Dune - Pravda za pješčani planet - Monitor.hr
23.10. (12:00)

Obećavajući početak moguće franšize - i prve dostojne adaptacije

Dune – Pravda za pješčani planet

U Villeneuveovim se rukama našao klasik s velikom bazom obožavatelja koja seže kroz nekoliko generacija i ako dobro odigra svoje karte mogao bi stvoriti megahit u rangu serijala Lord of the Rings Petera Jacksona ili – usudimo li se reći? – Star Wars. S druge strane, ako ne uspije lako se može pridružiti pješčanom groblju koje prekriva pokušaje Jodorowskog i Lyncha. No, Kanađanin se nije dao lako uplašiti. Imao je dovoljno povjerenja u svoju viziju kao i integriteta da je ne kompromitira jeftinim podilaženjem publici stasaloj na konstantnim eksplozijama i distrakcijama koje čine kost i meso filmova iz, primjerice, Marvelovog univerzuma. Za razliku od Lyncha, on ne pokušava ugurati cijeli sadržaj u jedan cjelovečernji film, već u ovih 150 minuta tek postavlja teren za fabulu koja će se zakuhati i rasplesti u narednom nastavku ili više njih. Oni s kraćim rasponom pozornosti možda će zijevati kao i kad su gledali “Blade Runner”, ali ovo nije film u kojem nakon bučnog sukoba grupa superjunaka spašava svijet. Ivan Laić za Ravno do dna ovu adaptaciju ocjenjuje s visokom devetkom.


Slične vijesti

31.10. (18:00)

Muzika, kamera, akcija

Još jedna recenzija filma Dune (2021), ovaj put iz pera Bugovog recenzenta

Scenarističku ekspoziciju, kojom je Lynch dočarao političku dimenziju romana, Villeneuve nastoji zamijeniti umjetnički intenzivnijim pristupom. Mistična i poetična atmosfera provlači se kroz cijeli film i čini gledanje najnovije Dine uistinu jedinstvenim iskustvom. To jedinstveno iskustvo upotpunjuje Hans Zimmer koji je napisao glazbu s namjerom da bude drugačija od njegovih dosadašnjih djela. U tu svrhu su korišteni instrumenti koji su  stvoreni posebno za ovu priliku, a sam Zimmer je proveo tjedan u pustinji u Utahu. Premda ne zvuči kao soundtrack kojem ćemo imati želju vratiti se izvan okvira filma, u okviru filma je u savršenom skladu s vizualnim sadržajem. Ipak, nisu svi oduševljeni šturom skriptom i sporim ritmom filma. Dok jedan ekstrem publike opisuje osjećaj pri gledanju nove Dine kao komparativan onom pri gledanju Kubrickove Odiseje, drugi ekstrem misli da je film prosto dosadan. Ono što je sigurno je da film koji se sastoji od sat vremena uvoda, sat vremena akcije, te završava vrhuncem umjesto raspletom, nije format na koji je publika navikla. Bug.hr

30.10. (15:30)

Nakon što se prvi dojmovi nisu skroz ni slegli...

Dune part II: Sve što znamo o nastavku ovog serijala

Nedavno izašla nova verzija filma “Dune” glavna je tema filmskih zaljubljenika i kritike: glumačka je postava impresivna, vizualni dojam još bolji, glazbu je radio veliki Hans Zimmer, a priča je jedna od najpoznatijih u povijesti znanstvene fantastike. Potvrđeno je i snimanje nastavka, koji će izaći za dvije godine. Film će obraditi drugi dio knjige, i izaći će samo u kinima, bez paralelnog prikazivanja na streaming servisima. Bit će tu glumačke ekipe koji su obilježili prvi dio, ali tek se očekuju i novi, kako likovi iz knjige, tako i glumci koji će ih utjeloviti. Prvi dio je možda bio važniji za izgradnju osnove, dok će u drugom dijelu Villeneuve imati slobodnije ruke: Reći ću samo jedno: za mene je Dune 1 predjelo, a Dune 2 glavni obrok. Muzika

21.10. (12:00)

Kino spektakl

Film ‘Dina’: vizualno spektakularan, gluma fantastična, ali se Villeneuve pogubio u književnom predlošku

Villeneuveovoj ‘Dini’ prvenstveno nedostaje suptilnosti u pripovijedanju. Njegove su scene gotovo uvijek doslovne, a elementi po kojima se film ističe u priču se uvode suviše nonšalantno. Prevladava dojam da se redatelju stalno žuri da dođe do sljedećeg bitnog trenutka, kojem potom ne daje zasluženo vrijeme i pažnju. Napetosti koja je u romanu prisutna i opipljiva u filmu jednostavno nema. Film, međutim, prodiše pred sam kraj, u trenutku kada se broj likova o kojima redatelj mora brinuti značajno smanji. Jutarnji

02.01.2017. (00:12)

Kritični pogodak

‘Dolazak’ – savršeno režiran i odglumljen, ali suviše "hollywoodski pametan"

Arrival je namenjen običnoj kino-publici koja se možda neće ni setiti toliko puta ponovljenih filozofskih koncepata. Takvoj, hajdemo reći površnoj publici, film deluje kao vrhunska mudrost i to u pravom trenutku kada se čini da (poznati) svet odlazi dovraga. Međutim, kada pređemo preko frustracije da film nije baš toliko mudar i cerebralno učinkovit kakvim se predstavlja, ostaje nam činjenica da je reč o tehnički savršenom, inteligentno postavljenom i režiranom filmu o čijim ćemo nekim idejama ipak raspravljati”, piše Marko Stojiljković. Monitor

02.01.2017. (00:00)

‘Dolazak’ – savršeno režiran i odglumljen, ali suviše "hollywoodski pametan"

Narativ po kojem od vanzemaljaca očekujemo napad i osvajanje se perpetuira kroz kinematografiju zato što nam je iskustveno blizak. Ljudska istorija je puna geografskih otkrića i osvajanja novih teritorija uz porobljavanje tehnološki manje razvijenih civilizacija od strane onih naprednijih. Tako je bilo od antike, tako će biti i u budućnosti, samo će se mehanizmi možda menjati. Osvajački narativ je toliko sveprisutan da nam se onaj ublaženi, fokusiran na komunikaciju poput onog viđenog Close Encounters of the Third Kind ili The Contact automatski čini neobičnim, nestandardnim, inteligentnim ili čak filozofskim. Jedan od takvih inteligentnih SF filmova je i Arrival koji se od premijere susreće sa veoma pozitivnim kritikama (uz retke disonantne tonove) i oduševljenjem kino-publike.

U pitanju je priča o profesorici lingvistike koja nosi ličnu traumu gubitka deteta Louise Banks (Adams) koja postane deo američkog vladinog tima za proučavanje i komunikaciju sa vanzemaljcima koji su prizemljili svoje letelice na dvanaest lokacija na Zemlji. Tim vodi pukovnik Weber (Whitaker), a u njemu su, pored ostalih, fizičar Ian Donnelly (Renner) i sumnjivi agent Halpern (Stuhlbarg). Pitanje svih pitanja je ko su posetioci, kakvom tehnologijom vladaju, šta žele i, najvažnije, dolaze li u miru.

Za razliku od mnoštva naslova na sličnu temu, gde vanzemaljci ili odmah govore nekim “ljudskim” jezikom (makar matematičkim formulama kao u Zemeckisovom Contactu) ili ispaljuju nemušte foneme nalik ljudskim glasovima ili muzičke melodije, ovi imaju svoj jezik i svoje ne-fonetsko pismo koje treba rastumačiti. Štos je u tome da je logika njihovog jezika i pisma potpuno drugačija od naše, nelinearna, pa je i njihova percepcija vremena takva. Što će reći, onaj ko ovlada njihovim jezikom, u ovom slučaju Louise, dobiće neverovatne mentalne sposobnosti. Međutim, kako izbeći greške u komunikaciji koje mogu dovesti do sukoba sa nesagledivim posledicama.

Arrival je predivno snimljen i vešto režiran film koji uspeva da spoji ono duboko lično i intimno sa takozvanim velikim saznanjima. Villeneuve je promenio svog direktora fotografije, tako da umesto prekaljenog Rogera Deakinsa sada možemo uživati u radu mladog i perspektivnog Bradforda Younga (A Most Violent Year, Ain’t Them Bodies Saints, Selma) koji svoj potpisni stil traži savršeno emulirajući dostignuća prethodnika. Na ovom filmu možemo prepoznati i Deakinsa, ali i Lubezkog iz saradnje sa Malickom, na šta neodoljivo podsećaju flashback momenti kojima film obiluje. Što se muzike tiče, nju potpisuje Villeneuveov stari saradnik Johann Johannsson i njegov “score” je ovde diskretniji i orkestralniji nego što je to bio slučaj u Sicariu čiji je pumpajući soundtrack diktirao dinamiku filma.

Villeneuve je, ako ćemo iskreno, ne samo ponajbolji reditelj mlađe-srednje generacije u Hollywoodu danas, nego i verovatno najbolja stvar koja se posustaloj kreativnoj industriji utopljenoj u formule moglo dogoditi. Kanadski autor se često mora boriti sa uvreženim klišeima i formulama, zaobilaziti ih i ublažavati, te od slabih do prosečnih scenarija (u Hollywoodu nije dobio priliku da sam napiše nešto) stvarati dobre filmove. Arrival tu nije izuzetak, a Villeneuve uspeva da nam savršeno “proda” trik na kojem je Nolan polomio zube na Interstellaru: da nas “izvozi” po skrivenim krivim tragovima i zameni nam uzroke i posledice tako da ceo film ima smisla uprkos tome ili baš zbog toga. Sva je prilika da ćemo uživati u dolazećem nastavku Blade Runnera, čak i najveći skeptici među nama.

Glede izbora glumaca i same glume, sve oči će biti uprte u Amy Adams, glumicu koja je često na listi nominiranih za zlatne kipiće, ali koja na dodeli često nema sreće. Da stvar bude čudnija, ove godine Amy Adams ima ne jednu, nego dve kompleksne, “oscarovske” uloge, osim Arrivala, ne treba zaboraviti ni ulogu u Nocturnal Animals Toma Forda, pa ćemo videti hoće li joj kumulacija ići u prilog. Kako se podigao “hype”, izglednije su joj šanse sa Arrivalom u kojem je ostvarila ulogu bez greške, oslonjenu na mikro-glumu, mimiku i minimalnu gestikulaciju i gde praktično nosi ceo film.

Problem s tim je da drugi glumci ne dolaze do izražaja sa uglavnom tipskim likovima koji su svedeni na narativna oruđa i “štake”. Međutim, teško da je to problem Jeremyja Rennera ili Foresta Whitakera ili Denisa Villeneuvea, koliko je to nedostatak scenarija koji potpisuje Eric Heisserer, čovek čija je najozbiljnija referenca Hours, osrednji ili blago natprosečni film katastrofe sa Paulom Walkerom koji u njemu zapravo glumi, a ne izvodi akrobacije sa automobilom ili bez pred “green screenom”.

No, lako za protraćene glumce ili tipske sentimentalno-patetične premudre replike dijaloga i monologa. Ovakav scenario zapravo koči Arrival da bude zaista inteligentan SF film koji tera na razmišljanje. Dok se bavi lingvistikom i psihologijom i filozofijom jezika i komunikacije, on to zaista i jeste, ali koncepti koje prodaje pod sveža otkrića, poput mira u svetu i nužnosti komunikacije pre posezanja za nasiljem, stara su barem 70-ak godina i manje ili više uspešno primenjena u praksi.

Nekima će zasmetati i klišei po kojem je “slobodan svet” predvođen Amerikom skloniji nenasilju od autokratija poput Rusije, Kine, Sudana ili Venecuele koji su svakako anahroni, ali nisu potpuno neistiniti iz prizme ličnih i građanskih sloboda. Uostalom, kroz veći deo filma i scenarista i reditelj nude odmak, bilo kroz jajarsko-špijunsko držanje agenta, bilo kroz onaj incident sa “alt-right” komentatorom i zatupastim vojnicima.

Međutim, u skladu sa tiradom o miru u svetu, možemo na sve to gledati iz ugla kojoj je publici Arrival namenjen: običnoj kino-publici koja se možda neće ni setiti toliko puta ponovljenih filozofskih koncepata ili će joj se oni učiniti tek lagano poznatim odnekle. Takvoj, hajdemo reći površnoj publici, Arrival deluje kao vrhunska mudrost i to u pravom trenutku kada se čini da (poznati) svet odlazi dovraga. Međutim, kada pređemo preko frustracije da Arrival nije baš toliko mudar i cerebralno učinkovit kakvim se predstavlja, ostaje nam činjenica da je reč o tehnički savršenom, inteligentno postavljenom i režiranom filmu o čijim ćemo nekim idejama ipak raspravljati. (8/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.