Jergović: Kratka povijest hrvatskog imenovanja - od kraljice Jelisave do pape Lava - Monitor.hr
Prekjučer (12:00)

Nomen est omen

Jergović: Kratka povijest hrvatskog imenovanja – od kraljice Jelisave do pape Lava

Običaj je da svaki narod, ili svaka kultura, papu može posvojiti i zvati ga vlastitom varijantom njegova imena, ako takva varijanta postoji. U hrvatskom jeziku je u prošlosti bio običaj da se tako posvajaju i imena tuđih i vlastitih vladara i dostojanstvenika. Tako su tragičnu austrijsku caricu i ugarsko-hrvatsku kraljicu Elizabetu Bavarsku hrvatska glasila onoga doba, a s njima i građani, zvali Jelisava, a njezina su muža zvali Franjo Josip, premda se on inače drukčije zvao. Na isti način su posvajali i preimenovali britanske kraljeve i kraljice. U papinom slučaju za takvo što postoji još jedan razlog. Nakon što se mise ne govore na latinskom, nego je svakom narodu vraćeno pravo na njegov jezik, te na izricanje svetih riječi i formula na njegovu jeziku, ni papa ne bi trebao biti stranac. Ili mu ime barem ne bi trebalo biti strano. Miljenko Jergović za svoj blog.


Slične vijesti

11.05. (07:00)

Za vrtiće još lako, tko će raditi u svim tim Domovima?

Jergović: Zašto se u zemlji staraca ne grade starački domovi?

Ono čime se gradske vlasti u svakoj prigodi hvale broj je novoizgrađenih vrtića. Doista, u vrijeme Milana Bandića i HDZ-a, u Zagrebu je trebalo imati vezu za upis u vrtić. Danas već ima slobodnih mjesta, pa se učini da je manjak djece. Novih staračkih domova, ili domova za penzionere – kako bi se ljepše reklo – a ustvari domova za starije i nemoćne, kako se to službeno zove, nema i teško da će ih i biti, jer oni su se gradili u vrijeme socijalizma. Vrtići su mnogo jeftiniji od staračkih domova, rentabilniji i profitabilniji. Projekt zbrinjavanja dječice dok su im roditelji na poslu u temeljima je kapitalističkog gospodarstva, jednako kao što je bio ključan u planskim privredama socijalizma, nacional-socijalizma i fašizma. Starci su, pak, nerentabilni i beskorisni.

To vrijeme socijalističkih vrtića i produženih boravaka pri osnovnim školama je i vrijeme kada na zao glas dolaze domovi staraca, iliti umirovljenika. Naše su babe i djedovi zaklinjali naše roditelje da ih ne daju u dom. Dom je iz njihove perspektive bio predvorje groblja, dom staraca bio je predgrob. Razlog tomu nije bio u nedostatku komfora po staračkim domovima, nego u užasnutošću nad gubitkom životnoga razloga i smisla. Miljenko Jergović za svoj blog

04.05. (22:00)

On, koji je na okupu držao čovječanstvo

Jergović: Sve divizije pape Franje

Franjina vjera, koja je onda bivala vjerom Franjine vojske, bila je krajnje jednostavna. Ubitačno jednostavna po sve njezine neprijatelje. U njoj nije bilo iznevjeravanja. Ali je bilo nečega drugog, veoma važnog: Franjo je bio čovjek snažne imaginacije, bio je čovjek knjige i književnosti, koji je jasno lučio što je u tekstu pljeva vremena, a što je njegova bit. Sve što u svetim pripovijestima njegove vjere nije bilo od čovjeka, ovakvog kakav on danas jest, od ljubavi Božanske i ljudske, i od neporecivog bratstva čovječanstva, sve što je u svetim pripovijestima izmicalo temeljnim načelima kršćanstva, jer je naprosto prikazivalo zbilju neke vrlo davne i mitološke prošlosti, za Franju bi prestajalo da važi. One večeri kada se prikazao na prozoru našega svijeta, Franjo je rekao: dobravečer! Obratio se, dakle, svima jednako. I sljedećih je dvanaest godina bio čuvar takvog zajedništva i jednakosti. Miljenko Jergović za svoj blog

04.05. (13:00)

'Iz čovjekove perspektive postoje tri temeljna metafizička stadija: život, smrt i nema struje'

Jergović: Prava istina o tome zašto je nestalo struje u Španjolskoj i Portugalu

Prvo s čim ćete se suočiti već prvoga dana obestrujenja, a što sada dobro znaju ljudi u Španjolskoj i Portugalu, jest što sve radi na struju. Neznalice i ubogi u pameti, pritom suštinski bezvjernici, praznovjerci misle da kad nestane struje nestane svjetla, ne radi caffe aparat u poduzeću, ne rade liftovi u zgradi, i to je to. Oni malo dublji i njegovaniji duhovi svjesni su, recimo, toga da ne rade ni semafori, alarmi i nadzorne kamere, ne rade telefoni, nema više interneta.

No, samo oni kojima nestane struje na dan ili na nekoliko godina znaju da ako nema struje više nema ni vode. Nema grijanja, ne rade benzinske crpke, i nema ničega za što ste prethodno vjerovali da je evidentno, sigurno i neporecivo. Nema više ničega čega je bilo. Kada nestane struje, nestalo je svega. Jer u našim je životima, u svijetu u kojem smo se rodili i u kojem živimo, mi, naši roditelji, djedovi i bake, pradjedovi i prabake, na struju sve što uopće postoji. Struja u tom svijetu može nakratko nestati, ali ako je nema cijeli dan, tada se događa nešto što bismo slobodno mogli nazvati ne samo civilizacijskim preobražajem, nego prelaskom iz jednoga u drugo metafizičko stanje. Miljenko Jergović za svoj blog.

30.04. (01:00)

Ni on nije vaš, a ni njihov

Jergović: Zvonimir Boban, prvi u Dinamu koji s Mamićem nije tikve sadio

Nekada sam, uza sve svoje druge poslove, volio raditi intervjue. Napisao sam tokom petnaestak godina valjda i tristotinjak velikih novinskih intervjua. Posljednji objavljen je početkom listopada 2015. u Jutarnjem listu. Već dugo su u redakciji željeli intervju s Bobanom, on ih je uporno odbijao, niti je volio intervjue, niti mu se činilo smislenim da ih daje drugom listu iste novinske korporacije, da bi nakon mnogih odbijanja iznenada pristao. U tom intervjuu govorio je i o Zdravku Mamiću, i o Davoru Šukeru: “I žao mi je Mamića, kojeg poznajem odmalena, jer odavno je taj čovjek sam sebi tragedija, ali to bi se i dalo prihvatiti da nas ta tragedija toliko ne košta.

I nogomet i Hrvatsku u cjelini. I to je naša sramota…” Govorio je i o Berlusconiju, i o nogometu kao igri i kao životu. O koječemu još govorio je tad Boban, ali najvažnije mu je bilo to da kaže za koga će glasati. Njemu, koji je doista, kao nijedan drugi sportaš, a možda i kao nijedna druga javna osoba od hrvatske neovisnosti, bio amblematska figura desne i konzervativne Hrvatske, bilo je važno reći za koga, ili za što, on nikako ne može biti. I zapravo je rekao da će glasati za Milanovića i SDP, e da bi poslije mogao biti za ono za što po svom svjetonazoru jest. Za većinu hrvatskih suvremenika, to je nažalost tako kompleksno mišljeno da će im ostati nerazumljivo. Miljenko Jergović za svoj blog

18.04. (13:00)

Može i u 'Jalta, Jaltu'

Jergović: Alfi Kabiljo i najljepša hrvatska domoljubna pjesma

Prvi put izvedena u ožujku 1971, na Zagrebačkom festivalu, i nije osvojila nikakvu nagradu, u vrijeme kada se Hrvatsko proljeće bližilo svome vrhuncu, a potom i slomu, pjesma je s vremenom postala najljepša, te svakako najurbanija hrvatska domoljubna pjesma. Tekstopisac bio je Drago Britvić, jedan od nesumnjivo najznačajnijih songwritera u povijesti domaće popularne (pa i nepopularne) glazbe. U osnovi, Britvićev je tekst bio dobro napisan, ali obilježen trenutkom kolektivne vrućice i opijenosti. Pjesmu će velikom učiniti tek glazba. Pjevna melodija, puna širine i zagrljaja, lišena svake gorčine, marševskog ritma i epsko-rapsodijskih tumačenja onoga što je bilo, sobom je ponijela u osnovi suprotan tekst. Kako je skladana kad i “Jalta, Jalta”, pjesma “Tvoja zemlja” pomalo zvuči kao da je iz tog mjuzikla. Ali još nešto je čini takvom: nada! Miljenko Jergović za svoj blog.

06.04. (19:00)

Jer ne pričamo njihovim jezikom, a i njihovi se jezici međusobno razlikuju

Jergović: Zašto ne možemo razumjeti tinejdžera koji je razrednu drugaricu izbo nožem?

Ako doista mislimo da je trinaestogodišnjak izbo školsku drugaricu zbog svoje mizogine muškosti, zbog loših uzora u obitelji, ili zbog mizoginog imbecila i manijaka Andrewa Tatea, a okolnost da je dječak bio zlostavljan jer nije dovoljno muško smatramo toliko nebitnom da ćemo je prešutjeti, tada živimo u kulturi i u zajednici u kojoj je moguće komunicirati ili zamišljati svijet samo u krajnostima. Pritom, između djevojčice, koja zastupa stranu žrtve, i dječaka-ubojice, ne samo da nema bitne razlike u ekspresiji i eksplikaciji, nego između njih nema ni nesporazuma. Ona nije inferiorna u odnosu na njega zato što je žensko, niti je on superioran zato što je muško. Uznemirujuće je, međutim, što ni jedno, ni drugo nisu u stanju artikulirati svoj unutarnji svijet, nisu ga u stanju izraziti riječima. I to ih čini tako nečuveno bijesnim i agresivnim. Oboje su inteligentni i osjećajni – nema tu govora o djeci psihopatima – ali oni ne vladaju jezikom koji bi stvarao kontekst njihovih misli i osjećanja. Miljenko Jergović o seriji Adolescence za svoj blog.

31.03. (13:00)

I mi svog ćacija za utrku imamo

Jergović: Što nam znači riječ ćaci, i postoje li i među nama u Hrvatskoj ćaciji?

Parola “Ćaci u školu!” obigrala je društvene mreže i internet, najprije kao neka duhovita i zabavna fora, a onda i kao alatka kulturno-svjetonazorske borbe. I to je trebao biti kraj! Ali tada se pojavljuje anonimni jezični genij – jezični genij gotovo u pravilu je u svakom jeziku anoniman – koji riječju ćaci označava onu vrstu neukih režimskih konfidenata, koji su lišeni svih znanja i kompetencija, ali će se uvijek i posvuda boriti za ono što se s vrha režima propisuje kao mjera istine, pravde, te što je najvažnije, znanja. U naravi svakog društvenog sukoba pokušaj je da se označe, a zatim imenuju protivnici. U nacionalističkim ratovima na Balkanu takvo označavanje i imenovanje biva jednostavno. Ukratko: anonimni jezični genij redovito je na strani slabijih, na strani autsajdera i socijalnih gubitnika. Svakom autoritarnom režimu, na kraju, poraz biva najavljen upravo u jeziku, koji se nastavlja braniti i nakon što se učini da su svi govornici zgaženi i podčinjeni. Miljenko Jergović za svoj blog.

28.03. (19:00)

Posljednji hrvatski dramski pisac

Jergović: Mate Matišić, feminist, katolik, posljednji glasnik naših sudbina

On je pisac našeg svijeta, vremena i jezika, onaj glasnik svih naših sudbina, i opće zajedničke sudbine, kakav mora postojati u svakoj zajednici. Da njega nema, glavinjali bismo u mraku, glavama se sudarali, očajavali ne shvaćajući što nam se to događa. Čovjek je takav stvor: da bi znao što mu se događa, mora tu biti netko tko će mu ispričati. I tko će ga, pravilo je takvo, svojom pričom ojaditi, uznemiriti i posramiti. U podlozi Matinog teksta, ili dramske duologije, naslovljene kao “Otac, Kći i Duh Sveti”, kao i obično leži pitanje čovjekove savjesti. Njome se, savješću ljudskom, ovaj pisac baš uvijek bavi. Mate Matišić u hrvatskoj je kulturi i književnosti osamljena pojava. Ne postoji više nijedan pisac s kojim bi on činio par ili skupinu, poetičku ili etičku zajednicu. Matina je samoća karakteristična za glasnike sudbina, pogotovu u mračna vremena i u neprosvijećenim zajednicama. Ujedno, njega samoća njegova štiti. Miljenko Jergović za svoj blog

15.03. (19:00)

Možda nisu zastave te koje su problem

Jergović: Privođenjem zbog palestinske zastave riječka policija potiče atmosferu bijesa, gnjeva i mržnje

Policija je u Rijeci privodila prorektora Jelenića, oduzimala mu zastavu, radila javni cirkus, koji je uključivao i državno priznanje Palestine, samo da bi na svom teritoriju antagonizirala javnost, da bi stvarala atmosferu bijesa, gnjeva i mržnje. U dlaku isto radili su njihovi kolege u Puli, kada su hapsili po redakcijama i novinare bacali u tamnice. Ministar Davor Božinović, kao profesor opštenarodne odbrane i društvene samozaštite, izvanredno dobro zna o čemu govorimo. On zna kakvi se, pri vođenju specijalnog rata, postižu učinci kada se u tolerantnim, obzirnim i suživotnim zajednicama lisicama, pendrecima i privođenjima stvara atmosfera bijesa, gnjeva i mržnje. To je način na koji se, još od Mussolinijevih doba, vodila politika u sredinama u koje se regularnim političkim sredstvima ne može doprijeti. Miljenko Jergović

09.03. (21:30)

Previše podsjeća na tridesete prošlog stoljeća...

Trumpimir i Trumposlav u narodnoj poslovici: Pomozi sirotu, na svoju sramotu

Suprotstavljajući se londonskom skupu europskih vođa, Trump je objavio: “Trebali bismo manje brinuti o Putinu, a više o bandama silovatelja među migrantima, narko-bosovima, ubojicama i ljudima iz psihijatrijskih ustanova koji ulaze u našu zemlju – da ne završimo kao Europa!” Nešto je zanimljivo u tim riječima. Opisujući ljude koji u potrazi za boljim životom ulaze u Sjedinjene Američke Države kao silovatelje, narko-bosove, ubojice i ljude iz psihijatrijskih ustanova, Trump kao da se nastavlja na onu tradiciju antisemitizma, koja je na valovima fašizma i nacionalsocijalizma preplavljivala Europu i Ameriku i smrtonosno inficirala javni diskurs.

Temeljni problem s antisemitizmom sličan je problemu svih drugih predrasudnih mišljenja i stavova u vezi naroda, rase, roda, društvene skupine ili klase. Antisemit je tridesetih godina prošlog stoljeća lako mogao naći Židova koji odgovara njegovoj predrasudi. Kao što bi i Trump danas, ako bi mu najednom bilo do istine, lako mogao naći migranta koji je silovatelj, drugog koji je diler, trećeg koji je ubojica… Miljenko Jergović za svoj blog.