'Kingsman: Zlatni Krug': Glasnije, ali bez faktora iznenađenja - Monitor.hr
24.09.2017. (22:00)

‘Kingsman: Zlatni Krug’: Glasnije, ali bez faktora iznenađenja

I pored kontroverze koju je izazvao i nekih loših, možda čak i zlonamernih kritika koje su filmu zamerale fetišizaciju klinički preciznog nasilja, političko desničarenje od rasizma do mizoginije i nazad, originalni Kingsman je postao hit preko noći jer je na filmskom nivou pogodio “ono nešto”. Iako u suštini “origins story”, ovaj film je uspostavio svoj svet koji je istovremeno i “bondovski” i “post-bondovski”, u kojem krojačka radnja služi kao paravan za super-tajnu organizaciju, te sistem zgodnih referenci na sve i svašta u žanru špijunskog filma, uključujući i “engleziranje” tipično za kultnu seriju The Avengers, a da je opet bio sasvim svež i zanimljiv kao samostalni film. Kako u savremenom Hollywoodu svaki hit mora dobiti nastavak, a možda i celu franšizu koja će od fanova iscediti poslednji dolar, tako smo dobili The Golden Circle.

Logika kojom se producenti i autori nastavaka najčešće vode je da svaki novi nastavak preproduciranog, glasnog, napetog i spektakularnog akcionog filma mora biti još produciraniji, glasniji i spektakularniji, ako je moguće sa još više velikih zvezda na špici. Još više istoga najčešće nije dobra ideja osim za “trailer”, jer suština nekog filma najčešće nije ni u produkcionom dizajnu, ni u efektima, pa čak ni u akciji i nasilju, već u duhu koji često nije moguće ponoviti. Za originalni Kingsman je to bila stalna referenca na Bond filmove koja je lukavo i vešto balansirala između posvete i parodije. U slučaju nastavka se ta bit izgubila, pa umesto posvete i parodije (koja više ne može biti efikasna jer je očekujemo), dobijamo kopiju nekog od Bond filmova i to nekog od blesavijih.

To je jasno već od samog početka i one preproducirane “bondovske” jurnjave kroz London i tučnjave u taksiju koja je duga i elaborirana, ali će gledatelje ostaviti u principu ravnodušnima: nekako su morali otvoriti film, pa neka to bude tako. Akteri su junak prošlog filma Eggsy (Egerton) i otpali agent Charlie (Holcroft), ako ga se iko još seća, koji je u međuvremenu dobio robotsku protezu umesto ruke i počeo da radi za negativce.

Onda se upoznajemo sa glavnim negativcem, odnosno negativkom Poppy (Moore), monopolistkinjom na globalnom tržištu droge koja se od sveta skriva u džungli, odnosno u retro-futurističkom tematskom parku iz 50-ih, posao vodi iz zalogajnice, od svojih neprijatelja pravi hamburgere, njen posed izvana čuvaju bilmezi u “college” jaknama, a iznutra dva robo-psa, dok svoje službenike žigoše čistim zlatom u robotiziranom salonu lepote. A inače, otela je Eltona Johna kojeg tera da je svaku noć zabavlja.

Ona će iz neznanih pobuda hakirati Kingsman i pobiti sve aktivne agente izuzev Eggsyja koji je bio na večeri kod roditelja svoje devojke Tilde (Alström), švedske princeze koja ga je u prethodnom filmu “nagradila” analnim seksom, te kompjuteraša kodnog imena Merlin (Strong). Njih dvojica će pokrenuti “protokol za krizne situacije”, koji će ih uputiti na njihove američke “rođake”, organizaciju Statesman čiji je paravan distilerija alkoholnih pića. Tu na scenu stupaju agenti Tequila (Tatum), Whiskey (Pedro Pascal koji jako liči na mladog Burta Reynoldsa), kompjuterašica Ginger Ale (Berry) i šef organizacije Champaigne zvani Champ (Bridges). Oni će zajedno spasavati svet od zaumne “kitsch bitch” kraljice droge i njene zaumne zavere koja ima za cilj legalizaciju droge, sa sve porezima i regulacijom, te od idiotske reakcije američkog predsednika (Greenwood) koji kanalizira Bushovu tupost i Trumpovu aroganciju… A, da, i pokojni Harry, odnosno Gallahad (Firth), upucan u glavu u prethodnom filmu se vraća kao leptirdžija koji pati od amnezije…

Da, novi Kingsman je vrlo bučan i solidno nasilan film koji leti na sve strane i kojem treba barem sat vremena da nas upozna sa svojim likovima i njihovim odnosima. Dotle ćemo verovatno izgubiti strpljenje, ali film traje bezmalo dva i po sata uglavnom reciklirajući štoseve iz prethodnog dela i donoseći vrlo malo novoga u celu priču. Likovi iz Statesmana će verovatno smisao dobiti u novom nastavku, ovako smo ih samo upoznali, a skupi hollywoodski glumci su uglavnom imali produžene cameo-uloge. Takođe, dinamika između Harryja i Eggsyja se netragom izgubila, a neka nova se nije pojavila da je zameni.

Problema imamo i sa negativcem koji je svakako korak unazad od onog eko-ludaka kojeg tumači Samuel L. Jackson kojem takve uloge prirodno stoje. Ovde je glumica kalibra Julianne Moore svedena na lažni osmeh i biznis-priču, te izlive lažnog gostoprimstva i otvorene, karikaturalne psihopatije. Ona je glumica prevelikog kalibra za tako nešto i čak ju je pomalo mučno gledati kako preglumljivanjem pokušava da izdigne loše napisan lik čija je motivacija za mere koje preduzima ili nepostojeća ili posvađana sa elementarnom logikom. Invalid podignut na nivo kiborga kao “henchmen” je štos još iz prvog filma, ovde nepotrebno recikliran, a robo-psi su simpatičan dodatak, ali ne više od toga.

U nevolji smo i sa sub-tekstom filma koji je ovde prilično otvoreno desničarski i mizogin. Prethodni film je to barem koliko-toliko vešto maskirao dozom budalastosti, pa je to još i moglo da prođe. Ovde je mizoginija barem opravdana onim CGI kadrom kako mikro-čip za praćenje putuje kroz vaginu u krvotok, dok je politička agenda protiv “devijanata”, u ovom slučaju narkomana otvorena, uz “product placement” konzervativne televizije Fox. To što je hibrid Busha i Trumpa ismejan ostaje slaba uteha. Naprosto, ostatak materijala nije dovoljno smešan i provokativan na drugi način da ovako nešto pokrije, bilo da se radi o agitaciji ili da su reditelj Vaughn, producentska kuća Fox i društvo hteli opet podići prašinu kao i u prvom delu.

To ne znači da je novi Kingsman kompletno za bacanje, daleko od toga. Akcione sekvence izgledaju lepo i znalački su režirane, Taron Egerton uživa u ulozi koja bi od njega mogla napraviti veliku glumačku zvezdu, Mark Strong opet dokazuje svoju glumačku klasu i versatilnost, a i zabeleženo je par trenutaka čiste komične inspiracije. Svakako bi u Hollywoodu mogli porazmisliti da se na neko vreme ostave muzike Johna Denvera, jer su ga ove godine eksploatirali do iznemoglosti. Ovde to ima nekog šmeka, bilo da se radi o ničim izazvanoj “San Remo” orkestraciji jedne pesme ili dodatnoj konverziji od country-popa do westerna druge koja služi kao podloga za tuču i obračun. A inače, ko bi rekao da će Elton John spasiti dan i biti zadužen za gro smehova u filmu? Ako i sve drugo ne štima, njega makar morate videti. (5/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.


Slične vijesti

04.03.2022. (12:00)

Čovjek čovjeku vuk

Jane Campion i ‘Šape pasje’ – užasavajuća lakoća zaostalosti i okrutnosti

Zanimljiva analiza filma, Josip Mlakić za Express: Nešto i o tajanstvenom naslovu filma ‘Power of the Dog’. Radi se o izrazu iz biblijskog Psalma 22, 20 koji u engleskom prijevodu glasi: Deliver my soul from the sword; my darling from the power of the dog. U filmu je to prevedeno na sljedeći način: Dušu moju istrgni maču, iz šapa pasjih život moj. (Ovaj Psalam čita glavni lik, Peter u samoj završnici filma.) Od tuda, dakle, ‘Šape pasje’, iako je na hrvatskom možda primjereniji izraz “iz vučjih ralja” ili “od vrata paklenih”. U jednom intervjuu koji je dala povodom filma, Jane Campion je objasnila da je “moć psa simbol dubokih, nekontroliranih poriva koji nas mogu uništiti”. Od prvog dijela filma, svjestan Peterove homoseksualnosti, Phil od kožnih traka plete konop za Petera, znajući da je njegov otac izvršio samoubojstvo vješanjem. Tu možemo govoriti o ljudskoj okrutnosti, ali i o vjerskom puritanizmu, gdje je konop, u krajnjem slučaju, jedino izbavljenje iz “šapa pasjih”.

04.03.2022. (00:00)

Umjetna inteligencija napada

BigBug: SF komedija o ustanku robota

Redatelj Jean-Pierre Jeunet je servirao znanstveno-fantastičnu komediju satiričnog tipa i metaforičnog karaktera koja, nažalost, nije toliko smiješna, a ni posebno pametna. Teleportirani smo u “jeunetovski” koloriranu budućnost ne toliko daleke 2045. godine gdje ljudi maksimalno ovise o tehnologiji, umjetnoj inteligenciji, kućnim i inim robotima, no to im ne smeta jer im omogućava lagodniji život. Jednog dana dolazi do ustanka robota, zatvaraju ukućane i uspostavljaju robo-diktaturu. Slobodna

01.03.2022. (16:46)

Disfunkcionalna radna obitelj

Španjolski film ‘Veliki gazda’ – priča o kapitalizmu na granici od ozbiljnog do komičnog

Kao “prijateljsko lice kapitalističke korupcije” Blanco (Bardem) iza smješka skriva unutrašnjeg Escobara. On zaposlenike naziva svojom djecom i hini da je njihov otac postavljajući se kao nekakva očinska figura, ali nije mu problem dati otkaz toj djeci, tj. donijeti teške odluke za “dobrobit” obitelji koja je disfunkcionalna, bolje reći posla. Predstavljajući se kao dobar šef i moralan čovjek, iako je prilično loš i nemoralan, Blanco propovijeda o “trudu, ravnoteži i odanosti”, riječima ispisanim na zidu njegova skladišta – piše Marko Njegić. Slobodna

18.02.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Janje’ – film o paru koji ne može imati djece pa usvoji dijete s janjećom glavom

Dio je kritike “Janje” žanrovski okarakterizirao kao horor, što baš i nije najtočniji opis. Islandski se film prije može opisati kao smjesa northern gothica, basne, bajke i grčkog mita s motivom hybrisa u središtu. Iz tog žanrovskog miksa islandski je režiser izveo efektnu ekološku parabolu o ljudskoj vrsti koja uzima sve i zato biva kažnjena. Ima nešto u tim ovcama: na koncu, pasli su ih i stari Grci – piše Jurica Pavičić. Jutarnji

17.02.2022. (21:00)

Novo u kinima

‘Smrt na Nilu’ je napredak u odnosu na ‘Ubojstvo u Orient Expressu’

Vlak je sad zamijenjen parobrodom koji vijuga rijekom, a redatelj Branagh (također glumi Poirota) atraktivno vizualizira krstarenje, kao i sam egzotični Egipat, uspijevajući zamaskirati činjenicu da “Smrt na Nilu” nije snimljena na pravoj lokaciji. Rezultat takvog pristupa je blockbusterska trilerska “grandezza”, eskapistička zabava nalik kriminalističkom putopisu sa staromodno-modernim vizualnim i zvjezdanim sjajem – piše Marko Njegić. Slobodna

15.02.2022. (14:00)

Japanska poetika

‘Drive My Car’ – bliskost nas može izliječiti tamo gdje joj se najmanje nadamo

Japanski film, adaptacija romana Harukija Murakamija, nije samo kandidat za Oscara u kategoriji stranih filmova, nego je i kandidat za Oscara za najbolji film, najbolju režiju i najbolji adaptirani scenarij. Drive My Car je emotivno putovanje u srce bliskosti koja se može ostvariti između ljudi koji su duboko povrijeđeni. I to bez seksa. Film je kompliciran, iritantan i slojevit i ni u jednom trenutku neće pokušati ulizivati se i svidjeti vam se – piše Zrinka Pavlić. T-portal

14.01.2022. (15:00)

Zalomilo se

Osrednji novi Clooneyjev film: Što mu je bilo dok je sjedio u redateljskom stolcu? Je li zaspao?

Memoari Pulitzerom ovjenčanog novinara JR Moehringera poslužili su kao baza Amazonova filma “The Tender Bar”. Načelno zanimljiv lik i zanimljiva storija, pogubili su se u tranziciji na film, tj. od memoara do scenarija, iako je “na papiru” sve slutilo na dobro, računajući ime Georgea Clooneyja u ulozi režisera i Williama Monahana kao scenarista – piše Marko Njegić. Slobodna

13.01.2022. (23:00)

Novo u kinima

‘Licorice Pizza’: Savršeno ukusna kriška filma i života

Za ljubitelje “ranog” Paula Thomasa Andersona, “Licorize Pizza” predstavlja povratak u vrijeme kad su se zaljubili u njegove filmove, a za njega povratak nezavisnjačkim “indie” korijenima devedesetih i mladosti sedamdesetih s, kako se kaže, današnjom pameću. “Licorice Pizza” je divotica od filma, romantična i komična, nostalgična i snolika kao California Dream, mladenački zaigrana i zrela – piše Marko Njegić. Slobodna

07.01.2022. (19:00)

Kad glumica postane redateljica

‘Mračna kći’ otkriva što se dogodi kada žena osjeti da je guše majčinstvo i brak

Glumica Maggie Gyllenhaal se u režiji prvi puta okušala 2020. godine u sklopu Netflixovog projekta “Homemade”, omnibusa 17 kratkih filmova koje su poznati filmaši napravili tijekom pandemije koronavirusa. Već se iduće godine prebacila na dugi metar te za Netflix režirala i scenaristički adaptirala roman Elene Ferrante “Mračna kći”. Film je početkom rujna premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je odnio nagradu za najbolji scenarij. Nenad Polimac film ocjenjuje trojkom. Jutarnji