Andrassy: Hrvatska je viceprvak u preskakanju pranja zubi, ali smatra se neprimjerenim da se u to miješamo - Monitor.hr
Danas (07:00)

Neće uzet ni žvaku, nisu ni prije

Andrassy: Hrvatska je viceprvak u preskakanju pranja zubi, ali smatra se neprimjerenim da se u to miješamo

A kad smo već u tjednu u kojem se priča o sportskim uspjesima, ima mjesta i za nacionalni sport o kojem se rijetko priča – istraživanja pokazuju da Hrvati peru zube svaki peti dan, drago mi je što većini nas to zvuči nemoguće, a pokazuju i da četkicu za zube mijenjaju jednom godišnje. U europskom natjecanju loših higijenskih navika imamo srebrnu medalju, a zlato nam je ukrala Bugarska. I ne miješamo se, samo nedužno ćaskamo o oralnom zdravlju koje sve češće smrdi umjesto da miriši, a u drogerijama nikad nismo imali veći izbor za izbacivanje kanalizacije iz usta. Bezobrazno bi bilo i da ovaj tekst anonimno pošaljete kolegi kojeg se nitko ne usudi zamolit da se osvježi, makar žvakom, ali vjerojatno bi vas ionako ignorirao. Šteta, oralna higijena je jedan od najnezahtjevnijih sportova, a za zlatnu medalju je dovoljno trenirat deset minuta dnevno. Andrea Andrassy za Miss7.


Slične vijesti

Nedjelja (21:00)

Kako pričati o hororu, a zvučati kao Teletubbies

Andrassy: “Zločestim” se riječima na internetu dodjeljuju drugačija, benignija imena – što je zdravo za psihu, zdravo je i za algoritam

Seggs umjesto sex, corn umjesto porn, grape umjesto – rape… Algoritam ne ulazi u kontekst i najčešće iz predostrožnosti uklanja sve što zvuči sporno – jednom korisniku je uklonjen video u kojem priča o ubijanju bizona prije 200 godina, a kad je korigirao izjavu i umjesto “killed” koristio “unalived”, više nije bilo problema. Sve je počelo s Youtubeom, kad su korisnici u nastojanju da izbjegnu posljedice tražili alternativne načine izražavanja, a danas svaki video o silovanju zvuči kao da se priča o grožđu, svako spominjanje pornografije zvuči kao kukuruz, a svatko tko je ubijen, bilo tuđom ili vlastitom rukom je… neživ? Unalive. Kod nas se još, srećom, stvari ne šifriraju u istoj mjeri – uz povremenu iznimku tipa “ličko rukovanje”, što je samo izolirana mentalna akrobacija jednog suca – ali vjerojatno je pitanje vremena kad će netko silovanje šifrirat u neodobreno milovanje ili nešto jednako glupo. Andrea Andrassy za Miss7.

28.01. (12:00)

Dovoljan je samo refren

Andrassy: Koja ti je najdraža pjesma, pitala je prijateljica 15-godišnju rođakinju. Ona: Misliš baš CIJELA pjesma ili dio s TikToka?

Većina njenih prijateljica iz razreda glazbu konzumira na isti način – pjesmom se smatra najbolji dio koji nekad traje 10 sekundi, nekad pola minute, a na ostalo ne treba gubit vrijeme. Da je ostatak pjesme vrijedan spomena, bio bi na TikToku, ali nije – s dobrim razlogom. “Zašto da slušam dijelove koje ne znam?”, pita petnaestogodišnjakinja. Feel old yet? Kad bi petnaestogodišnjakinja čula da smo u njenim godinama slušali cijelu kazetu, od početka do kraja, vjerojatno bi se stresla na samu pomisao. Novi klinci, zasad možda samo neki, ali vjerujem da je riječ o rastućem trendu, žele znati sve manje. Nisu (neki) novi klinci krivi, njima je borba za pjesmu – cijelu ili pola nje – potpuna nepoznanica u svijetu u kojem im je dostupno sve što požele. Andrea Andrassy za Miss7

24.01. (14:00)

Nisam Rundek, ali volim slušati radio

Gibonni umjesto Bon Jovi: Kako je Andrea Andrassy svojim nadređenima na radiju poslala ‘k* u zube’

Andrea Andrassy se za Miss7 u novijoj kolumni povodom skandala na Hrvatskom radiju, u kojem je voditeljica u eteru vrijeđala kolege vjerojatno zaboravivši da je mikrofon uključen (Index), prisjetila svojih radijskih dana i gafova:

Live radijski program ti ne ostavlja puno opcija kad pogriješiš i sasvim je prirodno da odmah kreneš dalje – ako iz greške napraviš nešto zabavno, super, a ako ne, važno je da se na njoj ne zadržavaš. Cum on an alien. Tome služi dio DJ treninga na kojem uz laptop i mikrofon simuliraš cijelu radijsku šihtu – pustiš playlistu, snimiš “DJ talk” na mjestima na kojima treba, a sve kasnije preslušava team ljudi koji odlučuje jesi li spreman za eter ili nisi. Snimala sam dio prometnog servisa koji sam izmislila za potrebe simulacije šihte. Kako sam se negdje zaplela putem, rečenicu sam, umjesto standardnim krajem, dovršila psovkom, misleći da ću je izbrisati kasnije. Srećom, moji šefovi su bili mladi, opušteni ljudi koji su samo počeli urlat od smijeha dok sam se ja crvenila u svim nijansama nelagode, a par tjedana kasnije sam dobila dozvolu za eter – u kojem sam ubrzo rekla Gibonni umjesto Bon Jovi, ali svi smo znali da je to sasvim simpatična, zanemariva greška jer uvijek može gore… (na radiju gdje je radila imali su i oglase za – bordele…)

13.01. (09:00)

Život koji nije uslikan i lajkan nije vrijedan življenja

Andrassy o ‘selfie teroristima’: Umjesto značajnih uspomena koje pamtiš, galerija beznačajnih gigabajta koje treba obrisat da stanu nove uspomene

Na Santoriniju na krovovima kuća stoje natpisi “this is our home, please don’t step on the roof” – što ne sprječava (većinom) žene koje su došle po super fotke da to svejedno rade, u Turskoj smo prošle godine imali (nisam znala, stvarno nisam) bosansku influencericu koja je odlučila da je jarbol sa zastavom idealna prilika da pokaže svoje vještine plesa na šipki – zbog čega joj, neka joj, prijeti pet godina zatvora – a na društvenim mrežama svako malo možete vidjeti “content kreatore” koji pizde jer im je prolaznik ušetao u kadar pa ga zbog toga moraju ponavljat… a kadar je javno mjesto.

Najtužniji dio je što većina nastalog sadržaja (s uključenim maltretiranjem drugih) nema nikakvu vrijednost onima koji ga rade – savršeno uslikana pizza je sutradan već stara priča i kreće lov za nečim novim, snimke s koncerta samo zauzimaju prostor u galeriji i većina ih više nikad neće pogledat, a nitko zapravo nije doživio trenutak koji je bilo nevjerojatno važno ovjekovječit. Kakva je bila pizza? Fotogenična. Kakav je bio koncert? U 4K rezoluciji. Kako je bilo na Santoriniju? Pet tisuća lajkova. Andrea Andrassy za Miss7

01.01. (11:00)

Inventura gotova, ajmo u pisanje novog poglavlja

Andrassy: Došo Thompson i o’šo (i to dvaput) bez žrtava, ubili Charlieja Kirka, a i neki su idioti zapalili Vjesnik

U siječnju smo imali i buđenje naroda kroz bojkot trgovina, veliki pokret koji je od Hrvata tražio ono što Hrvatska radi najbolje – trebalo se samo ne pojavit, a iako je sve krenulo ambicioznije od koncerata Aleksandre Prijović, količina protokola, propisa i pravila je bojkot brzo pretvorila u nešto što podsjeća na obaveznu lektiru koja se nikom ne čita. Rukometaši su u veljači postali viceprvaci svijeta, a Hrvatska prvak Europe u inflaciji.

April je rezerviran za šale, a točno je tako na početku djelovala ponuda smještaja za “Thompsonovo.” Nitko se nije šalio, cijene zagrebačkih stanova, apartmana i šupa su dosegnule visine kakvima se inače može pohvaliti Las Vegas. Tomašević je ponovno dobio izbore iako ga već neki žele rušiti, ubili su Charliea Kirka, što i nema previše veze s nama, Dalibor Matanić je dobio megafon i priliku da se izjada kako mu je teško, a od toplih ljudskih priča tu je Vili Beroš koji je dobio posao na neurokirurgiji. Protekle godine postalo je popularno dolaziti skupno urlati pred stanove političara. Andrea Andrassy napravila recap za prošlu godinu, za Miss7.

18.12.2025. (09:00)

Hrvatske tragedije

Andrea Andrassy: Zašto je Božić postao agresivna histerija?

Za što se ono u nedjelju palila treća adventska svijeća? Mislim da je radost, čekajte da provjerim… Ako ste ovaj tjedan – i ovih tjedana – postojali u javnom prostoru, jasno je da radosti gotovo da i nema. Umjesto radosti, vlada histerija. Promet je nepodnošljiv, ljudi su živčani, svatko se bori za sebe u nastojanju da stigne sve što mora pred Božić, a u dućanima je predincidentno stanje. Sljedećih sedam dana je ključno – tko živ, tko mrtav – a onda ćemo se na Božićno jutro okupit oko bora i pričat o nježnosti kao da se dva dana ranije nismo skoro poklali zbog zadnje hit igračke na polici, zadnjeg lijepog bora ili zadnjeg parkirnog mjesta u shopping centru. Dva dana prije Božića, pobješnjeli divljaci, a na Božić dobri ljudi koji svima žele mir i veselje… Živciraju me i gužve na blagajni i one u Pošti, ali JA sam isto ta gužva. Tjedan radosti je u tijeku, a oni koje ovih dana pere agresija “u ime sretnog i radosnog Božića” takav Božić nisu zaslužili. Calm the fuck down, sve je ok i sve stignete – pitanje je samo hoćete li odabrat da to stignete radosno i lijepo unatoč ponuđenoj histeriji, a to je uvijek osobni odabir. Piše Andrea Andrassy

16.12.2025. (14:00)

A bili smo jednom falsifikatori

Andrassy: S onim koji je gazio ruže četiri godine sam dijelila razred

Sjećam se samo da nije bio pretjerano zaljubljen u školu, kao što nisam bila ni ja, da je unatoč tome uvijek imao neočekivano dobre ocjene iz matematike i da mi je jednom prilikom omogućio da falsificiram ocjene na polugodištu – jedini je u razredu imao skener, a nekolicina nas je to iskoristila kao zakrpu za mir u kući pred zimske praznike. Ovih se dana o mojem školskom kolegi piše na sve strane, a u svakom naslovu stoji riječ koja bode u oči onako kako je to sigurno radila svaka moja krivo riješena jednadžba u ispitu iz matematike – “muškarac”, kažu svi. Ruže za ubijene žene je gazio “muškarac”, a to je uvredljiva ideja, ne samo za muškarce, nego i za cijelo društvo. A kad već živimo u svijetu u kojem se sve češće priča o tome kako se tko “identificira”, bilo bi dobro da iskoristimo priliku i napravimo razliku između pojma “muškarac” i “bedak s glavom u guzici.” Butthead. Andrea Andrassy za Miss7

08.12.2025. (11:00)

“Prestara sam za ovo” - rekla nitko nikad kad je u pitanju čokolada i šiba

Andrassy: “Moj” Sveti Nikola je uvijek bio savršeno doziran, ali to razumijem tek sad kad mi je i par čarapa predivan poklon

“Moj” Sveti Nikola je uvijek bio savršeno doziran – u čizmi bi se našla čokolada s njegovim likom, vrećica bombona, par toplih čarapa i još nekoliko većinom jestivih, većinom čokoladnih sitnica koje te inače tijekom godine ne čekaju na prozoru… ili u mojem slučaju, ispred vrata spavaće sobe. U čizmi je uvijek bila i šiba koju i danas dobivam od mame, opet u društvu par čokoladnih sitnica; jest da sam u teoriji za to već odavno “prestara”, ali ta je teorija samo prijedlog koji uvijek rado odbijam. U četvrtom osnovne to nisam razumjela; sadržaj moje čizme me veselio najkasnije do prvog školskog odmora, kad smo između dva sata prepričavali čime nas je Nikola nagradio.

Nevino dječje veselje se pretvorilo u natjecanje; tko je dobio bolje, kog roditelji više vole, tko je “heroj” jer ima bogate roditelje, tko je “luzer” jer ih nema, a za generacije koje su još uvijek vjerovale da Sveti Nikola postoji, natjecanje se svodilo samo na pitanje tko je bolje, kvalitetnije dijete koje je svojim postojanjem zaslužilo više. Andrea Andrassy ponavlja da je tako mislila kad je imala DESET godina, za Miss7.

27.11.2025. (08:00)

Odrasli, niste im neki uzor...

Andrassy: Djeca su odraz odraslih, ne samo svojih roditelja, nego i ostalih od kojih sve češće mogu naučit samo najgore

Između mene i potpunog idiotizma nije uvijek stajao zdrav razum, nego zdravi strah; bojala sam se roditelja, ne samo svojih nego i roditelja svojih školskih prijatelja, bojala sam se učitelja i profesora… Nisam živjela u strahu, samo sam bila okružena kontrolnim točkama – i Bogu hvala da jesam. Danas kontrolnih točaka ima sve manje, a onima koje još postoje je oduzeta primarna funkcija. Učitelji i profesori više nisu saveznici roditelja kojih se klinci boje, nego vreća za šutanje – prvo “samo” učenicima, a ako zapne prilikom zaključivanja ocjena, onda i roditeljima koji dolaze u škole s popisom prijetnji.

I dok nekad cijenjene kontrolne točke gledaju svoja posla jer je tako pametnije, djecu odgajaju algoritmi, a osim što uče od najvećih TikTok idiota koji su uvijek najatraktivniji, uče i od odraslih koji su sve gori – ili su možda uvijek bili takvi, ali sad na dlanu imamo pristup svačijoj psihi koja je u sličnom stanju u kakvom je bio i Vjesnik. Nekad smo barem mislili da su odrasli pametni, posloženi ljudi, a danas je sve jasnije da su mnogi… zakržljali putem. Ako nema posljedica za odrasle, zašto bi ih netko mlađi očekivao za sebe kad su one već odavno u kategoriji statističke pogreške? Andrea Andrassy za Miss7.

15.11.2025. (15:00)

Spremanje kao za odmor, a ne po kazni

Andrassy: Što biste ponijeli sa sobom u zatvor? Walkman ili discman, sve nepročitane lektire, a opremu za vježbanje zaboravi, nećemo se lagati…

Groundbreaking, ali nije stvar samo u tome ŠTO ćeš spakirat, nego i KOLIKO. Ako pitate većinu muškaraca, to znači najviše 5 pari gaća za 7 dana – a i tu smo već pretjerali – a ako pitate većinu žena, 7 dana znači otprilike 20 pari. (O tome zašto se za jedne gaće kaže “par gaća” možemo neki drugi put, sad se pakiramo za zatvor). Dvoje gaća po danu je 14, a ovih 6 dodatnih je za neplanirane situacije. Nema veze koje neplanirane situacije, nitko nikad nije bio ljut jer je ponio previše gaća. Tange bi, ako mene pitate, a ne pitate me, trebalo zabranit jer su zatvor za tijelo. Mobitel nije dozvoljen, vjerojatno ni laptop, ali projektor bi možda imao šanse ako se ukloni opcija pretraživanja interneta. “Da treniraš u zatvoru?” Incorrect, da OBEĆAM da ću trenirat u zatvoru i da svaki dan kažem da danas ipak nije taj dan. Ovog ljeta sam vijaču ponijela na more i preskakala sam ju svaki dan – kad kažem preskakala, mislim onako kako je Gabrijela Žalac preskočila javljanje u zatvor u prvom dogovorenom terminu. Andrea Andrassy za Miss7