Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Ljutit će se tata, a sponzori još više
Dežulović: Prljavo Tjentište
Taj jezik, jezik Prljavog kazališta, bio je službeni jezik naraštaja kojemu su već tada – podsjećam, prije trideset godina – Stonesi bili etablirani mainstream, podjednako malograđanski kao i plava kravata Hourinog tate, onog što je bio u ratu, kao i svaki tata iz rata koji se nama iz 1979. već bio popeo na kurac. I teško da ima tužnije i točnije slike Hrvatske – one koju je za svoju djecu sagradila publika s Poletovog koncerta 1979. godine – od plakata koji je ovih dana najavio Prljavo kazalište na splitskoj Rivi, na Dan domovinske zahvalnosti: isti onaj isjeckani Jaggerov jezik uhvaćen šigurecom, arheološki artefakt s kraja Titove ere, danas najavljuje koncert otromboljenog, ocvalog domobrana Jasenka Houre za državni praznik, na dan kad je pukla ustanička puška, pod zastavama i parolama od stiropora, onako kako su nam u vrijeme njihovog prvog albuma na Dan borca palamudili kojekakvi sijedi partizanski mufljuzi. Tekst Borisa Dežulovića iz 2008. prenosi Lupiga.