Basara: Rupa bez krčmara - Monitor.hr
Danas (18:00)

Vidimo se na proljeće

Basara: Rupa bez krčmara

Neverovatna lakoća teorija kojima Prijatelj studenata kopa rupe u koje bi stvarnost trebala da upadne, obrnuto je proporcionalna nespremnosti stvarnosti da upada u rupe i sklonosti stvarnosti da namesti stvari tako da, po sili poslovice ko drugom jamu kopa, sam u nju upada, teoretičar upadne u rupu koju je iskopao.

Ko da raspiše izbore, ko da ih finansira – za to trebaju grdne pare – ko, nadalje, da ih organizuje i šta da rade oni koji na izborima pobede, to su sitnice na koje Prijatelj studenata – koji je, ako je suditi po najrecentnijim pisanijama, zašao poduboko u fazu parapolitičke psihodelije – ne daje ni pet para, nego se laća plajvaza i pravi pobedničku računicu (bez krčmara). Koja (u prepričanoj) verziji glasi: vladajuće stranke neće izaći na građanske izbore, studentska lista će „više nego ubedljivo“ pobediti, Visoko Mesto, naravno, neće priznati izbore i onda sledi – šta?

– Kako šta, zna se: Peti oktobar. Svetislav Basara


Slične vijesti

Jučer (14:00)

Neki se samo prave Englezi

Dežulović: Good Morning, Croatia!

Svega koji dan nakon što su egzaltirani domaći mediji objavili kako je po najnovijoj ljestvici English Proficiency Indexa Hrvatska druga svjetska nacija po poznavanju engleskog jezika, RTL je objavio potresnu priču iz Drniša, gdje se lokalno pučanstvo pobunilo zbog liječnika hitne pomoći, Iranca koji govori samo – engleski. I odjednom, superiorna oxfordska Hrvatska, viceprvakinja English Proficiency Indexa, koja govori engleski kao da joj je sam William Shakespeare napisao “Romea i Juditu”, zatekla se u ambulanti u Drnišu, gdje se s doktorom sporazumijeva rukama i nogama, jednom rukom pokazuje na obnevidjelog nekog tipa koji nerazgovijetno krklja, a drugom pokazuje dva prsta i govori “dvije riječi”, pa prvu riječ tumači pokazujući prstom na čelo, a drugu udarajući tim istim čelom o zid čekaonice, nemoćno pred zbunjenim Irancem urlajući, “moždani udar jebemtimater moždani udar!”. Boris Dežulović at his best, for Novosti.

Jučer (12:00)

Čist račun, duga ljubav

Beck: Zar i dječja božićna radost mora imati fiskalni račun?

Biti netko tko u svemu vidi transakciju, koji za sve u životu traži račun, koji iz zlobnog hira uništava radost mnogih, koji svojom sebičnošću sprečava humanitarne akcije – pa zbilja je tužno biti takav… Komentira Boris Beck za Večernji list školske božićne sajmove koji su se unatoč lanjskim prijavama za neizdani račun održale. Potpuno je suludo sitnice koje djeca i mladi izrađuju nazivati proizvodima. Te rukotvorine ne odgovaraju industrijskim standardima, nisu nezapaljive, s njih otpadaju dijelovi koje bebe mogu progutati, nemaju potvrde da nijedna životinja nije stradala pri njihovoj izradi, neekološke su i nepatentirane. A što tek reći o kolačima izrađenima u nehigijenskim kuhinjama i nesteriliziranim uvjetima?

Dodajmo da djeca za to ne dobivaju dohodak, nisu u radnim odnosu, ne uplaćuju se doprinosi – pa kako se onda djelo njihovih ruku, nastalo u njihovo slobodno vrijeme i od dobre volje, može smatrati „proizvodom“ i za njegovu prodaju tražiti račun? Jer se uopće i ne radi o prodaji, zato što to i nisu osobito vrijedne stvari, nego o njihovu darivanju, da bi onaj koji ih je primio na dar, mogao darovati nešto novca – a i taj dar i taj novac neće ostati kod njih, nego će biti proslijeđeni drugim ljudima… Narod

Prekjučer (15:00)

U kazalište kao na pogreb

Ivančić: Kultura hrama

Smjena intendanta Bilandžića, za čijeg je mandata splitski teatar nakon dugogodišnje hibernacije napokon prodisao i uspostavio umjetničku i kritičku komunikaciju sa stvarnošću, nikoga nije iznenadila, jer HDZ-ova strategija okupiranja kulturnih punktova od nacionalnog značaja, čim se za to steknu iole povoljne političke pretpostavke, ne priznaje iznimke. Stvarni grijeh Vicka Bilandžića u tome je što je otvorio prostor slobode na nedoličnome mjestu, pa su se dogodile neke neželjene iritacije, neke nesnosno provokativne predstave, koje kritički progovaraju o “aktualnim prilikama”, koje izazivaju rasprave i sporenja, koje ne previđaju političku zbilju, čak se s njom i sprdaju. Umjesto živog i angažiranog teatra, Split će dakle opet dobiti “hram kulture”, odnosno kulturu hrama, jer je hram zadnje mjesto na kojemu je dopušteno propitivati svetinje, odavati se blasfemičnim ispadima i, uopće, bilo koga uznemiravati. Viktor Ivančić za Novosti

Četvrtak (09:00)

Hrvatske tragedije

Andrea Andrassy: Zašto je Božić postao agresivna histerija?

Za što se ono u nedjelju palila treća adventska svijeća? Mislim da je radost, čekajte da provjerim… Ako ste ovaj tjedan – i ovih tjedana – postojali u javnom prostoru, jasno je da radosti gotovo da i nema. Umjesto radosti, vlada histerija. Promet je nepodnošljiv, ljudi su živčani, svatko se bori za sebe u nastojanju da stigne sve što mora pred Božić, a u dućanima je predincidentno stanje. Sljedećih sedam dana je ključno – tko živ, tko mrtav – a onda ćemo se na Božićno jutro okupit oko bora i pričat o nježnosti kao da se dva dana ranije nismo skoro poklali zbog zadnje hit igračke na polici, zadnjeg lijepog bora ili zadnjeg parkirnog mjesta u shopping centru. Dva dana prije Božića, pobješnjeli divljaci, a na Božić dobri ljudi koji svima žele mir i veselje… Živciraju me i gužve na blagajni i one u Pošti, ali JA sam isto ta gužva. Tjedan radosti je u tijeku, a oni koje ovih dana pere agresija “u ime sretnog i radosnog Božića” takav Božić nisu zaslužili. Calm the fuck down, sve je ok i sve stignete – pitanje je samo hoćete li odabrat da to stignete radosno i lijepo unatoč ponuđenoj histeriji, a to je uvijek osobni odabir. Piše Andrea Andrassy

Četvrtak (08:00)

Najpovoljnije krečenje na internetu - džaba

Basara: Vatrena cena nezavisnosti

Visoko Mesto blagoizjavilo da srbska državna nezavisnost ima svoju cenu, pak je taksativno nabrojalo kako sami nismo hteli da uđemo u NATO, kako principijelno nismo hteli da uvedemo sankcije Rusiji i da „nas“ (jebo ja nas) otuda ne treba da čudi što nas kolektivni Zapad gleda ko smrdljiv sir i koristi svaku priliku da nam „zabije nož u leđa“.

To da su Rusi nama (posredno, ali efektivno) uveli sankcije, Visoko Mesto nije se blagoudostojilo reći, ali zato će moja neznatnost reći – tj. džaba okrečiti – da rusko nepristajanje na prodaju NIS-a neće biti najveći ruski nož u srbska leđa, jer kad kucne čas – koji nije predaleko – da se rat u Ukrajini završi, kad počnu pregovori o međunarodnom priznanju ruskog suvereniteta nad Donbasom – koji Ukrajina neće moći odbraniti (što je meni žao) – pa kad novopečeni nobelovac Tramp kaže dragom Vladimiru: OK, dragi Vladimire, Donbas je tvoj, ali zauzvrat moraš potpisati nezavisnost Kosova, kad se, dakle, sve to zbude, šta mislite koliko će nanosekundi biti potrebno dragom Vladimiru da potpiše priznanje Kosova? Piše dalekogledajući Svetislav Basara.

Utorak (14:00)

A bili smo jednom falsifikatori

Andrassy: S onim koji je gazio ruže četiri godine sam dijelila razred

Sjećam se samo da nije bio pretjerano zaljubljen u školu, kao što nisam bila ni ja, da je unatoč tome uvijek imao neočekivano dobre ocjene iz matematike i da mi je jednom prilikom omogućio da falsificiram ocjene na polugodištu – jedini je u razredu imao skener, a nekolicina nas je to iskoristila kao zakrpu za mir u kući pred zimske praznike. Ovih se dana o mojem školskom kolegi piše na sve strane, a u svakom naslovu stoji riječ koja bode u oči onako kako je to sigurno radila svaka moja krivo riješena jednadžba u ispitu iz matematike – “muškarac”, kažu svi. Ruže za ubijene žene je gazio “muškarac”, a to je uvredljiva ideja, ne samo za muškarce, nego i za cijelo društvo. A kad već živimo u svijetu u kojem se sve češće priča o tome kako se tko “identificira”, bilo bi dobro da iskoristimo priliku i napravimo razliku između pojma “muškarac” i “bedak s glavom u guzici.” Butthead. Andrea Andrassy za Miss7

14.12. (14:00)

Pardon my French

Dežulović: Vitezovi Bezgrešnog Kurca

Ni Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina, dakako, nisu jedini obilježili Međunarodni dan borbe protiv femicida. Iste te subote, dok su se oni na koljenima vraćali tradicionalnim vrijednostima, na stubištu zgrade na Trgu Republike Hrvatske u Rijeci preminula je djevojka koju je njen dvadesettrogodišnji mužjak iskasapio s tridesetak uboda nožem. I kad poubijamo sve preostale žene, kad dovršimo herojski krvavi ženocid, bit će to Hrvatska kakvu su sanjali ćaće naše slavne muške domovine i didurine naše stare slave djedovine. Ostat će nam onda još samo dosanjati onaj davni vizionarski “Imagine there’s no women“. Jer to je, realno, jedini potencijalni problem seksički čiste Hrvatske, Hrvatske bez onih bučnih nastavaka za usisivače, kako se ono zovu, da: žene. Tko će, naime, poubijamo li svu ženščad, rađati nove Mužjake? Vitezovima Besplodna Kurca ostat će tada moliti još samo da se mogu nekako samooplođivati, kao u fra Lukinoj “Imagine”, pa da budu konačno svoji na svome. Boris Dežulović za Novosti.

13.12. (08:00)

Kako preživjeti pakao kad ti vodič drži stetoskop

Rudan: O bogovima

Nisam se bojala fajta. Vukla sam se po sudovima, pravda je bila na mojoj strani tako da me pobjede nisu ni čudile ni veselile. Ne kažem da sam uvijek bila u pravu. Prijetili su mi mnogi, to sam doživljavala kao nešto što ide uz posao i nisam se bojala. Danas se bojim. Prvi put u životu ja se bojim. Ne smrti nego doktora. “Koja budala vam je rekla da se zračite”, pitao me jedan od uglednih zagrebačkih onkologa? “Proći ćete kroz pakao, slušajte me dobro, pakao”, dodao je. Imao je pravo. Ja ipak ni godinu i pol kasnije ne mogu sebi objasniti njegov zluradi, prijeteći ton.

Trebam li zaista zaboraviti i shvatiti kako je moguće da te kemoterapija gotovo ubije, nažalost te ne ubije, isprike nema. Ti se gotovo mrtva šališ i smiješiš jer što ako o tome napišeš tekst? U Zagrebu mi je liječnik ispričao vic ili “vic”. “Znate li koja je razlika između liječnika i Boga? Bog zna da nije liječnik.” Sigurna sam da ću zbog ovoga požaliti. Ili neću? Čitav moj život je bio borba. Zašto bih pred kraj života bila ovca? Ali da se bojim svojih krikova u gluhoj noći… Bojim se. Vedrana Rudan za svoj blog

08.12. (21:00)

Što ti čini loš odgoj

Ivančić: Povratak u svoju kožu

Osuđujući marševe protiv fašizma – na kojima se u četiri hrvatska grada okupilo tisuće ljudi – kao antidržavni prosvjed, premijer Andrej Plenković ustvrdio je da je HDZ “zadnja brana normalnoj Hrvatskoj”. Što je to “normalna Hrvatska”? Hrvatska u kojoj je normalno da crnokošuljaši prekidaju kulturne priredbe, u kojoj je normalno napadati Srbe zato što su Srbi, u kojoj je normalno iživljavanje nad migrantima, u kojoj je normalno uzvikivanje nacističkog pozdrava, u kojoj je normalno otvarati lov na “jugoslavensku gamad” i “škovace”, u kojoj je, naposljetku, normalno podignuti spomenik herojima Domovinskog rata pred objektom u kojem su ti heroji mučili i ubijali zarobljene civile. Pa što je tu novo? Novo je to što su se borci za “normalnu Hrvatsku” odjednom susreli s masovnijim otporom nego što su ga u svojoj oholosti očekivali. Viktor Ivančić za Novosti

08.12. (11:00)

“Prestara sam za ovo” - rekla nitko nikad kad je u pitanju čokolada i šiba

Andrassy: “Moj” Sveti Nikola je uvijek bio savršeno doziran, ali to razumijem tek sad kad mi je i par čarapa predivan poklon

“Moj” Sveti Nikola je uvijek bio savršeno doziran – u čizmi bi se našla čokolada s njegovim likom, vrećica bombona, par toplih čarapa i još nekoliko većinom jestivih, većinom čokoladnih sitnica koje te inače tijekom godine ne čekaju na prozoru… ili u mojem slučaju, ispred vrata spavaće sobe. U čizmi je uvijek bila i šiba koju i danas dobivam od mame, opet u društvu par čokoladnih sitnica; jest da sam u teoriji za to već odavno “prestara”, ali ta je teorija samo prijedlog koji uvijek rado odbijam. U četvrtom osnovne to nisam razumjela; sadržaj moje čizme me veselio najkasnije do prvog školskog odmora, kad smo između dva sata prepričavali čime nas je Nikola nagradio.

Nevino dječje veselje se pretvorilo u natjecanje; tko je dobio bolje, kog roditelji više vole, tko je “heroj” jer ima bogate roditelje, tko je “luzer” jer ih nema, a za generacije koje su još uvijek vjerovale da Sveti Nikola postoji, natjecanje se svodilo samo na pitanje tko je bolje, kvalitetnije dijete koje je svojim postojanjem zaslužilo više. Andrea Andrassy ponavlja da je tako mislila kad je imala DESET godina, za Miss7.