'Čovjek zvan Ove' - solidan film ali ne zaslužuje Oscar nominaciju - Monitor.hr
24.07.2017. (06:00)

‘Čovjek zvan Ove’ – solidan film ali ne zaslužuje Oscar nominaciju

Svi mi znamo džangrizave starce, u životu i na filmu. To su oni večiti predsednici kućnih saveta koji kenjaju za svaku sitnicu, zovu policiju zbog preglasne muzike, pišu pisma čitalaca novinama, javljaju se u televizijski program i ukratko, dosađuju i bogu i ljudima. Često se tu radi o nekakvoj kompenzaciji za neuspeh u životu ili za puku usamljenost, a u određenoj meri je to i stvar karaktera – neko je prosto sklon takvom ponašanju.

Naš Ove (Lassgard) je malo ekstreman primer, doduše. Opsesija su mu red u naselju u kojem živi (iako više nije neki ekvivalent predsednika kućnog saveta) gde nastupa sa pozicije moći i posao koji obavlja već četrdeset godina iako ga je tehnologija učinila dinosaurusom. Kad ostane bez posla pomalo i svojom voljom, njegov život više nema smisla, toliko da poželi da se ubije. Loš konopac je loš znak, nove komšije koje ne znaju da parkiraju prikolicu još gori, pa tako Ove odlaže svoj čin i menja metodologiju.

Naravno, gledali smo filmove pa nam je jasno da on to do kraja neće učiniti. Mora da pomogne novoj komšinici Persijanki Parvaneh (Pars) i njenom smotanom švedskom mužu Patricku (Almborg). Mora da se nađe prijatelju Runeu (Lundberg) sa kojim je celog života furao rivalstvo kroz aute (Ove voli Saab, Rune Volvo) u borbi protiv surove, nemilosrdne birokratije. Pomoći će klincu da osvoji devojku tako što će popraviti njen bicikl. Naći će se gay muslimanu nakon što ovog otac izbaci iz kuće. Usvojiće mačku. Shvatiće da voli decu…

Međutim, komično prekidani pokušaji samoubistva poslužiće nam kao uvod u Oveovo odrastanje (kao mladića ga igra Filip Berg) i formiranje tvrdih stavova kojima je bilo potrebno smekšavanje, ali i kao uvid u njegove legitimne razloge za džangrizavost i samoubistvo. Ove je, naime, udovac koji je bio jako vezan za svoju ženu Sonju (Engvoll) koja ga je bukvalno podigla iz pepela. Preživeo je nesreću koja ju je ostavila nepokretnom pre svega zbog toga što je ona ipak preživela, pa su se mogli zajedno boriti dalje, ona svojom pozitivnošću, on upornošću. Što se tiče njene smrti i njegovog gubitka jedine osobe koju je percipirao kao pozitivnu, to mu je već malo teže palo. Dosta teže, zapravo.

A Man Called Ove je film koji smo sigurno već gledali. Ili smo makar njegove delove već videli u drugim filmovima. Ima tu malo Gran Torina u Oveovom “eastwoodovskom” nastupu. Ima tu blesavosti i sprdnje sa konceptom švedskog “everymana” i švedskim načinom života baziranim na protestantskom moralu i radnoj etici, štedljivosti, samodostatnosti i vičnosti. Ima i poente a la Capra da je zajednica (ljudi, a ne u nekom institucionalnom smislu) ključ svega. Ima međugeneracijske komedije koja podseća na The 100 Year-Old Man Who Climbed Out the Window and Disappeared, a sa istim filmom A Man Called Ove deli i strukturu preuzetu iz izvornih romana gde se prepliću dve vremenski odvojene linije radnje.

Nešto od toga radi odlično i čak se može nazvati suptilnim, poput otkrivanja Sonjinog hendikepa, dobrote i čelične volje. Na jednom mestu su skromni uslovi produkcije sjajno zakrpljeni pametnim režijskim rešenjem (sama Sonjina nesreća), ponegde imamo i brljanja i kontradikcije u priči (recimo čime se Ove zapravo bavi profesionalno), ali ono što najviše upada u oči su klišei: zgodni, plemeniti, onakvi kakvi čoveka razgale i poprave mu raspoloženje, ali ipak klišei. Politička korektnost će spasiti dušu matorog gnjavatora, kako da ne.

S tim u vezi, meni je potpuna misterija kako se ovakav film, uglavnom solidan, ponekad na granici nenamerne zajebancije, ali ni po čemu impozantan našao među nominiranima za Oscara ove godine, i to u evropskoj i globalnoj konkurenciji koja je čak i prešišala američku po kvalitetu. Rekoh, nije to loše, drži pažnju, ne iritira, solidno izgleda i tempo se popravlja kako film odmiče. Ali da je reč o nekakvom remek-delu, zaista nije. (6/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.


Slične vijesti

04.03.2022. (12:00)

Čovjek čovjeku vuk

Jane Campion i ‘Šape pasje’ – užasavajuća lakoća zaostalosti i okrutnosti

Zanimljiva analiza filma, Josip Mlakić za Express: Nešto i o tajanstvenom naslovu filma ‘Power of the Dog’. Radi se o izrazu iz biblijskog Psalma 22, 20 koji u engleskom prijevodu glasi: Deliver my soul from the sword; my darling from the power of the dog. U filmu je to prevedeno na sljedeći način: Dušu moju istrgni maču, iz šapa pasjih život moj. (Ovaj Psalam čita glavni lik, Peter u samoj završnici filma.) Od tuda, dakle, ‘Šape pasje’, iako je na hrvatskom možda primjereniji izraz “iz vučjih ralja” ili “od vrata paklenih”. U jednom intervjuu koji je dala povodom filma, Jane Campion je objasnila da je “moć psa simbol dubokih, nekontroliranih poriva koji nas mogu uništiti”. Od prvog dijela filma, svjestan Peterove homoseksualnosti, Phil od kožnih traka plete konop za Petera, znajući da je njegov otac izvršio samoubojstvo vješanjem. Tu možemo govoriti o ljudskoj okrutnosti, ali i o vjerskom puritanizmu, gdje je konop, u krajnjem slučaju, jedino izbavljenje iz “šapa pasjih”.

04.03.2022. (00:00)

Umjetna inteligencija napada

BigBug: SF komedija o ustanku robota

Redatelj Jean-Pierre Jeunet je servirao znanstveno-fantastičnu komediju satiričnog tipa i metaforičnog karaktera koja, nažalost, nije toliko smiješna, a ni posebno pametna. Teleportirani smo u “jeunetovski” koloriranu budućnost ne toliko daleke 2045. godine gdje ljudi maksimalno ovise o tehnologiji, umjetnoj inteligenciji, kućnim i inim robotima, no to im ne smeta jer im omogućava lagodniji život. Jednog dana dolazi do ustanka robota, zatvaraju ukućane i uspostavljaju robo-diktaturu. Slobodna

01.03.2022. (16:46)

Disfunkcionalna radna obitelj

Španjolski film ‘Veliki gazda’ – priča o kapitalizmu na granici od ozbiljnog do komičnog

Kao “prijateljsko lice kapitalističke korupcije” Blanco (Bardem) iza smješka skriva unutrašnjeg Escobara. On zaposlenike naziva svojom djecom i hini da je njihov otac postavljajući se kao nekakva očinska figura, ali nije mu problem dati otkaz toj djeci, tj. donijeti teške odluke za “dobrobit” obitelji koja je disfunkcionalna, bolje reći posla. Predstavljajući se kao dobar šef i moralan čovjek, iako je prilično loš i nemoralan, Blanco propovijeda o “trudu, ravnoteži i odanosti”, riječima ispisanim na zidu njegova skladišta – piše Marko Njegić. Slobodna

18.02.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Janje’ – film o paru koji ne može imati djece pa usvoji dijete s janjećom glavom

Dio je kritike “Janje” žanrovski okarakterizirao kao horor, što baš i nije najtočniji opis. Islandski se film prije može opisati kao smjesa northern gothica, basne, bajke i grčkog mita s motivom hybrisa u središtu. Iz tog žanrovskog miksa islandski je režiser izveo efektnu ekološku parabolu o ljudskoj vrsti koja uzima sve i zato biva kažnjena. Ima nešto u tim ovcama: na koncu, pasli su ih i stari Grci – piše Jurica Pavičić. Jutarnji

17.02.2022. (21:00)

Novo u kinima

‘Smrt na Nilu’ je napredak u odnosu na ‘Ubojstvo u Orient Expressu’

Vlak je sad zamijenjen parobrodom koji vijuga rijekom, a redatelj Branagh (također glumi Poirota) atraktivno vizualizira krstarenje, kao i sam egzotični Egipat, uspijevajući zamaskirati činjenicu da “Smrt na Nilu” nije snimljena na pravoj lokaciji. Rezultat takvog pristupa je blockbusterska trilerska “grandezza”, eskapistička zabava nalik kriminalističkom putopisu sa staromodno-modernim vizualnim i zvjezdanim sjajem – piše Marko Njegić. Slobodna

15.02.2022. (14:00)

Japanska poetika

‘Drive My Car’ – bliskost nas može izliječiti tamo gdje joj se najmanje nadamo

Japanski film, adaptacija romana Harukija Murakamija, nije samo kandidat za Oscara u kategoriji stranih filmova, nego je i kandidat za Oscara za najbolji film, najbolju režiju i najbolji adaptirani scenarij. Drive My Car je emotivno putovanje u srce bliskosti koja se može ostvariti između ljudi koji su duboko povrijeđeni. I to bez seksa. Film je kompliciran, iritantan i slojevit i ni u jednom trenutku neće pokušati ulizivati se i svidjeti vam se – piše Zrinka Pavlić. T-portal

14.01.2022. (15:00)

Zalomilo se

Osrednji novi Clooneyjev film: Što mu je bilo dok je sjedio u redateljskom stolcu? Je li zaspao?

Memoari Pulitzerom ovjenčanog novinara JR Moehringera poslužili su kao baza Amazonova filma “The Tender Bar”. Načelno zanimljiv lik i zanimljiva storija, pogubili su se u tranziciji na film, tj. od memoara do scenarija, iako je “na papiru” sve slutilo na dobro, računajući ime Georgea Clooneyja u ulozi režisera i Williama Monahana kao scenarista – piše Marko Njegić. Slobodna

13.01.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Licorice Pizza’: Savršeno ukusna kriška filma i života

Za ljubitelje “ranog” Paula Thomasa Andersona, “Licorize Pizza” predstavlja povratak u vrijeme kad su se zaljubili u njegove filmove, a za njega povratak nezavisnjačkim “indie” korijenima devedesetih i mladosti sedamdesetih s, kako se kaže, današnjom pameću. “Licorice Pizza” je divotica od filma, romantična i komična, nostalgična i snolika kao California Dream, mladenački zaigrana i zrela – piše Marko Njegić. Slobodna

07.01.2022. (19:00)

Kad glumica postane redateljica

‘Mračna kći’ otkriva što se dogodi kada žena osjeti da je guše majčinstvo i brak

Glumica Maggie Gyllenhaal se u režiji prvi puta okušala 2020. godine u sklopu Netflixovog projekta “Homemade”, omnibusa 17 kratkih filmova koje su poznati filmaši napravili tijekom pandemije koronavirusa. Već se iduće godine prebacila na dugi metar te za Netflix režirala i scenaristički adaptirala roman Elene Ferrante “Mračna kći”. Film je početkom rujna premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je odnio nagradu za najbolji scenarij. Nenad Polimac film ocjenjuje trojkom. Jutarnji