Sara Renar ‘Nježne riječi’: Ne budite ljudožderi, volite se - Monitor.hr
23.02. (18:00)

Malo zamračeniji plesni podij

Sara Renar ‘Nježne riječi’: Ne budite ljudožderi, volite se

U društvu vrsnih glazbenih kolega Dimitrija Simovića, Igora Pavlice, Marka Lucijana Hraščanca, Jana Kinčla, Samuela Marlona Mahoneya, Luke Toševa i Hrvoja Štefanića zagrebačka glazbenica očarava na novom albumu, kaže Zoran Stajčić zaRavno do dna: Sve je na mjestu. Produkcija je taktilna poput pjesme. Ništa ne smeta, ništa nije teško, ni teško razumljivo. A opet nije banala šećerlema za udvaranje publici. Zavodi, time i vodi igru jer ne prestaje uvlačiti u neobičnost. No ne uvlači odmah u katarzu. Onomatopejski glas neke egzotične ptice zatvori prvo poglavlje i najavljuje novo.


Slične vijesti

13.06. (16:00)

Yesterday i malo sutra

Paul McCartney – The Boys of Dungeon Lane: Album okrenut prošlosti, ali ne i nostalgičan

McCartney je od sve četvorice Beatlesa imao svakako komercijalno najuspješniju solo karijeru, no bez obzira na njegov neupitni autorski status, u retrospektivi začuđuje prosječnost nekih dijelova diskografije. Prvi albumi “McCartney” i “Ram” su bili nepretenciozni, ali vrlo dobri, a kasnije revalorizacije su drastično promijenile tadašnji mlaki prijem. “The Boys of Dungeon Lane”, kao i albumi što mu prethode u zadnjih dvadesetak godina jest okrenut prošlosti, ali nije nostalgičan, jer Macca svoje djetinjstvo i mladost ne idealizira niti mu pridaje romantičarsko ruho. Prošlost je za njega idealistički supstrat, niz zvučnih i drugih osjetilnih asocijacija, nekadašnji realitet koji više nema materijalno uporište, jer „ništa nije izgrađeno da traje“. Prema tome, ostaje memorija, ma kako bila varljiva ili nepouzdana, ali na autorovoj hijerarhiji vrijednosti zauzima visoko mjesto. Kažu na Music Boxu

12.06. (19:00)

More nježnog dečka

Klinika Denisa Kataneca – Ununani: Crvi ispod pliša

Naglašavajući kontrast između bezbrižnih djetinjih vizija i tjeskobne jeze egzistencije Katanec u svojim stihovima postiže mnogo više od prosječnog emo ‘pjesnika’ ogorčenog na život. Utisak koji ovaj album ostavlja mogao bi se dočarati vizijom u kojoj dijete grli plišanog medvjedića, ali osjeća da u tijelu igračke migolje crvi – kažu na Ravno do dna

20.05. (10:00)

We all go rhytm!

Laibach – Musick: Da ti dođe zlo od glazbe

Laibach, naravno, i dalje komentira sve društvene bolesti današnjice. Unatoč društvenom komentaru, glavna je poruka i dalje to koliko je loša danas popularna glazba postala, a Laibach nam to servira na neonski rozom pladnju koji drži poput zrcala u kojem se sve najgore tendencije tih stilova ogledaju u svom ružnom, neukusnom i apsurdnom obliku. Jedini je problem to što, ako smo već zatrpani ružnom , neukusnom i apsurdno glupom glazbom, ne trebamo da nam i Laibach servira još jedan ružan, neukusan, apsurdni album s deset pjesama od kojih veliku većinu nećemo željeti više nikad poslušati nakon prvog susreta. “Musick” može povremeno biti zabavan, nekad čak i smiješan (ali ne ha-ha smiješan, već kiselo, “kužim što ste htjeli reći” smiješan), ali zapravo je smišljen da testira toleranciju slušatelja i pritom je testira više nego što ju je testirala abrazivna industrijska buka njihovih ranijih radova. Ravno do dna

11.05. (18:00)

Soudtrack za autocestu

The Black Keys – Peaches!: Podsjetnik kako je blues nekad zvučao

Posljednjih godina The Black Keys su počeli štancati albume koji su svakojake kvalitete… Ima tu solidnih, ali ima i teško slušljivih, pa uopće ne treba čuditi da je njihova zvijezda krenula silaznom putanjom, zbog čega smo ih mogli čitati u ‘žutoj kronici’ kako otkazuju sve živo, od turneja do menadžmenta koji ih je do tad vodio. Razlozi za takvo stanje su jasno poznati jer već predugo nisu isporučili nikakav hit, a s novim albumom je sigurno da će se taj post produžiti. Album je najavljen kao povratak njihovim korijenima, ali daleko je to on najranijih albuma benda. Ovo je baš jedan album u kojem blues jam u prvom planu, te niti nema namjeru imalo iskočiti iz tog. Sve vrline i mane s albuma “Delta Kream” bi mogao ponoviti i ovdje jer ovo je nastavak te priče, kaže Siniša Miklaužić za Muziku.

05.05. (21:00)

U svom Elementalu

Remi – Gola: Lady Godiva Balkana

Dva mjeseca nakon objave novog albuma grupe Elemental ‘Dobra djeca’, Remi je otvorila solo poglavlje nazvano ‘Gola’. Nije tu samo u pitanju nekoliko udarnih pjesama dok su ostatak manje i više uspješni filleri, već odlično osmišljen album na kojem se kroz dvanaest pjesama Remi „razgolićuje“ do kraja. To je niska kvalitetno osmišljenih brojeva od kojih gotovo svaki može stajati kao singl, a među kojima je i jedna obrada izvedena na način da je spomenuta glazbenica može nakon ovoga smatrati svojom. Zoran Stajčić za Ravno do dna

19.03. (20:00)

Ako je plesati grijeh, priznajem - grešnik sam!

Erotic Biljan & His Heretics – Practical Sinners: Evanđelje po garažnom rocku

Zagrebački garažni rock sastav objavio je nakon punih deset godina nasljednika albuma ‘The Devil Stole My Record’. Čak i samo ime benda u vrijeme Gen Z-ja formiranog u školskom sustavu ispunjenom vjeronaukom može zvučati zastrašujuće, pa su se Biljan & društvo pobrinuli da i naziv samog albuma još više utjera nelagodu u takvom društvu. A bit će da smo se upravo kao društvo vratili na te neke postavke SAD-a s početka šezdesetih kad se na slobodno gibanje bokova uz zvuke električne gitare gledalo kao na svojevrsnu vražju rabotu. Erotičnog Biljana i njegove heretike baš najviše zanima upravo to, odnosno da sa svakom pjesmom pronađu formulu instant paljenja plesnog gibanja i time pozovu na „praktični grijeh“. Zoran Stajčić za Ravno do dna

04.03. (08:00)

Coolerski, ali bez hita

Robbie Williams – Britpop: Album kakav je htio snimiti odmah nakon što je izašao iz Take That!, no pitanje je kako bi ga tada primili

Novih jedanaest pjesama predstavlja posvetu glazbi njegove mladosti, ali ne onoj kakvu je sam izvodio, već sastavima koji su ga tih dana nerijetko doživljavali i kao sprdnju. Ovdje se miješa nasljeđe originalne britanske invazije, glam i pub rocka s himničnim refrenima i indiejem inficiranim gitarama najznačajnijih imena scene po kojoj album nosi naziv, uz nešto moderniju produkciju protkanu posljednjih godina aktualnim electro-popom i povremenim orkestracijama. “Ovo je album kakav sam htio napraviti nakon raspada Take Thata“, izjavio je Williams najavljujući “Britpop“. Drago mi je da mu se želja konačno ispunila, no veliko je pitanje kako bi izgledala njegova karijera i bi li dosegnuo istu razinu popularnosti da je ovaj materijal zaista izašao 1997. godine, kaže Vedran Harča za Ravno do dna

06.12.2025. (14:00)

Grč u vašem tijelu

Grč – Sloboda narodu: Album koji ne traži milost niti bi vam je dao

Ovih sedam pjesama predstavljale su labuđi pjev prve i najbolje postave grupe, kao i svojevrsni oproštaj od post-punka jer su se njihov zvuk i aranžmani narednih godina i desetljeća sve više približavali tamnijim sferama metala. Ostatak, istini za volju, dosta skromne diskografije kvalitetom nije previše zaostajao za prvijencem, pri čemu su uvijek ostali beskompromisni, pjevajući i urlajući o svemu onome od čega većina nas okreće glavu u očajničkoj nadi da će nestati. Vedran Harča o ikonskom riječkom bendu, za Ravno do dna

29.11.2025. (12:00)

Onaj mali psihopat!

Novi album Leta 3: Album bez hita,ali produkcijski i glazbeno vrhunski

Odmah treba reći da su letovci u slučaju ovog albuma odbacili mogućnost složenije društvene kritike (a znali su ranije biti u tome dobri) te se, bježeći iz dosade i zatupljujuće svakodnevice, okrenuli svijetu hedonizma, ponajprije opijata, seksa i malo tu i tamo glazbice… Majstorsko poigravanje kičom, nosens poezija s puno smisla, igre riječima i stvaranje novih riječi, lepršava otkvačenost, cinizam i ironija, psovka i provokacija eksplodiraju doslovce u svakoj pjesmi. Novi list, Forum

28.11.2025. (17:00)

Čovjek ima 92 godine i dalje radi što voli

Willie Nelson odaje počast Haggardu, fanovi skeptični: ‘To nije naš Willie’

Willie Nelson sada nakon sve više rastućega niza albuma kojima odaje počast svojim kantautorskim kolegama, bilo živima ili pokojnima, odlučio je da je sad na red došao njegov stari prijatelj Merle. U ovoj kolekciji od 11 Haggardovih obrada ima i odličnih izvedbi na kakve smo od Nelsona naučeni, a ima i nekih pjesama koje djeluju kao promašeni ziceri, pa se tako čini da Willie ne unosi dovoljno žara u čitanje klasičnih točaka Merleove pjesmarice. Možda će mi netko ovdje pokušati skrenuti pozornost na činjenicu da za nedostatak elana prigovaram čovjeku koji ima 92 godine, ali takvima ću odmah uzvratiti da je još lani Nelson snimio jedan od svojih najboljih albuma sa “The Border”, a i ove godine je već isporučio živahniju ploču s “Oh What a Beautiful World”. Sve to upućuje mi da za slabiji dojam koji “Workin’ Man” ostavlja u odnosu na spomenuta recentna Nelsonova izdanja zapravo okrivim izostanak Williejevog dugogodišnjeg suradnika Buddyja Cannona u fotelji producenta. Ivan Laić za Ravno do dna