Ivančić: Bog i Hrvati - Monitor.hr
Danas (17:00)

Pazi što govoriš, jer bi netko mogao snositi posljedice...

Ivančić: Bog i Hrvati

Kada se, prema receptu gospođe Kosor, idealizirana slika dobrih starih tuđmanovskih vremena postavi u današnje doba, tko bi trebao biti zamjenski Tuđman – Milanović, koji glumi vrhovnog zapovjednika hrvatske vojske, ili Plenković, koji glumi vrhovnog zapovjednika hrvatskog društva? Pledirajući za prvoga, nekadašnja hadezeovka ne krivotvori samo historijsku ulogu Najdražeg Pokojnika, nego i vlastitu rolu u opačinama tuđmanizma.

Milanović, doduše, bez prestanka prodaje tuđmanovske suverenističke magle, no Plenković je taj koji istinski slijedi Tuđmanov model uzurpacije institucija, koliko god se televizijska analitičarka upinjala prikazati ga vođinim antipodom. Zavađeni dvojac razlikuju se (i) po tome što Milanović demonstrira lojalnost izumitelju hrvatske države na verbalno-simboličkom, a Plenković na praktično-političkom planu; prvi ima Tuđmana na srcu kada uživa u iluziji što je luči njegova poza, a drugi kada konzumira konkretnu moć. Viktor Ivančić za Novosti


Slične vijesti

Danas (08:00)

AI misli, dakle ja ne trebam

Beck: Naši mladi koji pisanje prepuštaju strojevima odrekli su se razmišljanja

Možete reći da zlobno tumačim rezultate mature i da stvari ne samo da nisu crne, nego je trend uzlazan: 2027. past će iz eseja samo 10 posto maturanata, pa 2028 7 posto, i tim ćemo tempom do 2030 eliminirati nepismenost iz Hrvatske. Nažalost, nećemo, jer su besplatni programi za proizvodnju tekstova u svakom kompjutoru i mobitelu. U našim školama stasaju naraštaji kojima je normalno da im aplikacija nađe na internetu ili ispiše što god im treba, a iz tih škola dolaze studenti koji potom ne pišu nego printaju akademske referate i diplomske radove. Budući da su tekstovi umjetne inteligencije preplavili medije, mladi više i ne razlikuju ljudske od strojnih članaka.

Zaboravili smo zašto se piše esej na maturi, a on se piše kao podsjetnik na svrhu pisanja uopće: čovjek, da bi bio misleće biće, različite činjenice, doživljaje i koncepte slaže u glavi u suvislu cjelinu; tu cjelinu pretvara u rečenice i priopćava drugima kako bi ostvario svrhu svojeg života; pisani trag te djelatnosti dokaz je njegove ljudskosti. Naši sugrađani, mladi ili stari, iz strukovnih škola ili Hrvatskog narodnog kazališta, koji pisanje prepuštaju strojevima, odrekli su se razmišljanja. Boris Beck za Večernji (i za Narod)

Jučer (01:00)

Ako nema neprijatelja, trebalo bi ih izmisliti

Markovina: Dalićev odlazak je više od fudbala

Zlatko Dalić je maksimalno pomaknuo granice, doživljavajući otvoreno vlastitu poziciju kao političku funkciju koja mu je omogućila vođenje ratova s onom polovicom društva koja nikad nije dijelila ovakve vrijednosti. Posljednjih godina je izgledalo kao da Katolička crkva, Thompson i Dalić nastupaju koordinirano, jer nije bilo te akcije klerikalaca koju ovaj nije podržao, nastupajući retorički doslovno kao da je prepisao uputstva po kojima se ravnao Thompson. Takvih Dalićevih izjava u kojima prokazuje i traži neprijatelje, proglašavajući ih manjinom i izdajnicima koji ruše idealizirano zajedništvo ima more. Postaviti nogometnu reprezentaciju kao bitno simboličko mjesto društva pa i nacije, na branik desničarskih vrijednosti koje isključuje barem polovicu društva, da bi ih se onda, kad jasno kažu da imaju problem s tim, optuživalo da su neprijateljska manjina, niti je slučajno, niti se događalo bez plana. Dragan Markovina za Peščanik.

Četvrtak (10:00)

Sretan rođendan! I ne slušaj ove dušebrižnike

Andrassy: Javite mi kakvu odjeću da kupim u svojim godinama da se barem pokušam zaštitit od ljutih veprova

Ja u skladu sa svojim godinama ne živim, pogotovo ne ovih dana – jutra provodim igrajući Dave the diver, videoigru koja vas vjerojatno ne zanima, ručam tostirane sendviče jer mi se ne da komunicirat sa štednjakom, a sinoć sam u društvu prijatelja ubijala virtualne zombije u novootvorenoj VR areni. Jesam, usput sam i oprala veš i pospremila stan za današnji svečani rođendanski ručak – koji ću naručit dostavom, opet iz želje da ne komuniciram sa štednjakom – ali i dalje ne možemo reć da živim onako kako bih “trebala.” Zapravo, apsolutno možemo jer je “ti bi trebala” kolekcija tuđih mišljenja koja smijemo, ali ne moramo prihvatit, a meni se baš sviđa što me život ovih dana podsjeća na bezbrižne ljetne praznike na kojima ne moram čitat lektiru. Andrea Andrassy za Miss7

Utorak (12:00)

Izbori su bili pro forme

Basara: Dani apšenja

Posle (ruku na srce, sumnjivo) izgubljenih izbora u septembru 2000, Milošević se nije lako mirio s tim da više neće imati apsolutnu političku moć i bog sami zna da li bi je ikada i izgubio da iz Moskve nije doleteo tadašnji ruski Dačić – Igor Ivanov, koji je Miloševiću sasuo u lice da su mu „tamo gde treba“ u Kremlju oduzeli moć i da moć ima predati novom kremaljskom izabraniku Koštunici, koji je prisustvovao razgovoru neprijatnom, a kome je Milošević onako rezigniran rekao: „Tako ti, dakle, meni, a ja ti osnovao stranku i pomagao ti“, na šta je Koštunica sav osupnut rekao da to nije tačno, na šta je opet Ivanov Koštunici rekao: „Kuš, jeste ti osnovao stranku i jeste te pomagao.“

Toliko o državnom integritetu, suverenitetu i ostalim državotvornim tricama i kučinama. Milošević je, dakle, izgubio političku moć i sad je valjalo ispuniti međunarodne obaveze, uhapsiti ga i u daljoj perspektivi izručiti u Hag, jer je tako odlučeno na onom drugom moćnom „tamo gde treba“ i tako je moralo biti. Jer da je bilo do domaće pameti, Milošević bi bio pozvan kod sudije za prekršaje, platio bi nekoliko kazni za pogrešno parkiranje i brzo se vratio u igru.

On, fakat, više nema političku moć da ne bude uhapšen, ali ni legalno izabrana Vlada Srbije nema moć da ga uhapsi, a Koštunici – koji ima vojnu moć – ne pada na pamet da ga apsi. I tako počinju dani apšenja Slobodana Miloševića, koji su belodano pokazali da država Srbija ne postoji. Basara ima seriju “Memoara starog majmuna”.

Utorak (09:00)

Nema praznog hoda, pa ni prostora

Beck: Kuća, kuća, kuća, plaža, plaža, plaža, terasa, terasa, terasa, lokal, lokal, lokal

Richard Rogers, jedan od najvećih britanskih arhitekata, projektirao je Centar Pompidou u Parizu, Milenijsku kupolu u Londonu i Sud za ljudska prava u Strasbourgu. Nisu mu se sviđali tornjevi blizanci WTC-a u New Yorku, o kojima je rekao sljedeće: „Ljudi griješe kad zaborave da je prostor oko zgrade jednako važan kao i sama zgrada: to dvoje se ne može odvojeno prosuđivati. Blizanci u New Yorku, na primjer. Nisu bile izvrsne zgrade, ali prostor između njih jest.“ Piše to Boris Beck za Večernji. Prazan prostor može biti veličanstven, čak i važniji od zgrade – kakva sjajna misao! Toga se sjetim kad god prođem uz sada već bivši Vjesnikov neboder.

Austrijski pisac Joseph Roth rekao je da su prije Prvog svjetskog rata ljudi primjećivali kad bi netko umro, da je poslije preminuloga ostajala praznina koja se dugo osjećala, a da je u ratu stradalo toliko ljudi da smo postali neosjetljivi na smrt. Čim netko umre, drugi stupi na njegovo mjesto. Vlada je već najavila da će na mjestu te velike i lijepe Vjesnikove praznine izgraditi nove zgrade. Kod nas vlada strah od praznine. U gradu se na svaku parcelu, makar i minimalnu, mora uguziti jeziva zgradurina, bez parkinga i vrta, a i obala je uglavnom već uništena. Cijeli tekst na Narodu

06.07. (17:00)

Oni bi da se svira na njihove note

Jergović: Diskvalificirajući pop-kulturni portal, Marić diskvalificira i sebe, i svoj festival

Čak i da je Ravno do dna neki bezvezan javni medij – ali doista medij! – koji je krajnje mrzovoljan prema Mariću i njegovim poslovima, i koji na njegov festival gleda kao na crnog đavla, čak i tada je, u zemlji kakva je Hrvatska, pravilo da novinari imaju pravo na besplatan ulaz na festival, na novinarske akreditacije i na izvještavanje o onom što se događa. To pravo je iznad prava Zorana Marića, ili bilo koga drugog, da organizira bilo kakvu kulturnu manifestaciju. Marićevi napuhanci i plišanci mogu, recimo, odjebati Ravno do dna, ukoliko je to portal specijaliziran za ribolov i urološke probleme muškaraca starije dobi. Da nije novinara – u hrvatskom slučaju onih s Ravno do dna, te uz njih Dragaša i Horvata – mogao bi INmusic festival biti manifestacija razbrojavanja brojlera u megakokošinjcu, a ne glazbeni događaj. Baš moraš biti idiot, pa da to ne shvaćaš. Miljenko Jergović za svoj blog.

05.07. (19:00)

250 godina nakon revolucije koja je malo skrenula s puta

Vizek: Američka sloboda nije bila zamišljena kao pravo da svatko viče svoju istinu do iznemoglosti, već kao izdrživi suživot

Sloboda ne podrazumijeva samo pravo da govorimo, vjerujemo i živimo po vlastitoj savjesti. Ona podrazumijeva i dubinsku odgovornost, pozornost, sposobnost slušanja i, možda najteže od svega, sposobnost autorefleksije. Amerika na ta pitanja o slobodi i suživotu različitih istina odgovara ranije i bolnije od mnogih drugih društava jer je rasno, etnički, vjerski i identitetski isprepletenija od gotovo bilo koje druge velike zemlje. Ali izazov pred kojim se danas nalazi nije samo američki. Prije ili kasnije s njim će se suočiti i sve druge zemlje koje postaju ili raznolikije ili manje spremne prihvatiti jednu jedinu verziju istine. Maruška Vizek za tportal

04.07. (20:00)

“Ono što je kod Marokanca čin veleizdaje, kod Hrvata bi bila demonstracija ljubavi prema domovini..."

Ivančić: Nazad naši

“Jest”, potvrdi građanka, “za uredništvo Sportskih novosti, odnosno Jutarnjeg lista, činjenica da Ibrahim Afellay navija za reprezentaciju zemlje iz koje potječe, odakle su mu mater, ćaća i ostala rodbina, a ne za onu za koju je igrao, ima težinu veleizdaje! Oni bi ga izgleda pržili na lomači, ili barem izveli pred sud i protjerali!”

“Možda se zajebavaju?”

“Klinac se zajebavaju. Da se zajebavaju, ne bi vijest napumpali biranim rasističkim komentarima ‘s društvenih mreža’. Tipa: ‘Ovo je dokaz da se mnogi ljudi koji su ovdje rođeni ne osjećaju kao Nizozemci.’ Ili: ‘Ovo me ozbiljno tjera da se zapitam što onda radite ovdje?’ I tome slično.”

“A pošto je naposljetku Maroko pobijedio Nizozemsku, možda bi arijevci iz Sportskih novosti, odnosno Jutarnjeg lista, mogli skočiti do zemlje tulipana i s veleizdajnikom fizički obračunati?”

“Ako im redakcija pristane platiti putne troškove…” Viktor Ivančić za Novosti

28.06. (18:00)

Pater familias s pajserom

Ivančić: Dobri Otac

Iako Aleksandar Vučić, kako reče, “svim silama štiti fizički integritet” Dinka Gruhonjića, ispostavilo se da sila državnog vladara nije dorasla sili nositelja fantomki i pajsera. Postoji li zorniji dokaz da Gruhonjić i nitkovi slični njemu podlo obmanjuju javnost kada tvrde da je Vučić u Srbiji svemoćan?

Fašistička haranga protiv Dinka Gruhonjića, kao što znamo, inicirana je izmišljotinom: tabloidni mediji u službi vlasti uz pomoć video-montaže optužili su ga da se na jednoj tribini identificirao s Dinkom Šakićem, iako je on govorio posve suprotno – da ga s ustašom namjerava izjednačiti Vučićev režim. Obmana je lako raskrinkana, no to nije usporilo dinamiku linča, te je prokletnik ostao “Dinko Šakić, pardon Gruhonjić”. Žudnja za povodom bila je prevelika da bi robovala prostim činjenicama. Tada smo na ovim stranicama pisali da je putanja terora stalno ista – krivotvorina u startu, krvotvorina u svečanom finalu.

U Hrvatskoj, sličnom je procedurom teklo javno ozloglašavanja Borisa Dežulovića, kada je bio opanjkan da “vrijeđa žrtve Vukovara” zbog teksta u kojemu – posve suprotno – žestoko kritizira političku zloupotrebu vukovarskih ratnih žrtava. Krivotvorinu je poturilo Ministarstvo branitelja, a hajka praktički ne prestaje do danas: baš kada su novosadski razbijači pripremali fantomke za napad na imovinu Gruhonjićevih, Dražen Keleminec je sa svojim ustašama opet priredio festival psovki pred splitskim stanom Dežulovićevih roditelja, dok su nadležni organi pakosno uživali u svojoj nemoći. Viktor Ivančić za Novosti

28.06. (15:00)

Ako i nije rodila, barem ima lijepu kosu

Andrassy: Žene se od muškaraca u životu naslušaju svakakvih gluposti, ali jednaku količinu gluposti čuju i od drugih žena

Vjerojatno se niste uspjeli sakrit od informacije da mi je nedavno izašla nova knjiga – zove se “Što žene čuju”, a naslov je, naravno, već uspio jako naljutit određene ljude muške vjeroispovijesti, vjerojatno zato što su zaključili da se knjiga bavi isključivo stvarima koje žene čuju od muškaraca. To je bio prvi plan, ali plan je bio nepošten – žene se od muškaraca u životu naslušaju svakakvih gluposti, ali jednaku količinu gluposti čuju i od drugih žena… i od samih sebe. Sastanci s muškarcima i boljim gospođama – onima koje će ti objasnit da krivo živiš jer one žive drugačije. Mansplaining i dvostruki standardi. Teške žene koje su “histerične” jer se bune, a da su rođene s drugačijom opremom, bile bi asertivni direktori. Dok diskretno (ne) tračamo, povremeno ćemo i kleknut u ime tradicionalnih vrijednosti, a sve ćemo zasladit i jednim, ali vrijednim uhidbenim nalogom jer koji sam skoro zaradila zbog… pričat ću vam na kavi. Andrea Andrassy za Miss7