Počeo filmski festival Diagonale u Grazu - Monitor.hr
30.03.2017. (06:03)

Počeo filmski festival Diagonale u Grazu

Povodom okruglog dvadesetog jubileja, svečano otvaranje Diagonala je 28. Marta u Helmut List Sali u Grazu okupilo 1500 zvanica sa predsednikom države Alexandrom Van den Bellenom kao jedinim van-filmskim govornikom na pozornici. Intendanti festivala Peter Schernhuber i Sebastian Höglinger kojima je ovo druga godina na toj funkciji, predstavili su novi koncept Diagonala koji se javlja sa četiri fokusa – granične oblasti i internacionalan kontekst, coming-of-age, društveno-politički angažman i analogno & digitalno koje postavlja pitanje kojim se putem kreće film. Jedna od novina je i serija bioskopskih dijaloga o kinematografiji. Između ostalog, Ulrich Seidl će pored svog poslednjeg dokumentarnog filma Safari, predstaviti DVD kolekciju svog celokupnog filmskog opusa. Josef Hader koji se na programu nalazi sa svojim rediteljskim debijem ‘Wild Mouse’ (svetska premijera na Berlinalu, u glavnom takmičarskom programu) i kao Stefan Zweig u filmu ‘Oproštaj od Evrope’ Marie Schrader, stupiće u dijalog sa austrijskom rediteljkom Elisabeth Scharang.

Desetu godinu uzastopce, pred projekciju filma kojim se otvara festival, uručena je nagrada za vanredan glumački doprinos austrijskom filmu koja je ovoga puta otišla u ruke Johannesu Krischu. Van-austrijskoj publici Krisch će ostati u sećanju kao Rocco u filmu ‘360’ (2011) Fernanda Meirellesa, po ulozi Antona u britansko-austrijskoj istorijskoj drami ‘Where I Belong’ (2014) Fritza Urschitza i kao poznati serijski ubica druge polovine dvadesetog veka sa ovih područja – Jack Unterweger koga je odglumio u filmu ‘Jack’ (2015) Elisabeth Scharang, iz čijih ruku je u Grazu primio nagradu. Ove godine Krisch će se naći u epizodnoj ulozi u filmu ‘A Cure for Wellness’ Gora Verbinskog, a u narednom filmu Terrenca Malicka Radegund u kome se radi o austrijskom članu otpora Franzu Jägerstätteru pogubljenom 1943. – pojaviće se u jednoj od mnogobrojnih uloga zaposednutih najboljim austrijskim glumcima današnjice.

Diagonale je otvorila projekcija filma Untitled nastalog od poslednjeg materijala koji je pre svoje iznenadne smrti snimio austrijski reditelj Michael Glawogger, a koji je obradila i u celinu pretvorila njegova dugogodišnja saradnica, montažerka Monika Willi. Film je prethodno prikazan na Berlinalu u okviru programa Panorama. Tragom Glawoggera, u želji da dovrši trilogiju započetu komedijom ‘Puževi golaći’ (2004) kojoj je usledio ‘Contact High’ (2009), je krenuo glumac i ko-scenarista dva pomenuta filma Michael Ostrowski sa ‘Hotelom Rock’n’ Roll’, filmom koji se nalazi u glavnom takmičarskom programu Diagonala. Kao izvesna vrsta omaža Glawoggeru, posle ceremonije otvaranja i projekcije filma na žurci u foajeu su koncert dali glumci iz Hotela Rock’n’Roll: Ostrowski i Gerald Votava.

Do nedelje uveče dokle traje festival, biće pokazan 191 film od čega se 106 takmiči za neku od pet nagrade u kategorijama – najbolji igrani film, najbolji dokumentarac, inovativni kino, najbolji scenario Franz-Grabner nagrada za najbolji bioskopski ili televizijski dokumentarni film. Od šezdeset primijera, 37 su internacionalne.

U subotu će master klasu održati persijsko-američka rediteljka Ana Lily Amirpour koja je internacionalnu pažnju na sebe skrenula već svojim prvim dugometražnim igranim filmom ‘A Girl Walks Home Alone at Night’, na Sundance festivalu 2014 proglašenim “prvim iranskim spaghetti westernom”. Amirpour je na proteklom Venecijanskom filmskom festivalu u glavnom takmičarskom programu predstavila svoj drugi dugi metar The Bad Batch koji će imati svoju austrijsku premijeru na Diagonalu.

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.


Slične vijesti

23.03.2018. (09:17)

Dokudrama o nacističkim zločinima u Austriji pobijedila na festivalu Diagonale

Ma koliko bio tek nacionalni filmski festival sa vrlo varirajućim internacionalnim programom i programom koprodukcija, Diagonale privlači dosta internacionalne publike i kritike u Graz uprkos ne baš sjajnom terminu koji često podrazumeva loše vreme. Austrijska kinematografija je jedna od najživljih u Evropi trenutno. S tim u vezi, primite moje iskrene isprike što izveštaj neće biti relevantniji, već potpuno ličan i produkt sticaja okolnosti relativno kratkog ostanka, te limitirane raspoloživosti projekcija (što zbog karata koje se relativno brzo rasprodaju, što zbog nepoznavanja jezika u situaciji u kojoj nema svaki film titl sa engleskim prevodom).

Počnimo od nagrada. Glavnu je osvojio film Murer – Anatomie eines Prozesses u režiji Christiana Froscha, ujedno i film otvaranja. Reč je o mešanici dokudrame i sudskog trilera koji u centar stavlja sramno suđenje naslovnom liku, bivšem nacističkom oficiru odgovornom za smrt više desetina hiljada Židova u Vilniusu, te stoga za austrijsko društvo izuzetno važnom naslovu. Za najbolji dokumentarac je proglašen Die bauliche Maßnahme čiju režiju potpisuje Nikolaus Geyrhalter, dok je Star Johanna Lurfa pobedio u programu Inovativni kino. Reč je o eksperimentalnom filmu na temu astronomije sastavljenom od materijala iz preko 500 drugih filmova. Za glumački ansambl su nagradu podelili Cops i L’animale. Za fotografiju i dizajn zvuka je nagrađen art-horor film Hagazussa koji je i završio na našoj prošlogodišnjoj top 10 listi, dok su nagrade za scenu i kostim otišle naslovu Phaidros sa kojim i započinjem pojedinačno seciranje filmova u ovom izveštaju. Možda i najzvučniji naslov, Hanekeov Happy End prikazan je van konkurencije. Phaidros (Mara Mattuschka, 2018) je zamišljen kao film koji priča priču o seksualnoj tenziji i rivalstvu na sceni i van nje u postavci pozorišne predstave spajajući antičku Grčku sa modernim Bečom iz queer perspektive. U praksi reč je o nekoherentom, začudnom začudnosti radi filmu koji je vizuelno zanimljiv i dorađen, ali se u svojoj bizarnosti gubi do nepratljivosti. (3/10)

Zerschlag mein Herz (Alexandra Makarova, 2018) konvencionalna je mešanica filmova na tematiku odrastanja, ljubavi (prve, pa još i zabranjene) i socijalnog pritiska. Radnja je smeštena u krug slovačkih Roma koji u Beču imaju mrežu prosjačenja i prostitucije, a likovi koje pratimo su šef bande Rocky, njegov nećak Pepe i nova devojka Marcela koja je došla kako bi otplatila očev dug i za koju su se zagrejala obojica muškaraca. Sama priča podeljena u pet poglavlja pomalo meandrira, skretanje prema mračnim tonovima na kraju kulminira ne baš potrebnom neprijatnošću sa potkom u Romeu i Juliji, a zapravo najinteresantniji deo – unikatni pogled na Beč sa margine i iz perspektive manjine biva žrtvovan radi bavljenja dinamikom odnosa u grupi. Čak i bez preke potrebe za cepidlačenjem, teško je, recimo, zamisliti da u takvom svetu Rocky koji predvodi grupu klinaca nema šefa ili makar rivale u istom poslu. Iako je prva asocijacija Dom za vešanje, austrijski film ne dobacuje do nivoa klasičnog Kusturice. (5/10)

Gatekeeper (Lawrence Tooley, Loretta Pflaum, 2017) takođe se bavi odnosima moći u okviru male grupe i takođe ima migrantsku perspektivu, ali je daleko od klasičnog, aktivističkog filma na temu migranata i trgovine ljudima. Jedne noći ugledna galeristkina Elly na jednoj od svojih noćnih avantura slučajno obori biciklistu koji, pak, izrazi želju da ga se ne vodi u bolnicu. Razlog tome je, ispostaviće se, što je on radnik iz Rumunije koji možda čak i nije u zemlji ilegalno, ali se skriva od krijumčara. Elly ga krije od sveta, konstantno posmatra i proučava, ali će se odnosi između njih dvoje produbiti i promeniti. The Gatekeeper je izuzetno atmosferičan i neobičan film ograničen na svega nekoliko lokacija, te inteligentna studija moći koja zavisi od društvenih uloga i pojedinačnih situacija. (8/10)

COPS (Istvan odnosno Stefan A. Lukacs, 2018) televizijski je film na policijsku tematiku, ali su od akcija i intervencija opet interesantniji odnosi u grupi, pre svega nabrijanog novajlije Cristopha sa svojim komandantom Blagom koji se patološki drži svoje pozicije u elitnoj policijskoj jedinici iako je i psihički i fizički zreo za penziju. Teme kojih se film dotiče, poput lojalnosti, različitih pristupa policijskom poslu, potrebe za pripadnošću do granica homoerotike, deluju kao nešto preuzeto iz tradicije američkih policijskih trilera, pa ne naročito vešto prevedeno u kontekst jedne od najsigurnijih zemalja na svetu. Tako čak i osnovni ulaz u zaplet deluje blesavo – čemu služi interventna policija u slučajevima pritužbi na buku? Takođe i nagli obrat u poslednjoj sceni filmu ne čini naročitu uslugu rušeći mu dotadašnju prilično direktno plasiranu poentu. (5/10)

Anna Fucking Molnar (Sabine Derflinger, 2017) spada u red vrlo klasičnih romantičnih komedija u kojoj se naslovna junakinja, blesava glumica, nađe u privatnoj i poslovnoj krizi iz koje se može izvući ponajpre kroz novu vezu sa jednako problematičnim vatrogascem. Dodajmo na to otkačenog doktora, otkačenog oca i njegovu glupavu novu buduću bivšu ženu, te taj čudni svet teatra, pa nam je jasno da je Anna Fucking Molnar zbog svoje eksplicitnosti i otvorene seksualnosti ipak malo provokativniji film od hollywoodskog standarda za pomenuti žanr, iako ipak ne onoliko “edgy” kakvim ga se želi predstaviti. Umereno zabavno, ali ne puno više od toga. (6/10)

Johnny Guitar (Nicholas Ray, 1954) prikazan je kao film iznenađenja u okviru programa Trouble Feature i zapravo je bila štata propustiti debatu posle filma koja bi učinila jasnijim kako se klasični western našao na programu austrijskog nacionalnog festivala osim iz razloga što se protagonistkinja zove Vienna. Ipak, reč je o apsolutno kultnom filmu koji komično i dramsko, humorno i ozbiljno spaja u dinamičnu i osveštenu filmsku predstavu. (8/10)

Pratersauna: The Final Round (Heikel Ben Bouzil, 2017) je dokumentarac koji u fokus stavlja naslovni lokal, jedan od kultnih bečkih klubova u kojem se vrtela elektronska muzika i koji je privlačio vrlo spečifičnu ekipu. Uz najbolju nameru, minimalan budžet i “DIY” produkciju, Heikel Ben Bouzil ipak nije do kraja uspeo da dočara značaj i vrednost takvog mesta, a razlog tome je što reči intervjuiranih gostiju, vlasnika, zaposlenih i izvođača gotovo nikad nisu potkrepljene slikom klupskog života. Ipak, reč je o sasvim poštenom i iskrenom pokušaju. (5/10)

Rote Erde, weisser Schnee (Christine Moderbacher, 2018) je takođe dokumentarni film iz veoma ličnog ugla. Autorica nam kroz priču o prijateljstvu između nigerijskog katoličkog sveštenika Sabinusa i meštana austrijskog sela gde je isti službovao i prikupljao humanitarnu pomoć nudi promišljanje o veri, humanitarnom radu, nestabilnoj političkoj situaciji, ali i odnosu sa svojim ocem koji je jedan od volontera na projektu izgradnje katoličke crkve u jednom selu u Bijafri, predelu najpoznatijem po građanskom ratu 60-ih godina prošlog veka. Ambicija ne manjka, što se ne može reći za fokus – u obilju tema kojih se Christine Moderbacher dotakla, film u konačnici izgleda kao pismeno napravljen porodični video-zapis sa malo do nimalo strukture. (4/10)

Zalesie / Virgin Woods (Julia Zborowska, 2017) je kratki film koji više akcenta baca na atmosferu nego na priču o odrastanju i seksualnom buđenju devojčice sa majkom u šumi izvan sela u Poljskoj. Već sam naslov sugerira bajkovitost što autorica postavlja kao dominantni ton filma vešto je okrećući prema košmaru i time demonstrirajući koliko je granica između ta dva tanka i mutna. (7/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.

30.03.2017. (11:17)

Filmska kritika sa festivala Diagonale 2017

‘Najbolji od svih svjetova’ – film o odrastanju dječaka uz majku ovisnicu

“Kako se odrastanje pod takvim okonostima odražava na ponašanje i psihu deteta, vidi se u nekoliko iskrenih oslikanih situacija u kojima dečak deli cigarete sa vršnjacima u zapećku školskog dvorišta, učeći ih kako da pravilno inhaliraju dim ili u nekoliko nekontrolisanih agresivnih ispada prema deci. Njegovo poimanje života je korumpirano abnormalnim situacijama koja percepira kao normalne, zato što za druge ne zna”, piše Marina Richter. Monitor

30.03.2017. (11:02)

Diagonale 2017: kada u najbolji od svih svetova prosijava tračak svetlosti

Četiri austrijska filma koja su imala međunarodnu premijeru na Berlinalu 2017 se nalaze i na programu Diagonala, festivala austrijskog filma koji pod upravom Sebastiana Höglingera i Petera Schernhubera (na funkciji od prošle godine) doživljava velike promene u smislu programiranja i intenzivnijih filmskih dijaloga sa internacionalnim autorima.
Najbolji od svih svetova, pokazan u okviru programa ‘Perspektiva filmovi sa nemačkog govornog područja’ na Berlinalu, je prvi dugometražni igrani film Adriana Goigingera. Baziran na istinitoj priči o rediteljevoj majci sa čijom ovisnošću o drogama i alkoholom je odrastao u Salzburgu, ovo je veoma lično delo koje ne može da se otrgne od jake emotivne veze između majke i sina, one koja se prepoznaje van bioskopskog platna. Ispričan iz dečije perspektive koja svet u raspadanju vidi avanturističkim očima, Najbolji od svih svetova je omaž Helgi Wachter koja je 1999. po uspešno završenoj terapiji u katoličnoj ustanovi za odvikavanje od droga, život posvetila pomaganju onima koji su se našli u sličnoj situaciji kao ona nešto ranije. Na mahove naivan u svome opisu samohrane majke (Verena Altenberger) koja i pored svih opojnih sredstava i isključivo mamurnog i drogiranog društvenog okruženja sinu posvećuje pažnju i ljubav, film ne sakriva ne-objektivnost, što verovatno nije toliko namera, koliko nesposobnost da se fikcija i autobiografsko spoje u kompaktniji scenario. Nekoliko scena u filmu ukazuju na izgubljenost u nakani da se pokaže ozbiljno, umesto čega se ističe apsurdno. Sebičluk kao da obavija sve druge džankije sem majke koja i kada se skida sa droga na suvo, ima strpljenja da nešto objašnjava i da bude pažljiva. To je, naravno, pilula koju teško guta čak i neko ko ne zna da sriče reč ‘heroin’ sa papira.

Dok sedmogodišnji Adrijan (izvanredan Jeremy Miliker) u dnevnoj sobi na podu pod svetlom stone lampe radi na svojoj knjizi avanturiste, oko njega sede ispijene kreature koje u svome paralelnom univerzumu jure sopstvene demone. Oblaci dima, prazne konzerve piva i gosti koji neprestano zaposedaju porodični stan su deo Adrianovog odrastanja. Podsvesno, za dečaka je knjiga avantura vrsta auto-terapije kojom rasteruje ono što ne razume, ali što ga očigledno plaši i pritiska iznutra i taj element, bilo da je zaista izvučen iz prošlosti ili dodat kao začin priči, krpi popucalu narativnu nit, spašavajući film od potpunog gubljenja u međuprostoru između dobrih namera i njihovog sprovođenja u delo, iako gledalac nema dovoljno prilike da se upozna sa misterioznim dugokosim ratnikom (Gabriel Marian Skowerski) čije podvige Adrian beleži. Odluka da jednoga dana postane avanturista dobija majčinu podršku i u odjavnoj špici reditelj Goiginger će se predstaviti kao takav.

https://www.youtube.com/watch?v=r_P5UaQfkj4

Najbolji od svih svetova se otvara jednom sasvim banalnom scenom velike fešte na reci Salzach, uz logorsku vatru i puno smeha sa likovima koji bi mogli pripadati bilo kojoj oronuloj grupi hipika koja živi u svome lokalnom svetu. Kod nas, to bi bili dugokosi tipovi koji na gitarama u tri akorda sviraju Azru. Ovde je to takozvani austro-pop, takođe ne tako loša austrijska muzička faza, prepoznatljiva po odličnoj poeziji, ekstremnim dijalektima na kojima se peva i po snažnom rock uplivu. Dok hipici sviraju, Adrijan sa fascinacijom posmatra rasplamtalu vatru iz koje se odvajaju iskre u letnje nebo. Droge su tu tek šapat, diskretno povlačenje iz grupe i kratkotrajan blackout. Kod kuće, prva indikacija da nešto nije u redu nastaje pri pomenu posete socijalnog radnika pred kojom se kuća glanca do neprepoznatljivosti, a majka uskače u svoju najkonzervativniju odeću. Adrijanu se objašnjava da dolaze ljudi koji bi im mogli pomutiti zabavu, zato što pripadaju onima koji ne znaju šta je život. ‘Živi mrtvaci’ će postati ime pod kojim se nazivaju radnici socijalne službe i jedan od najvećih rebusa filma su njihova mlakost u tretiranju jasnog slučaja zapostavljanja deteta i sporovoznost agiranja. Sa jedne strane imamo vrlo jednostavno priču o ljubavi majke prema detetu i obratno, a sa druge manje jednolinijsku sliku laganog tonjenja u živi pesak ovisnosti, najbolje datu kroz epizodne likove. Ovde kasting odrađuje pola posla jer deo glumaca dolazi iz salcburše društvene scene markirane alkoholom, socijalno prihvatljivom bratu heroina.

Najbolji od svih svetova ima nekoliko odličnih momenata koji pokazuju kako se od bezazlenog lako dođe do fatalnog. Kada majka pokušava da sina involvira u njena ‘kuhinjska posla’ da ne bi sedeo sam sa agresivnim narkomanom koji ne prestaje da joj upada u kuću kroz balkonska vrata, daje mu da meša dva ‘čarobna napitka’ – jedan za odrasle i jedan za decu. Markiranje flaša će se pokazati kao jalov posao, jer dečija svest radije poseže za snagom odraslih nego za onom namenjenom slabijima, što će kasnije imati skoro fatalne posledicem po Adriana. Kako se odrastanje pod takvim okonostima odražava na ponašanje i psihu deteta, vidi se u nekoliko iskrenih oslikanih situacija u kojima dečak deli cigarete sa vršnjacima u zapećku školskog dvorišta, učeći ih kako da pravilno inhairaju dim ili u nekoliko nekontrolisanih agresivnih ispada prema deci. Njegovo poimanje života je korumpirano abnormalnim situacijama koja percepira kao normalne, zato što za druge ne zna.

Uz odličan soundtrack i muziku Dominika Wallnera film dobija dobar akustički ritam koji ga vadi iz depresije, a fotografija Yoshija Heimratha i Paula Sprinza mu daje još nežnije tonove. (5/10)

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.