Autori poput Thomasa Friedmana ili Charlesa Kupchana zamišljali su što bi se dogodilo kada bi Washington ponovio uspjeh iz 1972. godine, ali obrnuto: umjesto da iskoristi Kinu protiv Sovjetskog Saveza, pokušao bi pridobiti Rusiju kako bi obuzdao Kinu. Ideja je bila sugestivna i podsjećala je na elegantnu geopolitičku simetriju. Ako je Kissinger tada otvorio vrata Pekingu i time preokrenuo tok Hladnog rata, zašto danas ne bi bilo moguće otvoriti vrata Moskvi i promijeniti odnose snaga u rivalstvu s Kinom. Kissinger je 1972. uspio jer je iskoristio pukotinu koja je već postojala. Sovjetski Savez i Kina tada su bili na rubu oružanog sukoba.
Trump prema Putinu nastupa onako kako sam voli da se prema njemu nastupa: dodvoravanjem i laskanjem. Uvjeren je da će Putin popustiti pred gestama koje Trump sam traži od drugih kada mu se klanjaju. Ali Putin se ne može kupiti aplauzom. Njegova politika počiva na nečemu posve drugom: na stalnom osporavanju Zapada i vraćanju Rusije u imaginarni imperijalni sjaj. Upravo zato „obrnuti Kissinger“ u stvarnosti ne prolazi. Osim toga, Trumpovi pokušaji završavaju slabljenjem spona s transatlantskim partnerima Domagoj Juričić za Ideje.
