Basara: Stajanje iza - Monitor.hr
25.05.2024. (08:00)

Šta je drugo politika nego izvlačenje profita iz crkavanja konkurentskih krava

Basara: Stajanje iza

Kad smo već kod građanskih prava i obaveza, da vam ispričam priču koju je meni ispričao moj drug, biser rasut po svetu, u konkretnom slučaju u Švajcarskoj. Nedugo po dolasku, moj drug se osupnuo kad je saznao da u Švajcarskoj vlada sledeće zakonopravilo: ako građanin – nazovimo ga X – s prozora svog toplog doma ugleda auto-moto kabadahiju kako prolazi kroz crveno svetlo, građanin X časa ne časi, zapisuje reg. br. tablica, poziva policiju, a policija – bez ikakve provere – iste večeri kuca na kabadahijina vrata.

Čuvši to, moj drug, legalista kao i svi Srbi (smeh vrabaca iz off-a), pitao je kolegu, Švajcarca, „pa čekajte malo, otkuda građaninu X ovlašćenja, zar takva praksa ne otvara neograničene mogućnosti zloupotreba, npr. prijavljivanja karadušmana i nedragih komšija za fiktivni prolazak kroz crveno“, na šta ga je – rekao mi je drug – kolega pogledao tako da više nikad nije postavljao slična pitanja.

U Švajcarskoj je, naime, pomisao da bi neko mogao prijaviti nekog za nešto što nije učinio, čisto da komšiji crkne krava, jednako apsurdna kao što se antičkim zakonodavcima – dok ih mučna stvarnost nije naterala – činilo apsurdnim da propišu kaznu za oceubistvo. Takav zločin se dugo smatrao nemogućim. Svetislav Basara


Slične vijesti

Danas (10:00)

Izbori su bili pro forme

Basara: Dani apšenja

Posle (ruku na srce, sumnjivo) izgubljenih izbora u septembru 2000, Milošević se nije lako mirio s tim da više neće imati apsolutnu političku moć i bog sami zna da li bi je ikada i izgubio da iz Moskve nije doleteo tadašnji ruski Dačić – Igor Ivanov, koji je Miloševiću sasuo u lice da su mu „tamo gde treba“ u Kremlju oduzeli moć i da moć ima predati novom kremaljskom izabraniku Koštunici, koji je prisustvovao razgovoru neprijatnom, a kome je Milošević onako rezigniran rekao: „Tako ti, dakle, meni, a ja ti osnovao stranku i pomagao ti“, na šta je Koštunica sav osupnut rekao da to nije tačno, na šta je opet Ivanov Koštunici rekao: „Kuš, jeste ti osnovao stranku i jeste te pomagao.“

Toliko o državnom integritetu, suverenitetu i ostalim državotvornim tricama i kučinama. Milošević je, dakle, izgubio političku moć i sad je valjalo ispuniti međunarodne obaveze, uhapsiti ga i u daljoj perspektivi izručiti u Hag, jer je tako odlučeno na onom drugom moćnom „tamo gde treba“ i tako je moralo biti. Jer da je bilo do domaće pameti, Milošević bi bio pozvan kod sudije za prekršaje, platio bi nekoliko kazni za pogrešno parkiranje i brzo se vratio u igru.

On, fakat, više nema političku moć da ne bude uhapšen, ali ni legalno izabrana Vlada Srbije nema moć da ga uhapsi, a Koštunici – koji ima vojnu moć – ne pada na pamet da ga apsi. I tako počinju dani apšenja Slobodana Miloševića, koji su belodano pokazali da država Srbija ne postoji. Basara ima seriju “Memoara starog majmuna”.

22.06. (20:00)

Univerzalna kultura

Basara: Kultura veličine

Da bi neka nacija postala velika, bogata i uspešna, ne mora (bar ne u početku) biti mnogoljudna – u vreme Petra Velikog, mog omiljenog tirjanina – Rusija je imala oko 12 miliona stanovnika i imala je sve šanse da u ondašnjoj relativno bliskoj budućnosti postane Severna Srbija. Ono što stvara veliku naciju nije nacionalno brojno stanje, nego veličina pojedinca koji snagom lične volje, jasno postavljenim ciljevima i prioritetima razbucava inertnu nacionalnu volju, zadušnobapstva i konzervatizme i nasilnim putem – čak protivno nacionalnoj volji – stvara veliku naciju.

Petar Veliki je za Rusiji njegovog vremena bio ono što je Đinđić bio za Srbiju (svih vremena), dakle: „nemački špijun“ i „antihrist“, neko ko „sarađuje s kriminalcima i brodograditeljima“ i „pljuje na sve što je rusko“. Petar je shvatio da ne postoje nikakve zapadne i istočne vrednosti, nikakva zapadna i istočna kultura, da postoje samo univerzalna kultura i univerzalne vrednosti, kojih se svi pridržavaju u granicama svojih skromnih mogućnosti, ali da zauzvrat postoje zapadne i istočne tehnike i da Rusija – ako hoće da bude dostojan takmac Zapadu, što je vrlo brzo postala (i ostala) – mora da usvoji zapadne tehnike i zapadne radne etike. Svetislav Basara

18.06. (16:00)

Braća po iluziji

Basara: Mistika srodnosti

Možda smo u stvari već i propali. Jer evo šta kaže Dimitrijević: „I Srbi i Rusi nestaju. Pre svega demokratski – pardon, lapsus – demografski.“ „Rusija se“, zbori nadalje Dimitrijević, „drži kao nuklearna sila, ali vodi jedan rat protiv Zapada (preko Ukrajine) u kome stradaju samo oni (Rusi) jer i Ukrajinci su Rusi, bez obzira na veštačko stvaranje ukrajinske nacije.“

A đe smo mi tune, u čitavom tom zavetnom nestajanju? Dimitrijević kaže da smo u lošoj situaciji, „pod američko-briselskom okupacijom, sa nenarodnom vlašću odevenom u srpsku zastavu“. „I tome se“, dodaje, „kraja ne vidi. Kao da je Bog dopustio da naši neprijatelji pobede i uklone nas sa ovog sveta.“

Možda će Dimitrijević jednog dana pravoslavnoj braći Rusima i Srbima rastumačiti misteriju otkuda to da se idolopoklonički Zapad bori protiv nas i Rusa (200 miliona) ako smo se već i mi (jebo ja nas) poklonili zapadnim idolima progresa i bla-bla-bla, ali to nije – i neće biti – tema naše kolumne. Stvar stoji ovako: bliskost (i sličnost) Rusa i Srba je budno sanjarenje, puki wishful thinking. Svetislav Basara

14.06. (10:00)

Priprema, pozor, apatija!

Basara: Kultura izbora

Kad moja neznatnost huška na izbore, ona to čini u nadi (mnogo manjoj od sumnje) da će se zamrle političke tenzije povećati, što se poslednjih nekoliko predizbornosti i izbornosti nije događalo, ali što nije – kako se (opet pogrešno smatra) – povećavalo „tenzije“ nego je povećalo letargiju, inerciju i – poslužiću se medicinskom terminologijom – nekrozu društvenog tkiva.

Ono, fakat, histerična politička scena je prepuna netrpeljivosti, omraza, prepičkavanja i pičkaranja, povazda tu vrcaju varnice, bude tu i uličih okršaja, ponekad i razbijenih izloga i glava, ali to je samo pirotehnika, dimna zavesa (od pičkinog dima) koja sakriva da je ovo društvo utonulo u stravično političko mrtvilo i odsustvo bilo kakve ideje šta (i kako) dalje od sutrašnjeg dana.

Nijedna od opozicionih stranaka i pokreta, uključujući studentski, nema primjedbi na Vučićev (Ćosićev, Miloševićev, Koštuničin) nacionalni program i politiku, svima pomenutima smeta samo modus operandi kojima Vučić taj program i tu politiku sprovodi.

A ja vama kažem: u ovom mrtvilu i ćorsokaku, u nacionalnom jedinstvu oko svega osim Vučića, samo se takva politika može sprovoditi. Bolje ne može. Gore može. I možda će moći. Svetislav Basara

09.06. (10:00)

'Pazi se popova, jer post i nejebica stvaraju monstrume'

Jergović: Oni kažu Hristos, a misle građevinsko zemljište

Knjiga Svetislava Basare “Đinđić: memoari s onu stranu groba” formalno govoreći je roman. Knjiga je neobična, mračna i opora, prema čitatelju izrazito mrska, lišena ambicija da ga zavede tekstom, očara prizorima, osvoji domišljatošću svoga pripovjedača, te na koncu utješi iluzijom. Suprotno tome, Basara šokantno brutalno razara iluziju posljednjega velikog srpskog mita i vraća svog čitatelja nečemu što bi se moglo nazvati stvarnim stanjem stvari u 12 sati i 25 minuta, 12. ožujka 2003, u dvorištu ispred zgrade Vlade Republike Srbije. U podnaslovu transkript, u manifestaciji pamflet, u biti roman, majstorski i krajnje neugodan po čitatelja, ostao je na marginama kulturnih interesa u Srbiji, premda je tiskan u 5000 primjeraka (što je za ozbiljnog pisca u Hrvatskoj svakako nezamislivo). Miljenko Jergović za svoj blog

22.05. (20:00)

A da tek komentiraju oni što nikad ne komentiraju, možda bi i djelovali normalno

Basara: Kultura komentiranja

Posle pomnog višegodišnjeg analiziranja komentara i komentatora – među kojima sam prepoznavao i neke koje lično poznajem, a koji su pod pseduonimima pisali ono što zbog građanskog reda javno nikad ne bi izgovorili – došao sam do zaključka da je mit o dvema Srbijama – jednoj ko bajagi pametnoj, boljoj, pristojnijoj i drugoj glupoj, prostačkoj, siledžijskoj i kradljivoj – lažan kao i svi srpski mitovi, s tom razlikom što ova druga, nazovimo je autentično radikalska Srbija, ne krije da je takva, čak se time i ponosi, dočim se ova druga folira i pretvara da je onakva kakva suštinski nije, kakva bi možebiti i htela da bude, ali joj ne ide od ruke.

Ima tu još jedna bitna srpska razlika između Prve i Druge Srbije. Prva uspeva da se organizuje, drugoj to već vekovima ne ide od ruke, čak i u situacijama kad je neko drugi, a da ona dupetom ne mrdne, donekle organizuje – kao što je to donekle učinio Đinđić – onda se brzo vrati na staru stazu grešnika i posle do neba nariče nad „propuštenim šansama“ i „nedogođenim šestim oktobrom“. Svetislav Basara 

30.04. (14:00)

Ne veruj političaru ni kad izbore dobije

Basara: Pobeda Pere Mađara

Ne mogu garantovati za tačnost informacije, ali osnovano pretpostavljam da će se u postprazničnim brojevima opozicionih glasila pojaviti naslov „Treba nam Mađar“, kao što su se svojevremeno pojavljivali pobednički naslovi „Treba nam Krivokapić“ i „Treba nam Stanivuković“. Šta, dakle, ja kažem: treba li nam Mađar? I da i ne. S jedne strane ne bi bilo zgoreg da se na srpskoj histeričnoj političkoj sceni pojavi politička figura koja politiku ne bistri po beogradskih kafićima i televizorima, nego predvodi dobro organizovanu stranku i svakodnevno radi na terenu, sa druge opet strane ne vidim šta bi srpski Peter Mađar – nazovimo ga Pera Srbin – kvalitativno promenio ako bi bio slika i prilika Pere Mađara. Biće izgleda s Perom Mađarom kao s Donaldom Trampom. Samo na „manjoj skali“. Svi su jedva čekali da Donald pobedi, a Donald je svakog ponaosob zajebao. S tom razlikom što su Mađarovi zajeb kapaciteti mnogo manji, mada ih nipošto ne treba potcenjivati. Svetislav Basara

19.04. (20:00)

'I Amerika srlja u balkanizaciju'

Basara: Podkastiranje

U cilju pravovremenog i objektivnog obaveštavanja javnosti moja neznatnost je tokom prvih desetak dana rata u Iranu – koji je već postao bajata vest – svake večeri gledala američke podkaste posvećene ratnim analizama.

I – šta kažem: Da li je moja neznatnost nešto saznala? Ponešto jeste. Na primer da je sindrom penzionisanih zastavnika sa TV Hepi postao globalni fenomen, što će reči da američki podkasteri – koju su za razliku od Hepijevih zastavnika listom doktori nauka, profesori univerziteta i visoki penzionisani oficiri US Army – rade isto što i srbski zastavnici: šire meku rusku i iransku moć i proriču skoru propast Amerike, kolektivnog Zapada uopšte.

Pretpostavljam da, za razliku od ovdašnjih penzionisanih zastavnika – koji sigurno rade pro bono, za čast otečestva, slavu panslavizma i da bi ih se setili za Dan bezbednosti – pomenute podkast persone dramatis dobijaju pristojnu nadnicu. Da li mesečnu, da li po komadu, to ne znam. Jeste da svi ti profesori i penzionisani pukovnici navraćaju vodu na rusku i iransku vodenicu i da popreko gledaju na Ameriku, ali svi su Amerikanci i svi se ko pijani plota drže američkog (izvanrednog) pravila „Ako nešto radiš dobro, onda to nemoj raditi za džabe“. Svetislav Basara

10.03. (14:00)

Još jedna decenija koja je trebala trajati pet-šest dana

Basara: Rat bez krčmara

Istorija se sve brže ponavlja, ali ne kao pre, nego nekako kontramarksistički: počne kao farsa, a završi kao tragedija. Samo što je ukrajinski rat napunio četvrtu godinu, Amerika i Izrael su ponovili rusku grešku – koju Rusija ni pod mukama ne bi priznala kao grešku – i jurnuli su u rat bez krčmara, koji je, kao i ukrajinski, trebalo da potraje pet-šest dana, posle kojih je planirana pobedonosna parada, a koji se odužio na godine i kome se zasad ne nazire kraj. Raspolaganje velikom silom – a takvom silom raspolažu i Rusija i Amerika i Izrael – vrlo često (i sve češće) stvara iluziju nepobedivosti (i neprejebivosti) i neizbežno vodi ka bagatelisanju i potcenjivanju svih koji ne raspolažu ni približnom silom, ali koji su odlučni i hrabri.

Iran, to nije rahmetli ajatolah Hamnei, Iran je sistem u kome glavnu reč vodi Iranska revolucionarna garda i kojekakve revolucionarne milicije koje lagodno žive od iranskog sistema onakvog kakav je i kakvog će braniti po cenu života, ako ni zbog čega drugog a ono zato što u slučaju režimskog strmopizda za njih nema nikakvog života. Svetislav Basara

28.02. (17:00)

Strmopizd prvo u glavi, pa tek onda napolju

Basara: Nekritična masa

Povod za našu kriznu kolumnu bio je naslov (i ispodnaslovni tekst) u Danasu, citiram: „U susret 15. martu. Može li da se ponovi 300.000 ljudi na beogradskim ulicama?“

Već je sam naslov – bez udubljivanja u ispodnaslovni tekst – bio dovoljan da dokonam da se majke studentsko-opozicione invencije nose mišlju da upriliče reprizu skupa održanog prošlogodišnjeg 15. marta, koji je fakat okupio masu brojniju (kritičniju) od mitološke petooktobarske, ali koji je – za razliku od petoktobarskih protestacija – završio trt Milojkom.

Odgovor je sledeći: Ne da može da se ponovi, nego se svaki dan ponavlja; osnovano je, naime, pretpostaviti da se u milionskoj varoši, poput Beograda, na ulicama u svakom trenutku nalazi tristotinak hiljada ljudi. I nikom ništa. Kao što bude nikom ništa i kad se kritična masa od trista hiljada ljudi okupi na relativno malom prostoru.

Strmopizdni know-how kaže sledeće: kritične mase i masovne demonstracije dolaze tek posle strmopizda, oni su, da kažemo, narodna veselja – iliti cincarsko-kalburskim rečnikom rečeni – „narodni odisaji“, dočim se se pravi strmopizdni posao završava dva-tri dana pre, u tišini, iza zatvorenih vrata ili u tajnovitim mutlacima. Svetislav Basara