Jergović: Tereza Kesovija, kad bismo mogli biti luda mala zemlja - Monitor.hr
08.12.2021. (16:00)

Macro svijet

Jergović: Tereza Kesovija, kad bismo mogli biti luda mala zemlja

Koji je, zapravo, smisao trgovcu polovnim avionima, čija je funkcija privremena i čiji je značaj unutar jedne velike europske zajednice i kulture krajnje efemeran, tako ugađati? Eto, to ja ne razumijem. Recimo, kada sam ja, ima tome već dvadesetak godina, odlazio na Jakuševac da kupim polovni audi, onaj koji će mi ga prodati oko mene je obigravao kao oko etiopskog cara, a ja sam ga samo hladno mjerkao, pazeći da me ne prevari. Nije mi bilo ni na kraj pameti da ga zovem na burek ili na ćevape. Mislite da razlika postoji? U nekom drugom svijetu, francuski predsjednik u Zagrebu bi se pojavio kao zainteresirano čeljade koje nam čini upravo onoliku čast koliku i mi činimo njemu. A ručak s Terezom Kesovijom moguć bi bio samo na način kojim bi se izrazilo poštovanje Terezi – piše Miljenko Jergović.


Slične vijesti

Srijeda (15:00)

Kud svi Turci tu i ćoravi Mujo

Jergović: Sultanov smiješak ili kako je dovršena hrvatska povijest u Bosni

Ni mi, priznajemo, ne bismo imali ama baš nikakvih problema zbog Milanovićeva držanja pred sultanom, e da nam na pameti nije upravo način na koji je taj neuravnoteženi harambaša naokolo vrijeđao koga je stigao, a po Hercegovini svako malo dizao larmu i graju, praveći se, đoja, da se naglo presaldumio od vremena svojih ljevičarskih zabluda pa je, eto, krenuo da podržava bosanske Hrvate u njihovim nastojanjima da se živi održe na svojoj zemlji. Nije li Plenkovića i HDZ – ne hvaleći im vjere – optuživao za veleizdaju, jer da su ostavili na cjedilu i da su svojim djelovanjem dekonstituirali Hrvate u Bosni i Hercegovini, a sad je sam doveo Erdoğana na Pantovčak i u Predsjedničke dvore, da tu izgovori nešto što ni sam Erdoğanov kum i sarajevski vezir još nije rekao? Istina, nikoga Milanović nije u Hrvatsku doveo, nije on sultana pozvao, nego se sultan u Zagreb sam poziva, jer mu je to usput u njegovom predizbornom obilasku Sarajeva i one Bosne i Hercegovine, koju on obuhvaća svojim prvim licem množine… piše Miljenko jergović.

17.09. (23:00)

Korni je imao talenta: jasno je "čuo gradove"

Miljenko Jergović: “Mene majka moja rodi da sanjam o slobodi” ili tko nam je bio Kornelije Kovač

Još nisam navršio osam kada sam 1974. gledao tu Pjesmu Eurovizije na kojoj će pobijediti ABBA. Ali nije meni bila važna ABBA, nego sam slušao Korni grupu i zagledao svoju majku, rođenu 10. svibnja te 1942. Kornelijevi stihovi “činilo se da će sneg/ a stigao je rat/ i neki vojnik tuđ, i strah” tukli su mi u grudima, kao odistinski velika poezija. Kao i ovi, koje primjećujem tek kao odrastao čovjek: “Moja generacija iz četrdesetdruge/ u to je vreme spavala i čeznula za mlekom”. Kakav, bolan, “Waterloo”, kakvi crni Napoleoni: moja mati sjedi pred crnobijelim EI Niš televizorom i sluša kako netko opjevava njezino rođenje i rat! A ja gledam i, mnogo bolje nego na satu lektire i materinjeg jezika, shvaćam što je poezija i čemu književnost zapravo služi. Eto, samo sam htio reći da umro Kornelije Kovač, pa da se to negdje u nama zabilježi. Miljenko Jergović

14.09. (16:00)

Naši i njihovi ubojice

Miljenko Jergović: Za koji je klub navijao ubijeni zaštitar sa Savice i zašto bi to moglo biti važno

Ispred jedne zagrebačke kockarnice trojica su pijanih klijenata ubila zaštitara. Sva trojica članovi su navijačke skupine najuspješnijeg i od politike i javnosti najmaženijeg hrvatskog nogometnog kluba. Moj tekst, objavljen u 24sata, govori o dramatičnoj razlici u tretmanu te činjenice u medijima gornje (Dinamove) i u medijima donje (Hajdukove) Hrvatske. A ustvari govori o formama društvenoga rascjepa i o spremnosti ljudi da iz simboličkih razloga prikrivaju svaki zločin ili čak da se identificiraju sa zločincem. Tako najavljuje svoj tekst iz 24 sata Miljenko Jergović na Facebooku.

14.09. (01:00)

Svaki strah o kojemu se da misliti, strah od visine, strah od smrti, naličje nalazi u privlačnosti: da se skoči, da se umre

Miljenko Jergović: Oni, gadovi, bolje od nas znaju od čega su naši mrtvi umirali

Svaka je smrt osobna. Ništa u čovjekovu životu, pa ni njegovo rođenje, nije tako intimno kao smrt. Rađaš se i drugima, ali umireš samo sebi. Ali kako je riječ o neprenosivom i suštinski neobjašnjivom iskustvu – nitko vam, osim dobrog pisca i vičnog lažova, ne može ispričati kako je umro – ali i kako je čovjeku dano da duboko u sebi vjeruje da će upravo njega smrt zaobići – u čemu je tajna šifra svake religioznosti – vrlo je važno doznati od čega je netko umro. Ta vijest ne tiče se pokojnika niti o njemu govori išta novo. Tiče se onoga koji pita jer on se, pitajući za tuđu smrt, ustvari raspituje o svojoj. Prije, dok su ozbiljne novine i državna televizija bile jedini službeni i racionalni izvor informacija, javna smrt bila je čista i uredna. Takva je bila i privatna smrt, dok je u najužem obiteljskom krugu. Prljavština se rađala po komšiluku, u mahali, među bolesnim i uplašenim svijetom koji je negdje nešto načuo. No otad su zavladali Fejsbuci i Twitteri, javnost se pretvorila u najgoru mahalu i u najcrnji komšiluk. Express

 

 

 

 

04.09. (00:00)

On je danas, kao što je bio i nekada, privatni pjesnik, čija je veličina u vječnoj opreci s njegovom društvenom funkcijom

Miljenko Jergović: Skender Kulenović, pjesnik iz mrtve čitanke

Nakon što je, u nekoliko paklenih mjeseci u proljeće i ljeto 1992. grad Prijedor očišćen od svoga većinskog bošnjačkog te hrvatskog življa, na red je došlo i mijenjanje imena ulica. Ono što je krvavo provedeno nad živim ljudima, trebalo je, dakle, da se dovrši na simboličnoj razini pa je tako nestalo i imena Ulice Skendera Kulenovića. Preimenovana je u Ulicu Stojanke majke Knežopoljke. Fikcionalni je lik zamijenio pisca, mijenjajući tako i vlastitu prirodu i etičko utemeljenje. U ime virtualne Stojanke, koja je do neki dan bila živi spomen na sve srpske majke, čiji su sinovi stradali od ustaškoga noža, simbolički je likvidiran njezin pisac, a stvarno su likvidirane tisuće njegovih sunarodnjaka. Danas se “Stojanka majka Knežopoljka” Skendera Kulenovića više nigdje ne recitira. Jednima smeta što ju je napisao Bošnjak, drugima što opjeva Srpkinju. Buka

03.09. (17:00)

Sitne duše i veliki snovi

Miljenko Jergović: Kad bi Pelješki most imao pravo ime, zvao bi se Inat ćuprija

Inat ćuprija je tako lijepa da čovjek pred njom izgubi dah. Ljudi odlaze da se uz nju fotografiraju. Ali da biste se uz Inat ćupriju fotografirali, morate jako daleko od nje stati. Ako joj se približite, ona nestaje sa slike. Tako je i s dugom. Općenito je tako s velikim građevinama i s fluidnim pojavama, kod kojih nije moguće razdvojiti njihovu fizičku pojavnost od njihove metafizičke sadržine. Pelješki most vjerojatno je najimpresivnija građevina naše generacije. Ono što je u nekih sretnijih naroda i kultura zgrada opere i muzeja, ili kakva ekscentrična građevina koju u povodu proglašenja grada za prijestolnicu kulture projektira čuveni svjetski arhitekt, za nas je Pelješki most, za nas je Inat ćuprija koja je tu da osvjedoči i potvrdi istinu da je kod nas efikasnija svaka dobro raspoređena sitna duša od svih velikih i stvarnih čežnji i želja. 24 sata

24.08. (17:00)

Ne diraj mi životni komfor

Jergović: Jesu li Europi već dosadili Ukrajinci onako kako su joj prethodno dosadili migranti?

Ljudi koji ne žele znati da je nekome teško ili da netko pati reći će da se rat vodi iz interesa. Reći će da su se oko nečega nejasnog sukobili jedni i drugi, ili da to Zapad provocira Rusiju, ili da to Zapad u Ukrajini vodi rat protiv Rusije… Koješta će još reći, jednako glupo, dosadno, ispunjeno različitim teorijama zavjere i posve nezainteresirano za to da u Ukrajini umiru ljudi i da je, bez obzira na sve teorije, Rusija napala Ukrajinu, a Vladimir Putin otkazao Ukrajincima pravo da budu Ukrajinci. Je li Zapadu već dosadio rat u Ukrajini? Traži li Zapad mogućnost da za tu stvar izgubi svaki interes? Samo da riješi svoje energetske probleme, i gotovo. O tome govori sljedeći moj tekst, najavljuje ga Miljenko Jergović na fejsu. Još jedan dobar.

17.08. (09:00)

Zbilo se ubojstvo, i ništa tu činjenicu neće preinačiti

Miljenko Jergović o Vladimiru Matijaniću

Svaka ova riječ ticala bi se i Vladimira Matijanića, ali njegovoj smrti, ili njegovoj osobi, ministrica ne pridaje značaj. Moraju se, kao što reče kolega Beroš, znati trenutni prioriteti. Ako već ne možemo ustvrditi da se ništa nije dogodilo, stvar ćemo izvesti tako da javnosti sugeriramo da je umro neki manje važan novinar. I onda to činimo preko imena Antuna Masle, koji se od ovakve počasti više ne može braniti. Poseban je to talent: vrijeđati ljude do groba i preko groba, a da i ne opsuješ. Talent svemoćnih. Ministrica to učini tako da nitko i ne primijeti. … Smrt Vladimira Matijanića užasnula je pristojne ljude u Hrvatskoj. Ne pokušavajmo se utješiti, nije on ubijen virusom Covid-19. Nije ubijen čak ni time što Remdesivira i Paxlovida u hrvatskim bolnicama naprosto nema, jer ih nisu nabavili. Vladimir Matijanić ubijen je zato što je postupao kao građanin. Išao je u bolnicu, molio je da ga prime, dok god je mogao ići. A onda je zvao hitnu pomoć, te je vrlo ljubazno, bez ijedne grube riječi, molio da mu posvete malo pažnje i da mu pomognu. Miljenko Jergović

14.08. (15:00)

O pozadini mržnje prema velikom piscu

Miljenko Jergović: Rushdie

Nevolja Salmana Rushdieja sastojala se u tome što je “Sotonske stihove” objavio pred sam kraj rata između Irana i Iraka, u vrijeme kada je, kao metafora vjere, revolucije i mučeništva Homeini bio na svome vrhuncu. To je proizvelo činjenicu da će njegova fetva imati golem odjek izvan Irana, u čitavom islamskom svijetu. Odjek Homeinijeve fetve bio je – da se patetično izrazimo – krik ranjene duše islamskoga svijeta, slomljenog kolonizacijama i autoritarnim režimima, dezorijentiranog padom komunizma i nestajanjem Sovjetskog Saveza i duboko frustriranog nerazumijevanjem i ravnodušnošću Zapada prema njegovoj sudbini. Salman Rushdie je u toj stvari bio ni kriv, ni dužan. Bio je kolateralna žrtva, čovjek kojemu se na glavu srušila jedna velika i strašna povijest i pripovijest. Štoviše, Rushdie je pao od onih za čije se dostojanstvo, kulturno i civilizacijsko, u svojim romanima zdušno borio. Ali uzalud je to govoriti, kad ljudi što su pristali uz fetvu ne misle tako. Uzalud, kad ga u svojoj dubokoj uvrijeđenosti nisu ni čitali. Miljenko Jergović

14.08. (01:00)

Kada išijas jako stegne, korisno je čučnuti. Tako sam shvatio pravi smisao čučanja u našim balkanskim civilizacijama

Miljenko Jergović: Mala škola išijasa

Eto, kako je čovjek glup, i kako je čovjek pun predrasuda, sve dok ga ne stigne išijas. Sad mi, međutim, iz glave ne izlazi misao o tom golemom Ivovom životnom vitalizmu koji ga je tjerao da uzbrdo trči, e ne bi li preduhitrio taj tupi i teški bol koji se širi nogom. A ta noga kao da je tuđa i drvena jer se uslijed išijalgije pomalo od tebe otuđila. Po opipu skoro da i nije tvoja. Samo ti po bolu još pripada. Iskustvo išijasa neka je vrsta povijesne introspekcije, ali i živog saznanja o podrijetlu pojedinih naših običaja. A možda i mala škola tolerancije: kad vidiš da brat tvoj čuči na cesti, čučni i ti uz njega, da ga ne bi čudno gledali i da ne bi o njemu s podcjenjivanjem govorili. Naučio sam još nešto: građanin može odležati išijas i dogovarati se sa svojim bolom, a seljak za to nema vremena. Seljak ide ususret bolu. Miljenko Jergović