Šajatović: Kako nastaju ‘Ekonomalije‘? Muka živa! - Monitor.hr
10.08.2023. (08:00)

Kolumna o kolumni

Šajatović: Kako nastaju ‘Ekonomalije‘? Muka živa!

Recept za pisanje kolumni je, naizgled, vrlo jednostavan. Potrebna su, što bi kuhari rekli, četiri sastojka. Prvo vam treba povod za kolumnu. To može biti neka vijest ili nečija izjava. Nakon povoda, drugi sastojak je teza odnosno stajalište o vijesti ili izjavi. Kad imate povod i stajalište, treći sastojak je nekoliko argumenata kojima ćete potkrijepiti svoje stajalište. S obzirom na to da je povod kolumni obično neki problem, nakon njega, teze i argumenata, dobri ‘kuhari‘ završavaju prijedlogom što bi trebalo učiniti da se problem riješi. I to je to: povod – teza – argumenti – prijedlog rješenja. Najgore je kad već imaš poluskuhanu kolumnu, ali osjećaš da bi mogao bolje. Pa tri dana ne započinješ pisati finalnu verziju. Kopaš dublje, dovodiš u pitanje vlastitu tezu. Dosađuješ i sebi i drugima. Pisanje kolumne nije umjetnost, ali stvaralački proces ima sličnosti. Najteže je povući prvi potez, na danu otvorenih kolumni za Lider vodi vas Miodrag Šajatović.


Slične vijesti

Jučer (23:00)

Budućnost – kad povijest dođe u retrovizor

Dežulović: Odiseja 2074

Prema optimističnom scenariju, hrvatski futurolozi imaju zanimljiv prijedlog: “Godine 2074. u Hrvatskoj se uz pomoć napredne tehnologije povijesni događaji rekonstruiraju pred očima turista.” Pa hajmo probati zamisliti da su 1974. ili neke druge povijesne godine iz Croatia Osiguranja postavili izložbu kakvu su postavili nedavno:

Recimo to ovako: znajući da je posljednji Hrvat prosječne životne dobi koji se rodio i umro u istoj državi bio još odani vojnik habsburške krune ban Josip Jelačić, koji je umro punih četvrt stoljeća prije nego što je uopće utemeljeno Croatia osiguranje, prilično je ambiciozno raditi projekcije budućnosti prostora na kojemu nijedna država nije trajala dulje od pedeset godina, i na kojemu je posljednja takva – Austrougarska Monarhija iz 1867. – potrajala točno pedeset i jednu. Boris Dežulović za Novosti

Jučer (18:00)

Radić u gostima

Beck: O, jadna moja DOMovINO s Radićevim bajkama

To da se frakcija Domovinskog pokreta nazvala isto kao što se već zove zagrebačka udruga za afirmaciju „kreativnog umjetničkog i queer izražavanja“, kako piše na njihovoj stranici, ubraja se u najneobičnije gafove hrvatske politike, piše Boris Beck za Večernji list. U vukovarskoj stranci žele okupiti zdrave snage koje će ojačati duh i tijelo naroda, a u Zagrebu žele ohrabriti ljude da se svojim tijelima služe slobodno. Ako Radić nije bio svjestan te podudarnosti, znači da zadnjih dvadeset godina nije pratio društvena i kulturna zbivanja u glavnom gradu, što je sasvim u skladu s općenitim nesnalaženjem te stranke u Zagrebu. Izgubljenost Domovinskog pokreta u pregovorima s HDZ-om izgledala je kao politička epizoda humoristične serije Stipe u gostima. Dobroćudni i lakovjerni provincijalac stiže u metropolu, da bi ga tamo velegradski lisci očerupali i narugali mu se.

Odakle raskolnicima iz Domovinskog pokreta ime udruge koja potiče muško-mušku žudnju? Pa odatle što se i hrvatska politika sastoji uglavnom od muškaraca koji se vole nadmetati s drugim muškarcima kojemu je duži, i koji može pišati dalje i po više ljudi. Cijeli tekst donosi Narod

Prekjučer (21:00)

Ali nećemo o tome previše, da ne padnu tužbe

Jergović: Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura, što ih je zamračila muzejska računovotkinja?

Za nas koji smo u životu mijenjali radna mjesta i redakcije, postojalo je oduvijek to vrijeme navikavanja, prilagođavanja, adaptacije… U tom vremenu svoj posao radiš s većim naporima i s više tegobe, te manje automatizma. Radiš ga, na kraju krajeva, lošije i kvrgavije nego što ćeš ga raditi nakon što se privikneš na nove novine i novu redakciju, na novi prostor na kojemu će bivati objavljivan tvoj tekst. Ako je istina da je Marinela B., uglavnom uz pomoć debitne bankovne kartice, opelješila MUO za 1.334.823 eura u samo dvije i pol godine, to znači da ona nije prolazila kroz proces navikavanja, ili je taj proces trajao ekstremno kratko.

To znači, dakle, da je Marinela B. od prvog dana na novom poslu počela da radi isto što će raditi i posljednjeg svoga dana. Logičan zaključan bio bi da je Marinela B. u MUO došla da bi radila upravo to i ništa drugo. Prije nego što je za išta optužimo, prije nego što je ružno pogledamo na fotografijama snimljenim tako što je policija nelegalno i protuzakonito novinama i novinarima dojavila kad će biti privođenje, dobro promislimo o čovjeku, ili o ljudima, koji su Marinelu B. postavili na mjesto voditeljice računovodstva u Muzeju za umjetnost i obrt. Oni su, a ne Marinela B. i njezin ojađeni mladi đuvegija, stvarni akteri ove priče.

Ti ljudi, skupa s Turud-kadijom, Plenkošenkom, Njonjom, policajministrom Božinovićem i kompletnom premijernom elitom iz HNK i iz Bogovićeve, stvaraju taj duboki i zastrašujući nesklad između javnog i privatnog, tojest između krezovskog bogatstva, svoga i svojih pulena, i islamabadskog i podujevskog siromaštva i sirotinjstva zagrebačkih pločnika, podruma i fasada. Iz njih i njihovih moralnih načela izbija sav južinasti smrad zagrebačkih kanalizacija. Miljenko Jergović za svoj blog.

Prekjučer (16:00)

Umjesto 'čovjeka iza kojeg bi svi stali' - artikulirana politika

Basara: Iza jednog čoveka

Akademik i pisac Duško Kovačević je u intervjuu za NIN „ocenio“ da je na političkoj sceni već deset godina sve „isto“, da je vladajuća – nazovimo je Visoka – stranka organizovana kao (polu)vojna formacija, da su takvoj stranci/formaciji „suprotstavljeni ljudi iz deset, petnaest udruženja i stranaka koje podsećaju na razred u srednjoj školi koji vređa nastavnika, a ovaj ih onda za kaznu obori na popravni“ i da opozicija, ako kani pobijediti, a ne izgubiti, treba da „stane iza jednog čoveka“ – da ne kažem baš ćo’eka – jer narod „hoće jednog moćnog čoveka, od Karađorđa do Vučića“.

Cinik bi rekao: pa šta onda narod hoće, ako već ima jakog Visokog čoveka i zašto narod misli (ako uopšte misli) da će sledeći moćni čovek – iza koga stanu rogovi iz opozicione vreće (smeh vrabaca iz offa) – promeniti bilo šta u autoritarnoj tehnologiji vladavine koja je samo dvaput u novijoj istoriji nakratko suspendovana.

Kao pozitivan primer stajanja iza jednog čoveka Kovačević navodi svojevremeno stajanje iza Koštunice – svako pravo, što rekli pokeraši – ali moja neznatnost drži da je to bilo jedno od najpogubijih stajanja iza jednog čoveka, a zašto tako misli, stotinama puta sam ovde objašnjavao. Svetislav Basara

Prekjučer (12:00)

Oni su za-laganje

Ivančić: Hrvatski odgoj

U duhu načela što ga je još početkom devedesetih, u doba prvobitne akumulacije državnosti, formulirala novinarka Dunja Ujević, obznanivši da je spremna pisati neistine ako je to u interesu Hrvatske, Marija Selak Raspudić odlučila je u predizbornoj kampanji promovirati laganje kao vrhovnu političku vrlinu. A kako je veza između politike i obmane takoreći notorna, tekovina s aromom tople vode, domoljubna matrica je ta koja anulira negativne konotacije i osigurava javnu prihvatljivost. Na stvari je dakle za-laganje za Hrvatsku.

Nešto drugačiji pristup složenoj problematici derogiranja istine njeguje državni tužilac Ivan Turudić: u njegovu fokusu nije nacionalna sigurnost, već nacionalna pristojnost. Ivan Turudić inzistira da se o njegovim lažima raspravlja na čistome hrvatskom. Naučite se pristojnosti, gospodo! Ako vas gledam u oči i lažem, a to činim na pravilnome hrvatskom jeziku, najmanje što mogu očekivati je da se istim tim jezikom služite i kada moje laži propitujete, a ne da ovo časno mjesto skrnavite srbizmima. Ponašajte se pristojno! Viktor Ivančić za Novosti

Prekjučer (00:00)

A ideja Europe bez granica lagano umire...

Markovina: Do Ljubljane i nazad, Jugoslavija i EU all inclusive

Ono što je u Sloveniji istovremeno i lijepo, a i bolno za nas iz ostalih postjugoslavenskih republika, očito, jeste puno zdraviji odnos prema vlastitoj prošlosti. Ne znači to da u Sloveniji nema historijskog revizionizma ili nacionalizma, ali je činjenica da se partizansko i jugoslavensko nasljeđe nisu izbrisali, niti doveli u pitanje. I to bez obzira na to što je Slovenija prva dovela u pitanje opstanak SFRJ, onakve kakva je bila i što je na kraju krajeva plebiscitarno istupila iz te zajednice i socijalističkog društvenog uređenja. Dojmove s Retrofesta prenosi Dragan Markovina, za Peščanik.

Četvrtak (14:00)

Manje tvornica - više praznih stanova

Šajatović: Prazan apartman – drama. Zatvorena tvornica – nikoga briga

Zatvaranje tvornice boja Hempel i tekstilnog pogona Leonarda naznaka je prijeteće epidemije zatvaranja industrijskih kapaciteta. Posebno onih u stranom vlasništvu. Kao i mnogo puta prije, hrvatska javnost, od opće do političke, nepogrešivo ne prepoznaje opasne pojave u nastajanju. Popunjenost apartmana je važna, popunjenost industrijskih kapaciteta je nevažna. Vlasnici europskih tvrtki s tvornicama u više zemalja na smanjene narudžbe odgovaraju povlačenjem iz neke od zemalja. Dosta zatvaranja moglo bi biti u Hrvatskoj. Da postoji ozbiljna gospodarska diplomacija, veleposlanici bi se već razletjeli lobirati kod inovlasnika da ostave na životu tvornice u Hrvatskoj. To se, naravno, ne događa. Miodrag Šajatović za Lider.

Četvrtak (09:00)

Hollywood umjesto kristalne kugle

Basara: Megalopolis i Megalokasaba

Holivud nije – kako se pogrešno smatra – fabrika ružičastih snova. Holivud je fabrika ružne jave. Ako ste pročitali moju recenziju filma „Megalopolis“ – pa još ako ste pogledali i film – i ako malo mućnete glavom, biće vam jasno da je glavni junak Cezar Katalina (Adam Driver) arhetip tipova poput Elona Maska, a lako ćete u ostalim (listom negativnim junacima) prepoznati demagoge koji su od svetske istorije napravili porodični biznis i koji jebu pa rasturaju globalnu sirotinju raju. Već godinama grmim sa amvona famozne tribine: ako hoćete da zavirite u budućnost – što vam ne preporučujem – nemojte gledati u bob, čitati futuriste, filozofe i geopolitičke proser-efendije, gledajte američku filmsku produkciju (ne samo holivudsku). Svetislav Basara za neki tamo list

Četvrtak (01:30)

Misli na zdravlje, ne samo u listopadu

Andrea Andrassy: Kad se već na preglede dugo čeka, zašto se ne bi naručile kod privatnika?

Listopad je, kao što (nadam se) znate, mjesec borbe protiv raka dojke. Na sve se strane priča o prevenciji i važnosti pregleda, žene se potiče da se naruče, organiziraju se kampanje i akcije… sve znate. I svake se godine u listopadu – ne samo u listopadu ali većinom baš tad – uz priču o pregledima veže i ona o tome da se na te iste preglede dugo čeka. Zdravstvo nam je… neoptimalno, ajmo ga obojat ovim nježnim opisom, liste čekanja za neke preglede su duže od kolona na naplatnim kućicama u špici sezone i ne moramo posebno pričat o činjenici da je to grozno – ali još je gore, a sad ću možda ispast bezosjećajna, to što je “dugo se čeka na red” mnogim ženama izlika da se uopće ne naruče.

Većina njih bez problema pronađe opravdanje za trošak majice u Zari koja im vjerojatno ne treba, većina njih ni ne razmišlja kad se naručuje na nokte, većina njih će reć da su pramenovi i depilacija u kategoriji nužnih troškova, a meni ne pada na pamet reć da nisu u pravu – svatko ima troškove koje smatra nužnima i svatko na njih ima pravo sukladno vlastitim željama i mogućnostima, ali preventivni pregledi koji spašavaju život su mnogima i dalje u kategoriji “ne dam pare za to.” Andrea Andrassy za Miss7

Utorak (17:00)

I njegova je pamet shvatila bolnost svojih riječi, ali tamo negdje pet godina nakon jezika

Dežulović: Adio, pameti

Ima, eto, ljudi kojima je jezik brži od pameti, ali superiorna nadmoć Milanovićeva jezika nad njegovom pameću nema pandana u hrvatskoj politici. Ima pri tom, jasno da ima, i jezika bržih od predsjednikova, ali njima je lakše, jer nemaju mozga: njihov jezik brži je od pameti čak i kad se zamuckujući sapliće i bezglavo tumara praznom glavom. Na predsjedničkoj funkciji, uostalom, već smo imali jedan takav, i to perfektan engleski jezik, bez naglaska i bez pameti. Da je, eto, nema ni trenutačni predsjednik, bio bi i on samo glup. Milanović je, međutim, mnogo gora i opasnija pojava.

Za razliku od jezika, Milanovićeva pamet, naime, jako dobro zna zašto je “predsjednik Tuđman morao mijenjati svoju knjigu”, i zašto je “za englesko izdanje morao masakrirati”.

Tuđmanova “Bespuća povijesne zbiljnosti” iz 1989. godine – mlađi čitatelji ne znaju, stariji pamte – blatnjava je naplavina pseudo-povijesnofilozofskog i revizionističkog smeća nažvrljanog nerazumljivim novohrvatskim hrvatoglifima, sedam stotina stranica teška apologija povijesne svjetske “zločinidbe” i “zlosilja” u kojoj autor objašnjava kako je genocid “prirodna pojava, sukladna ljudsko-društvenoj i mitološko-božanskoj naravi”, koja se “ne samo dopušta, već i preporuča, štoviše čak i nalaže riječju svemogućeg Jahve”. Boris Dežulović za N1.