Miljenko Jergović: Da nije bilo Balaševića, manje bi oko nas bilo dobrih prostodušnih ljudi - Monitor.hr
21.02.2021. (21:00)

Ravno do dna srca

Miljenko Jergović: Da nije bilo Balaševića, manje bi oko nas bilo dobrih prostodušnih ljudi

Balašević nikako nije mogao biti moj izbor. Za njegove pjesme rođen sam ili prekasno, ili prerano. Estetski: slabo sam podnosio tu prezašećerenu sentimentalnost. Politički: već mi s nenavršenih četrnaest nikako nije odgovaralo njegovo “računajte na nas”, jer sam već nabavio “Dolgcajt”, prvi album ljubljanskih Pankrta, na kojem se na Balaševića referirala pjesma “Računite z nami”. Rugali su mu se, prevodili njegove sentimente, te još više kolektivne sentimente socijalističke Jugoslavije, u matricu totalitarnog zaglupljivanja… Ključne riječi, ključne fraze našega jezika nisu Krležine ni Andrićeve, nego su Balaševićeve. Naravno da to govori o nama, našem jeziku, i o onome od čega se on gradi i što se u njemu raspada i nestaje. Kakav svijet, takav mu i jezik. Ali meni se čini da bi ovaj svijet bez Đorđa Balaševića bio mnogo gori, strašniji i beznadniji, i da bi među nama bilo mnogo manje tih dobrih i prostodušnih ljudi. Onih kojima je Balašević sačuvao dušu. Onih koji bi ostali bez duše da njega nije bilo.
Tog 7. veljače 1998. premijerno je pred onih četrnaest hiljada ljudi zapjevao ovo (Sevdalinka). Da me je netko tad vidio, pomislio bi da sam poludio, da sam se, evo, rasplakao na Balaševića. Ne morate vi voljeti Miljenka Jergovića, ali posveta koju je napisao je sjajna.


Slične vijesti

Utorak (23:00)

Ni on nije vaš, a ni njihov

Jergović: Zvonimir Boban, prvi u Dinamu koji s Mamićem nije tikve sadio

Nekada sam, uza sve svoje druge poslove, volio raditi intervjue. Napisao sam tokom petnaestak godina valjda i tristotinjak velikih novinskih intervjua. Posljednji objavljen je početkom listopada 2015. u Jutarnjem listu. Već dugo su u redakciji željeli intervju s Bobanom, on ih je uporno odbijao, niti je volio intervjue, niti mu se činilo smislenim da ih daje drugom listu iste novinske korporacije, da bi nakon mnogih odbijanja iznenada pristao. U tom intervjuu govorio je i o Zdravku Mamiću, i o Davoru Šukeru: “I žao mi je Mamića, kojeg poznajem odmalena, jer odavno je taj čovjek sam sebi tragedija, ali to bi se i dalo prihvatiti da nas ta tragedija toliko ne košta.

I nogomet i Hrvatsku u cjelini. I to je naša sramota…” Govorio je i o Berlusconiju, i o nogometu kao igri i kao životu. O koječemu još govorio je tad Boban, ali najvažnije mu je bilo to da kaže za koga će glasati. Njemu, koji je doista, kao nijedan drugi sportaš, a možda i kao nijedna druga javna osoba od hrvatske neovisnosti, bio amblematska figura desne i konzervativne Hrvatske, bilo je važno reći za koga, ili za što, on nikako ne može biti. I zapravo je rekao da će glasati za Milanovića i SDP, e da bi poslije mogao biti za ono za što po svom svjetonazoru jest. Za većinu hrvatskih suvremenika, to je nažalost tako kompleksno mišljeno da će im ostati nerazumljivo. Miljenko Jergović za svoj blog

18.04. (13:00)

Može i u 'Jalta, Jaltu'

Jergović: Alfi Kabiljo i najljepša hrvatska domoljubna pjesma

Prvi put izvedena u ožujku 1971, na Zagrebačkom festivalu, i nije osvojila nikakvu nagradu, u vrijeme kada se Hrvatsko proljeće bližilo svome vrhuncu, a potom i slomu, pjesma je s vremenom postala najljepša, te svakako najurbanija hrvatska domoljubna pjesma. Tekstopisac bio je Drago Britvić, jedan od nesumnjivo najznačajnijih songwritera u povijesti domaće popularne (pa i nepopularne) glazbe. U osnovi, Britvićev je tekst bio dobro napisan, ali obilježen trenutkom kolektivne vrućice i opijenosti. Pjesmu će velikom učiniti tek glazba. Pjevna melodija, puna širine i zagrljaja, lišena svake gorčine, marševskog ritma i epsko-rapsodijskih tumačenja onoga što je bilo, sobom je ponijela u osnovi suprotan tekst. Kako je skladana kad i “Jalta, Jalta”, pjesma “Tvoja zemlja” pomalo zvuči kao da je iz tog mjuzikla. Ali još nešto je čini takvom: nada! Miljenko Jergović za svoj blog.

06.04. (19:00)

Jer ne pričamo njihovim jezikom, a i njihovi se jezici međusobno razlikuju

Jergović: Zašto ne možemo razumjeti tinejdžera koji je razrednu drugaricu izbo nožem?

Ako doista mislimo da je trinaestogodišnjak izbo školsku drugaricu zbog svoje mizogine muškosti, zbog loših uzora u obitelji, ili zbog mizoginog imbecila i manijaka Andrewa Tatea, a okolnost da je dječak bio zlostavljan jer nije dovoljno muško smatramo toliko nebitnom da ćemo je prešutjeti, tada živimo u kulturi i u zajednici u kojoj je moguće komunicirati ili zamišljati svijet samo u krajnostima. Pritom, između djevojčice, koja zastupa stranu žrtve, i dječaka-ubojice, ne samo da nema bitne razlike u ekspresiji i eksplikaciji, nego između njih nema ni nesporazuma. Ona nije inferiorna u odnosu na njega zato što je žensko, niti je on superioran zato što je muško. Uznemirujuće je, međutim, što ni jedno, ni drugo nisu u stanju artikulirati svoj unutarnji svijet, nisu ga u stanju izraziti riječima. I to ih čini tako nečuveno bijesnim i agresivnim. Oboje su inteligentni i osjećajni – nema tu govora o djeci psihopatima – ali oni ne vladaju jezikom koji bi stvarao kontekst njihovih misli i osjećanja. Miljenko Jergović o seriji Adolescence za svoj blog.

31.03. (13:00)

I mi svog ćacija za utrku imamo

Jergović: Što nam znači riječ ćaci, i postoje li i među nama u Hrvatskoj ćaciji?

Parola “Ćaci u školu!” obigrala je društvene mreže i internet, najprije kao neka duhovita i zabavna fora, a onda i kao alatka kulturno-svjetonazorske borbe. I to je trebao biti kraj! Ali tada se pojavljuje anonimni jezični genij – jezični genij gotovo u pravilu je u svakom jeziku anoniman – koji riječju ćaci označava onu vrstu neukih režimskih konfidenata, koji su lišeni svih znanja i kompetencija, ali će se uvijek i posvuda boriti za ono što se s vrha režima propisuje kao mjera istine, pravde, te što je najvažnije, znanja. U naravi svakog društvenog sukoba pokušaj je da se označe, a zatim imenuju protivnici. U nacionalističkim ratovima na Balkanu takvo označavanje i imenovanje biva jednostavno. Ukratko: anonimni jezični genij redovito je na strani slabijih, na strani autsajdera i socijalnih gubitnika. Svakom autoritarnom režimu, na kraju, poraz biva najavljen upravo u jeziku, koji se nastavlja braniti i nakon što se učini da su svi govornici zgaženi i podčinjeni. Miljenko Jergović za svoj blog.

28.03. (19:00)

Posljednji hrvatski dramski pisac

Jergović: Mate Matišić, feminist, katolik, posljednji glasnik naših sudbina

On je pisac našeg svijeta, vremena i jezika, onaj glasnik svih naših sudbina, i opće zajedničke sudbine, kakav mora postojati u svakoj zajednici. Da njega nema, glavinjali bismo u mraku, glavama se sudarali, očajavali ne shvaćajući što nam se to događa. Čovjek je takav stvor: da bi znao što mu se događa, mora tu biti netko tko će mu ispričati. I tko će ga, pravilo je takvo, svojom pričom ojaditi, uznemiriti i posramiti. U podlozi Matinog teksta, ili dramske duologije, naslovljene kao “Otac, Kći i Duh Sveti”, kao i obično leži pitanje čovjekove savjesti. Njome se, savješću ljudskom, ovaj pisac baš uvijek bavi. Mate Matišić u hrvatskoj je kulturi i književnosti osamljena pojava. Ne postoji više nijedan pisac s kojim bi on činio par ili skupinu, poetičku ili etičku zajednicu. Matina je samoća karakteristična za glasnike sudbina, pogotovu u mračna vremena i u neprosvijećenim zajednicama. Ujedno, njega samoća njegova štiti. Miljenko Jergović za svoj blog

15.03. (19:00)

Možda nisu zastave te koje su problem

Jergović: Privođenjem zbog palestinske zastave riječka policija potiče atmosferu bijesa, gnjeva i mržnje

Policija je u Rijeci privodila prorektora Jelenića, oduzimala mu zastavu, radila javni cirkus, koji je uključivao i državno priznanje Palestine, samo da bi na svom teritoriju antagonizirala javnost, da bi stvarala atmosferu bijesa, gnjeva i mržnje. U dlaku isto radili su njihovi kolege u Puli, kada su hapsili po redakcijama i novinare bacali u tamnice. Ministar Davor Božinović, kao profesor opštenarodne odbrane i društvene samozaštite, izvanredno dobro zna o čemu govorimo. On zna kakvi se, pri vođenju specijalnog rata, postižu učinci kada se u tolerantnim, obzirnim i suživotnim zajednicama lisicama, pendrecima i privođenjima stvara atmosfera bijesa, gnjeva i mržnje. To je način na koji se, još od Mussolinijevih doba, vodila politika u sredinama u koje se regularnim političkim sredstvima ne može doprijeti. Miljenko Jergović

09.03. (21:30)

Previše podsjeća na tridesete prošlog stoljeća...

Trumpimir i Trumposlav u narodnoj poslovici: Pomozi sirotu, na svoju sramotu

Suprotstavljajući se londonskom skupu europskih vođa, Trump je objavio: “Trebali bismo manje brinuti o Putinu, a više o bandama silovatelja među migrantima, narko-bosovima, ubojicama i ljudima iz psihijatrijskih ustanova koji ulaze u našu zemlju – da ne završimo kao Europa!” Nešto je zanimljivo u tim riječima. Opisujući ljude koji u potrazi za boljim životom ulaze u Sjedinjene Američke Države kao silovatelje, narko-bosove, ubojice i ljude iz psihijatrijskih ustanova, Trump kao da se nastavlja na onu tradiciju antisemitizma, koja je na valovima fašizma i nacionalsocijalizma preplavljivala Europu i Ameriku i smrtonosno inficirala javni diskurs.

Temeljni problem s antisemitizmom sličan je problemu svih drugih predrasudnih mišljenja i stavova u vezi naroda, rase, roda, društvene skupine ili klase. Antisemit je tridesetih godina prošlog stoljeća lako mogao naći Židova koji odgovara njegovoj predrasudi. Kao što bi i Trump danas, ako bi mu najednom bilo do istine, lako mogao naći migranta koji je silovatelj, drugog koji je diler, trećeg koji je ubojica… Miljenko Jergović za svoj blog.

08.03. (17:00)

Fajt kolumnista

Ivančić: O pizdarijama

Nejasno je zbog čega Miljenka Jergovića, suočenog sa “žalosnim” srazom ljevice i desnice oko sudbine štandarca na splitskome Narodnom trgu, prožima “ozbiljna nelagoda”, kada su njegovi argumenti do detalja podudarni s lupetanjem zadriglih desničara. Drugim riječima: ponašat ću se kao zadnji pizdun pristajući da po nalogu vlasti klešem pizdarije koje su suprotne istini i mojim osobnim uvjerenjima, za mastan honorar, ali ću se principijelno ustobočiti kada se pojavi inicijativa da se pizdarija barem djelomično ispravi, da se približi istini i mojim uvjerenjima, žestoko braneći svoje autorsko pravo na pisanje pizdarija po političkom diktatu.

Zbog čega? Zbog toga što moj spomenik, iz naknadne perspektive, funkcionira kao implicitna kritika onih koji su me za tu pizdariju angažirali, jer sam kao plodan i svestran umjetnik evoluirao od pizduna u kritičara vlasti koja me držala na platnome spisku, a i honorar je, uostalom, odavno potrošen. Viktor Ivančić reagira na tekst kolege, za Novosti.

07.03. (17:00)

Autorska prava na politički statement

Jergović: Kipar Kuzma Kovačić imao je pravo kada je zabranio da mu se dira u monument na splitskoj pjaci

Vlasti Ivice Puljka su, dakle, nadopisale datum, kipar ih je tužio i dobio proces. Hvala Bogu da ga je dobio, jer da nije, sad bi svaka budala mogla nadopisivati Krležine “Zastave” ili, što da ne, u “Sarajevskom marlboru” popravljati završetke priča. Na to su se Puljak i puljci tako razbjesnili da su prerezali spomenik i nekamo ga odnijeli. Namjera im je da na njegovo mjesto postave nešto drugo u što će se moći zadjenuti koplje sa zastavom, a na što nitko, kako kaže Puljak, neće polagati autorsko pravo. I još je rekao da će Kovačićev monument ponuditi nekom muzeju u Šibeniku, da se tamo pokaže dokle sve historijski revizionizam može ići.

Doktora za elementarne čestice valja sad upozoriti na još jednu elementarnu činjenicu, koja se tiče autorskih prava, ali i života u zajednici: izloži li on poruzi djelo Kuzme Kovačića i izloži li ga na način koji će umjetnika vrijeđati, Kovačić ga opet može tužiti, pa će Puljak opet izgubiti proces. Naime, to što ste vlasnik nečije slike ili skulpture, ne znači da možete njome raspolagati na načine koji će biti uvredljivi po autora. Miljenko Jergović za svoj blog.

12.02. (21:00)

Nije bio tamošnji, nego je bio ovdašnji

Jergović: Biti Teofil u vrijeme kada su domoljubi i patrioti zamijenili Udbu u poslovima otkrivanja neprijatelja

Teofil Pančić bio je jedan od najvažnijih pisaca i intelektualaca naše generacije, jer je punih trideset godina pokazivao krajnji prezir prema toj velikoj zajedničkoj glavi. Najprije onoj, koja bi mu pripala prema rasporedu glasova u njegovu imenu i prezimenu, koji sugerira da su Teofilovi preci bili Srbi. A onda i prema onoj, nešto manjoj ali ipak zajedničkoj glavi, koja bi da se u ime svih nas koji se usuđujemo razlikovati, suprotstavljala većinskim nacionalistima i patrijarhalcima. Ta manja glava se također bavi obilježavanjem i progonom neprijatelja, te zastrašivanjem i discipliniranjem vlastitog stada. I još nešto: Teofil je krajnje gospodski odbijao da svojim životnim slučajem mjeri epohu ili da, ne daj Bože, vlastitim stradanjem mjeri sasvim neusporediva stradanja zbiljskih stradalnika. Miljenko Jergović