Dežulović: Talibanska Hrvatska - Monitor.hr
27.08.2021. (18:30)

Borise, u um i pero te ljubim

Dežulović: Talibanska Hrvatska

Da zapadni sponzori, metnimo, odjednom dignu ruke od male ali ponosne Hrvatske, i da se sutradan ujutro nekakva fanatična talibanska vojska sa starim kalašnjikovima potrpa u rashodovane Nissanove pick-upove i krene prema Zagrebu, koliko bi točno Hrvata uzelo oružje i branilo svoju duboko korumpiranu Jedinu i Vječnu Hrvatsku, a koliko bi ih se panično, u dugačkim kolonama, uputilo prema zračnoj luci Franjo Tuđman, trpajući se u avione sa zapadnim diplomatima? Jedan od mogućih, ali i točnih odgovora na to pitanje već je i broj Hrvata koji su od Domovine odustali i bez naoružanih talibana: stotine hiljada mladih i vojno sposobnih koji su iz Hrvatske glavom bez obzira pobjegli iz, hm, čista mira. Koliko bi ih – to vas ja pitam – ostalo iz, hm, čista rata? – piše Boris Dežulović. Novosti…


Slične vijesti

Prekjučer (19:00)

'Proslavljeni srpski analog Prvoslav dosegao je tako samo dno Putinovog dupeta, najdublju ikada izmerenu tačku od kada se vode analoška merenja'

Dežulović: Ćaci i vukodlaci

Pre nedelju dana poput zvučnog topa odjeknula je vest iz Moskve: Porfirije se javio iz Putinovog dupeta! Patrijarh je, eto, uspeo nemoguće, zavukao se Vladimiru Vladimiroviču i – ponizno se usput izvinjavajući na lošem ruskom i prenoseći pozdrave Aleksandra Vučića, zazivajući Gospoda Boga da ruskom predsedniku “podari snagu i mudrost”.. Nije isto, razumećete, kad se Rusima u dupe uvlače takozvani obični Srbi, i kad im se uvlače takozvani neobični. Pa tako nije isto kad se Vladimiru Vladimiroviču u dupe uvuče neki ćaci iz Pionirskog parka, kojekakav student koji hoće da se uvuče, i kad se u Putinovo dupe zavuku, štajaznam, Jovana Jeremić ili Emir Kusturica. Niti je isto kad se u tesno rusko dupe zavuče jedan srpski režiser ili sam srpski predsednik, koji je, kako se više puta javno pohvalio, u dupetu ruskog predsednika bio više puta nego proslavljeni nepalski šerpa Kami Rita na Everestu. Boris Dežulović za Novosti.

Prekjučer (13:00)

Ili Varšavski?

Dežulović: Vlaški pakt

Od prosvjeda u Varšavskoj 2010. izmijenjivali su se sljedećih godina oni “naraštaji studenata političkih znanosti diljem svijeta”, izmijenjivali su se bogami i naraštaji studenata zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, vođa protesta Tomislav Tomašević postao je gradonačelnik Zagreba, a šef gradskog ogranka Davor Bernardić napredovao je do predsjednika SDP-a, pa na izborima 2020. – tko bi se tome nadao? – poveo stranku u najteži poraz u ovom stoljeću.

Život se ponekad baš dobro zajebava. Umjesto, shvatili ste, da promijeni ime, uši i spol, šef SDP-a promijeni sam stranku, pa nanjušivši političku krv spremno pohitao ravno put FPZG-a.

– Uaaaa, dolje Tomaševićeva milicija, smrt samoupravnom socijalizmu! – prkosno je vikao drug Gospodin opkoljen prezirnim pogledima studenata što mu nisu dopirali niti do sljepoočnice, provjeravajući krajičkom oka snima li Nova TV i čekajući da ga Tomaševićevi zaštitari strpaju u maricu. – Dolje komunizam, dolje Sovjetski Savez, dolje Vlaški pakt!

– Varšavski – ispravio ga je jedan.

– Dolje Varšavski Savez!

Tako je neslavno završio pokušaj Davora Bernardića da se ugura među zagrebačkog gradonačelnika i upiše u žrtve boljševičke dikatature. A naraštaji studenata političkih znanosti gledat će bizaran prizor jednog tužnog političkog luzera kako se kiselo smiješka natopljen pljuvačkom, sjedeći u WC-u zagrebačke Gradske skupštine, službeno najdubljoj točki do koje se ikad spustilo neko političko biće. Boris Dežulović za N1

02.05. (01:00)

Ali zato se plješće studentima iz susjedstva

Dežulović: O glupim Hrvatima

Ne treba, međutim, gubiti nadu, jednom će i prostodušni Hrvati shvatiti kako u prirodi stvari stoje, i kako Zemlju ne drže slonovi na leđima divovske kornjače, nego se to samo kornjača popela na slona koji dokono stoji na zemlji. I da njihov najveći problem nisu ni inflacija i visoke cijene, ni stanje u domaćem gospodarstvu, ni životni standard i niske plaće, već je njihov najveći problem onaj s četvrtog mjesta – metastazirana korupcija i organizirani kriminal pod političkim pokroviteljstvom. Zbog čega – ne znam mogu li me Hrvati pratiti – i imaju inflaciju, devastirano gospodarstvo i niske plaće.

Usprkos dakle nezadovoljstvu Hrvata zbog visokih cijena, devastiranog gospodarstva, lošeg standarda, niskih plaća, inflacije, korupcije i kriminala, i usprkos činjenici da je tako profilirano nezadovoljstvo nepromijenjeno već godinama i desetljećima – po istom istraživanju dvije najjače političke snage i dalje HDZ i SDP, i da je njihov rejting od po dvadeset pet posto, kako kažu u Ipsosu, gotovo nepromijenjen u odnosu na ožujak. Ne Novoj TV, kažem, nisu precizirali odnosi li se to na ožujak 2025., ožujak 1991., ili bilo koji ožujak bilo koje godine između 1991. i 2025. Boris Dežulović za N1.

26.04. (13:00)

'Bio je to kratak, ali duboko dirljiv trenutak'

Dežulović: Holy Shit!

Kad je tako ovim kratkim agencijskim izvještajem HINA na Uskrs javila o papinoj jutarnjoj audijenciji za Andreja Plenkovića, nitko nije mogao ni slutiti da će hrvatski premijer bio posljednji svjetski državnik kojega će Sveti Otac vidjeti za života. Dobro, to se samo tako kaže: iako je kratko prije tog susreta pušten s liječenja, pa je izgledalo da se njegovo zdravstveno stanje poboljšava, nitko zapravo nije zanijemio od šoka kad je kamerlengo Apostolske komore sutradan ujutro objavio kako se “rimski biskup Frane vratio u Očev dom”. O čemu su hrvatski premijer i Sveti Otac zapravo razgovarali tog travanjskog dana, što je Plenković rekao Frani, a što Frane nije rekao Plenkoviću, ostalo je nepoznato. Papa Frane svoju će tajnu sutradan ponijeti u grob u rimskoj bazilici svete Marije Velike, pa znamo samo verziju hrvatskog premijera. Zaista se vidjelo da je u teškom zdravstvenom stanju, ali svejedno se osjetila toplina, vedrina i želja da do kraja ispunjava svoju misiju”, prepričao je Plenković susret s papom poslije vijesti o njegovoj smrti.

To, eto, samo za slučaj da sutradan zanijemite od šoka kad iz dimnjaka Sikstinske kapele nebom iznad Rima veselo proćarlija bijeli dim, kardinal protođakon usklikne “Annuntio vobis gaudium magnum: habemus papam!“, a s balkona bazilike svetog Petra vam sav u bijelom mahne kardinal Josip Bozanić. Boris Dežulović za Novosti.

19.04. (17:00)

I ti što mu pišu ljubavna pisma su ništa druga nego - mala djeca

Dežulović: Kako Vučić jede djecu

Sve bi Vučić dao “za našu decu”, danonoćno obilazi obdaništa i škole, prima delegacije đaka, spasava ih iz mećave i vodi na Zvezdine utakmice. Čak i studente voli da naziva “srpskom decom”, i uopšte, kad Vučića vidi uvek okruženog maloletnicima i čuje kako su mu usta puna “srpske dece”, zlonameran neko svašta bi pomislio.

Srpska socijalna služba, recimo, u celoj svojoj istoriji nije imala lakši slučaj od onog osmogodišnjaka koji je predsedniku Srbije napisao “Tata se voli puno, mama se voli više, a Vučić se voli najviše”: od mogućnosti da a) taj nesrećni mališan svoje rođene roditelje zaista voli manje od Aleksandra Vučića, gora je i teže shvatljiva još samo realna mogućnost da su ga b) na takvo pismo nahuškali sami roditelji. Koji u tom slučaju, strogo matematički, više vole Vučića nego sopstveno dete. U oba slučaja, svaki dan koji prođe pre nego tog nesrećnog mališana c) oduzmu roditeljima i nađu mu udomitelje koji će ga voleti više nego predsednika države, jedan je dan prekasno. Boris Dežulović za Novosti

13.04. (20:00)

Duhovi bivših država i dalje žive

Dežulović: Živi Jugoslavija

– Jeste li vi normalni? – pitao bi tako i drug Stane Dolanc, da je tako u ovo doba 1980. godine, dok je liječnički konzilij svakodnevno izvještavao zabrinute radne ljude i građane o zdravstvenom stanju druga Tita, Socijalističku Republiku Hrvatsku zatresao neviđeni, upravo nezapamćeni skandal: da je, recimo, Zagreb osvanuo oblijepljen velikim misterioznim plakatima s crveno-bijelo-plavom zastavom Nezavisne Države Hrvatske, sa sve šahovnicom u sredini i slovom “U” u gornjem lijevom kutu.

– Kako mislite? – pitali bi drugovi iz Saveza komunista Hrvatske.

– Pa ovi plakati – pokazao bi drug Dolanc golemi plakat preko puta. – Cijeli Zagreb oblijepljen plakatima sa zastavom NDH! Toliko ustaških zastava nije bilo ni kad je Ante Pavelić stigao u Zagreb! Šta se dešava?

– Ah to – odmahnuli bi rukom hrvatski drugovi, objasnivši kako su zapravo samo htjeli upozoriti narod na opasnost od razbijanja Jugoslavije nakon smrti druga Tita, i obnove fašističke NDH.

– NDH?! – u nevjerici bi skočio drug Dolanc. – NDH ne postoji već trideset pet godina. Ustaška država raspala se 1945. i više ne postoji. NDH je mrtva. Nema je i nikad je više neće biti. Kakva NDH?!

Glupo, zar ne? Točno kao da je netko, nemam pojma, u proljeće 1980., dok je drug Tito umirao u Ljubljani, upozoravao na raspad socijalističke Jugoslavije i obnovu trideset pet godina mrtve NDH.

Osim, jasno – dopuštam mogućnost – ukoliko nije. Boris Dežulović za Novosti.

05.04. (23:00)

Ukratko, nešto kao Crno dugme

Dežulović: Pljuni i zapjevaj

Džabe, eto, bijelom svijetu Sinatra, Springsteen i McCartney, džabe mu Rolling Stonesi i U2 i Queen i Pink Floyd, i Michael Jackson i Madonna i Shakira i Robbie Williams, ne mogu oni što mogu jedan bosanskohercegovački band, jedna srpska pjevačica i jedan hrvatski pjevač: već i stotinu pedeset tisuća prodanih karata oni mogu samo sanjati, a do dvjesto osamdeset tisuća ne mogu ni to. Thompsonov rekord pritom je realno još i luđi, jer za razliku od Dugmeta i Cece, čija je fan baza mnogo šira i zahvaća cijelu bivšu Jugoslaviju, uključujući i Hrvatsku – a naročito za razliku od Springsteena, Stonesa ili U2, čija je fan baza cijeli svijet – Thompsona slušaju i na njegov koncert dolaze isključivo i samo Hrvati, čiji cijeli popis stanovništva stane na koncert Roda Stewarta na Copacabani.

Balkanologija, omiljena zapadna fenomenologija, sada ima novu temu: što je to u muzici što balkanske narode tako masovno privlači prigradskim ledinama i konjskim trkalištima, što im je to dakle zajedničko, da ih se na koncertima okuplja više nego na revolucijama i papinim misama, s tri njihova imena u prvih deset u povijesti? A zajednički im, eto, ispali Marko Perković i Ceca Ražnatović, odnosno Bijelo dugme: ako je Dugme, naime, bila najveća rock’n’roll grupa u povijesti bivše države i njene muzičke scene, a bila je, onda su Thompson i Ceca točno sve što je ostalo nakon njenog raspada. Boris Dežulović za Novosti.

30.03. (22:00)

Ako mislite da je bilo nade

Dežulović: Očekujte poziv

Uskoro, tačno dva sata kasnije, sa Vojnomedicinske akademije u Beogradu zvanično je saopšteno da je “pacijent V. C., rođen 2006. godine, koji je teško povređen u padu nadstrešnice u Novom Sadu i nakon lečenja u Kliničkom centru Vojvodine primljen u Vojnomedicinsku akademiju 29. januara 2025. godine, preminuo 21. marta 2025. godine u ovoj vojnozdravstvenoj ustanovi”.

Nakon četiri i po meseca borbe, Vukašin je tako izgubio borbu za život, upisavši se kao šesnaesta žrtva tragedije na novosadskoj Železničkoj stanici. Nesrećnom mladiću nije, eto, pomogla “ljubav, molitva i podrška” Aleksandra Vučića, nisu pomogle ni predsednikove suze, ni njegova “vera i nada da su čuda moguća”. Biće da je zbog toga, nema zbog čega drugog, tek Vučić se na društvenim mrežama nije oglasio o Vukašinovoj smrti.

Napredak? Budućnost? Nada? Našoj deci? Aleksandar Vučić zna sve o nadi za našu decu i njihovoj budućnosti. Koliko sutra, čekajte da vidite, osvanuće na Instagramu novi njegov ohrabrujući status… Boris Dežulović za Novosti.

25.03. (21:00)

Nezanimljiva Država Hrvatska

Dežulović: Dosadna Hrvatska

Brzo će četrdeset godina – pišem bez prestanka, svake od tih tisuću devet stotina pedeset i dvije sedmice, nekad jedan do dva, nekad po pet-šest i više dužih i kraćih tekstova tjedno, i pored tog mahnitog tempa trajno frustriran da mi teme stalno promiču i cure kroz tastaturu brže nego što ih stignem zapisati. “Balkan proizvodi više povijesti nego što je može podnijeti.” Pogrešno su te riječi pripisali Winstonu Churchillu – kao što je uostalom sve ikad u vezi Balkana bilo pogrešno – ali te je povijesti zaista bilo previše i za povjesničare, a kamoli za dnevne novine.

Dok je u susjedstvu Srbija ključala na rubu građanskog rata, sa stotinama hiljada demonstranata što su ustali protiv korumpirane vlasti i rastrojenog diktatora, građanski rat u Bosni i Hercegovini istodobno je pripremao srpski član Predsjedništva, klasični mafijaš u bijegu od zatvora, demonstracije zbog nevinih žrtava katastrofalnog požara i korumpiranih institucija tresle su i Makedoniju, malo dalje, u Ukrajini, ruska agresija i najkrvaviji europski rat od 1945. ušao je u četvrtu godinu, prijeteći prerasti u nuklearnu kataklizmu…

A malu, idiličnu Hrvatsku za to je vrijeme tresla drama s isticanjem roka za podnošenje prijave za utvrđivanje poreza na nekretnine. Dobro, i štrajk srednjoškolskih profesora, “skandal” oko novog vizualnog identiteta Zagreba i vijest iz Novske, gdje je premijer Andrej Plenković položio kamen temeljac za Centar gaming industrije… Boris Dežulović za N1

22.03. (19:00)

Nešto je odjeknulo

Dežulović: Tajna zvučnog topa

Razumete što me zbunjuje. Kada se, recimo, pročulo da neko priprema pizdarije na ulicama Beograda, policija nije hapsila one koji šire glasine, već je hapsila, dabome, studentske aktiviste; kada se tako pročulo da neko pravi pizdarije u Pionirskom parku, policija nije hapsila one koji šire glasine, već je hapsila, dabome, opozicione huligane; kada se, međutim, pročulo da je neko u Ulici kralja Milana napao građane ni manje ni više nego “zvučnim topom”, i da su desetine građana zbrinute u Urgentnom centru, policija iznenada traži da hapsi one koji – govore pizdarije i šire glasine!

Ne bih hteo da ispadne kako sada mrsimudim, ali prosto moram da pitam: ako nisu policija, vojska ili Vučićevi lojalisti, a nisu, ko je onda uperio, ispalio, lansirao, emitovao – ili kako god se zove to šta god da se radi sa tim, šta god da je bilo i čemu god da služi – ko je dakle tim nečim napao građane okupljene u Ulici kralja Milana? Boris Dežulović za Novosti.