Basara: Reči godine - Monitor.hr
Jučer (13:00)

Blokaderi svih zemalja, razjedinite se

Basara: Reči godine

Za reč godine jednoglasno proglašavam reč „blokada“, ali ne blokada u smislu koji joj pripisuju „lojalisti“, pogotovo ne u smislu koji joj učitavaju „blokaderi“, nego u smislu mentalne blokade – koja u famoznim kolumnama nastupa pod imenom ćorsokak – iz koje se rađaju ulične i sve druge blokade. Proglašenjem reči godine pisac hoće da kaže da su vidovdansko-etička, duhovno-vertikalno-zavetna, junačka, stradalnička, itd. podešavanja – zajednička i lojalistima i blokaderima – postala apsolutno neupotrebljiva zbog isteklosti roka trajanja, da funkcionalnijih podešavanja nema ni od korova i da ovo društvo – ukoliko se ne dogodi biblijsko čudo – neće imati drugog izbora nego da posluša savet i da ne ide ni levo ni desno, nego pravo uvis. Što neće biti lako, ali ne i nemoguće, jer „mi možemo i ono što ne možemo“. Svetislav Basara


Slične vijesti

Prekjučer (22:00)

Ostade bez sve četiri stolice

Dežulović: Josip Skroz Isto

Shvatili ste, Aleksandar Vučić skroz je isto kao onomad drug Tito balansirao između Zapada i Istoka: vešto je naš Josip Skroz Isto žonglirao američkim, ruskim, kineskim i evropskim interesima, velemajstorski je u toj partiji šaha koristio svoj šarm, manire, ugled, mudrost i položaj na razmeđi geostrateških tektonskih ploča i gvozdenim stiskom držao za jaja i druga Staljina i druga Mao Cetunga, i Harryja Trumana i Winstona Churchilla, odnosno dabome druga Putina, brata Xija, Joea Bidena i Ursulu von der Leyen – ne, ne, molim lepo, ovo sa držanjem za jaja beše samo figura i ne odnosni se na vas, gospođo madam Leyen – pa se s jednim dupetom na četiri stolice razbaškario kao vojvoda Šešelj u bioskopu.

Kad ne bi znao da Vučić vešto drži za jaja i jednog i drugog, bogami bi čovek pomislio da su Trump i Putin na karti sveta sa šestarom u ruci tražili neko mesto, bilo koje, samo da je šta dalje od onog krakatog gnjavatora.

Kako je to bilo moguće, šta se u međuvremenu desilo?

Eh, šta. Svašta.

Da skratim, najpre je Trump Srbin iznenada Srbiji nametnuo carine od trideset pet odsto, veće čak i od onih za Kinu, onda se njegov zet Kushner još iznenadnije zahvalio na poklonjenim ruševinama Generalštaba i neraspakovane ih vratio Vučiću, pa je Kušnerov tast ostavio Beograd kao valjda jedinu evropsku državu bez američkog ambasadora, da bi naposletku hladnokrvno odbio i molbu za odgodu sankcija Naftnoj industriji Srbije u vlasništvu Rusa, i srpski maršal svečano je zatvorio rafineriju u Pančevu. Čovek i Srbin ne sme ni da pomisli šta bi tek bilo da Tramp nije osvedočeni Vučićev prijatelj. Boris Dežulović za Novosti

Prekjučer (00:00)

A što ako je Trump bio samo ljubomoran na Madura?

Dežulović: Apsolutna odlučnost

Je li političko sponzorstvo nad izvozom kokaina razlog za vojne intervencije u drugim suverenim državama, otmice predsjednika i kršenje svakog pojedinačnog kanona međunarodnog prava? Naravno da nije. Bivši predsjednik Venezuele beskrupulozni je diktator koji je uz pomoć vojske i narko-kartela vladao duboko korumpiranom zemljom, gušio ljudska prava, organizirao namještene izbore, proganjao opoziciju i kontrolirao medije. Ukratko, sve što i nekadašnji predsjednik Hondurasa.

U čemu je razlika između Hondurasa i Venezuele? Odlično pitanje: Venezuela je uvjerljivo najveći svjetski rezervoar sirove nafte s kapacitetom od nevjerojatnih tri stotine milijardi barela, više od Libije, Kuvajta, Rusije i SAD-a – zajedno. Honduras, s druge strane, posjeduje rezerve “crnog zlata” u iznosu od – samo trenutak da zbrojim – dakle točno nula zarez nula barela.

Zaboravite dakle Kolumbiju i Kubu: sljedeća faza operacije “Apsolutna odlučnost” bit će munjeviti zračni napad na Washington, spektakularni helikopterski desant na travnjak Bijele kuće i otmica američkog diktatora i njegove supruge. Zbog posjedovanja oružja, ili zbog toga što uz pomoć vojske i kartela vlada duboko korumpiranom zemljom, guši ljudska prava, organizira namještene izbore, proganja opoziciju i kontrolira medije? Naravno da ne, nismo budale. Sjedinjene Države, najveći svjetski proizvođač “crnog zlata”, još uvijek imaju rezerve od sedamdeset pet milijardi barela sirove nafte. Ili, ako vam je tako lakše, sedam puta više od Kube, Kolumbije i cijele Europske unije – zajedno. Boris Dežulović za N1.

Utorak (12:00)

Nagradna upala pluća

Nagradna igra Hrvatskog radija izazvala reakcije: Javna sramota javnog medija

Hrvatski radio slavi stoti rođendan. Treba nagraditi svoje slušatelje koji su i obavezni pretplatnici. I bi tako. U centru Zagreba postavljen je šator, odabrani “sretnici” trebali su samo držati dlan na plastici, tko ostane jedini dobiva 10.000 eura. Pobijedila je žena koja je 14 sati smrznuta držala ruku na ledenom balonu. Već viđeno u filmu “I konje ubijaju zar ne?” Prostačko iživljavanje nad sirotinjom, ponižavanje ljudi pred kamerama i prolaznicima, proslava fešte koja može pasti na pamet samo bolesnom umu ili biću bez empatije – kaže Vedrana Rudan za svoj blog. Glavna urednica Hrvatskog radija Eliana Čandrlić Glibota izjavila je da “zaista navijaju za sve”, da je “jako hladno” i da “nije lako niti šetati, a kamoli stajati na mjestu”, čime se javni servis pozicionirao kao empatični promatrač vlastitog eksperimenta nad ljudima koji su pristali na poniženje da satima drže ruku na plastičnoj kupoli usred centra Zagreba jer im je potreban novac – kaže pak Nataša Škaričić za Novosti.

04.01. (19:00)

Možda da se vratimo starim poznatim riječima kojima smo odavno zaboravili značenje

Beck: Kod nas se ne bira riječ godine, ali zašto ona ne bi bila – nada

Kod nas se ne biraju riječi godine pa imam ja par prijedloga. Dron je na prvom mjestu: ta ubojita svevideća sprava svaki je dan u vijestima, a odnedavno lebdi i nad našim cestama i lovi prekršitelje u prometu. Zatim „zabranitelj“ – o njemu se jako pisalo 2025. Kao treći prijedlog istaknuo bih „fan zonu“ i „fan pit“, koji su se dosta spominjali u vezi s koncertom na Hipodromu. Oba su pojma itekako primjenjiva na naš politički život, jer svaka opcija ima svoju fan zonu, s više ili manje zagriženim sljedbenicima, a ima i svoj fan pit. No ovaj članak ne želi ni afirmirati ni kritizirati nove riječi, iako se pokazalo da su sve nove riječi u načelu o nečem lošem ili čak pogubnom: vape, post-istina, lažna vijest, toksičnost, polarizacija, gaslighting, metaverse, goblin mode, brain rot, klimatska opasnost… Želio bih podsjetiti na dobre stare riječi, koje još uvijek razumijemo, i koje možda jesu izašle iz mode, ali ih smijemo koristiti i cijeniti. Boris Beck za Večernji i za Narod predlaže “istinu” ili čak “nadu”…

03.01. (15:00)

Neka nam ova bude bolja, borba se nastavlja

Postnikov: Godina kralja Thompislava

Počelo je kao godina kralja Tomislava, nastavilo se kao godina Marka Perkovića Thompsona, završilo velikim prosvjedima protiv fašizma, a u međuvremenu su kulturnu 2025. obilježili napadi, prijetnje i zabrane u režiji ekstremne desnice i uz podršku hrvatske vlade. Nakon što se ukazao kraj Jergovićevog ulaza, narodni genij opskrbljen sprejem osjetio je potrebu da se izrazi i na splitskoj fasadi Jurice Pavičića, obrativši mu se stihovima “Komunjaro šugava / jebemo te u guzicu”. Da nam kulturne rubrike što više sliče stranicama crne kronike pobrinuo se i režiser Dalibor Matanić protiv kojeg su trenutačno podignute četiri kaznene prijave zbog seksualnog uznemiravanja kolegica. Bavili smo se i Oscarima, vizualnim identitetom grada Zagreba, uhićenjem Mile Kekina, bojkotom Eurosonga, a godinu su obilježile i smrti slavnih glumaca, glumica i redatelja. Boris Postnikov donosi pregled godine u kulturi za Novosti

02.01. (16:00)

Laku noć, svirači

Dežulović: Evo zore, evo dana, Bogu da se pomolim

Ako bi Miro Bulj i ostali čuvari hrvatske adventske tradicije u izboru između srednjoeuropskog Assisija i srednjoeuropskog Jasenovca ikakav problem uopće imali – bila bi “lista izvođača”: dok su u bazilici svetog Franje na Božić 2005. godine svirali Židovi i Cigani, u jasenovačkom logoru božićnih su blagdana 1943. svirali – Židovi i Cigani. Kako bi, naime, naši glazbeni kritičari tankoćutnih ušiju reagirali da su svjedočili kad su posvećenu tišinu slavne bazilike u Assisiju ciganske trube iznenada porazbijale “Đurđevdanom”, možemo prilično plastično zamisliti nakon što je gradonačelnik Bulj nezadovoljan muzikom ciganske trubače otjerao sa sinjske pjace – jer “Hrvatska nije Balkan, nego dio Srednje Europe”, i u Hrvatskoj se ne pjeva “evo zore, evo zore, Bogu da se pomolim”, već “evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana” – poslije čega su ulice od ciganskih orkestara očistili i u ostalim hrvatskim gradovima. Po prilici kao što su ulice hrvatskih gradova od ciganskih orkestara bile očišćene i 1941. Boris Dežulović za Novosti

01.01. (11:00)

Inventura gotova, ajmo u pisanje novog poglavlja

Andrassy: Došo Thompson i o’šo (i to dvaput) bez žrtava, ubili Charlieja Kirka, a i neki su idioti zapalili Vjesnik

U siječnju smo imali i buđenje naroda kroz bojkot trgovina, veliki pokret koji je od Hrvata tražio ono što Hrvatska radi najbolje – trebalo se samo ne pojavit, a iako je sve krenulo ambicioznije od koncerata Aleksandre Prijović, količina protokola, propisa i pravila je bojkot brzo pretvorila u nešto što podsjeća na obaveznu lektiru koja se nikom ne čita. Rukometaši su u veljači postali viceprvaci svijeta, a Hrvatska prvak Europe u inflaciji.

April je rezerviran za šale, a točno je tako na početku djelovala ponuda smještaja za “Thompsonovo.” Nitko se nije šalio, cijene zagrebačkih stanova, apartmana i šupa su dosegnule visine kakvima se inače može pohvaliti Las Vegas. Tomašević je ponovno dobio izbore iako ga već neki žele rušiti, ubili su Charliea Kirka, što i nema previše veze s nama, Dalibor Matanić je dobio megafon i priliku da se izjada kako mu je teško, a od toplih ljudskih priča tu je Vili Beroš koji je dobio posao na neurokirurgiji. Protekle godine postalo je popularno dolaziti skupno urlati pred stanove političara. Andrea Andrassy napravila recap za prošlu godinu, za Miss7.

31.12.2025. (00:00)

Sto pitanja, malo odgovora

Ivančić: Hrvat u Areni

Zašto domoljubi poput Marka Perkovića Thompsona u pravilu registriraju napade na temelje hrvatske države, a ne, na primjer, i na njezin krov? Ima li hrvatska država krova? Što je sa zidovima? Ako napadače na temelje hrvatske države treba izvesti pred zid, je li to zid hrvatske države?

Treba li “svaka Hrvatica ili Hrvat gdje god živio” imati pravo glasa na izborima u Zagrebu, pa da biračko tijelo, okupljeno od Vrgorca i Imotskog do Ottawe i Melbournea, zbriše ostatke jugokomunista koji su uzurpirali vlast u njihovome glavnom gradu?

Bi li se sȃm Marko Perković Thompson prilikom izlaska na izbore za zagrebačku gradsku vlast koristio glasačkim mjestom na splitskome Žnjanu ili u rodnim Čavoglavama? Ako je Domovinski rat formalno završio 1995., a danas, potkraj 2025., i dalje bilježimo napade na njega, i to sve intenzivnije, gdje je Domovinskom ratu kraj? Ili je primjerenije govoriti o beskraju? Viktor Ivančić za Novosti.

28.12.2025. (00:00)

Umetnička sloboda

Basara: Meritum groteske

Stvar ovako stoji: ako pišete roman ili snimate film/seriju na temu nekog stvarnog (obično traumatičnog) događaja, stvaralačka sloboda vam daje pravo da umetničku reprezentaciju događaja poverite fiktivnim junacima, ali ste (svuda osim u Srbiji) u obavezi da događaj o kome pišete roman ili snimate seriju rekonstruište tako da koliko-toliko korespondira sa istorijski uglavljenom faktografijom. Na šta bi, recimo, ličila serija o američkom građanskom ratu ako bi serijin autorski tim prećutao da se taj rat vodio s ciljem ukidanja ropstva, a predstavio da su, umesto Linkolna i njegovog generaliteta, rad vodili Pat Garet i Bili D Kid. A serija „Tvrđava“ upravo nešto slično radi. I upravo je zato stekla ogromnu popularnost u društvu koje ne samo da „ne zna ništa o sebi“ (Đinđić) nego i ne pomišlja da išta sazna o sebi, društvo u kome su neprekinuti nizovi posledica nejasnog uzroka – tzv. stradanje – najveći (i najunosniji) politički i paraumetnički kapital… Svetislav Basara

27.12.2025. (10:00)

Poruke mira za svaku situaciju

Ivančić: Gospa van Sebe

Viktor Ivančić se za Novosti poigrao s božićnom porukom zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše, upotrijebivši vlastita pitanja:

Zar ne bi bilo normalno da na očitu zloupotrebu crkvenih prostorija u svrhu proustaške propagande, i to od strane samih svećenika, reagira barem Biskupska konferencija?

Mir na zemlji ne započinje u konferencijskim dvoranama, nego u srcima pojedinaca. Taj se pak mir ondje ne zaustavlja, nego zahvaća društvo, odnose među osobama, skupinama i narodima i tako postaje odraz Božjega mira.

O čemu Vi pričate? Što je to “odraz Božjeg mira”?

Anđeli pjesmom zazivaju mir, ali mir se ne može graditi na neistini, zaboravu ili iskrivljavanju stvarnosti.

Dobro, a kakvo je osobno mišljenje Vaše preuzvišenosti o jaslicama koje su načičkane šahovnicama s bijelim početnim poljem, ukrašene zastavom HOS-a i opremljene pseudopovijesnim tekstualnim prilozima o masovnom stradanju Hrvata pod strašnom partizanskom čizmom?

Slobodni smo u Kristu i upravo zato možemo, svatko na svojem mjestu, malim koracima mijenjati svijet: pravednim radom, kršćanskim odgojem djece, poštenim obavljanjem javne službe, hrabrim svjedočenjem istine u društvu koje se ponekad boji istine…