Slobodne Dalmacije: Odakle li se samo stvorio ovaj “feel good” film? Koje ugodno iznenađenje! Najgodnije ove godine zasad. I vjerojatno najbolja “čista” romantična komedija još tamo od “500 dana ljubavi” (2009.) i “Zalomilo se” (2007.). Levine je snimio inteligentnu i subverzivnu romantičnu komediju s oštrom političkom žaokom koja daje (in)direktan komentar na Ameriku od izbora Trumpa za predsjednika, ali je dovoljno žanrovski lepršava da ne zvuči kao “political statement”, unatoč aluzijama na izbornu utrku 2016., s Charlotte kao zgodnijom inačicom Hillary Clinton.

    10.05. (16:30)

    Basna o biku koji brije na intimu

    Raspudić: Zašto se HDZ-ovci odnose jedni prema drugima kao prema stoci?

    Nino Raspudić plače nad voljenim Milijanom Brkićem i piše nadahnutu tužnu poemu o njemu, ranjenom biku: Riječ je o arhetipu, drevnom obrascu u kojem skupina aktera, koji su pojedinačno svi slabiji od bika, orkestrira događanje pred publikom u kojem se protivnika razjari, izranjava, izvoza, onesposobi, da bi ga na kraju te tragedije u tri čina, glavni u skupini, kratkim i brzim potezom konačno eliminirao uz opće oduševljenje. Bit koride nije u onome što se događa (ubojstvo bika) već kako. Opasno je, riskantno, zahtjeva bravuru jer je bik jak, ljutit, opasan. Slijedeći uvijek isti dramaturški obrazac, na kraju ga efektno dokrajče… Brkić će nakon par trzaja u medijima, ispustiti političku dušu i otići u ropotarnicu. Ni prvi, ni posljednji po istom obrascu. Nino Raspudić za Večernji.

    10.05. (15:00)

    Chelsea Manning vojnikinja koja nije htjela svjedočiti protiv Assangea puštena iz zatvora

    Bivša američka vojna analitičarka Chelsea Manning, koja je provela u pritvoru dva mjeseca zbog odbijanja da svjedoči protiv utemeljitelja WikiLeaksa Juliana Assangea, u četvrtak je izašla na slobodu, ali bi se u zatvoru ponovo mogla naći od sljedećeg tjedna, jer ne namjerava svjedočiti. Manning je 2013. bila osuđena na 35 godina zatvora na vojnom sudu jer je WikiLeaksu dostavila oko 750.000 dokumenata, bilo diplomatskih depeša ili vojnih informacija, s oznakom tajnosti. Nakon sedam godina provedenih u zatvoru, američki predsjednik Barack Obama ju je prije nego je napustio Bijelu kuću pomilovao.

    10.05. (14:30)

    Važan članak

    Suosnivač Facebooka: Previše moći je u rukama jednog čovjeka, a on kompaniju ne može promijeniti

    Suosnivač Facebooka Chris Hughes u kolumni koju je u četvrtak napisao za The New York Times tvrdi da se ta tvrtka treba podijeliti: “Utjecaj Marka Zuckerberga je zapanjujuć i daleko veći od bilo koga u privatnom sektoru ili vladi. On kontrolira tri komunikacijske platforme – Facebook, Instagram i WhatsApp – koje milijarde ljudi koriste svaki dan”, piše Hughes. “Mark samostalno može odlučiti kako će se konfigurirati Facebookovi algoritmi, koje će se postavke za privatnost koristiti i koje će se poruke dostaviti. On određuje pravila za razlikovanje uvredljivog govora i govora nasilnog mržnje. On svoju konkurenciju može uništiti tako što će je ili kupiti ili blokirati ili kopirati.” Jutarnji ima djelomični prijevod, isplati se pročitati sve.

  • 10.05. (22:30)

    Dežulović: Luzeri, sretan vam Dan pobjede

    Nisu mnogo puta u svojoj slavnoj povijesti Hrvati bili važan dio svjetske priče. Znam mnogo veće europske nacije koje bi dupe dale da im je u udžbenicima povijesti za osmi razred osnovne škole hrvatska priča. Da Francuzi, metnimo, danas mogu reći kako su prvi ustali protiv nacističkog okupatora, da su Poljaci imali onoliko oslobođenog teritorija, a Nizozemci nadigli onoliko ljudi protiv Hitlera, da su Mađari navukli na sebe pola milijuna njemačkih vojnika, pa se poslije kurčili kako su rasteretili istočni front i upisali asistenciju za odlučujući gol, ili da je Grčka, recimo, imala zajebanog ratnog vođu koji će 1945. stati na pobjedničko postolje: tih par godina, četrdesetih prošlog vijeka, Hrvati su jedan jedini put u povijesti bili veći i od samog velikog njemačkog naroda. I što danas, na sedamdesetu godišnjicu te veličanstvene pobjede, Hrvati imaju reći o tome? A Tito, jedini Hrvat koji je bio na naslovnici amerikocentričnog magazina Time. I to ne jednom, već četiri puta! Da se netko u poražene upiše sedamdeset godina nakon poraza, i da se to sedamdeset godina kasnije u poražene guraju pobjednici – e, to svijet još nije vidio. Uvijek aktualni znani junak Boris Dežulović, Slobodna Dalmacija, 11.05.2015.

    10.05. (19:30)

    Glupost kao sudbina

    Denis Kuljiš: Koliki je hrvatski IQ?

    Temeljni je problem u tome što su Hrvati glupi – kaže kolega novinar koji tvrdi da raspolaže rezultatima višegodišnjeg znanstvenog istraživanja iz kojega se vidi da imaju prosječnu kvocijent inteligencije manji od 90, otprilike kao Srbi i Bosanci. To senzacionalno otkriće, naravno, nisu mu htjele objaviti niti jedne novine – ljudi su možda glupi, ali urednici nisu, pa ne žele riskirati da ubiju u pojam svoju preostalu vjernu publiku. Pa ipak, evo i jednog empirijskog dokaza za tu tvrdnju… uvodi u temu Denis Kuljiš, a dokazni postupak je poduži, mada se tu nema što osobito dokazivati.

    10.05. (18:30)

    Kregar: EU izbori – Društvom se širi bauk budalizma i rezignacije

    Uuuu, sjajnu kolumnu napisao je Josip Kregar. Svo gađenje i besmisao ovih predizbora koje osjećate, ali i jasna želja i daleka nada je tu (bar za pažljivog optimista), napisano u jednom dahu, jer se očito puno toga nakupilo: I tako, pedalj po pedalj, korak po korak, skok po skok vraćamo se u arkadijsko stanje preddemokracije. Kao što neki dan Romi kažu, važnija je kanalizacija nego demokracija. Ne shvaćaju da je demokracija način da govna odu bez revolucija i krvi. Ballot is stronger than bullet (A. Lincoln). Misle da vlast postoji radi njih, a ne da su je dobili od nas, da su nas uspješno zbunili, gorko prevarili i da će opet na svakim izborima. Izbori ne služe taštinama kandidata, već su poziv na podršku promjenama, a ne osobama, na podršku programima, na to da se obećanja moraju ispuniti. Ne etiketirajući neprijatelja. Josip Kregar, Autograf

    10.05. (17:00)

    Polimac: “Zavedi me ako možeš” sa Charlize Theron i Sethom Rogenom više je sitcom nego romantična komedija. Njegić: Koje ugodno iznenađenje

    I to je zapravo sve što je u svom minimalističkom osvrtu na Zavedi me ako možeš (Long Shot, 2019, ocjena: 7,2) rekao Nenad Polimac. Hvala bogu, uvijek postoji trailer.

    A postoji i kritičarski izuzetno produktivni Marko Njegić iz Slobodne Dalmacije: Odakle li se samo stvorio ovaj “feel good” film? Koje ugodno iznenađenje! Najgodnije ove godine zasad. I vjerojatno najbolja “čista” romantična komedija još tamo od “500 dana ljubavi” (2009.) i “Zalomilo se” (2007.). Levine je snimio inteligentnu i subverzivnu romantičnu komediju s oštrom političkom žaokom koja daje (in)direktan komentar na Ameriku od izbora Trumpa za predsjednika, ali je dovoljno žanrovski lepršava da ne zvuči kao “political statement”, unatoč aluzijama na izbornu utrku 2016., s Charlotte kao zgodnijom inačicom Hillary Clinton.

    10.05. (16:30)

    Basna o biku koji brije na intimu

    Raspudić: Zašto se HDZ-ovci odnose jedni prema drugima kao prema stoci?

    Nino Raspudić plače nad voljenim Milijanom Brkićem i piše nadahnutu tužnu poemu o njemu, ranjenom biku: Riječ je o arhetipu, drevnom obrascu u kojem skupina aktera, koji su pojedinačno svi slabiji od bika, orkestrira događanje pred publikom u kojem se protivnika razjari, izranjava, izvoza, onesposobi, da bi ga na kraju te tragedije u tri čina, glavni u skupini, kratkim i brzim potezom konačno eliminirao uz opće oduševljenje. Bit koride nije u onome što se događa (ubojstvo bika) već kako. Opasno je, riskantno, zahtjeva bravuru jer je bik jak, ljutit, opasan. Slijedeći uvijek isti dramaturški obrazac, na kraju ga efektno dokrajče… Brkić će nakon par trzaja u medijima, ispustiti političku dušu i otići u ropotarnicu. Ni prvi, ni posljednji po istom obrascu. Nino Raspudić za Večernji.

    10.05. (15:00)

    Chelsea Manning vojnikinja koja nije htjela svjedočiti protiv Assangea puštena iz zatvora

    Bivša američka vojna analitičarka Chelsea Manning, koja je provela u pritvoru dva mjeseca zbog odbijanja da svjedoči protiv utemeljitelja WikiLeaksa Juliana Assangea, u četvrtak je izašla na slobodu, ali bi se u zatvoru ponovo mogla naći od sljedećeg tjedna, jer ne namjerava svjedočiti. Manning je 2013. bila osuđena na 35 godina zatvora na vojnom sudu jer je WikiLeaksu dostavila oko 750.000 dokumenata, bilo diplomatskih depeša ili vojnih informacija, s oznakom tajnosti. Nakon sedam godina provedenih u zatvoru, američki predsjednik Barack Obama ju je prije nego je napustio Bijelu kuću pomilovao.

    10.05. (14:30)

    Važan članak

    Suosnivač Facebooka: Previše moći je u rukama jednog čovjeka, a on kompaniju ne može promijeniti

    Suosnivač Facebooka Chris Hughes u kolumni koju je u četvrtak napisao za The New York Times tvrdi da se ta tvrtka treba podijeliti: “Utjecaj Marka Zuckerberga je zapanjujuć i daleko veći od bilo koga u privatnom sektoru ili vladi. On kontrolira tri komunikacijske platforme – Facebook, Instagram i WhatsApp – koje milijarde ljudi koriste svaki dan”, piše Hughes. “Mark samostalno može odlučiti kako će se konfigurirati Facebookovi algoritmi, koje će se postavke za privatnost koristiti i koje će se poruke dostaviti. On određuje pravila za razlikovanje uvredljivog govora i govora nasilnog mržnje. On svoju konkurenciju može uništiti tako što će je ili kupiti ili blokirati ili kopirati.” Jutarnji ima djelomični prijevod, isplati se pročitati sve.