Lude žene: Vegetarijanka s apetitom za ljudsko meso u filmu ‘Raw’
O hororu Raw (Grave) francuske redateljice Julije Ducournau čitam i iščekujem ga još od prošlogodišnjeg Cannes film festivala gdje je premijerno prikazan i gdje se počeo širiti silni hype o njemu prvenstveno zbog toga što se bavi intrigantnom temom – kanibalizmom. Film je toliko krvav da publika pada u nesvijest, ali istovremeno totalno seksi, govorilo se. Dovoljno da zagolica maštu.
Priča započinje odlaskom Justine (Garance Marillier) na Veterinarski fakultet, isti koji su pohađali njeni roditelji, a odmah na početku doznajemo da cijela obitelj iz uvjerenja ne jede meso. Kako je prikladno da naša heroina nosi ime koje je svojoj mučenici nadjenuo Markiz de Sade u Justine ili nesreće vrline, jer po dolasku na faks ona će trpiti sadizam sa svih strana – od starije sestre Alexije (Ella Rumpf), od zahtjevnih profesora, te od starijih kolega koji brucoše podvrgavaju neugodnim inicijacijskim ritualima: bude ih usred noći, bacaju njihove stvari kroz prozor i gone ih kao stoku hodnicima, polijevaju ih crvenom bojom (ili je to krv, tko bi znao), tjeraju da nose pelene, a tko preživi sve to mora pojesti sirovu zečju jetru. Upravo taj trenutak bit će presudan za Justine koja u početku pruža slabašan otpor i tvrdi da je vegetarijanka, no kad pod pritiskom popusti i konačno okusi ono zabranjeno – meso, u njoj se bude apetiti koje više neće moći kontrolirati.
Redateljica se očito poigrava različitim tabu temama u ovom filmu, makar ona to opovrgava u gotovo svakom intervjuu koji daje, govoreći kako joj nije bio cilj provocirati vegetarijance niti šokirati publiku. Tvrdi čak da Raw uopće nije horor već da kanibalizam predstavlja opsesiju izgledom i tijelom, govori o smrtnosti. Također je to i film o sestrinstvu, izrastanju djevojke u ženu, društvenim i seksualnim stigmama…
Čini se da sve ima neko skriveno značenje, ali i ne mora imati, sve je podložno različitim interpretacijama, ovisno o tome koji detalj gledatelju bude zanimljiv i kako ga ponese inspiracija. Ukratko, sve same zanimljive teme kojih se tek dotaknula, pladanj pun slastica koje je u žurbi jedva okusila i jedan veliki kaos u glavi koji se prelio i u scenarij, a sve zapakirano u vizualno atraktivan omot. Zapravo je to dosta mudra taktika.
No moram priznati da film nije zasitio moje apetite, osjećam se kao da mi je obećan sočan komad mesa, a dobila sam tek krasno aranžiran tanjur sa svega par zalogaja. Možda sam zbog tolikog čekanja imala prevelika očekivanja pa sam tim više razočarana, dobila sam prst, a ja bih cijelu ruku 😉 (oni koji pogledaju film shvatit će šalu). Ipak, treba imati na umu da je ovo tek prvi samostalni film Ducournauove, a s obzirom da se odlučila predstaviti na ovako provokativan način vjerujem da u uvrnutom umu ove lude žene ima još dobrih ideja i da se u budućnosti od nje mogu očekivati velike stvari. Ja ću je čekati.
Za to vrijeme moram vama gladnim filmskim kanibalima preporučiti jednu drugu francusku redateljicu, također ludu ženu, ona se zove Claire Denis i njen film Trouble Every Day, koji je bio u Cannesu 2001. godine, bavi se istom tematikom, glađu za ljudskim mesom, ali je nešto zreliji i mnogo, mnogo više erotičan nego Raw. Njeni kanibali istovremeno žude za hranom i za seksom, te su dvije potrebe kod njih nerazdvojive. Otkrit ću samo jednu upečatljivu sliku iz filma – Vincent Gallo jede svoju žrtvu tijekom oralnog seksa (eat je, kao što znate, zanimljiva riječ dvostrukog značenja). On je naime u Pariz odveo svoju novopečenu suprugu na medeni mjesec, no ne može s njom voditi ljubav jer se boji da je ne pojede, pa umjesto nje zgrabi mladu francusku sobaricu.
Nastavimo se igrati riječima: Ljubav se konzumira. Ljubav je nezasitna. Gladni ljubavi. Bon Appetit! 😉
