Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Iz kurikuluma povijesti
Dežulović: Prvo slovo ubecede
Dokumentarno-igranu rekonstrukciju geneze nove upotrebe starog hrvatskog pozdrava donosi doktor Boris Dežulović u Novostima:
– Ljudi, veliko sranje! – banuo Ante Paradžik
– Šta je, šta je bilo? – pitao ga Anto Đapić, ne znate Antu Đapića, jedan debeli što je u međuvremenu preuzeo stranku od Parage.
– Naš pozdrav, ‘Za dom spremni’.
– Šta s njim?
– Izgleda da su isti takav u Drugom svjetskom ratu koristili ustaše. Podignuta desna ruka i ‘Za dom spremni’.
– Sereš! – otelo se Đapiću. – Odakle ti to?
– Našao Domagoj u jednoj knjigi u antikvarijatu.
– Aupičkumaterinu. Šta ćemo sad?
– Ništa – odmahnuo je rukom Anto. – Kakve mi veze imamo s tim ustrašama?
– Ustašama – pažljivo ga je ispravio treći jedan Ante, Prkačin.
– Ma dobro, ljudi, to je pizdarija. Slučajnost – dobacio uto Jozo Radanović, jedan iz Splita. – Neće to nitko ni primijetiti.