Rudan: Oni koji i mrave gaze - Monitor.hr
Danas (22:00)

Rat nije nikada ni prestao

Rudan: Oni koji i mrave gaze

Otkad živim u ratu, jesam li ikad živjela u miru, pitam se postoji li individualna ili ipak samo kolektivna krivica. Sve češće ljudi spominju kolektivnu krivicu. Laķše je sebe u ratu gledati kao žrtvu nego kao zločinca. Valjamo se u takvom zlu da nam je alibi potreban poput čaša krvi vampiru. Zato se mnogi pitaju jesu li ljudi kolektivno zlo koje nam je uklesano u gene ili individualna čudovišta koje zločini čine ljudima. Tko su pravi zlikovci? Oni milijuni koji istresaju bombe, sad već i ne birajući cilj, ili su zločinci svi koji ubijaju ne pitajući se postoji li uopće razlike između kolektivnog ili individualnog zločina? Koga briga. Važno je da se svijet pretvorio u “pakao” i da će nakon nekog vremena opet postati “dobar”. Kad je to svijet konačno prestao biti dobar i kad je zauvijek otišao u pakao? Vedrana Rudan za svoj blog


Slične vijesti

Danas (16:00)

'Gradimo za jednokratnu upotrebu'

Beck: Visoka arhitektura, kratak rok trajanja – gradimo da traje 20 godina, a ne stoljeća

Poput Sabora, trenutno se restauriraju i stari parlamenti u Haagu, Beču i Londonu, no to ne izaziva otpor javnosti. Prijepori nastaju zbog obnove modernih zgrada, za koje se otkriva da su nakon samo nekoliko desetljeća neupotrebljive. U Zagrebu su potpuno dotrajali, primjerice, Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, Otvoreno sveučilište i poslovni neboder Zagrepčanka, ali obnovu se nitko ne usudi predložiti kad vidi da je u Berlinu rekonstrukcija Nove nacionalne galerije iz 1968. stajala 400 milijuna eura, a da su u Sidneyju za Operu iz 1973. i u Londonu za umjetnički centar Barbican iz 1982, samo za prvu fazu, spiskali po 300 milijuna eura. Muzeji i dvorane mogu zvrjiti prazni, ali nogometni stadioni se pune, i stalno trebaju. U Dioklecijanovoj palači možete živjeti, u Eufrazijevoj bazilici može se održavati bogoslužje, a Arena u Puli sasvim je prikladna za javne priredbe, dok je Arena u Splitu ruševina. Nekad su arhitekti i graditelji željeli da im proizvodi budu trajni, a danas im je važnija originalnost. Boris Beck za Večernji. (Cijeli tekst na Narodu)

Danas (09:00)

'Nema razloga za paniku. Samo se vraćamo u sustav koji već poznajemo'

Ideje koje su donedavno zvučale kao scenarij za dokumentarac o Jugoslaviji sada ulaze u službene preporuke

Nakon što smo preživjeli pandemiju, inflaciju, rat u Ukrajini, rast cijena, pad standarda i beskonačne reforme koje se uvijek događaju kasnije, sada stiže nova najava: moglo bi biti gore nego 2022. godine. Međunarodna energetska agencija preporučuje štednju, vlade upozoravaju, analitičari objašnjavaju, a građani polako shvaćaju da se vraćamo u vrijeme kad se nije vozilo kad se htjelo, nego kad se smjelo. Automobil, nekad simbol slobode, sada se pretvara u kućanski aparat s ograničenim radnim vremenom. Vožnja postaje aktivnost koja zahtijeva kalkulaciju, strategiju i ponekad dozvolu. Spontanost ide u isti muzej gdje su završile jeftine nekretnine, stabilne cijene i uvjerenje da će sljedeća godina biti lakša. Posebno je dirljivo kako se javni prijevoz ponovno proglašava rješenjem. Ne zato što je postao bolji, nego zato što je sve drugo postalo nedostupno. Kad realnost postane preskupa, standard se redefinira. Boško Crnobrnja za Ravno do dna

Jučer (18:00)

Umjesto najljepšeg, stadion za splitsko stanje uma

Dežulović: Poljudsko prokletstvo

Poljudska ljepotica nije ni zamišljena kao nogometni stadion, već kao najljepši stadion na svijetu. To će blagoslovljeno prokletstvo i nju i Hajduka pratiti cijelih sljedećih pola stoljeća. Ono što naježen od ponosa nisam naglas htio priznati ni sebi ni drugima kad sam imao četrnaest, teško priznajem i danas, četiri godine studija povijesti umjetnosti i četrdeset godina čitanja i pisanja kasnije: Magaševa školjka prevelika je za Split. Ne, naravno, po kapacitetu – bilo je utakmica kad bi se u nju stisnulo po šezdeset hiljada ljudi i još toliko ostajalo bez karata – nego po ideji.

Veličanstveni Poljud, službeno Gradski stadion, zamišljen je naime za grad koji će gostiti i domaću ligu i finala Kupa prvaka i atletske mitinge i Olimpijske igre i koncerte Brucea Springsteena, za grad dakle kakav je Split mogao izgledati te 1979. – ambiciozan i moderan mali, ali svjetski grad s trećeg kata njujorškog Muzeja moderne umjetnosti – ali ne i za grad koji će pedeset godina kasnije od svega toga imati samo Thompsona i klub iz pretkola Konferencijske lige.

Pola stoljeća kasnije, ostarjela i oronula Poljudska ljepotica i dalje je jedan od najljepših stadiona na svijetu – naročito danas, kad stadioni izgledaju kao nakazni hi-tech hangari za guzonje, poslovne partnere i njihove ljubavnice – ali i dalje, kao i onda, nije ono što Splitu treba: nogometni stadion. Po prilici kao da je Jørn Utzon te 1973. svoju glasovitu Operu umjesto u Sydneyju podigao na Poljudu, samo da bi pedeset godina kasnije u njoj pjevale Seka Aleksić i Milica Pavlović… Boris Dežulović za Novosti.

Jučer (12:00)

Crveni tepih ili red za sistematski pregled?

Andrassy: Ne smijemo kritizirati supermršavost? Smijemo, ne smijemo glumiti da su krajnosti zdrave

Nije primjereno mršavim ženama govorit da nešto pojedu – možda jedu dovoljno, ali se ne uspijevaju udebljat – nije primjereno ni plus-sized ženama govorit da jedu manje jer možda imaju zdravstvene probleme zbog kojih ih kilogrami ne napuštaju, a možda jednostavno vole svoje viškove, ali ono što ovih dana gledamo na crvenom tepihu, ovog puta u domeni mršavosti, su krajnosti koje je nezdravo prešućivat. Demi Moore ne izgleda stunning, izgleda bolesno, Ariana Grande ne izgleda normalno i zdravo, nego zrelo za hospitalizaciju. Ovo nije ruganje, nego činjenično stanje – nekim je ljudima potrebna pomoć, ali to opet ne smijemo reć jer je na popisu zabranjenih ideja.  Ne smijemo to reć, njihovo je pravo da budu mršave, a mediji glume da je defile kostura sasvim uobičajena, možda i pohvalna pojava – u teoriji je uobičajeno, kultura mršavosti je uvijek bila prisutna, ali ova je mršavost značajno mršavija od prijašnjih verzija. Andrea Andrassy za Miss7.

Prekjučer (14:00)

Njofra bi bio ponosan

Krušelj: Čuvaj se Plenkovića i kad darove nosi

Premijer Andrej Plenković vrlo je mudar političar. Lukav i lucidan. Iznimno je obrazovan i elokventan. Strane jezike i diplomatske fraze sipa iz rukava. Uvijek je, osim kad mu to nije u interesu, odlično informiran o svim aktualnostima, ali i najsloženijim globalnim kretanjima. Presuđuje i u najsitnijim odlukama. Puno češće od ostalih likova s hrvatske političke pozornice uspijeva zadržati hladnokrvnost i emocionalnu stabilnost. Odstupanja od te poze iznimno su rijetka. Katkad je sličniji humanoidnom robotu nego živom biću. Za razliku od svog najdražeg suparnika s Pantovčaka, ne raspršuje se u doskočicama, bizarnim basnama i slikovitim fusnotama. Spontanost mu nije poznato stanje. Svaka mu je rečenica proračunato piarovska. Oponente nikada ne štedi. Prividno im oprašta. Dugogodišnje praćenje svih junaka hrvatskog političkog Disneylanda, gdje je klauna više nego zaigranih maskota, potvrđuje da Plenkoviću po instinktu, umješnosti i efikasnosti dosad nitko nije ni približno ravan. Željko Krušelj za Danicu pojašnjava i zašto.

Petak (12:00)

Pitanje stadiona kao pitanje prošlosti i budućnosti

Postnikov: Poljud, zbunjen, normalan

Ako Split već planira dva stadiona, nije li – pored novog Hajdukovog – mudrije sačuvati onaj čija tradicija može postati atrakcija, umjesto proširenja Parka mladeži koji neće privlačiti nikoga? Ne bi li time bili zadovoljni svi – klub, njegovi navijači, onaj dio javnosti koji još uvijek shvaća značaj Magaševog betonskog čuda – osim hotelskih i građevinskih investitora?

I nije li ideja da u gradu punom turista tako spektakularan objekt svjetskog ugleda ne može nakon poštene sanacije donijeti ni euro zarade naprosto nonsens? A ukoliko je pretvaranje stadiona u koncertnu i festivalsku igraonicu za pijane britanske adolescente cijena koju treba platiti kako bi on izvan turističke sezone ostao otvoren svojim građanima, nije li ta cijena prihvatljiva? Napokon, ako nas konzultantska firma dokazano bliska HDZ-ovoj vlasti uvjerava da je ova opcija neizvediva, ne bi li za mišljenje vrijedilo priupitati još pokoju kompaniju, tek toliko da usporedimo procjenu? Boris Postnikov za Novosti.

16.03. (18:00)

Jedna obitelj, a ne njih, ne znam... dvjesto!

Krušelj: HDZ je velika sretna obitelj. Baš je u tome ogroman problem

Ima li nečeg ljepšeg od sretne obitelji? Ima li nečeg poželjnijeg od sretne obitelji? Ima li ičeg što ne bi žrtvovali za tako uzvišeni ideal? Obitelj je najveća čovjekova vrijednost. HDZ je, dakle, za održanje vlasti našao, bez puno pretjerivanja, genijalnu formulu. Stranački dužnosnici to stalno ponavljaju i tako održavaju svoju kompaktnost: mi smo sretna obitelj! Znači da mislimo na svakog od vas. Jedino je bitno da imate dovoljno strpljenja kako bi i vaši interesi došli na red. Tada slijedi politička dužnost, zapošljavanje, bolje radno mjesto, bolja plaća, dobivanje poslova na natječajima i raspodjeli poticaja… Nametanje vrijednosti i modela funkcioniranja obitelji sustavno oblikuje društvo nejednakosti i privilegiranosti. Ako vi kao građani znate i osjećate da je nečije posjedovanje stranačke iskaznice dovoljna ulaznica za ono što bi pojednostavljeno nazvali boljim životom, znači i puno većim šansama u rješavanju niza problema, rezultat je ubrzano raslojavanje hrvatskog društva. Željko Krušelj za Danicu.

14.03. (20:00)

Divan muškarac = prosječna žena

Andrassy: Moj brat je divan otac i muž, a šogorica samo majka i supruga

Moj brat je divan otac i muž. Mijenja pelene, igra se s djecom, hrani ih i uspavljuje, a kad nije na poslu, pere veš, kuha, čisti i posprema. Kakav divan otac, kakav divan muž. Je, oboje. Doduše, netko ograđen ogradom bi možda predložio da je papak koji se nije znao pozicionirat kao glava obitelji, ali obećala sam da ću bit kratka, pa nemamo vremena za izlet u suteren mozga. Moj brat je divan otac i muž, to je dovoljno za danas. Moja šogorica nije divna majka ni divna supruga. Mijenja pelene, igra se s djecom, hrani ih i uspavljuje, a kad nije na poslu, pere veš, kuha, čisti i posprema.

Divna majka, divna supruga? Nije, samo je majka i supruga, ne radi ništa posebno ni vrijedno divljenja. Pelene mijenjaju na isti način, kuhaju u istoj kuhinji, za veš koriste istu mašinu, uz jednu značajnu razliku – kad sve to radi moj brat, publika mu dodjeljuje status heroja koji spašava svijet, a moja šogorica “samo radi svoj posao.” Kad kažem publika, mislim na ljude koji postavljaju pitanja tipa “jel ti muž pomaže po kući?” i “tko ti čuva djecu dok si na kavi s prijateljicama?” Andrea Andrassy za Miss7

13.03. (20:00)

Bukač u finijem odijelu

Ivančić: Pljuvačnica Croatia

Što bi to uopće bilo “pljuvanje po Hrvatskoj”? Tustu frazu nije moguće ni isporučiti ni usvojiti bez pomoći imaginacije koja se rutinski dijeli s drugim ispravnim članovima zajednice, jer je ista sa službene instance propisana kao zamjena za realnost. Kazati da netko “pljuje po Hrvatskoj”, onako kako to papagajski ponavlja Dario Zurovec, znači upotrijebiti lozinku za ulazak u klub kreatora društva koje će voditi brigu o sebi metodom odstranjivanja nepoželjnih, s tim da sâm korisnik lozinke automatski potvrđuje status poželjnoga.

Najprije je tu “Hrvatska” kao mistični entitet, objekt kolektivnog obožavanja, kult nad kultovima, intaktna svetinja pod koju se može podvesti što god se kome prohtije, a zatim “pljuvanje” kao retoričko pomagalo kojim se ozloglašava i diskvalificira bilo kakva kritika. Kritiziraš li vlast, fašist u njenom sastavu reći će da “pljuješ po Hrvatskoj” i time tvome postupku pridati težinu epskog zla. Napišeš li, recimo, da je Dario Zurovec beskarakterna bitanga, također “pljuješ po Hrvatskoj”, jer bitange utvrđuju kriterije po kojima nešto jest, a nešto nije društveno poželjno. To kaže Viktor Ivančić za Novosti.

13.03. (18:00)

Teologija rata

Beck: Čudna je ideja da se nosač aviona stavlja pod zapovjedništvo arkanđela Mihaela, ali mislim da će doći i čudnije stvari

Izraelski pisac Amos Oz je u knjizi “Kako izliječiti fanatika” rekao da je srž fanatizma želja da se drugi prisilno promijene za njihovo dobro; fanatik će vas promijeniti i po cijenu da vas ubije, i u zadnjim nemirima u Iranu nije smrtno stradalo manje od 3000 prosvjednika. Engleski filozof i matematičar Bertrand Russell smatrao je da je za poraz Njemačke u Drugom svjetskom ratu kriv fanatizam nacista. Dok su Saveznici postupali racionalno, kaže on – hitlerovci su srljali u borbu oduševljeno, zaneseno i iracionalno. Ako se dvoje ljudi ne slažu oko činjenica, mislio je Russell, mogu ih provjeriti; ali ako se dva fanatika ne slažu oko vrijednosti rase ili volje vođe, spor mogu riješiti jedino ratom.

Je li fanatizam nekih današnjih režima samo krinka prema van i unutra, da osiguraju svoju vlast, ili su zbilja spremni žrtvovati sve, pa i sebe, za svoje iracionalne ciljeve? Da je i SAD inficiran fanatizmom, dokazuju pritužbe vojnika i časnika da im zapovjednici govore o operacijama protiv Irana kao o dijelu Božjeg plana i pospješivanju ponovnog dolaska Isusa Krista. Nadahnjuje ih biblijska knjiga Otkrivenja koja opisuje duhovnu borbu dobra i zla na kraju svijeta, koju Amerikanci shvaćaju kao konkretan i stvarni rat, i s tim u skladu očekuju od predsjednika da povede američku vojsku u metafizički boj na Bliskom istoku. Boris Beck za Večernji (i za Narod).