Diagonale 2017: kada u najbolji od svih svetova prosijava tračak svetlosti
Četiri austrijska filma koja su imala međunarodnu premijeru na Berlinalu 2017 se nalaze i na programu Diagonala, festivala austrijskog filma koji pod upravom Sebastiana Höglingera i Petera Schernhubera (na funkciji od prošle godine) doživljava velike promene u smislu programiranja i intenzivnijih filmskih dijaloga sa internacionalnim autorima.
Najbolji od svih svetova, pokazan u okviru programa ‘Perspektiva filmovi sa nemačkog govornog područja’ na Berlinalu, je prvi dugometražni igrani film Adriana Goigingera. Baziran na istinitoj priči o rediteljevoj majci sa čijom ovisnošću o drogama i alkoholom je odrastao u Salzburgu, ovo je veoma lično delo koje ne može da se otrgne od jake emotivne veze između majke i sina, one koja se prepoznaje van bioskopskog platna. Ispričan iz dečije perspektive koja svet u raspadanju vidi avanturističkim očima, Najbolji od svih svetova je omaž Helgi Wachter koja je 1999. po uspešno završenoj terapiji u katoličnoj ustanovi za odvikavanje od droga, život posvetila pomaganju onima koji su se našli u sličnoj situaciji kao ona nešto ranije. Na mahove naivan u svome opisu samohrane majke (Verena Altenberger) koja i pored svih opojnih sredstava i isključivo mamurnog i drogiranog društvenog okruženja sinu posvećuje pažnju i ljubav, film ne sakriva ne-objektivnost, što verovatno nije toliko namera, koliko nesposobnost da se fikcija i autobiografsko spoje u kompaktniji scenario. Nekoliko scena u filmu ukazuju na izgubljenost u nakani da se pokaže ozbiljno, umesto čega se ističe apsurdno. Sebičluk kao da obavija sve druge džankije sem majke koja i kada se skida sa droga na suvo, ima strpljenja da nešto objašnjava i da bude pažljiva. To je, naravno, pilula koju teško guta čak i neko ko ne zna da sriče reč ‘heroin’ sa papira.
Dok sedmogodišnji Adrijan (izvanredan Jeremy Miliker) u dnevnoj sobi na podu pod svetlom stone lampe radi na svojoj knjizi avanturiste, oko njega sede ispijene kreature koje u svome paralelnom univerzumu jure sopstvene demone. Oblaci dima, prazne konzerve piva i gosti koji neprestano zaposedaju porodični stan su deo Adrianovog odrastanja. Podsvesno, za dečaka je knjiga avantura vrsta auto-terapije kojom rasteruje ono što ne razume, ali što ga očigledno plaši i pritiska iznutra i taj element, bilo da je zaista izvučen iz prošlosti ili dodat kao začin priči, krpi popucalu narativnu nit, spašavajući film od potpunog gubljenja u međuprostoru između dobrih namera i njihovog sprovođenja u delo, iako gledalac nema dovoljno prilike da se upozna sa misterioznim dugokosim ratnikom (Gabriel Marian Skowerski) čije podvige Adrian beleži. Odluka da jednoga dana postane avanturista dobija majčinu podršku i u odjavnoj špici reditelj Goiginger će se predstaviti kao takav.
https://www.youtube.com/watch?v=r_P5UaQfkj4
Najbolji od svih svetova se otvara jednom sasvim banalnom scenom velike fešte na reci Salzach, uz logorsku vatru i puno smeha sa likovima koji bi mogli pripadati bilo kojoj oronuloj grupi hipika koja živi u svome lokalnom svetu. Kod nas, to bi bili dugokosi tipovi koji na gitarama u tri akorda sviraju Azru. Ovde je to takozvani austro-pop, takođe ne tako loša austrijska muzička faza, prepoznatljiva po odličnoj poeziji, ekstremnim dijalektima na kojima se peva i po snažnom rock uplivu. Dok hipici sviraju, Adrijan sa fascinacijom posmatra rasplamtalu vatru iz koje se odvajaju iskre u letnje nebo. Droge su tu tek šapat, diskretno povlačenje iz grupe i kratkotrajan blackout. Kod kuće, prva indikacija da nešto nije u redu nastaje pri pomenu posete socijalnog radnika pred kojom se kuća glanca do neprepoznatljivosti, a majka uskače u svoju najkonzervativniju odeću. Adrijanu se objašnjava da dolaze ljudi koji bi im mogli pomutiti zabavu, zato što pripadaju onima koji ne znaju šta je život. ‘Živi mrtvaci’ će postati ime pod kojim se nazivaju radnici socijalne službe i jedan od najvećih rebusa filma su njihova mlakost u tretiranju jasnog slučaja zapostavljanja deteta i sporovoznost agiranja. Sa jedne strane imamo vrlo jednostavno priču o ljubavi majke prema detetu i obratno, a sa druge manje jednolinijsku sliku laganog tonjenja u živi pesak ovisnosti, najbolje datu kroz epizodne likove. Ovde kasting odrađuje pola posla jer deo glumaca dolazi iz salcburše društvene scene markirane alkoholom, socijalno prihvatljivom bratu heroina.
Najbolji od svih svetova ima nekoliko odličnih momenata koji pokazuju kako se od bezazlenog lako dođe do fatalnog. Kada majka pokušava da sina involvira u njena ‘kuhinjska posla’ da ne bi sedeo sam sa agresivnim narkomanom koji ne prestaje da joj upada u kuću kroz balkonska vrata, daje mu da meša dva ‘čarobna napitka’ – jedan za odrasle i jedan za decu. Markiranje flaša će se pokazati kao jalov posao, jer dečija svest radije poseže za snagom odraslih nego za onom namenjenom slabijima, što će kasnije imati skoro fatalne posledicem po Adriana. Kako se odrastanje pod takvim okonostima odražava na ponašanje i psihu deteta, vidi se u nekoliko iskrenih oslikanih situacija u kojima dečak deli cigarete sa vršnjacima u zapećku školskog dvorišta, učeći ih kako da pravilno inhairaju dim ili u nekoliko nekontrolisanih agresivnih ispada prema deci. Njegovo poimanje života je korumpirano abnormalnim situacijama koja percepira kao normalne, zato što za druge ne zna.
Uz odličan soundtrack i muziku Dominika Wallnera film dobija dobar akustički ritam koji ga vadi iz depresije, a fotografija Yoshija Heimratha i Paula Sprinza mu daje još nežnije tonove. (5/10)
Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.