Moje, tvoje, naše #11
Čovjek naprosto poželi posjetiti Rijeku. Grad, inače ne pretjerano privlačan, lučki, brdovit. Poznat po bijesnom ravnatelju HNK, zgrade koja se, tko zna zašto, našla baš u tom gradu, baš među tim ljudima. Neobičnim ljudima, nekako previše građanskim.
Pa se tako baš tamo dogodi i manifestacija atipična, posve neprikladna mitelojropiš štihu kakvog njegujemo, od velebnih i velevažnih kulturnih manifestacija u glavnom gradu do prikaza kulinarskog umijeća domicilnog seljaštva britanskom visokom plemstvu.
Moje, tvoje, naše jedna je od takvih atipičnih manifestacija. Naočigled nikom zanimljiva, manifestacija veže digitalno i analogno, svijet profanog bivanja i svijet digitalne sveprisutnosti.
To se dvoje danas snažno isprepliće, čak i kad akteri toga nisu ni svjesni. Zbog toga je propitivanje te interakcije, njenih dobrobiti i njenih opasnosti, tako aktualno i tako intrigantno. Ovogodišnja tema manifestacije bila je – nadzor.
Zar može biti aktualnije? Danas, kod nas?
Manifestacija je bila podijeljena na dva dijela: izložbeni, u kojem su rijetki koje to zanima (iako, hvalio mi se organizator, ove godine je izložba bila vrlo dobro posjećena) mogli vidjeti vrlo moderne, slabo razumljive instalacije koje upotpunjuje pripadajući vodič, bez kojeg je (a tehnološki manje educiranim posjetiteljima i sa kojim je ponekad) teško uočiti nit vodilju izloženog umjetničkog djela.
Pa tako jedan običan plišani panda (Ai Weiwei i Jacob Appelbaum) ostaje samo to, jeftina kineska mas-produkcija jeftinih emocija za klince i one koji se tako osjećaju – sve dok ne pročitate vodič i ne pogledate filmić o tome što se u pandi zaista krije: izrezani dokumenti NSA koje je Snowden otkrio javnosti umjesto umjetne vate, te u pandi skriven USB stick sa svim dokumentima WikiLeaks arhive: analogni backup digitalnih podataka koji je vrlo siguran upravo zato što figurira kao muzejski izložak.
Ili pak lažna putovnica Satoshija Nakamotoa (Emilie Brout i Maxime Marion), pokušaj da se mitskom liku nepoznatog i nepoznato postojećeg izumitelja Bitcoina da identitet u fizičkom svijetu, naručen na crnom e-tržištu i plaćen Bitcoin valutom.
Za puno razumjevanje izložbe potrebno je barem malo znati o e-kulturi, pa je ista zato tako dobro legla baš tom gradu koji je sav nekako nahero naslonjen na granitnu zidinu uštogljene hrvatske kulture. Sama izložba traje do kraja travnja, a fotke sa izložbe i drugih događanja možete pogledati ovdje.
Predavanja, dvodnevni događaj, posjetiteljima je (usudit ću se tako reći) ponudio i više od izložbe: jednu zanimljivu radionicu nevidljive tinte sa pripadajućom detektivskom pričom (Amy Suo Wu), gdje su sudionici imali priliku pisati nevidljive poruke vlastoručno napravljenom nevidljivom tintom, a što je prema riječima autorice svojevrsan paradoks modernog društva koje nastoji prodrijeti u sve elektroničku komunikaciju vlastitih građana dok pritom deklasificira vlastite dokumente o izradi i upotrebi nevidljive tinte kao zastarjelu i bezopasnu tehnologiju. Valjda se blesavi teroristi neće sjetiti koristiti nešto tako low-tech…
Internetski krajolici (Evan Roth) ispričali su priču o fizičkom aspektu digitalnog kroz jednu posve umjetničku vizuru debelih optičkih kablova koji Internetom premrežuju kontinente.
Prevazići paradigmu tehnologija kontrole (Tomislav Medak) propituje stvarnu funkciju Interneta i modernih tehnologija u odnosu na zamišljene i željene aspekte, sažimajući trenutno stanje u jednostavnom i ubojitom zaključku: “kapitalizam se dokopao Interneta”, te propitujući mogućnost izmicanja novom e-poretku kroz projekte poput digitalne javne knjižnice.
Crna kutija, crna komora (James Bridle) upućuje na nadzor, koji je i tema manifestacije, sveprožimajući i nevidljiv, uzročnik tjeskobe ili rezigniranosti, a na tu se temu lijepo nadovezala i priča o izložbenom projektu The Black Chamber (Bani Brusadin) koji želi raspravljati o ulozi umjetnosti u vremenu masovnog nadzora, te povezanosti umjetnosti, političkog aktivizma i haktivizma.
Šećer je ostavljen za kraj: nakon zanimljivih predavanja pomalo opterećenih teorijom moderne umjetnosti u digitalnom vremenu, Panoptikon: otpor nije uzaludan (Annie Machon) na živahan i duhovit način razbila je žena zviždačica koja se od službenice britanske kontraobavještajne službe MI5 pretvorila u zviždačicu, zajedno sa svojim partnerom zatim malo bježala po Europi i na kraju napisala knjigu o događaju.
Unveil (Nina Boelsums) performans je mlade umjetnice koja je, opskrbljena svojim vjernim Arduinom i za tu priliku posebno napravljenom odjećom, usporedila naoko nevin čin surfanja Internetom u aktivnost koja podlo razotkriva ljudsku intimu: svaki cookie kojeg bi pritom posjetila razmaknuo bi dio odjeće, otkrivši publici njenu kožu, simbolički pokazujući kako nas naše on-line aktivnosti razotkrivaju nepoznatim očima sve do najintimnijih detalja.
Eto, nije nikakvo čudo što se takva manifestacija događa u Rijeci, ali ne i u Zagrebu. Mislim, ipak je prirodnije da bude tamo: em nema domoljubnih elemenata, em se bavi nečim što je teško razumljivo profilu ljudi kakvog političari vole. Možda jest bilo dobro, dapače izvrsno, no bilo je i poprilično neformalno, opušteno, premalo akademski. Neprimjereno.
Najveći krimen manifestacija je imala u svojem fokusu: propitivanju ispravnosti, korisnosti i opravdanosti nadzora, kritici modernog aparata koji je i sam svjestan da, u želji da nadzire sve i svakog, samog sebe zatrpava količinom podataka koje nije u stanju obraditi i time zapravo poražava samog sebe.
Propitivati nadzor moguće je u Rijeci. U Zagrebu, bojim se, možemo eventualno govoriti o nadzoru onih koji propituju.
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.