Klauški: Rivali za desničarske glasove - Škoro kao 'komitetlija' i HDZ kao duhovni nasljednik Partije - Monitor.hr
08.06.2020. (22:00)

Mala seoska priredba

Klauški: Rivali za desničarske glasove – Škoro kao ‘komitetlija’ i HDZ kao duhovni nasljednik Partije

“Ne želim sudjelovati u vašim igrokazima”, odbrusio je Škoro novinarima Jutarnjeg lista. Međutim, ono što izvodi Škoro sa svojim pionirima, omladincima, Jugoslavijom i Jasenovcem, nije ništa više od igrokaza. Na duhovnoj razini Večernje škole. Kao što ni ono što izvodi HDZ sa svojim balansiranjem između ljevice i desnice nije ništa bolje od male seoske predstave. Cijelo to desničarenje čisti je igrokaz. I sve je to očito prilagođeno ukusima hrvatske desnice. Ona nije pretjerano zahtjevna. Može odijeliti svoje veličanje Bleiburga s obožavanjem partizana Tuđmana… Ako je desnica godinama glasala za ovakav HDZ, zašto ne bi za Miroslava Škoru? Nije u redu da HDZ ima monopol na “dvoličnost i neiskrenost” – piše Tomislav Klauški za 24 sata.


Slične vijesti

Danas (12:00)

Brončana posla i gipsane maštarije

Andrassy o reakcijama na fotku u badiću pored bazena: “Tko mi je kriv što se ne kupam u skafanderu”

Normalno je i da žena bira odjeću koja joj se sviđa, svaka po vlastitom ukusu – moj ukus je većinom “profesorica tjelesnog”, dijelom zbog toga što mi se ne da drugačije, ali u Rovinju mi se dalo… i odlučila sam da smijem, opet zato što je to normalno. Ono što je nenormalno je da netko u moje ime – ili u ime bilo koje druge žene – odlučuje da je odjeća “preizazovna.” Što znači preizazovna? O kojem izazovu pričamo?

Kad se sljedeći put nađete u šetnji gradom, bilo svojim, bilo nekim u kojem ste samo turistički, bacite oko na statue žena koje su svojim djelovanjem zaslužile bit ovjekovječene u bronci. Bacite oko i na njihove, netko tko nije dama bi rekao sise, ali ja ću reć grudi – zašto je na mnogima baš u tom predjelu izlizan premaz, odnosno boja?

Zato što ih netko dira? Prije nekoliko godina, u Leedsu se dogodila najezda muškaraca koji su dirali, ljubili i lizali gipsani kip žene, a kad je njihova pohota prerasla u viralni problem, branili su se jednom od najgorih ideja u povijesti najgorih ideja: “Mislili smo da je prava žena.” Konkretno, mislili su da je riječ o umjetnici koja je obojila tijelo i glumi da je kip, što je… poziv da ju ližeš? Naravno da nije poziv, nego IZAZOV. Andrea Andrassy za Miss7

Jučer (13:00)

'Ali, Hal, zajebavali smo se', uzaludno će Dave

Dežulović: Ima li zajebavanja s AI-jem?

Kada ja upozorim mog druga Vinka da je za ljudski mozak od čitanja Facebook statusa Ivice Bubala bolji fentanil – mrvu skuplji, ali sigurniji – Zuckerbergova tehnologija smjesta pali uzbunu, briše komentar i suspendira me s Facebooka, jer “kršim Standarde zajednice” i podržavam “kupnju, prodaju, promoviranje ili razmjenu droga koje izazivaju tešku ovisnost”. Nije meni, doduše, nešto ni stalo do toga, jebo Facebook – više ja zaradim na jednom Sweet’N Low pakiranju fentanila nego u godinu dana pisanja komentara na Fejsu – pa vam sve ovo i ne pričam zbog Ivice Bubala i sintetičkih opioida. Pišem ovo zbog tehnologije koja ne razumije jednostavan humor i bazičnu ironiju, i koja vas je zbog toga u stanju društveno diskvalificirati: danas s društvene mreže, a sutra iz društva kao takvog. Boris Dežulović za N1

Nedjelja (09:00)

S TikToka na čelnu poziciju

Raos: Demokracije možda ne prolaze kroz krizu povjerenja, već kroz krizu proizvodnje elita

otovo cijelo posljednje desetljeće političke rasprave na Zapadu vrte se oko nekoliko istih pojmova: populizam, ideološka i kulturna polarizacija, dezinformacije, društvene mreže, umjetna inteligencija te pad povjerenja u institucije. Veći dio 20. stoljeća obilježila je jasna dominacija institucija. Političke stranke proizvodile su političare, sveučilišta razne profile stručnjaka, redakcije novinare, a državna administracija upravljačke kadrove. Taj je sustav bio daleko od savršenog. Često je bio spor, zatvoren te sklon reprodukciji postojećih privilegija. Međutim imao je jednu ključnu funkciju: filtrirao je ljude prije nego što bi dobili ozbiljan društveni utjecaj. Autoritet nije proizlazio samo iz osobne karizme ili popularnosti, već i iz sâme institucije koja je stajala iza pojedinca. Danas taj model ubrzano slabi, kaže Višeslav Raos za tportal.

Subota (19:00)

Bosna i Herceg-Bosna

Ivančić: Domobran i doberman

Ivan Penava i Domovinski pokret zazivaju obnovu Herceg-Bosne! Učinili su to u dokumentu nazvanom “Deklaracija”, gdje već u naslovu zahtijevaju “uspostavu hrvatske izborne jedinice u Federaciji BiH”. Ne provede li se ta stvar u najkraćemu mogućem roku oni će… oni će… oni će… načisto popizditi i dati “punu potporu” povratku “Hrvatske Republike Herceg-Bosne kao sastavnice Sjedinjenih Država BiH”. Za njega i za ostatak ekipe pod crnom šatrom hrvatski je živalj u Bosni i Hercegovini poput ustaških leševa u Sloveniji i Austriji – repromaterijal namijenjen obnovi razmrvljene političke pozicije u Hrvatskoj. To je ta dilema: u koju grobnicu zagrabiti da se pokažu kakvi-takvi znaci života? Ponovno ukazanje Herceg-Bosne u hrvatskome političkom životu upozorava da ne treba brzati sa zaključcima o tome tko koga kontrolira u vladajućem savezu i zbog čega. Dojam može varati. Izvještavanje može obmanuti. Ispravno napisana vijest možda glasi: bijesni doberman vodi luđaka na uzici. Viktor Ivančić za Novosti.

Subota (16:00)

Na kraju života želim imati savršen CV

‘Imam 55g i još se životno tražim, da li je to normalno?’.. Prije je nenormalno naglašavati da si se “životno pronašao” nego obrnuto

Opsesija sobom postala je zaštitni znak suvremenog doba, a ideja o “pronalasku sebe” sužena je do razine groteske. Problem je da nas svi putokazi usmjeravaju da se tražimo na potpuno krivim mjestima i vrednujemo samo one dijelove života koje možemo staviti u životopis. Ali nemamo nikakvih dokaza da uspješna karijera ili impresivna postignuća garantiraju da ćemo se osjećati manje izgubljeno. To puno češće ima veze s načinom na koji živimo dane nego s uspjesima koje možemo uvrstiti u LinkedIn profil. Kako god definirali to pronalaženje sebe, ideja da se možemo “pronaći” jednom zauvijek je smiješna. Možda postoje ljudi koji se nikada ne dovode u pitanje i ne osjećaju nesigurno u vezi sebe, ali takvi ne zvuče kao simpatično društvo, a i pitanje je kako to izgleda iznutra. Savjetuje kolumnistica Dora Levačić na Kulturpunktu.

02.06. (12:00)

Operacija čisti obraz

Ivančić: Poremećaj dvoličnosti

“Gledaj, Andrej…” kaže dr. Horvat. “Ako ti tvrdiš da je Tomašević, nakon što je otkriveno da se jedan od njegovih podređenih odavao korupciji, doživio ‘veliki politički poraz’, da je to za njega ‘devastirajući trenutak’ i da je za zagrebačku vlast to ‘ozbiljan politički problem’, onda je takva serija uzvišenih tvrdnji za hrvatsku javnost možda intrigantna – vjerovala ti ona ili ne – ali za mene kao liječnika je to tek novi simptom poremećaja, dakle nešto suštinski bolesno.”

“Zašto je bolesno?”

“Zato što dolazi od tebe, Andrej.”

“Što je sporno ako dolazi od mene?”

“Sporno je to što je tvoju vladu u ovih desetak godina koliko si premijer napustilo ukupno 38 ministara – slovima: trideset i osam! – a više od polovine njih zbog bezočnih pljački, zloupotreba položaja, korupcijskih afera ili barem prometnih prekršaja sa smrtnim ishodom. Mnogi se još vuku po optuženičkim klupama, a neki su se na duži rok preselili u zatvorske ustanove.”

“Pa što onda?” kaže Plenković. “Institucije rade svoj posao. Ja se u to nisam miješao.” Viktor Ivančić za Novosti

31.05. (15:00)

Ne bi im dali ni bodove na Euroviziji

Dežulović: Pljuni se u lice, Srbijo!

Država od koje se Crna Gora toga dana otcepila nije se, dabome, zvala Srbija, nego Državna zajednica Srbija i Crna Gora, poslednji ostatak onoga što se pre samo petnaestak godina zvalo Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, a još svega par godina ranije Savezna Republika Jugoslavija. Na srpskom, međutim, to se uvek zvalo “Srbija”: kada tako dve godine posle proglašenja nezavisnosti Crna Gora u finalu evropskog vaterpolskog prvenstva u španjolskoj Malagi bude igrala protiv Srbije, srpski će sportski komentatori mrtvi hladni prizivati “četvrtu uzastopnu titulu Srbije” protiv “debitantske selekcije Crne Gore”, iako su od tri prethodne titule dve osvojile zajedno, kao državna zajednica Srbije i Crne Gore. Da bi naposletku, dabome – kako to već u istoriji Srbije obično biva – pobedili debitanti. Boris Dežulović za Novosti

31.05. (12:00)

Ne baš lagano štivo za nositi na plažu

‘Na ruševinama starih snova niču novi’: Borba Maje protiv Parkinsona

Maja je sobarica u Austriji – ne više, to je bila s 29, kad je iz Hrvatske otišla trbuhom za kruhom. Mlada je, snalazi se, život je pred njom. Pred njom je i majčinstvo, a Maja s 34 dobiva dijete – što je, potvrdit će oni koji se usude potvrdit, uvijek barem malo teško. Ne buni se ni kad joj drhte ruke dok drži dijete, zna da je samo umorna i neispavana. Nisu uvijek ruke, nekad su noge.

“Nije vam ništa”, tako su rekli Maji. Mlada je, što bi joj bilo osim razmaženosti i previše alkohola? Maja ima 37 godina – i Parkinsonovu bolest. Tako je, Parkinson je “novi muškarac” u Majinom životu i tako je, tužno je što živimo u svijetu u kojem se klik zaslužuje mamcem koji obećava sočan trač. Knjigu koju nije planirala napisati i koja definitivno ne zvuči kao štivo koje poneseš na plažu – dovoljno nam je naše “teško”, ne treba nam i tuđe.

Ali Majino “teško” ne ostavlja gorak okus, daleko je od toga – umjesto da se buni i prigovara, Maja je napisala priču o nježnosti prema sebi iako joj život nije nimalo nježan. Andrea Andrassy za Miss7

30.05. (21:00)

Crna kronika našeg društva

Jergović: Djevojka koja mlati čovjeka, ili emancipacija žena u zajednici fašističkih huligana

Policija i sudovi u Hrvatskoj blagonaklono gledaju na napade na strane radnike. Kao što blagonaklono gledaju na napade na književnike i novinare, na prijeteće poruke na njihovim fasadama, na demonstracije pod prozorima njihovih starih roditelja. Dvadesetogodišnjakinja sve do jednog trenutka radila je ono što je u Hrvatskoj društveno dopušteno, a moglo bi se reći i poželjno, premda je zakonski nedopustivo.

Policija je nastojala pomoći sumnjom u seksualno ili emocionalno uznemiravanje, pa je prijavitelj napada došao u prigodu da izjavi da je homoseksualac, pa da nema nikakvih romantičnih ni seksualnih pretenzija prema ženama. A zapravo je htio reći da ne postoji ama baš nijedan društveni motiv da se između njih dvoje uspostavi ikakav međuljudski kontakt, ikakva komunikacija koja bi dovela do ovakvog razvoja događaja. Ne postoji, dakle, ništa osim njega, njegove pojave, fizičkog izgleda, ništa osim njegova očita inozemstva i tuđinstva, što bi nju motiviralo na napad. Kako je svaki napad zasnovan na nečijoj pojavi, fizičkom izgledu, tuđinstvu, osamljenosti, drukčijem mišljenju oko nečega o čemu svi misle isto, izrazito društven čin, čin u kojem napadač demonstrira pripadnost čoporu, tako iza zagrebačke djevojke stojimo svi mi, za njezin zločin odgovorni smo svi mi. Miljenko Jergović za svoj blog

24.05. (01:00)

Uz ideološki benefit

Ivančić: Ustašokop

Ustašokop Corp. je naziv kompanije u državnome vlasništvu koja bi trebala biti osnovana radi obavljanja poslova od nasušnoga nacionalnog značaja: otkrivanja, iskopavanja i političke eksploatacije kostiju i drugih (pod)zemnih ostataka ustaša ubijenih tokom i po završetku Drugog svjetskog rata od strane partizanskih krvoloka. Pod “ubijenim ustašom” podrazumijeva se da je ovaj u trenutku nasilne smrti bio nenaoružan, da je bio opčinjen klasičnom glazbom, zaštitom prirode, humanitarnim radom i stihovima S. S. Kranjčevića, te da je za opasačem umjesto samokresa nosio krunicu i vjenčić od tratinčica. Kao mobilizirana vojska utvara, mrtvi su ustaše simboličko oruđe za obračun sa živim neprijateljem. Njihova mučenička smrt, dolično romantizirana i patetizirana, vapi za osvetom, a danak imaju platiti današnji sljedbenici jugo-boljševičke ideologije koja je najuzornije među Hrvatima pospremila u pakao. Viktor Ivančić za Novosti