Dežulović: Kreni Breno, bandu gazi! - Monitor.hr
11.12.2024. (22:00)

Sirena za moralnu uzbunu

Dežulović: Kreni Breno, bandu gazi!

Brenina senzacionalna dva koncerta na rasprodanim Gripama 8. ožujka 1983. često se računaju prijelomnim događajem u povijesti splitske urbane kulture. I zaista, u Splitu do tada nitko nikad nije slušao to radioaktivno smeće, koje će Rambo Amadeus koju godinu kasnije nazvati turbo-folkom. Što se dakle dogodilo s gradom mediteranske kancone koji je samo par mjeseci kasnije na festivalu na Prokurativama slušao “Vlašku mućkalicu” Tonča Delazotte i Don Huanov “Zing, Zinga-Zing”? Pitanje je, shvatili ste valjda, bilo retoričko. Konačno, četrdesetogodišnji ciklus naše nesreće Lepa Brena ovih je predbožićnih dana zaokružila s čak pet rasprodanih uzastopnih koncerata u zagrebačkoj Areni, okupivši gotovo osamdeset hiljada raspamećenih mladih Hrvata. Baš ništa, eto, nije kao što je bilo one davne 1983., baš ništa osim Lepe Brene. I njene publike. Boris Dežulović za N1


Slične vijesti

Danas (11:00)

A da izbacimo kvalifikacije i jednostavno pozovemo sve?

Dežulović: Leteći cirkus Giannija Infantina

Dok su tako onih dobrih, starih dana na Mundijalu u Engleskoj 1966. nedjeljni finalisti Argentina i Španjolska u Grupi 2 igrali još i sa strašnom Beckenbauerovom Zapadnom Njemačkom – u Grupi 1, samo podsjećam, tada su igrali i Brazil, Urugvaj i Francuska – sportski će novinari šezdeset godina kasnije mozak morati rastegnuti do jaja kako bi na Mundijalu u Americi neku grupu nazvali “skupinom smrti”. Uz pomoć našli statistike, koeficijenata i Opta Power Ratingsa “skupinom smrti” ambiciozno su onda proglasili Grupu I s Francuskom, Senegalom, Norveškom i Irakom.

Moćna Nizozemska ili strašna Njemačka, recimo, ovoga su ljeta ispale već u prvom kolu eliminacijske faze i nisu ušle niti među šesnaest najboljih – onoliko dakle najboljih koliko ih je nekad uopće igralo svjetsko prvenstvo – a velika Italija, četverostruki prvak svijeta, ne samo da se nije uspjela plasirati na Mundijal – toliko besmisleno proširen da se na njega preko Lige nacija upisala čak i Švedska, koja je u svojoj kvalifikacijskoj grupi bez ijedne pobjede bila uvjerljivo posljednja – nego se nije plasirala već treći put zaredom.

Mafijaši iz obitelji Infantino za sljedeće svjetsko prvenstvo, čudovišni leteći cirkus koji će se igrati u šest zemalja na tri kontinenta, već sad najavljuju dodatno proširenje formata na čak šezdeset i četiri reprezentacije. Što znači da će se igrati suludih stotinu dvadeset i osam utakmica, ili gotovo jednako koliko na prvih šest svjetskih prvenstava – od Urugvaja 1930. do Švedske 1958. – zajedno! Što je svakako odlična vijest za zemlje iz “skupine smrti”, Uzbekistan, Laos, Butan i Srbiju, ali upravo nameće pitanje – tko će uopće otpasti? Dobro, jasno, osim Italije? Boris Dežulović za N1

Prekjučer (19:00)

Moli se i piši

Dežulović: Tajna Gospe Bolske

“Koncem lipnja 1946. godine proširio se glas da se u špilji iznad Bola ukazala Gospa”, pišu tako jedne novine o knjizi i događajima otrgnutim zaboravu. “Vidioci su najčešće bila djeca, a ukazanja su bila svakodnevna i trajala do kraja rujna. Gospina najčešća poruka bila je: ‘Molite za obraćanje grešnika. Uvijek molite.’

Špilju u kojoj se prije osamdeset godina Boljanima ukazala Gospa komunisti su raznijeli eksplozivom 1976. godine, na mjestu ukazanja sagradivši cestu Bol-Gornji Humac. Samo pet godina kasnije, kako znamo, Gospa Bolska ukazala se stotinjak kilometara istočnije, u Međugorju, ali to je sasvim druga priča. No, je li čudo u Bolu na Braču doista bilo čudo?

“Važno je znati tko su ljudi koji su organizirali i inscenirali to ‘čudo’”…

Nije, međutim, pouka ove “nevjerojatne priče” u tome da su dvije novine ponudile dva oprečna pogleda na isti događaj: pouka ove nevjerojatne priče jest u tome da je prvi tekst – “dragocjeno svjedočanstvo koje će nastaviti govoriti za buduće naraštaje” – prije nekoliko dana objavila splitska Slobodna Dalmacija, dok je tekstove “Tko je inicijator ‘čuda’ u Bolu?” i “Varanje naroda ‘čudom’ u Bolu dovelo je bivše ustaše na optuženičku klupu” osamdeset godina ranije, 17. rujna i 3. studenoga 1946. godine, objavila također – Slobodna Dalmacija.

Dobro, jasno, bilo je takvo vrijeme: nećemo valjda vjerovati strogo kontroliranim poslijeratnim medijima? Naravno da nećemo. Boris Dežulović za Novosti

12.07. (14:00)

FIFA vam materina, sve morate uništiti

Dežulović: Zbogom, nogomete

Bio je to po svemu povijesni trenutak: nogomet kao fizička igra i službeno je dokinut. Ono što ćemo gledati u decenijama koje slijede više neće biti jednostavna igra za djecu i profesionalce, već video-igrica za hi-tech magnate, bogataše i – mafijaše. Zašto, naime, stati na čipovima koji će registrirati kontakt molekule lipidno-proteinske membrane u kutikuli ljudske dlake s poliuretanskom makromolekulom Adidasove lopte?

“Pravi razlozi” pokazat će se dvanaest godina kasnije onom Infantinovom Debilovom nagradom za mir Donaldu Trumpu i Fifinom službenom preprodavačkom platformom s ulaznicama od deset ili stotinu hiljada dolara, “hydration breakom” koji je nogomet pretvorio u košomet s četvrtinama za reklamne blokove i maltretiranjem sumnjivih navijača, sudaca i cijelih reprezentacija, a konačno razotkriti Trumpovom telefonskom intervencijom i oproštenom kaznom zbog crvenog kartona za američkog napadača Folarina Baloguna, baš kao i onom za Cristiana Ronalda, oproštenom pred početak Mundijala zbog golemog marketinškog kapitala portugalske superzvijezde.

Zbog čega će, najzad, u šesnaestini finala gol Hrvatske za 2-2 suci mrtvi-hladni poništiti zbog kontakta lopte s Matanovićevom dlakom, već sada proglašenog najvećom pljačkom u povijesti nogometa. Nije, naime, stvar u tome da je tehnologija Pravde zakazala: ona je u službi profita izravno proizvela Nepravdu. Boris Dežulović za Novosti.

30.06. (23:00)

I sto godina poslije kao da smo tamo

Dežulović: Vrijeme me sustiglo, ali u sudbinu i dalje ne vjerujem

Dok je u svom nagrađivanom prvijencu Christkind propitivao etičke granice i opravdanost ubojstva dječaka koji će tek postati monstrum, u novom se djelu posvetio seciranju kompleksne “arhitekture sudbine” u koju, paradoksalno, privatno uopće ne vjeruje. Za njega München 1923. nije bio polazište, već dolazna točka do koje je stigao godinama lutajući poviješću u potrazi za onim savršenim trenutkom u kojem jedan djelić sekunde nudi mogućnost “napada na prirodni sklad” i preokretanje toka civilizacije. Boris Dežulović za tportal nakon što je dobio glavnu nagradu za roman godine.

17.06. (09:00)

Feralovac u njemačkim raljama

Boris Dežulović osvojio tportalovu nagradu za roman godine

Boris Dežulović dobitnik je 19. tportalove nagrade za najbolji hrvatski roman, koja mu je uručena u Zagrebu za djelo Tko je taj čovjek? (Ex Libris). Žiri je u konkurenciji od 57 naslova izabrao Dežulovićev ambiciozni izlet u alternativnu povijest i spekulativnu fikciju, smješten u München 1923. godine tijekom Hitlerova puča. Uz skulpturu Silvija Vujičića i audioizdanje, autoru je pripala novčana nagrada od 15 tisuća eura. U užem izboru za ovogodišnju nagradu bili su i Damir Karakaš, Gabrijela Rukelj Kraškovič, Robert Međurečan te Nenad Stipanić. tportal

16.06. (18:00)

'Bog u Tribunju ima svoj financijski plan'

Dežulović: Šijavica s Isusom

Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1

14.06. (22:00)

'Ko sme da protureči nauci?'

Dežulović: Filozofski avion

Statistika profesora Aleksandra Vučića srpske je intelektualce na putu za Tivat podsetila na istraživanje američkog časopisa Žurnal of Statistiks Edjukejšn, koji je pre tridesetak godina objavio formulu za apsolutnu bezbednost od terorizma u vazdušnom saobraćaju. Šanse da u avionu kojim putujete bude i terorist sa paklenom mašinom prilično je, naime, bezbednih jedan naprama deset miliona, ali verovatnost da u avionu, ne znajući jedan za drugog, budu dva čoveka sa bombom, praktički je nemoguća: šanse za to su na kvadrat manje, deset miliona puta deset miliona, odnosno tačno jedan naprama stotinu biliona!

Pouka? Kad budete pakirali prtljagu za let – poentirao je Žurnal od Statistiks Edjukejšn – ne zaboravite da ponesete paklenu mašinu: šanse da u avionu istovremeno budu dvojica sa bombom apsolutno su nikakve! Tako su, eto, računali matematičari na beogradskom aerodromu: kolike su, molim vas, bile šanse da pored njih petorice sa krivičnopravnom evidencijom u avionu za Tivat budu još petorica takvih? Pa su tako, shvatili ste, računali i ostali. I naposletku – da skratim – ceo avion, svih njih osamdeset četvorica, ispali teroristi sa bombom. Da, pardon, kriminalci sa evidencijom. Boris Dežulović za Novosti.

13.06. (14:00)

Budućnost je tu

Dežulović: Kad roboti igraju moravac

Ukratko, ako je potpisani novinar dobro razumeo, zahvaljujući robotima u Srbiji će se otvoriti nova radna mesta. Jer šta? Jer neko mora i da pravi robote, je li tako?, tako je. I kad se nakon Šapca kineske fabrike robota otvore diljem zemlje, Srbija će da procveta. Šta će, međutim, da rade svi ti roboti koje Srbija proizvede?, upitao se onda potpisani novinar.

Na primer, u fabrikama: roboti su pouzdaniji, tačniji i jevtiniji od ljudi, rade dvadeset četiri časa dnevno i ne traže leba da jedu. Znači li to da će na kraju zameniti i ljude u fabrici robota u Šapcu? Dabome da znači, zato ćemo i da ih pravimo. Roboti će, dakle, sami sebe da prave? Tačno. Ja se izvinjavam, ali šta će onda Srbi da rade?

Šta će Srbi da rade?!, zaprepastio se predsednik pred novinarskom glupošću. Ništa. Ništa? Tačno. Mogu, na primer, da plešu. Evo, nemam pojma, moravac.

Celom Nacionalnom ansamblu narodnih igara i pesama Srbije, shvatate, on platio avionske karte do Šangaja i natrag, obezbedio im hotelski smeštaj, obroke i dnevnice, potrpao ih onda u autobus i odveo na Kineski zid – desetine hiljada evra platila Republika Srbija da se na Kineskom zidu zaigra moravac, kako bi se gospodin predsednik osećao kao kod kuće – dok kineski roboti besprekorni moravac igraju za dž. Boris Dežulović za Novosti.

12.06. (15:00)

Kad ti se učini da je stvarnost luđa od mašte...

Dežulović: Ako mislite da je popravljanje svijeta romantična tema iz studentskih dnevnika, sjetite se da je to bila i Hitlerova ideja

Iako ga šira publika primarno percipira kroz oštru satiru i britku kolumnistiku, Dežulović se svojim književnim radom – od nagrađivanog prvijenca Christkind (2003.) i satiričnog ratnog romana Jebo sad hiljadu dinara (2005.) – dokazao kao autor koji s nevjerojatnom preciznošću secira mehanizme povijesti i etičke dileme pojedinca.

Čitatelj je koautor moje priče: ovakva kakva jest, ona je dovršena upravo njegovim predznanjem i očekivanjima. Štoviše, on je sam njezin lik. Roman je, naime, fikcijska fakcija cijela izgrađena oko jednog trenutka u povijesti, jednog djelića sekunde 9. studenoga 1923. u 12 sati i 44 minute: nijedan događaj prije i poslije tog trenutka, nijedan lik te priče, podatak, ime ili datum, nijedan novinski naslov, adresa, plakat, izložba, ništa u njoj nije izmišljeno. Što onda i naratora – jedini formalno izmišljen lik romana – čini ne samo mogućim, nego i dogođenim. Svijet prije tog djelića sekunde točno je onakav kakav je bio, a svijet poslije tog trenutka samo je jedan od tada mogućih – svijet u kojemu danas živimo. Kaže za tportal.

11.06. (13:00)

'Ali, Hal, zajebavali smo se', uzaludno će Dave

Dežulović: Ima li zajebavanja s AI-jem?

Kada ja upozorim mog druga Vinka da je za ljudski mozak od čitanja Facebook statusa Ivice Bubala bolji fentanil – mrvu skuplji, ali sigurniji – Zuckerbergova tehnologija smjesta pali uzbunu, briše komentar i suspendira me s Facebooka, jer “kršim Standarde zajednice” i podržavam “kupnju, prodaju, promoviranje ili razmjenu droga koje izazivaju tešku ovisnost”. Nije meni, doduše, nešto ni stalo do toga, jebo Facebook – više ja zaradim na jednom Sweet’N Low pakiranju fentanila nego u godinu dana pisanja komentara na Fejsu – pa vam sve ovo i ne pričam zbog Ivice Bubala i sintetičkih opioida. Pišem ovo zbog tehnologije koja ne razumije jednostavan humor i bazičnu ironiju, i koja vas je zbog toga u stanju društveno diskvalificirati: danas s društvene mreže, a sutra iz društva kao takvog. Boris Dežulović za N1