Jergović: Tereza Kesovija, kad bismo mogli biti luda mala zemlja - Monitor.hr
08.12.2021. (16:00)

Macro svijet

Jergović: Tereza Kesovija, kad bismo mogli biti luda mala zemlja

Koji je, zapravo, smisao trgovcu polovnim avionima, čija je funkcija privremena i čiji je značaj unutar jedne velike europske zajednice i kulture krajnje efemeran, tako ugađati? Eto, to ja ne razumijem. Recimo, kada sam ja, ima tome već dvadesetak godina, odlazio na Jakuševac da kupim polovni audi, onaj koji će mi ga prodati oko mene je obigravao kao oko etiopskog cara, a ja sam ga samo hladno mjerkao, pazeći da me ne prevari. Nije mi bilo ni na kraj pameti da ga zovem na burek ili na ćevape. Mislite da razlika postoji? U nekom drugom svijetu, francuski predsjednik u Zagrebu bi se pojavio kao zainteresirano čeljade koje nam čini upravo onoliku čast koliku i mi činimo njemu. A ručak s Terezom Kesovijom moguć bi bio samo na način kojim bi se izrazilo poštovanje Terezi – piše Miljenko Jergović.


Slične vijesti

Subota (23:00)

"Ništa u Hrvatskoj, osim možda pojedinih ljudskih sudbina, nije vrijedno pažnje"

Miljenko Jergović: Hrelić je groblje ljudi i epoha. Ovdje svaka stvar košta upravo onoliko koliko i vrijedi

Hrelić počinje doslovce na tek kojih stotinjak koraka od ulaza u moj neboder. Već ispod Mosta mladosti, i na odmorištima stuba koje se penju na most, prvi su trgovci i trgovkinje. Najloni prostrti po prašini, uz armirano betonske stupove, zapišane generacijama zapruđskih pasa i mačaka, nogometni dresovi i majice nanizani po rukohvatima stubišta, i neke žene, neki muškarci koji pokušavaju trgovati. (…) Cvrče kobasice i šnicle, mrtva se prasad okreće oko svoje osi, peku se jaganjci Božji na žaru svetoga Lovre, a putopiscu se i šetaču učini da je daleko od Zagreba, ali i da je daleko od ovog vremena. Učini mu se da je na nekom dubokom Balkanu, u vlastitoj orijentalnoj podsvijesti i predsvijesti, negdje oko Doboja, Zenice, Kaknja, a godina je sedamdeset i neka. Miljenko Jergović

15.05. (10:00)

"Umetnica mora biti zdrava"

Miljenko Jergović: Od epidemije do rata ili zašto neki ljudi i danas nose maske?

Putina vam, ako niste primijetili, u ova dva i pol mjeseca predstavljaju na jednak način kao što su predstavljali virus. Samo što se više ne govori o mutacijama, nego o namjerama. Koje su, u interpretacijama ovdašnjih medija, racionalne koliko i mutacije virusa. Prepušteni smo histericima i propagandistima paleo-udbaškog tipa koji se po ovdašnjim televizijama bave ratnom i obavještajnom analitikom. Većina njih luđa je od publike kojoj se obraćaju.  (…) Strah koji je u njih naseljen, a za koji odgovornost snose razvaljeni službeni mediji, kao i budalasta stožeraška propaganda, ali najviše totalna i terminalna nesređenost pameti svijeta u kojemu živimo, taj strah više ne može van. Oni su se s njim srodili, taj strah postao je važan dio njihovih identiteta pa im zato ne pada na pamet da skidaju svoje maske, piše Miljenko Jergović

03.05. (21:00)

Ima li nekog s druge strane?’ Tišina, tišina, samo tišina...

Jergović: Korisno je šutjeti o onom što je očigledno

Na Veliki petak Papa je razgovarao s novinarkom talijanske državne televizije. Ona ga je za kraj pitala što da svi zajedno na svijetu radimo danas oko tri. On ju je pogledao, izgubljeno ju je gledao, pa je spustio pogled, dugo šutio. Njegova šutnja  predugo je trajala. Za televizijska je mjerila bila uznemirujuća. Usta koja ne govore jesu smrt. A smrt je u virtualnom svijetu i na staklu pametnog telefona strašnija nego što je nekad bila, jer je nevjerojatnija. Od straha pred papom koji šuti, gledatelj se bavi nizom brzih pretpostavki. Osnovna je da se starac na čas izgubio, no ja mislim da nije. On samo ne umije voditi sitnu konverzaciju. Slabo se vozio u liftu. Nije čekao autobus, nije sjedio po čekaonicama domova zdravlja, u redovima za ulje i kavu. I onda je odigrao pokaznu vježbu na temu vremena. Vrijeme Crkve mnogo sporije prolazi nego vrijeme društva i civilizacije. To je njezina velika prednost, ali i razlog njezina višestoljetnog zaostajanja za društvom i civilizacijom, kaže Miljenko Jergović.

23.04. (19:00)

Kad lovac na jelene postane lovac na fikcije

Miljenko Jergović: Ruski rulet sa svijetom

U biti, razlika između prošloga i aktualnog rata jednaka je razlici između filma (ili knjige) i stvarnosti. Svako je sjećanje fikcija. Svaka je prošlost fikcija. Stvarno je samo ono što se upravo događa. (…) Maša je zaigrala ruski rulet sa svijetom. Ali gazda je prethodno dobro pripazio da revolver bude prazan, bez ijednog metka. Jer ovaj put riječ je o igri s dva revolvera. I upucan odmah biva onaj koji je preživio. Ovaj put igra se s glavama svih ljudi na Zemlji. Ali onaj tko je igru zaigrao, računa na to da će svatko osjetiti cijev samo na svojoj sljepoočnici, i da će u svemu presuditi kulturni kod i mentalitet. Za čovjeka sa Zapada jedan metak uz pet praznih ležišta, dakle jedna smrt naspram pet života, ravno je pogibiji i vrijedno predaje. Za čovjeka s Istoka pet praznih ležišta mnogo je više od jednog metka, piše Miljenko Jergović za 24 sata.

20.04. (12:00)

Ili si naš ili si njihov

Jergović: Kako pripitomiti čovjeka iz krda

U Partiju, izuzmemo li pojedince s posebnim potrebama, kliničke kretene i imbecile, kakvih je također bilo u SKJ, ulazilo se iz vrlo jasnih ideoloških i svjetonazorskih razloga. Primiti neku vjeru, a Partija je osamdesetih na svoj način bila Crkva s mrtvim Titom kao formaliziranim salonskim bogom, uvijek i posvuda znači primiti bez pogovora sve njezine dogme i cjelokupan sadržaj vjerovanja. U vrijeme kad su me, tek stasalog dječarca, predlagali za komunista, ja sam to odbio s gotovo urođenog dara nepripadanja čoporu, ali i zato što sam se osjećao kao ideološki protivnik. Tada sam, naime, bio antikomunist. Ali nipošto u današnjem značenju te riječi. Danas je sve isto, samo mrvicu kompliciranije i kompleksnije. Kako ova Hrvatska, za razliku od one Hrvatske i one Jugoslavije, ipak traje u stanovitom prividu demokracije, čopor nije više samo jedan. Miljenko Jergović za svoj blog.

18.04. (22:00)

Portret desničara u komunističkoj mladosti

Drug Dujmović

Najprije je portal Novosti otkrio da je tvrdi desničarski kolumnist Tihomir Dujmović nekoć bio komunist i pronašao njegovu molbu za učlanjenje i uveselio puk

A onda ga se bez milosti dohvatio i Miljenko Jergović u dobrom autobiografskom tekstu – “Kako pripitomiti čovjeka iz krda ili zašto nisam bio član Saveza komunista Jugoslavije”. Ovako je Jergović najavio svoj tekst na fejsu: Jednoga prominentnog desnog novinara, uvaženog od režima, Crkve, te veteranskih i ultrakonzervativnih udruga, obuzetog otkrivanjem i progonom “mentalnih Jugoslavena”, bivših i prikrivenih komunista, te svakim oblikom lustracije, zagrebačke su Novosti razotkrile kao člana Saveza komunista Jugoslavije, i još su objavile faksimil njegove rukom pisane molbe za primitak u Partiju. Zanimljivo je, međutim, kako nijedne novine, web portal, tabloid i toletoid, inače zainteresirani za svaki oblik sramoćenja ljudi, nisu prenijeli o tome vijest. Ili štite čovjeka, ili štite vlastite biografije.
Bio mi je to zgodan povod da za autorsku rubriku u 24sata napišem tekst o vlastitim iskustvima sa Savezom komunista Jugoslavije, te o tome kako se s promjenama povijesnih vizura mijenjaju i intimne perspektive i stavovi.
Dakle, tekst

18.04. (10:00)

Деян Ловрен - Герой нашего времени

Literarna preporuka Miljenka Jergovića: “Junak našeg doba” posvećeno Dejanu Lovrenu

Ovako svoj tekst na blogu Jergović najavljuje na svom fejsu: Hrvatski nacionalni junak, slavni Vatreni, hrvatski domoljub i neosuđeni krivokletnik pred hrvatskim sudom, kapetan sakntpeterburškog Zenita, koji ostaje na braniku kluba i u vrijeme ruske agresije na Ukrajinu, Putinov pratitelj na twitteru i putinovac, koji 2018. gnjevno na nogometni travnjak baca čovjeka koji je istrčao da hrabro demonstrira protiv Putina, antivakser i pobornik različitih teorija zavjera, sudionik antizapadnjačkih kampanja, borac protiv Disneyja, borac za heteronormative među dječjim strip junacima, Dejan Lovren idealtipski je junak našeg doba.
A ovo je iz samog teksta: On je, Pečorin, junak našeg doba, u istoimenom romanu Mihaila Ljermenotova. Stereotipan glavni lik, oko kojeg se zbiva povijest. U njegovoj se trivijalnosti i prostoti njegove duše ogledaju izrečene i neizrečene tragedije. Od njega se istovremeno odbija sve što se u njemu ogledalo. Leden je i nezainteresiran Pečorin za svijet koji istinski pati. Doista, kada bi književni likovi mogli čitati, bilo bi zanimljivo da Dejan Lovren pročita “Junaka našeg doba” Mihaila Ljermontova. Miljenko Jergović

13.04. (15:00)

Uvrede u lošim koreografijama

Jergović: Noć u kojoj je zbog slepstik šamara nestalo Ukrajine

Udarac otvorenim dlanom po čovjekovu obrazu – može to biti muški, a može biti i ženski obraz – tradicionalno se u našoj civilizaciji smatra oblikom najtežeg poniženja. Osjetljivi smo na lice. Tu su nam njuh i vid. Tu su nam izraz lica i suze. U licu smo najviše oni koji jesmo. Šamar je trenutak sadašnjosti, ali on udara po svemu što jesmo i čega se sjećamo. Za šamaranje nije potrebna snaga. Nije šamar teniski servis ni forhend, pa da je u njemu angažirano tijelo šamarača ili šamarlije. Osim toga, nije ni Ukrajina što bilo, pa da ju se prebriše tek takvim šamarom. Miljenko Jergović

06.04. (14:00)

Ratni spektakl na našim malim (pametnim) ekranima

Jergović: I vi možete postati ratni zločinac u Ukrajini. Fejsbuk i tviter vaše su oružje

Svaka propagandna laž u ratu teži da postane istinom. No, ranije su se time bavili neki drugi ljudi. Time se niste bavili vi. Sada, međutim, u ratu koji (još uvijek) nije vaš, vi ne misleći što činite, pripremate postelju za silovatelja, vi ste kuršum za srce djeteta. Digitalna sveprisutnost stvorila je u nama iluziju da smo i tamo gdje nismo. Tako smo ovog trenutka u Kijevu, u Harkovu i Harkivu, u Mariupolju, tako smo ovog trenutka na svakom mjestu na kojem se u Ukrajini vodi rat, na svakom mjestu na kojem se događaju stvarni i (još uvijek) fiktivni zločini. Svako zlo koje zamislimo i koje napišemo na svom fejsbuku, sutra će se nekome dogoditi. Miljenko Jergović za svoj blog.

25.03. (12:00)

Hologramski anđeo

Jergović: Zelenski, dijete Isus s naslovnih stranica svih zapadnih novina

Zelenski jedino je na Zapadu vidljivo lice Ukrajine. Ostale ne žele upamtiti. Izbjegavaju lica onih koji odlaze. Čuvaju se traume. Osim toga, Zapad ima taj tradicionalni problem s upamćivanjem lica i imena tih ljudi s Istoka, ljudi s granice. Mnogo ih ima, svi isto izgledaju, a imaju jednu uznemirujuću osobinu: visok prag boli. Opet kao onaj palestinski mladić, kojeg su u neka ovakva vremena živog razapeli za primjer svim tim mesijama i bogotražiteljima, što su se tada bili namnožili širom Judeje. Zapad je, naime, taj, koji proglašava pobjednike. Pa je i Zelenski pobjednik onako kako je pobijedio i Allende, a Pinochet i Putin su poraženi. Takvim ih, i pobjednike i poražene, čini naša imaginacija. Ona je Zapadu mjerilo stvari. Imaginacija! Nećete gledati film u kojemu su Allende i Zelenski negativci, a Pinochet i Putin pozitivci. (Premda će s njima obojicom Kissinger još rujno vino piti.)… Miljenko Jergović za svoj blog.