Hrvatska glazba i regija (5. dio) – inflacija vrijednosti nagrada - Monitor.hr
25.11.2022. (18:00)

Što je previše, previše je

Hrvatska glazba i regija (5. dio) – inflacija vrijednosti nagrada

Za glazbenu scenu je važnije da postoji uhodana i organizirana infrastruktura za njeno predstavljanje, tj. dobra mreža distribucije glazbe i mogućnost koncertne aktivnosti u cijeloj zemlji. Nekadašnji problem distribucije glazbe riješili su internetski servisi – gdje ima signala, tamo je dostupna i sva glazba ovog svijeta. No klupska mreža je sasvim drugi par rukava. Situacija je već desetljećima na terenu nesređena, neujednačena i jednako riskantna i promotorima i glazbenicima. S druge strane u međuvremenu se pored Porina namnožio sijaset raznih nagrada posebno pod kapom struke, kao da učestalost njihovih dodjeljivanja može riješiti konkretne probleme na terenu. U stvari, samo se stvara efekt Potemkinovog sela, kao što i ta inflacija nagrada devalvira njihovu vrijednost koja bi u sređenijim uvjetima mogla imati nekakvog efekta, kaže Zoran Stajčić u petoj epizodi svoje analize domaće glazbe i scene za Ravno do dna.


Slične vijesti

Danas (16:00)

'Sretan ti rođendan, Ivane'

Dežulović: Ekskluzivno – umro Tito!

Mogu, rekoh, razumjeti: tko može reći kad je dijete dovoljno odraslo da se suoči s istinom da ne postoje Bambi i Djed Mraz, kad je pravo vrijeme da sazna da je umro drug Tito? Nisam dječji psiholog, ali možda – sad napamet govorim – kad navrši pedeset. Jasno mi je kako će Ivan to teško prihvatiti, njegov djed Tito bio je sidro koje ga je čuvalo u nekom davnom, sretnom i bezbrižnom vremenu, šarena ograda onog sigurnog igrališta s klackalicama i drvenim konjićima koje se zvalo Jugoslavija.

Lijepo je živjeti u toploj iluziji, ne kažem da nije, ali za koji tjedan će još jedna Nova godina, Penavina pedeset druga, i malo je – dopuštam da je riječ mrvu preteška – bolesno da još uvijek pred Novu godinu ustreptao čeka Druga Tita, pa razočaran što mu Najvećeg Djeda Naših Naroda i Narodnosti već evo četrdeset šest godina nema na rođendanu djetinje gnjevno “upire prstom u komunistički režim i sve njegove čelne ljude od Josipa Broza Tita pa nadalje”. Boris Dežulović za Novosti.

Jučer (21:00)

Ne jede jabuke, to smo otklonili

Krušelj: Enigma zvana Milanović, u javnosti se kovitlaju tri teorije…

Stvarno, čim se to bavi, ako se nečim uopće bavi, naš Milanović? U javnosti se kovitlaju tri teorije. Prva je ona koja je bliska njegovom radnom elanu. Ničim. Čeka da se temeljito odmori do kraja mandata. Usput podijeli kantu-dvije državnih odlikovanja. Druga teorija ima dosta sličnosti s prvom. Svjesno se ne bavi politikom. Nije u pitanju, stoga, spontani nerad. Šuti da bi drugi mogli govoriti. Treća bi kuloarska opcija ipak bila vrhunac Milanovićeve mudrosti. Konkretno rečeno, SDP i Možemo bi krenuli u zajedničku berbu lijevih i centrističkih glasova, a on bi se velikodušno odrekao kraja svog predsjedničkog mandata i krenuo u okupljanje protuhadezeovske desnice, po potrebi i mjerača onog istog kukuruza, a i stranački neopredijeljenog građanstva. Palo bi tu ponešto saborskih mandata. Tada bi se njegovo neuplitanje u proustaško divljanje po hrvatskim ulicama, stadionima i koncertima pokazalo vrhunskim potezom. Ušlo bi u udžbenike o strateškom političkom planiranju. Željko Krušelj za Danicu

Jučer (13:00)

Jumbo pizza i makarena više nije dovoljna

Andrassy: Razvila se rođendanska kultura koja kaže da nepozvanih nema

Ne znam kad je krenuo trend masovnih rođendana na koje moraš pozvat svakog, ali znam da se na roditelje vrši pritisak; ako ne pozoveš svako dijete s kojim tvoje dijete provodi dan, bilo u vrtiću ili u razredu, prešutno se – a nekad i ne toliko prešutno – smatra da si zlobna osoba koja nanosi bol nepozvanoj djeci. Ispada da smo mi iz devedesetih živjeli bezobrazno i krivo – em smo diskriminirali i zvali samo najdraže ljude, em smo bili u vlastitoj dnevnoj sobi i od zabavnog sadržaja imali društvene igre i kazetofon, em smo goste pustili da s rođendana otiđu praznih ruku… sreća da tad nije bilo WhatsApp grupa pa nismo znali da smo loši ljudi. Andrea Andrassy za Miss7

Srijeda (17:00)

Profesor sa susjedne (komšijske) planete

Basara: Prijateljsko autovanje

Nakon što je – doskora protestnoj, odnedavno vladajućoj studentariji – čestitao veliku izbornu pobedu, Prijatelj je u poslednjem Novom pismu napisao da je došlo vreme da otkrije svoje ime i prezime. Što je i učinio i predstavio se kao Aleksandar Maršavelski, profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu (Večernji), koji je „još kao student spoznao“ da je njegovo detinjstvo bilo „zatrovano ratnom propagandom i mržnjom“… nije mi promicalo da pisac pisama spada u (sve ređu) sortu (često solidnih) intelektualaca koji žive u plemenitoj zabludi da mogu (pozitivno) uticati na društvene procese, na koju (sortu) moja neznatnost gleda samo malo manje (mada nezlobivo) popreko nego na sortu međunarodnih i domaćih davača podrške.

„Ponosan je“, kaže, što je studentima „dao argumente“ da sa liste izbace Mila Lompara, jer bi, kaže – da je Milo ostao – Studentska lista dobila 200.000 glasova manje, što je tvrdnja s kojom sam svestrano nesaglasan, ponajpre zato što sam siguran – iako ne mogu dokazati – da je Lompar izbačen sa Studentske liste po preporuci N. N. – igrača mnogo jebenijeg od studentskog prijatelja… Svetislav Basara

Ponedjeljak (11:00)

Saslušaj zato savet što će ti čiča dati

Basara: Šta drugi pišu

Znate kako se kaže: valja čuti i drugu stranu. Ponajpre zato što se u Srbiji – sa izuzetkom podkasta Željka Pantelića, koji je pobedonosnoj studentariji dao nekoliko dobrih besplatnih saveta i upozorio ih da će se, ako savete ne poslušaju, Visoko ili neko još Više Mesto vratiti za manje od dve godine – osim euforičnih panegirika, tekstualnih udaranja šapicama o grudi i večernjih TV revija želja, ništa drugo ne može čuti, još manje pročitati.

„Nije moguće uspostaviti pravnu državu, tržišnu ekonomiju i slobodu medija“, kaže Pantelić, a moja neznatnost se saglašava sa rečenim, „vodeći antievropsku, rusofilsku, sinofilsku politiku i šireći mržnju prema NATO-u, to jest komšijama koje okružuju Srbiju. Ko misli da je to moguće, ili je naivan ili ima neku drugu agendu.“

Tako kaže Pantelić. A nešto slično je onomad rekla i moja neznatnost, citiraću po sećanju: „Ako studentska politika ne bude bitno (i vidljivo) različita od Visoke Politike, eto ti Visokog Mesta brže natrag na vlast nego što se strmopizdilo u opoziciju.“ Svetislav Basara

01.11. (14:00)

FOMO po naški

Krušelj: Plenkoviću, nemaš brige, nije ovo Srbija

Ovih dana na društvenim mrežama i pojedinim portalima nalazimo poruke i rasprave o tome kako hrvatski studenti kreću o organiziranje štrajka većih razmjera (tportal). Za tri bi se tjedna trebao paralelno održati u desetak najvećih hrvatskih gradova. Njegovi su organizatori dvije navodno odvojene skupine, koje dosad, ako su informacije točne, nisu ni međusobno komunicirale. Glavni razlozi za izlazak studenata na ulice leže u sve višim troškovima života, nemogućnosti mladih da se upuste u avanturu koja se zove rješavanje stambenog pitanja, ali i njihov bunt protiv politički sponzoriranog kriminala, korupcije, klijentelizma i nepotizma.

Nema dvojbe da su srbijanska zbivanja u najvećoj mjeri utjecala na najavljene hrvatske proteste. Između situacije u jednoj i drugoj državi postoje, ipak, bitne razlike. Ozloglašeni je Vučić svoju autoritarnost dovodio do apsurda, vrijeđajući inteligenciju svakog građanina, ukidajući slobodu medija, a i progoneći svakog oponenta. Imao je patološku potrebu da kontrolira doslovno svaki segment društva. Strahotni je okidač masovnih prosvjeda bilo rušenje novosadske nadstrešnice, simbola korupcije, što je odnijelo 16 života. Ovdje bi se organizatori mogli suočiti i s najbanalnijim problemom, odnosno pomanjkanjem kulture javnog prosvjedovanja. Željko Krušelj za Danicu

01.11. (11:00)

Dan za memento mori

Beck: Smrt dalekih i nepoznatih ljudi nas lako uljuljka u zaborav naše vlastite smrti

Suvremena kultura obećava nam mogućnost neograničenog razvoja: možemo produljiti život, popraviti tijelo, upravljati izgledom, optimizirati sposobnosti i neprestano započinjati iznova – u takvu se poretku smrt pojavljuje kao posljednji neuspjeh. Ako je ideal stalno napredovanje, produktivnost, mladost i samorealizacija, smrt tom idealu proturječi: ona prekida projekte, poništava planove i podsjeća nas da ni najveća osobna postignuća ne mogu ukloniti konačnost. Mi se ne bojimo smrti, mi se bojimo da ćemo izgubiti mogućnost da postanemo ono što želimo biti. Smrt dalekih i nepoznatih ljudi umiješana je u nestvarnost zbilje pa nas i ne može dirnuti. Ona je informacija, statistika, spektakl ili predmet komentiranja pa nas lako uljuljka u zaborav naše vlastite smrti, piše Boris Beck za Večernji list (i za Narod)

01.11. (00:00)

Nešto kao njihova Gospa

Dežulović: Vladika Vučić i Volja Nevolja

I stvarno, nakon što je u izbornu nedelju patrijarh Porfirije “u ime Gospoda našeg Isusa Hrista pozvao da se sa poverenjem u Boga prihvati ono što demokratski procesi pokažu i što bude rezultat, da znamo da je to volja Božja” – “možda ne za nas u datom trenutku potpuno razumljiva, ali ipak volja Božja”, objasnio je patrijarh – isto je požurio da prizna i sam sluga Božji Aleksandar Vučić. “Ukoliko izgubimo, da priznamo biračku volju, ukoliko pobedimo, niko nam tu pobedu neće oduzeti”, te je nedelje nakon glasanja poručio novinarima ražalovani vladika. “Srbija bira u kom smeru ide, da li ide u budućnost ili u prošlost, u vreme pljačkaških privatizacija, ekonomskog razaranja zemlje, političkog ponižavanja i nacije i cele države. Pa ćemo da vidimo kako ljudi budu odlučili. Volja naroda je volja Boga. Vox populi, vox Dei.”

I onda, jebiga – izvini, mama – Bog odlučio kako je odlučio. Njegovom voljom Srbija je izabrala, kako ono, “prošlost, vreme pljačkaških privatizacija, ekonomskog razaranja zemlje i političkog ponižavanja nacije i cele države”. Božjom voljom Srbi će tako progoniti Vučića “zato što nikada neće moći da izgrade ni onoliko bolnica, ni onoliko puteva, ni onoliko pruga”, Božjom voljom “nastaviće se teror, gasiće televizije koje to neće da prihvate, iživljavaće se na ljudima i skidati glave kao nervni bolesnici”, sprovodiće se “teror nad ljudima koji drugačije misle, batinanje, prebijanje i razbijanje”. Gospod Bog, ukratko, ispao nešto kao vođa Nebeskog klana. Volja Nevolja. Boris Dežulović za Novosti

31.10. (20:00)

Jeftinije, ali s mogućnošću smrzavanja

Andrassy: Nametnuta ‘George Costanza štedljivost’: Komfor je za razmažene, uživanje također, nemoj da se slučajno malo proveselimo putem

Mladi gospodin kojeg prijatelji nazivaju debilom detektira veliki životni problem: “Već sam isplanirao platiti večeru i cugu, i sad si mislim, ako cura nije sposobna dati 1 euro za tramvaj nego za 4 kilometra zove taksi, kakva je to poruka o njenom trošenju novca? Sutra bismo trebali dijeliti život, a njoj je problem prehodati 300 metara do stanice.“ Suzdržat ćemo se od komentiranja ideje “sutra bismo trebali dijeliti život” jer pričamo o prvom spoju, a ne o pilot epizodi serije You, a mladić se proaktivno baca na rješavanje problema. Nije joj napravio ništa značajno, ne još, ali ako je taksi od 5 eura znak da “glumi gospodu”, jasno je što nosi budućnost – kontroliranje financija zamaskirano u “pametno raspolaganje novcem.” Andrea Andrassy za Miss7 osvrće se na nedavnu viralnu raspravu.

31.10. (15:00)

Trenutna situacija je vrlo lako reverzibilna

Basara: Čišćenje terena

Netom završeni izbori bili su jedna od važnih etapa na (predugom) putu demokratizacije i institucionalizacije Srbije, putu koji će – da ponovim: protiv većinske volje njenih žitelja – jednog dana biti uspešno pređen. Najvažnija stvar koju je donela ova važna etapa predugog puta jeste raščišćavanje histerične političke scene s koje su prekonoć – pardon: prekodan – ispod cenzusa ostale i u ropotarnici istorije završile stranke od kojih su neke imale načelno dobre politike, ali (nažalost) nisu imale klijentelu – onu najbolju su još davnih dana sjebali Koštunica i JexS – ali i stranke koje su imale veoma naopake politike, ali takođe (na sreću) nisu imale dovoljno klijentele.

Jedno je, međutim, izvesno: antivisoka politika, kakva god bila, morala bi biti što je moguće nesličnija Visokoj Politici, jer ako li bude previše slična – a postoje „indicije“ da bi mogla biti – brže će Visoko Mesto natrag na vlast nego što se obrelo u opoziciji. Svetislav Basara