Miljenko Jergović: Umjetnost meda ili što pčele govore svijetu dok bodu diletante i umiru - Monitor.hr
02.02.2020. (08:30)

Svijet koji nije za nevješte

Miljenko Jergović: Umjetnost meda ili što pčele govore svijetu dok bodu diletante i umiru

“Zemlja meda je priča o pčelama i pčelarenju, a istovremeno je i parabola. Ali ne o grabežnom kapitalizmu, niti o pomami za profitom. Nije ni o modernom svijetu koji uništava tradiciju. ‘Zemlja meda’ savršena je, i savršeno tragična, pesimistična parabola o umjetnosti i o umjetniku”, piše Miljenko Jergović nakon što je pogledao kućnu projekciju filma koji ima dvije nominacije za Oscara.


Slične vijesti

Prekjučer (11:00)

A ni Božje ruke ne mogu više ući u legendu

Uvođenje VAR-a dovelo je do toga da će odsad Golijat svaki put natamburati Davida

Ono što je njegovo svevideće oko vidjelo, doista se u stvarnosti dogodilo. Ali tu stvarnost sudac nije vidio. I ne samo da je on nije vidio, nego to vidio nije nijedan televizijski gledatelj, koliko god mu ekran bio velik, a publika na svjetskim prvenstvima u amerikama ionako je takva da ne bi znali u što gledaju ni da su nešto vidjeli. I premda se u stvarnosti dogodilo da je Dominik Livaković prekršio pravilo igre, te bi se jedanaesterac po pravilniku morao ponoviti, od toga u vremenima prije VAR-a ne bi bilo ništa, nego bi Hrvatska povela i bog te veselio.

Bila bi to sitna prevara, na kakvima se, još od Staroga zavjeta, zasniva Davidova borba s Golijatom. Nogomet je igra na zelenoj livadi koja se prostire dokle čovjeku doseže pogled, ali u dnu tog pogleda, na prostranstvu livade, uvijek se nešto malo zamuti. Na tim zamućenjima u ljudskome oku, najčešće u oku glavnoga suca, a katkad i u očima igrača, uveliko se u proteklih sto i kusur godina temeljio sav čar nogometne igre. Sitna prevara je kao dribling. Ustvari, sitno varanje u nogometnoj igri metafizički je dribling, kojim onaj slabiji ili vještiji i mudriji nadigra jačeg i glupljeg. Promišlja posljednji nogometni romantik Miljenko Jergović.

14.06. (16:00)

Neka najbolji pobijedi, ali pod našim uvjetima

Jergović: Zašto je ovo svjetsko prvenstvo slično onom protiv kojeg su se pobunile majke sa Svibanjskog trga

Jedino svjetsko prvenstvo nalik ovom odigrano je 1978. u Argentini. Istina, i ono 1934. održano je u Mussolinijevoj, fašističkoj Italiji, ali toga se odavno već nitko ne sjeća, a ni ta Italija još uvijek nije bila nasrnula na Etiopiju, niti se nalazila izvan civilizacijskog konteksta unutar kojeg je moguće igrati nogomet. Za razliku od Jorgea Videle i Adolfa Hitlera, Donald Trump odvažio se podrediti Svjetsko prvenstvo političkim, ideološkim, pa i supremacijskim i rasnim kriterijima vlastite politike. Nakon toga, američke su imigracijske službe započele sa selektivnim maltretiranjem nogometaša i pratećeg osoblja, iz zemalja koje nisu podložne Trumpovom režimu, ili prema kojima ima zazor iz otvoreno rasističkih razloga. Najboljem afričkom sucu zabranjen je ulazak u SAD, samo zato što je iz Somalije. Gianni Infantino na to je samo slegnuo ramenima.

Neobično je samo to što reakcija iz Europe i iz slobodnih zemalja Zapada na sve ovo, zapravo, i nema. Jednima, nogomet je, ipak, samo zabava i igra. Drugi, pak, patriotski raspoloženi, bliski su idealima Trumpova režima i ne bi ni okom trepnuli kada bi on svim sportašima i sportskim funkcionarima židovskoga, pardon muslimanskoga i arapskog podrijetla, zabranio dolazak u Sjedinjene Američke Države. To je nešto što će na ovim društvima ostaviti zlokobnijeg traga od svega što mogu sugerirati ijedne sportske igre. Miljenko Jergović za svoj blog.

09.06. (10:00)

'Pazi se popova, jer post i nejebica stvaraju monstrume'

Jergović: Oni kažu Hristos, a misle građevinsko zemljište

Knjiga Svetislava Basare “Đinđić: memoari s onu stranu groba” formalno govoreći je roman. Knjiga je neobična, mračna i opora, prema čitatelju izrazito mrska, lišena ambicija da ga zavede tekstom, očara prizorima, osvoji domišljatošću svoga pripovjedača, te na koncu utješi iluzijom. Suprotno tome, Basara šokantno brutalno razara iluziju posljednjega velikog srpskog mita i vraća svog čitatelja nečemu što bi se moglo nazvati stvarnim stanjem stvari u 12 sati i 25 minuta, 12. ožujka 2003, u dvorištu ispred zgrade Vlade Republike Srbije. U podnaslovu transkript, u manifestaciji pamflet, u biti roman, majstorski i krajnje neugodan po čitatelja, ostao je na marginama kulturnih interesa u Srbiji, premda je tiskan u 5000 primjeraka (što je za ozbiljnog pisca u Hrvatskoj svakako nezamislivo). Miljenko Jergović za svoj blog

30.05. (21:00)

Crna kronika našeg društva

Jergović: Djevojka koja mlati čovjeka, ili emancipacija žena u zajednici fašističkih huligana

Policija i sudovi u Hrvatskoj blagonaklono gledaju na napade na strane radnike. Kao što blagonaklono gledaju na napade na književnike i novinare, na prijeteće poruke na njihovim fasadama, na demonstracije pod prozorima njihovih starih roditelja. Dvadesetogodišnjakinja sve do jednog trenutka radila je ono što je u Hrvatskoj društveno dopušteno, a moglo bi se reći i poželjno, premda je zakonski nedopustivo.

Policija je nastojala pomoći sumnjom u seksualno ili emocionalno uznemiravanje, pa je prijavitelj napada došao u prigodu da izjavi da je homoseksualac, pa da nema nikakvih romantičnih ni seksualnih pretenzija prema ženama. A zapravo je htio reći da ne postoji ama baš nijedan društveni motiv da se između njih dvoje uspostavi ikakav međuljudski kontakt, ikakva komunikacija koja bi dovela do ovakvog razvoja događaja. Ne postoji, dakle, ništa osim njega, njegove pojave, fizičkog izgleda, ništa osim njegova očita inozemstva i tuđinstva, što bi nju motiviralo na napad. Kako je svaki napad zasnovan na nečijoj pojavi, fizičkom izgledu, tuđinstvu, osamljenosti, drukčijem mišljenju oko nečega o čemu svi misle isto, izrazito društven čin, čin u kojem napadač demonstrira pripadnost čoporu, tako iza zagrebačke djevojke stojimo svi mi, za njezin zločin odgovorni smo svi mi. Miljenko Jergović za svoj blog

13.05. (18:00)

Skijaški pozdrav iz Kazahstana

Jergović: Vedran Pavlek u prokletoj avliji Kasima Žomarta Tokajeva

Govori se da će mnoga mater zakukati otvore li se Vedranove tekice i rokovničići, te zaviri li se u njegov laptop. To je priča za naivne. Nikome se neće dogoditi ništa, jer bi se moralo dogoditi svima. A to bi onda bila revolucija, ne samo u sportu nego i u državi i u državnoj vlasti. Jer vlast živi u sportu i od sporta, kao što i sport živi u vlasti i od vlasti. Nije nimalo čudno što hrvatski sportaši i hadezeovski političari istom tjelesnom gestom pozdravljaju hrvatsku himnu. Ali ni Vedranu neće se dogoditi ništa od onog što mu bijesan svijet, lišen dara prisjećanja te slobodan od savjesti, ovih dana priželjkuje. Naime, oni koji su se ostrvili na njega, pa se tobože čude nad trideset zamrčenih milijuna, moraju mu sada mnogo toga obećati, e da bi on ostao kooperativan kakav je bio do sad. Nije Vedran Pavlek bivši premijer, pa da bi njegova sudbina bila u rukama njegovih dojučerašnjih podložnika, jer nema nikog iznad sebe koga bi mogao zavaliti. Iznad našeg Vedrana stotine su ljudi, pripadnika nacionalne elite, a mnoge od njih on može zavaliti kao bekane pred klanje, da se poslužimo metaforom ljubitelja janjetine iz najdomoljubnijih hrvatskih krajeva. Miljenko Jergović za svoj blog.

18.04. (10:00)

Svi bi da je prvo njihovo dvorište očišćeno

Jergović: Kolinda gradonačelnica

Nakon što su mu propali pokušaji s Davorom Filipovićem, nećakom sarajevskog komunističkog glavešine, pa s Mislavom Hermanom, čija je mama hadezeovka po povoljnoj cijeni sređivala lažne invalidske mirovine, te je za to bila i pravomoćno osuđena, ideja Andreja Plenkovića da pokuša s Kolindom Grabar Kitarović na svoj je način genijalna. Kroz nju je, naime, kroz tu ideju, progovorilo nešto što vrhovniku inače kronično nedostaje: osjećaj za povijesni trenutak. Naime, Kolinda se na hrvatsku političku scenu 2026. izlazi kao inačica Jakova Jozinovića. I kao što je Jakov samo s jednom ili dvije svoje pjesme, lišen izraženijeg pjevačkog umijeća i s držanjem utjelovljene AI, postao hrvatski i regionalni pjevač nad pjevačima, tako bi, dobro to zamišlja Plenković, a meni dojavljuje moja mila crvica iz njegova prefrontalnog korteksa, Kolinda lako mogla postati zagrebačka gradonačelnica.

U povijesti političkih borbi nije, istina, zabilježeno da je netko prvo bio predsjednik države, a onda gradonačelnik. To je pad s konja na magarca, ili da ostanemo rodno korektni, s kobile na magaricu. Ali Kolinda je, kao i Jakov Jozinović, genijalno je to Andrej Plenković shvatio, slobodna od kronoloških opterećenja. Ona se, vođena šunjatom, ničega ne sjeća, i umije svoje poklonike navesti da se više ni oni ne sjećaju. Pa ako već nije mogla doći na čelo Nato saveza, onda neka bude zagrebačka gradonačelnica. Miljenko Jergović za svoj blog.

31.03. (10:00)

A i promijeniti ime kluba

Jergović: Zašto je važno i potrebno srušiti stadion na Poljudu

Ideja da bi se na mjestu Dubrovnika mogao napraviti ljepši i još stariji grad, ili da bi se pokraj lomače na kojoj se spaljuju nedostojne knjige i primjerci degenerirane umjetnosti (Entartete Kunst) mogle napisati mnogo bolje knjige, te naslikati i izvajati mnogo bolja umjetnička djela, stara je koliko i čovjekova strast za odricanjem od razuma, a s razumom i ljudskosti, morala, vjere i dobrote.

Prema takvoj ideji, koja ne može nastati bez dubinske neukosti i neproduhovljenosti, brahijalna je sila moćnija od umjetnosti i umjetničkog nadahnuća. Ona može na ruševinama živog grada stvoriti stariji i ljepši grad, može nanovo i bolje napisati sve te spaljene knjige, i sagraditi NOVI Poljud koji će ponovo biti remek-djelo arhitekture. Nasilnici ove vrste, naime, ne priznaju općevažeću i razumu tako blisku i razumljivu činjenicu prema kojoj remek-djela ne nastaju po nečijoj namjeri, nego po nadahnuću. A nadahnuće ne dolazi silom, niti dolazi u svakom trenutku i svakome. U vremenima brahijalne sile nadahnuće je uvijek protivno toj sili.

Dva su razloga zbog kojih su HDZ i ulična stranačka sila utjelovljena u Torcidi odlučni da sruše zacijelo najznačajniju modernističku građevinu u Splitu i Dalmaciji. Prvi razlog je materijalno-financijske prirode. Izvršitelj radova na rušenju, HDZ-ov gradonačelnik Splita, naumio je Magaševo autorsko remek-djelo pretvoriti u šutu, jer je to način da izgradnjom trgovačko-poslovno-ugostiteljsko-stambenog mastodonta u koji će biti inkorporirano i nogometno igralište s tribinama, dakle stadiona kakvi se danas, uglavnom za arapske novce sezonski grade i ruše po Zapadu, on i njegovi ljudi zarade goleme novce. Miljenko Jergović za svoj blog

17.03. (12:00)

Balkanski perpetuum mobile: Mržnja na leru

Jergović: Hrvatska ima taj problem da je vlast gora od građana, u sretnim i bogatim zemljama stvar je obrnuta

Mislim da se tu naprosto radi o tome da nema boljeg i efikasnijeg sredstva za vladavinu masama ili za vlastito anesteziranje od nacionalizma. I nacionalizam je, rekao bih, jedini model postojanja koji je za sada u ovim zemljama u kojima mi živimo otkriven i patentiran. Ničeg drugog ovdje u tom smislu osim nacionalizma nema. I ono što je zapravo najstrašnije, a što je dosta teško objasniti, recimo, ljudima u Njemačkoj ili općenito ljudima u Evropi, je to da je potencijal mržnje između ljudi i potencijal mržnje u ljudima koji danas postoji u zemljama bivše Jugoslavije zapravo mnogo veći i mnogo snažniji od potencijala mržnje koji je postojao u trenucima pred izbijanje rata u bivšoj Jugoslaviji. Razlika je samo u tome što danas ti ljudi koji mrze one druge nemaju na raspolaganju teško naoružanje. Činjenica da nemaju na raspolaganju teško naoružanje ih sprečava i da se koriste ostalim oružjem koje vjerojatno posjeduju. To je u osnovi ono što je najstrašnija poruka i pouka koju danas proizvode postjugoslavenska društva. Miljenko Jergović za DW

07.03. (19:00)

Nova kletva: Dabogda ti A-HSP pred kuću došao

Jergović: Odgovor na pitanje zašto ne odeš ako ti u Hrvatskoj nije dobro

“Operacija Boris Dežulović”, onako kako je provedena u Splitu, u subotu posljednjeg dana veljače, nudi nam dvije refleksije. Prva mi mogla biti dobra, i glasi: policija nas je obavijestila da se ne može u svakom trenutku demonstrirati na svakom javnom mjestu. Druga vijest je vrlo zlokobna i glasi: desničarima je dopušteno da satima vrijeđaju i da fizički napadnu policiju, a da ne budu privedeni. Naravno da to nije dopušteno nikom drugom. A sad o samoj “Operaciji Boris Dežulović” i o njezinom smislu.

Cijela je stvar pokrenuta kada je u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva odvjetnik, HDZ-ov imenovani član Odbora za pravosuđe Hrvatskoga sabora, podnio lažnu prijavu da ne živi na mjestu gdje je prijavio prebivalište. Žrtvama napada, Dežuloviću, njegovim bližnjima, uključujući roditelje koji su bili tobože zaštićeni, jasno je – i to putem policije – pokazano do koje će mjere biti štićeni i tolerirani. Dežulovićevim bliskomišljenicima, hrvatskim intelektualcima i intelektualkama, piscima i novinarima, nekom običnom svijetu, koji nije sklon restauraciji načela NDH i ustaškoj rekonkvisti, pokazuje se što bi se i njima ubuduće moglo događati postanu li vidljiviji i aktivniji.

Organizatori operacije, ili njezini stvarni pokrovitelji, preko Borisa Dežulovića i njegovih bližnjih, čiji je građanski integritet usporediv s integritetom Židova u Njemačkoj pred Olimpijske igre 1936, što znači da ih vrijeđati može svatko, da ih progoniti može svatko, a da će biti zaštićeni taman onoliko koliko to režimu odgovara, pokazuju im kakva će biti i njihova sudbina ako se malo ne smire. Miljenko Jergović za svoj blog

25.02. (13:00)

Ni glogov kolac ne pomaže...

Jergović: Jeffrey Epstein ili zašto je nemoguće upokojiti vampira

Jeffrey Epstein je zlo u najgrotesknijem zamislivom obliku. Zlo u obliku mlohave američke ćune, o kojemu je već neko vrijeme nemoguće, a možda i nepotrebno, razmišljati kao o ljudskom biću. Premda ima smisla o njemu misliti kao o muškarcu. Ali ne kao o čovjeku. Na Epsteinovom slučaju mogla bi se precizno prostudirati razlika između muškarca i čovjeka u svakome od nas. Otkud želja da u tom prilično muškom, pritom i kolektivnom zločinu, pronađemo ženske krivce? Otud što će nam onda lakše biti da podnesemo i Chomskog, i Clintona, i Clintonicu, i pobožne konzervativne kršćane, i borkinje i borce za ljudska prava, koji su od Epsteina primali donacije, i britanske prinčeve, i tko zna sve još koga. Pojava Sane Alajmović, ili tragikomična cameo uloga Mije Kovačić u Epsteinovim spisima, kao da skidaju s nas neki posve nejasan osjećaj saučesništva u Epsteinovom megazločinu. Ako su i one krive, možda na kraju nitko neće biti kriv… Miljenko Jergović za svoj blog.