Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Legendarni zlatni sat
Dežulović: Čovjek koji se užasavao sunca – glava prva
Prije i poslije, rekoh, bilo je historijskih Hajdukovih golova, važnih i slavnih, onih o kojima se priča unucima i onih o kojima se slušalo od djedova, ali nijedan — svaka čast i slava i Baki i Boki, i kapetanu Frani i svakome od njegovih sedam stotina golova — nije bio važniji i slavniji od mitskog Onoga Gola što je na Starom placu pao te prohladne jesenske nedjelje prije sedamdeset godina. Poklopile su se kazaljke na zlatnom satu, pa je u prvom trenutku izgledalo da je Broketin balun odletio preko Marjana i pao u more tamo negdje iza Čiova, tako je nebo došlo krvavo i purpurno. U sljedećem trenutku činilo se da je to Broketin projektil u Mrkušićeve suprotne rašlje zapravo probio i mrežu i zid stadiona i onaj veliki rezervoar stare Plinare iza južne tribine, a Stari plac eksplodirao u vrelom piroklastičnom oblaku vriske, huka, zvonjave i grmljavine u hiljadu boja, prisjeća se Boris Dežulović za Telesport. Tu je i drugi dio priče.