Ivančić: Ustašokop - Monitor.hr
23.05. (23:00)

Uz ideološki benefit

Ivančić: Ustašokop

Ustašokop Corp. je naziv kompanije u državnome vlasništvu koja bi trebala biti osnovana radi obavljanja poslova od nasušnoga nacionalnog značaja: otkrivanja, iskopavanja i političke eksploatacije kostiju i drugih (pod)zemnih ostataka ustaša ubijenih tokom i po završetku Drugog svjetskog rata od strane partizanskih krvoloka. Pod “ubijenim ustašom” podrazumijeva se da je ovaj u trenutku nasilne smrti bio nenaoružan, da je bio opčinjen klasičnom glazbom, zaštitom prirode, humanitarnim radom i stihovima S. S. Kranjčevića, te da je za opasačem umjesto samokresa nosio krunicu i vjenčić od tratinčica. Kao mobilizirana vojska utvara, mrtvi su ustaše simboličko oruđe za obračun sa živim neprijateljem. Njihova mučenička smrt, dolično romantizirana i patetizirana, vapi za osvetom, a danak imaju platiti današnji sljedbenici jugo-boljševičke ideologije koja je najuzornije među Hrvatima pospremila u pakao. Viktor Ivančić za Novosti


Slične vijesti

Nedjelja (07:00)

S TikToka na čelnu poziciju

Raos: Demokracije možda ne prolaze kroz krizu povjerenja, već kroz krizu proizvodnje elita

otovo cijelo posljednje desetljeće političke rasprave na Zapadu vrte se oko nekoliko istih pojmova: populizam, ideološka i kulturna polarizacija, dezinformacije, društvene mreže, umjetna inteligencija te pad povjerenja u institucije. Veći dio 20. stoljeća obilježila je jasna dominacija institucija. Političke stranke proizvodile su političare, sveučilišta razne profile stručnjaka, redakcije novinare, a državna administracija upravljačke kadrove. Taj je sustav bio daleko od savršenog. Često je bio spor, zatvoren te sklon reprodukciji postojećih privilegija. Međutim imao je jednu ključnu funkciju: filtrirao je ljude prije nego što bi dobili ozbiljan društveni utjecaj. Autoritet nije proizlazio samo iz osobne karizme ili popularnosti, već i iz sâme institucije koja je stajala iza pojedinca. Danas taj model ubrzano slabi, kaže Višeslav Raos za tportal.

Subota (19:00)

Bosna i Herceg-Bosna

Ivančić: Domobran i doberman

Ivan Penava i Domovinski pokret zazivaju obnovu Herceg-Bosne! Učinili su to u dokumentu nazvanom “Deklaracija”, gdje već u naslovu zahtijevaju “uspostavu hrvatske izborne jedinice u Federaciji BiH”. Ne provede li se ta stvar u najkraćemu mogućem roku oni će… oni će… oni će… načisto popizditi i dati “punu potporu” povratku “Hrvatske Republike Herceg-Bosne kao sastavnice Sjedinjenih Država BiH”. Za njega i za ostatak ekipe pod crnom šatrom hrvatski je živalj u Bosni i Hercegovini poput ustaških leševa u Sloveniji i Austriji – repromaterijal namijenjen obnovi razmrvljene političke pozicije u Hrvatskoj. To je ta dilema: u koju grobnicu zagrabiti da se pokažu kakvi-takvi znaci života? Ponovno ukazanje Herceg-Bosne u hrvatskome političkom životu upozorava da ne treba brzati sa zaključcima o tome tko koga kontrolira u vladajućem savezu i zbog čega. Dojam može varati. Izvještavanje može obmanuti. Ispravno napisana vijest možda glasi: bijesni doberman vodi luđaka na uzici. Viktor Ivančić za Novosti.

Subota (16:00)

Na kraju života želim imati savršen CV

‘Imam 55g i još se životno tražim, da li je to normalno?’.. Prije je nenormalno naglašavati da si se “životno pronašao” nego obrnuto

Opsesija sobom postala je zaštitni znak suvremenog doba, a ideja o “pronalasku sebe” sužena je do razine groteske. Problem je da nas svi putokazi usmjeravaju da se tražimo na potpuno krivim mjestima i vrednujemo samo one dijelove života koje možemo staviti u životopis. Ali nemamo nikakvih dokaza da uspješna karijera ili impresivna postignuća garantiraju da ćemo se osjećati manje izgubljeno. To puno češće ima veze s načinom na koji živimo dane nego s uspjesima koje možemo uvrstiti u LinkedIn profil. Kako god definirali to pronalaženje sebe, ideja da se možemo “pronaći” jednom zauvijek je smiješna. Možda postoje ljudi koji se nikada ne dovode u pitanje i ne osjećaju nesigurno u vezi sebe, ali takvi ne zvuče kao simpatično društvo, a i pitanje je kako to izgleda iznutra. Savjetuje kolumnistica Dora Levačić na Kulturpunktu.

02.06. (12:00)

Operacija čisti obraz

Ivančić: Poremećaj dvoličnosti

“Gledaj, Andrej…” kaže dr. Horvat. “Ako ti tvrdiš da je Tomašević, nakon što je otkriveno da se jedan od njegovih podređenih odavao korupciji, doživio ‘veliki politički poraz’, da je to za njega ‘devastirajući trenutak’ i da je za zagrebačku vlast to ‘ozbiljan politički problem’, onda je takva serija uzvišenih tvrdnji za hrvatsku javnost možda intrigantna – vjerovala ti ona ili ne – ali za mene kao liječnika je to tek novi simptom poremećaja, dakle nešto suštinski bolesno.”

“Zašto je bolesno?”

“Zato što dolazi od tebe, Andrej.”

“Što je sporno ako dolazi od mene?”

“Sporno je to što je tvoju vladu u ovih desetak godina koliko si premijer napustilo ukupno 38 ministara – slovima: trideset i osam! – a više od polovine njih zbog bezočnih pljački, zloupotreba položaja, korupcijskih afera ili barem prometnih prekršaja sa smrtnim ishodom. Mnogi se još vuku po optuženičkim klupama, a neki su se na duži rok preselili u zatvorske ustanove.”

“Pa što onda?” kaže Plenković. “Institucije rade svoj posao. Ja se u to nisam miješao.” Viktor Ivančić za Novosti

31.05. (15:00)

Ne bi im dali ni bodove na Euroviziji

Dežulović: Pljuni se u lice, Srbijo!

Država od koje se Crna Gora toga dana otcepila nije se, dabome, zvala Srbija, nego Državna zajednica Srbija i Crna Gora, poslednji ostatak onoga što se pre samo petnaestak godina zvalo Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, a još svega par godina ranije Savezna Republika Jugoslavija. Na srpskom, međutim, to se uvek zvalo “Srbija”: kada tako dve godine posle proglašenja nezavisnosti Crna Gora u finalu evropskog vaterpolskog prvenstva u španjolskoj Malagi bude igrala protiv Srbije, srpski će sportski komentatori mrtvi hladni prizivati “četvrtu uzastopnu titulu Srbije” protiv “debitantske selekcije Crne Gore”, iako su od tri prethodne titule dve osvojile zajedno, kao državna zajednica Srbije i Crne Gore. Da bi naposletku, dabome – kako to već u istoriji Srbije obično biva – pobedili debitanti. Boris Dežulović za Novosti

31.05. (12:00)

Ne baš lagano štivo za nositi na plažu

‘Na ruševinama starih snova niču novi’: Borba Maje protiv Parkinsona

Maja je sobarica u Austriji – ne više, to je bila s 29, kad je iz Hrvatske otišla trbuhom za kruhom. Mlada je, snalazi se, život je pred njom. Pred njom je i majčinstvo, a Maja s 34 dobiva dijete – što je, potvrdit će oni koji se usude potvrdit, uvijek barem malo teško. Ne buni se ni kad joj drhte ruke dok drži dijete, zna da je samo umorna i neispavana. Nisu uvijek ruke, nekad su noge.

“Nije vam ništa”, tako su rekli Maji. Mlada je, što bi joj bilo osim razmaženosti i previše alkohola? Maja ima 37 godina – i Parkinsonovu bolest. Tako je, Parkinson je “novi muškarac” u Majinom životu i tako je, tužno je što živimo u svijetu u kojem se klik zaslužuje mamcem koji obećava sočan trač. Knjigu koju nije planirala napisati i koja definitivno ne zvuči kao štivo koje poneseš na plažu – dovoljno nam je naše “teško”, ne treba nam i tuđe.

Ali Majino “teško” ne ostavlja gorak okus, daleko je od toga – umjesto da se buni i prigovara, Maja je napisala priču o nježnosti prema sebi iako joj život nije nimalo nježan. Andrea Andrassy za Miss7

30.05. (21:00)

Crna kronika našeg društva

Jergović: Djevojka koja mlati čovjeka, ili emancipacija žena u zajednici fašističkih huligana

Policija i sudovi u Hrvatskoj blagonaklono gledaju na napade na strane radnike. Kao što blagonaklono gledaju na napade na književnike i novinare, na prijeteće poruke na njihovim fasadama, na demonstracije pod prozorima njihovih starih roditelja. Dvadesetogodišnjakinja sve do jednog trenutka radila je ono što je u Hrvatskoj društveno dopušteno, a moglo bi se reći i poželjno, premda je zakonski nedopustivo.

Policija je nastojala pomoći sumnjom u seksualno ili emocionalno uznemiravanje, pa je prijavitelj napada došao u prigodu da izjavi da je homoseksualac, pa da nema nikakvih romantičnih ni seksualnih pretenzija prema ženama. A zapravo je htio reći da ne postoji ama baš nijedan društveni motiv da se između njih dvoje uspostavi ikakav međuljudski kontakt, ikakva komunikacija koja bi dovela do ovakvog razvoja događaja. Ne postoji, dakle, ništa osim njega, njegove pojave, fizičkog izgleda, ništa osim njegova očita inozemstva i tuđinstva, što bi nju motiviralo na napad. Kako je svaki napad zasnovan na nečijoj pojavi, fizičkom izgledu, tuđinstvu, osamljenosti, drukčijem mišljenju oko nečega o čemu svi misle isto, izrazito društven čin, čin u kojem napadač demonstrira pripadnost čoporu, tako iza zagrebačke djevojke stojimo svi mi, za njezin zločin odgovorni smo svi mi. Miljenko Jergović za svoj blog

22.05. (20:00)

A da tek komentiraju oni što nikad ne komentiraju, možda bi i djelovali normalno

Basara: Kultura komentiranja

Posle pomnog višegodišnjeg analiziranja komentara i komentatora – među kojima sam prepoznavao i neke koje lično poznajem, a koji su pod pseduonimima pisali ono što zbog građanskog reda javno nikad ne bi izgovorili – došao sam do zaključka da je mit o dvema Srbijama – jednoj ko bajagi pametnoj, boljoj, pristojnijoj i drugoj glupoj, prostačkoj, siledžijskoj i kradljivoj – lažan kao i svi srpski mitovi, s tom razlikom što ova druga, nazovimo je autentično radikalska Srbija, ne krije da je takva, čak se time i ponosi, dočim se ova druga folira i pretvara da je onakva kakva suštinski nije, kakva bi možebiti i htela da bude, ali joj ne ide od ruke.

Ima tu još jedna bitna srpska razlika između Prve i Druge Srbije. Prva uspeva da se organizuje, drugoj to već vekovima ne ide od ruke, čak i u situacijama kad je neko drugi, a da ona dupetom ne mrdne, donekle organizuje – kao što je to donekle učinio Đinđić – onda se brzo vrati na staru stazu grešnika i posle do neba nariče nad „propuštenim šansama“ i „nedogođenim šestim oktobrom“. Svetislav Basara 

21.05. (22:00)

Puno pitanja, nijedan odgovor

Andrassy: Treba li vam bilo koja kvartovska mačka mjaukanjem objasnit pojam recidivizma ili ste s njim upoznati, ali vam se jednostavno ne da?

Ne mora mi nitko javljat da situacija nije baš toliko jednostavna i da postoje procedure, okviri i ostali mehanizmi koje “običan” narod ne razumije, ali može li netko objasnit pripadnicima običnog naroda zašto se kazne gotovo uvijek izriču u iznosu manjem od onog maksimalnog? Kako i zašto maksimalnih 20 godina iz 1994. postane “14, u redu je” – za teško ubojstvo? Kako današnjih maksimalnih 40 ili 50 ipak nekako bude 20? Zašto presude za zločine imaju bolje popuste nego prosječna Black Friday ponuda? Hoće li itko dobit otkaz ili barem ponudit ostavku? Opet retorički pitam, ni to nije priša, vrag ju odnija. Andrea Andrassy za Miss7

21.05. (19:00)

Željezničar bez željezare

Markovina: Huliganski Zenica blues

Nije, naravno, neodigrana utakmica s huliganskim divljanjem kao razlogom neodigravanja, označila početak rata, ali je savršeno pokazala do koje mjere se država raspala, a pokazala je to zbog uvida u punu slobodu huliganskog divljanja i zbog očite povezanosti njihovih vođa s tajnim i policijskim službama. Što je proces koji do danas traje, ali je u Bosni i Hercegovini posebno aktiviran u posljednje vrijeme. Pa tako već zadnjih nekoliko godina, a posebno intenzivno u posljednjih par mjeseci huligani u Mostaru rade što žele, unose nemir i strah među stanovništvo, a policija i pravosuđe tek formalno reagiraju, iako se radi o gradu u kojem svako takvo nasilje može lako eksplodirati u opće nasilje širih razmjera.

A sad smo dobili i zenički slučaj, gdje su huligani koji sebe predstavljaju kao navijače Čelika, uspjeli spriječiti održavanje predstave u Bosanskom narodnom pozorištu, u sklopu festivala bosanskohercegovačke drame, i to iz razloga što se ta predstava Sarajevskog ratnog teatra, pod naslovom „Za život cijeli“, bavi Fudbalskim klubom Željezničar. Drugim riječima, takav zaštićeni status huligana i opća atmosfera u društvu doista podsjećaju na atmosferu i raspad jugoslavenske države kao aparata, s početka devedesetih godina. Dragan Markovina za Peščanik.