Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
U odori
Dežulović: Tko je brao jagode?
I hrvatski narod – punim imenom Mirko Norac – mogao je, kako vidimo, biti zločinački, ali Država ne. Čak i kad bi bio počinjen u hrvatskoj uniformi, od vojnika na plaći hrvatske države, uz znanje ili čak na zapovijed hrvatskog časnika, u hrvatskoj vojnoj operaciji na hrvatskom tlu, dakle u “radno vrijeme” Hrvatske vojske, ratni zločin – ako bi, valja ponoviti, uopće bio zločin, i ako bi ga uopće bilo – nije mogao i smio imati nikakve veze s hrvatskom državom.
Mali je problem ispao kad je otkriveno da je ratnih zločina počinjenih od vojnika u hrvatskoj uniformi i na plaći hrvatske države – dakle u “radno vrijeme” Hrvatske vojske – ipak uopće bilo. Nije to, dakako, samo po sebi bilo problem – Mirko Norac u zatvoru je bio samo kao otkupitelj hrvatskih grijeha – već je problem bio kad su nakon pravomoćno okončanih procesa za ratne zločine obitelji žrtava počele od hrvatske države tražiti financijsku odštetu. Stvar je postala mrvu nezgodna: onoga časa kad je isplatila prvu odštetu za zločine počinjene u radno vrijeme Hrvatske vojske, Republika je i vrlo doslovno platila za individualne zločine, formalno tako preuzevši odgovornost za njih. Boris Dežulović za Novosti.