Jergović: Biti Teofil u vrijeme kada su domoljubi i patrioti zamijenili Udbu u poslovima otkrivanja neprijatelja - Monitor.hr
12.02. (20:00)

Nije bio tamošnji, nego je bio ovdašnji

Jergović: Biti Teofil u vrijeme kada su domoljubi i patrioti zamijenili Udbu u poslovima otkrivanja neprijatelja

Teofil Pančić bio je jedan od najvažnijih pisaca i intelektualaca naše generacije, jer je punih trideset godina pokazivao krajnji prezir prema toj velikoj zajedničkoj glavi. Najprije onoj, koja bi mu pripala prema rasporedu glasova u njegovu imenu i prezimenu, koji sugerira da su Teofilovi preci bili Srbi. A onda i prema onoj, nešto manjoj ali ipak zajedničkoj glavi, koja bi da se u ime svih nas koji se usuđujemo razlikovati, suprotstavljala većinskim nacionalistima i patrijarhalcima. Ta manja glava se također bavi obilježavanjem i progonom neprijatelja, te zastrašivanjem i discipliniranjem vlastitog stada. I još nešto: Teofil je krajnje gospodski odbijao da svojim životnim slučajem mjeri epohu ili da, ne daj Bože, vlastitim stradanjem mjeri sasvim neusporediva stradanja zbiljskih stradalnika. Miljenko Jergović


Slične vijesti

Prekjučer (13:00)

Braća po peru iz susjedstva

Jergović: Teofil o Laszlu

Prije desetak godina za jednu je hrvatsku publikaciju Teofil Pančić pisao tekst o knjizi priča “Seiobo je bila tamo dolje”, u prijevodu Viktorije Šantić i u izdanju Naklade OceanMore. Vrijeme je to kada i relativno liberalne hrvatske novine prihvaćaju taj običaj da članke svojih srpskih suradnika, ili intervjue sa srpsko-ekavskim sugovornicima prepjevavaju na loš hrvatski. Teofil se jednako grozio lošeg hrvatskog, kao i lošeg srpskog, pa je svoje tekstove za hrvatsko novinstvo počeo pisati na odličnom, vrlo bogatom i bujnom hrvatskom jeziku, u finoj ijekavici, s dalekim zagrebačkim štihom. Tih čisto hrvatskih tekstova Teofila Pančića nije, na žalost, bilo mnogo. Nije ih, na žalost, bilo dovoljno da poprave uvijek ukočeni i ceremonijalni jezik hrvatskoga novinstva, koji će se u najnovije vrijeme transformirati u bakelitni jezik Umjetne Inteligencije. Ovaj Teofilov tekst naročito mi je drag, jer je valjda i najljepši, najprisniji esej/prikaz o Laszlu Krasznahorkaiju, do danas objavljen u hrvatskom tisku. Teofila o Laszlu možete čitati na Jergovićevom blogu… povodom Nobelove nagrade za književnost, na fejsu.

Petak (19:00)

'Nije vam rock kako što zvuči, nego što nešto znači'

Jergović: Severina je posljednji hrvatski rock’n’roll

Ta žena, naime, nije potekla iz rock kulture, niti je u njezinoj pojavi i nastupu ikad trebalo biti ičega kontrakulturnog. Ona je pjevačica zabavnih pjesama, koja nastupa u velikim sportskim dvoranama, u domovima kulture i ispod velikih šatora postavljenih na pustim poljanama, na čije se koncerte obiteljski odlazi da bi se doživjelo nešto što će, možda, čovjeka utješiti u mukama njegove svakodnevice, ali što definitivno neće mijenjati ni popravljati svijet. Tako bi, naime, to trebalo biti. A zabava kakvu Severina nudi, po prirodi supkulture iz koje je proizašla, trebala bi biti visokokomercijalna.

To znači apolitična, ako ne i antipolitična. U samoj naravi posla pjevačice zabavnih pjesama, pogotovu u jednoj maloj zemlji kakva je Hrvatska, i na tek nešto većem teritoriju bivše Jugoslavije, na kojemu je Severina popularna, trebalo bi biti to da su osobni stavovi umjetnice vrlo precizno upjevani i usklađeni s vladajućim društveno-političkim normama. Severina Vučković je, gospodo draga, umjetnica sa stavom. Njezin stav je, ponovimo još jednom, kontra vladajuće kulture i kontra nasilja koju ta kultura, makar još uvijek samo na riječima, upravo poduzima. U posljednjih šezdeset godina takav se kontrakulturni stav povezivao s rock kulturom. I, doista, stav Severine Vučković djeluje kao nešto što je rock i što je punk. Miljenko Jergović za svoj blog.

03.10. (22:00)

I to se dogodilo. Hrvat na čelu Republike Srpske

Jergović: Koja je razlika između Republike Srpske i Republike Hrvatske?

Za Davora Pranjića (Slobodna) Milorad Dodik, koji se i dalje smatra predsjednikom, a takvim ga doživljavaju i pobornici njegove političke opcije, Pranjić je “korektan momak”, koji “potpisuje ukaze”, da bi se na takav način izbjegli novi politički procesi. Da nema njega, tojest da nema hrvatskog i hadezeovog potpredsjednika Republike Srpske, nastupila bi ozbiljna kriza vlasti pa bi i Dodikova smjena bila dovedena do svoje krajnje konsekvence. To praktično znači da Davor Pranjić makar i privremeno spašava političku karijeru Milorada Dodika, ali i čini ozbiljnu konstruktivnu podršku Republici Srpskoj, njezinom funkcioniranju i svakodnevnom životu. Režimski mediji u Zagrebu, upjevani od Andreja Plenkovića i Vladine glasnogovorničadi, godinama već papagajski ponavljaju kako je Milorad Dodik prijatelj Zorana Milanovića, kako ga ovaj politički protežira, prima u privatne posjete u predsjedničkoj rezidenciji na Hvaru itd.

Pokušajmo samo zamisliti što bi se ovih dana Davoru Pranjiću događalo u emisijama HRT-a, na hadezeovskim informativnim portalima… te kako bi se taj čovjek nazivao u priopćenjima Vlade RH i u usiljeno nonšalantnim iskazima njezina predsjednika? Pranjiću bi se ekspresno odricalo hrvatstvo, proglasilo bi se za veleizdajnika, zahtijevalo bi se da mu bude oduzeto hrvatsko državljanstvo, i tko zna što još drugo, a Milorad Dodik bi, naravno, bio četnik, e da bi se četnikom mogao, implicitno ili eksplicitno, nazvati sam predsjednik RH Zoran Milanović. Dakle, da je istu stvar koju radi Plenkovićev čovjek učinio Milanovićev čovjek, svaka bi komponenta u njoj promijenila značenje i predznak. Miljenko Jergović za svoj blog

25.09. (15:00)

'Gorki su, sinko, plodovi, čemer je ono procvao'

‘Crveni makovi’: pjesma koju više nema tko pjevati

Na jučerašnji dan prije 138 godina rodio se Mihovil Pavlek Miškina, seljak iz okolice Koprivnice, narodni tribun, prijeratni aktivist Hrvatske seljačke stranke, koji je 1941. u koprivničkom kraju bio brana integriranju HSS-a u ustaški pokret. Ustaše su ga zatočili u Jasenovac, gdje je i pogubljen. Njegove vjerojatne ubojice su ustaše Nikola Gagro i Dinko Šakić. Pavlek Miškina autor je pjesme “Crveni makovi”, koju smo nekad davno pjevali u školama, na satovima ponegdje muzičkog, a ponegdje glazbenog odgoja. Danas, ta pjesma u Hrvatskoj je uglavnom zaboravljena, a od ovog ljeta, nije pretjerano reći, i zabranjena. Na čitanje vam nudimo esej “Crveni makovi”, iz rukopisa Miljenka Jergovića, “Pjesme koje se više ne pjevaju”:

21.09. (12:00)

Književnost protiv metka

Jergović: Tko je nama Charlie Kirk?

Charlie Kirk se zalagao za pravo svakog Amerikanca na neograničeno posjedovanje oružja. Ubijen je od onog koji je to pravo obiteljski i tradicionalno konzumirao. Kirk je bio krajnje desni republikanac. Ubojica je potekao iz miljea krajnje desnih republikanaca. Je li i sam to bio, ne možemo znati. Ili je ubojica naprosto sumasišavši mladić iz provincije? Ali kao što svi oni američki građani koji se protive Trumpovom korporativizmu, kao što svi svjetski ljevičari, liberali i antifašisti ne bi mogli biti suodgovorni da je kojim slučajem ubojica iz obitelji crnaca, homoseksualnih ili biseksualnih opredjeljenja, muslimanske vjeroispovijesti i ljevičarskih nazora, kojima u stanu vise posteri Che Guevare i Ive Lole Ribara, tako ni sad ne možemo reći da su Charlieja Kirka pogubili njegovi. Kao ni to da ga je pogubio jedan njegov. To naprosto tako ne ide.

A jesam li primijetio da se neki ljudi po društvenim mrežama obijesno i divlje raduju smrti Trumpova TikTok influensera Charlieja Kirka? Naravno da jesam! I ne bih mogao podnijeti da je među njima neki moj dobar poznanik, ili netko za koga bih mogao povjerovati da je čitao moje knjige. Zaista bi me potreslo to da je netko čitao moje knjige, a sad slavi smrt. Ne zato što živim u tom oholom i budalastom uvjerenju da ljudi bivaju dobri kad čitaju baš moje knjige, nego zato što vjerujem da je čovjekova sposobnost uživljavanja u perspektive drugih ljudi brana pred zvijeri koja je u njemu. Književnost umiruje zvijer u čovjeku. Miljenko Jergović za svoj blog

06.09. (16:00)

Još da nas Ustav štiti od batina...

Dežulović: Jedne kolovoške noći Andrej neče dobro proći – Naša država – naša pravila

Čija država, Plenkoviću, čija pravila? Država kojoj si predsjednik Vlade, i u kojoj se “našom državom” i “našim pravilima” prijeti svima koji misle drugačije od ideologa i batinaša kolovoške kulturne revolucije – i da: njihovih inspiratora i pokrovitelja – već ima jasno zapisana pravila. Ta se pravila, zanimat će te možda, zovu još i Ustav Republike Hrvatske, u čijim “izvorišnim pravilima” stoji, recimo, kako je državna opstojnost hrvatskog naroda “očitovana u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske 1943. godine”. Kad netko piscu, štićeniku tih pravila, zaprijeti s “naša država, naša pravila”, on tim “pravilima” ne prijeti samo piscu, već cijeloj državi. Osim ukoliko ustavni poredak u međuvremenu već nije srušen, o čemu bismo svakako voljeli biti obaviješteni, to je potpuno jednako “prijetnja s ciljem nasilnog rušenja ustavnog poretka” kao što je to telefonska prijetnja predsjedniku Vlade ili grafit na Banskim dvorima.

Prijetnja koju su te noći ispisali na zidu jednog novozagrebačkog nebodera mnogo je stoga gora i opasnija: Miljenko Jergović, naime – kao i svaki slobodni građanin Republike Hrvatske – samo je jedan, neponovljiv i nezamjenjiv, dok smo premijera do sad imali dvanaest… Boris Dežulović za Novosti.

01.09. (22:00)

Rekli su im da se nose

Jergović: Melita Vrsaljko ili za koju smo Hrvatsku, onu Ivane Orleanske ili ovu Cece Arkanove?

Njezinom pokušaju da organizira Nosi se festival suprotstavila se skupina lokalnih nasilnika. Vođa im je, navodno, bivši branitelj – što u zemlji s pola milijuna bivših branitelja nije neko čudo – dok ostali nisu ni stigli biti branitelji. Legitimirali su se kao ustaše, jer su se glasali pokličem koji je ustaški, i prijetili su nasiljem Meliti Vrsaljko, zatim je udarali, nazivali je kurvom. Činili su joj sve ono što se inače radi Ivani Orleanskoj, samo što je još nisu spalili. Policija je stajala sa strane i odbijala je reagirati na njezine pozive u pomoć. Rekli su da joj je najbolje da napusti grad, jer ne mogu joj garantirati sigurnost. Policija je, dakle, u Benkovcu, ne samo pasivno, nego i aktivno sudjelovala u pokušaju protjerivanja jedne građanke.

Pa što je onda, zapravo, povod zabrane Nosi se festivala u Benkovcu? Prvo, treba zabraniti sve što nije tompsonovsko, ustaško ili crkveno. Sve što na bilo koji način vonja na kulturu ili na knjige. Treba zabraniti svijet u kojem postoji još čuđenje nad tim da ima budala koji pastrve uzgajaju u moru, a naranče sade po madžarskim pustarama. I drugo, možda važnije: ovo je zabrana Melite Vrsaljko. Policija je rekla sve o motivima zabranitelja predloživši napadnutoj da napusti grad, jer da joj ne garantiraju sigurnost. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske se time oglasilo kao visoki pokrovitelj “braniteljske” manifestacije u Benkovcu. Miljenko Jergović za svoj blog

28.08. (22:00)

Loš tjedan za Miljenka

Miljenka Jergovića prvo verbalno napali na ulici, a sad mu ispisali prijeteću poruku na fasadi

  • Pisac Miljenko Jergović objavio je na Facebooku prije par dana da je verbalno napadnut u blizini Džamije (HDLU) u Zagrebu: “Oko 13 i 45, sjedili smo i pili kavu ispred Frakturine knjižare. Iz pravca Džamije, Trga Kulina bana, Trga žrtava fašizma, naišao je stariji par, gospodin s psom i gospođa za njima. Zapiljila se u mene dok sam mirno sjedio za svojim stolićem, kao da sjedim u bilo kojem europskom gradu i izgovorila: ‘Govno!’ (Slobodna)
  • Na fasadi zgrade u kojoj živi osvanuo je grafit: “Jedne kolovoške noći Miljenko neče dobro proći – naša država naša pravila”… o incidentima piše sam Jergović na svom Facebooku, kazavši da ne želi uvlačiti policiju u ovo, ali da hoće javno obznaniti napade na njega (Index)
  • Možemo mu pružilo podršku: “prijetnje Jergoviću predstavljaju opasan čin zastrašivanja i pokušaj uvođenja fašističke retorike “naša država – naša pravila” u javni prostor. Nedvosmisleno poručujemo: Hrvatska ne može biti zemlja u kojoj se pisce, novinare, umjetnike i građane obilježava i zastrašuje zbog njihovog mišljenja ili identiteta. Ovo je pitanje opstanka RH kao demokratske države” (Index)
  • Orešković o prijetnji Jergoviću: Iza toga stoji HDZ, koji Hrvatsku pretvara u proustašku paratvorevinu (N1)
  • Stigla zanimljiva reakcija iz Vlade: ‘Upravo su premijer i ministar išli pisati prijeteće poruke Jergoviću’, uz osudu prijetećih poruka (tportal)
27.08. (20:00)

Osim ako jesmo

Jergović: Kako je odavno propao hrvatski nogomet, a da mi toga nismo svjesni

Još od kraja devedesetih, Hajduka od kasnoljetne katastrofe u utakmicama protiv albanskih, irskih, slovačkih klubova spašava uglavnom sreća u žrijebu koji mu, recimo, nanese – Everton. A protiv Evertona nije sramota izgubiti. Isto je, međutim, i s drugim hrvatskim klubovima, uz poluizuzetak zagrebačkog Dinama. Dinamo se, naime, uspijeva katkad nositi s klubovima boljim od sebe. Naročito ako ga podcijene. Inače završi kao protiv Bayerna, i još bude sretan što su mu Bavarci zabili 9, a da su ozbiljnije igrali, zabili bi mu barem 12. Prvi razlog zašto naši klubovi gube jest taj što u Hrvatskoj ne postoji nogometna liga unutar koje bi se mogla stvoriti ozbiljna natjecateljska konkurencija. Što onda znači i to da ne postoji pretpostavka da se od živoga muškog mesa, što se pokupovalo na kojekakvim nogometnim tržnicama, formiraju ozbiljni tipovi. Hrvatska liga je premalena, a pritom u njoj jedva da uz Hajduk (najveći hrvatski klub) postoje još tri-četiri kluba (Dinamo, Rijeka, možda Osijek i Istra) koji imaju svoje navijače. Klubovi bez navijača (primjerice Lokomotiva ili Gorica) zgodni su sparing partneri u prijateljskim utakmicama, ali oni ne mogu činiti ligu. Miljenko Jergović za svoj blog (piše valjda za one koji ne prate ili one koji se još uvijek nadaju)…

19.08. (21:00)

Pusti propovijedi i vrati se radije repestaciji, izborniče...

Jergović: Propovjednik Zlatko Dalić i njegovi protimbenici

Slušao sam propovijed laika Zlatka Dalića u Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske i danima, vrlo pažljivo, po društvenim mrežama i medijima pratim reakcije ljudi. Dok za Dalića nisam siguran da sasvim zna i da razumije ono što je izgovorio, siguran sam da i sinjski fratri, i njihov provincijal, i splitsko-makarski nadbiskup vrlo dobro znaju i razumiju što ovim riječima kane izazvati. Mir i dobro, sigurno ne! Zlatko Dalić nije obrazovan čovjek, govori s mukom, nije na početku rečenice baš uvijek siguran što će reći na kraju, jedan je od onih ljudi koji nedostatak sadržaja, manjak svijesti o sadržaju, nadomještaju oštrinom iskaza. Dalić nije nikad živio ni radio, niti je loptanju dečke učio u slobodnim zemljama Zapada, pa ne može ni razumjeti što zapravo znači i u što vodi kleveta o “glasnoj manjini” i laž o onima koji “ne vole i neće Hrvatsku”, kao ni korporativistički poklič o “našoj Hrvatskoj” u kojoj smo samo “mi Hrvati”. I tu dolazimo do nečega što biva važno. Godinama on je radio u Saudijskoj Arabiji, u klubovima Al Faisali i Al Hilal. Radio je, dakle, u zemlji u kojoj nema crkava, njihova je izgradnja zabranjena, kao što su zabranjeni križ, Biblija, ikona, ili svete sličice u bilo kojem obliku… Miljenko Jergović za svoj blog.