Šesti autobus: Za nekoliko kopalja bolji film od „Generala“, ali to više govori o „Generalu“ - Monitor.hr
29.07.2022. (07:00)

Dobro je, nije uvredljiv

Šesti autobus: Za nekoliko kopalja bolji film od „Generala“, ali to više govori o „Generalu“

U samom središtu filma stoji misterij naslovnog šestog autobusa u kojem su bili zarobljeni hrvatski branitelji, a koji je bio presreten, skrenut s rute, pa se i autobusu i braniteljima u njemu gubi svaki trag. Taj misterij pokušava riješiti američka novinarka Olivia Crocker. Struktura filma je prekomplicirana i s previše likova za koje nam treba barem pola filma kako bismo pohvatali tko je tu tko, dok o tome tko kakvu igru igra i zašto nećemo imati pojma o tome ni poslije kraja istog. A Galići, otac i sin, pokušavaju svemu tomu dati još jedan širi kontekst multietničkog grada u kojem je rat razorio prijateljstva i međunacionalno povjerenje, što u određenim dijalozima djeluje dosta nespretno. Na koncu, Galić uspijeva jednu hvalevrijednu stvar, a to da je ostane politički pragmatičan upravo u kontekstu onoga što Vukovar danas jeste, manje ili više podijeljen grad, ali u kome i dalje žive i Hrvati i Srbi, odnosno ljudi s obje strane ratnog sukoba devedesetih i njihovi potomci. Lupiga


Slične vijesti

24.10. (22:00)

Stari majstor na djelu

Film ‘Killers of the Flower Moon’: True crime u zemlji bogatih Indijanaca

Kao što je slučaj i s “Oppenheimerom” Chrisa Nolana, jednom od potencijalnih glavnih protukandidata za Oscare na dolazećoj dodjeli, “Killers of the Flower Moon” je impresvivan na svim područjima. Prije svega, valja napomenuti da traje punih 206 minuta, što je izrazito izazovan komad vremena koji je potrebno provesti u sjedalici u kinu, ali zahvaljujući maestralnoj montaži Scorseseove vječne suradnice, trostruke oskarovke Thelme Schoonmaker, ova tri i pol sata proći će tako da ih jedva osjetite. Novo osvježavajuće poglavlje u Scorseseovoj karijeri, prvo nakon “The Wolf of Wall Street”, budući da ćemo religijsku dramu “Silence” i spomenuti “The Irishman” retrospektivno teško uvrštavati u bolje radove majstora koji je napunio osamdeset godina. Ravno do dna, Forum

24.10. (12:00)

Jedan od onih filmova koji se gledaju samo jednom

Novi film s DiCapriom i De Nirom snimljen je prema potresnoj istinitoj priči

Radnja filma orijentirana je oko niza ubojstava čije su žrtve početkom 20. stoljeća bili članovi indijanske obitelji Osage, tada najbogatiji ljudi na svijetu, koji su svoja ogromna financijska sredstva stjecali od kasnog 19. stoljeća i pronalaska nafte u Oklahomi. Film je rađen prema knjizi novinara, koji je isprva mislio da radi priču o jednom ubojici, čiji je slučaj jedan od prvih kojeg je istraživao tada tek osnovani FBI. Istraga je utvrdila 24 slučaja ubojstva, s više od 150 članova obitelji koji su umrli pod sumnjivim okolnostima. Scorsese je prvo imao u planu priču o agentu FBI-a, no ulazeći dublje u kompleksnost narativa, fokus je pomaknuo na odnos između centralne figure obitelji Osage, Mollie, i njenog supruga Ernesta. Tportal. Film komentiraju i na Forumu.

14.10. (13:00)

E, kad bi zidovi pričali

Puhovski najavljuje novi film Pere Kvesića, Kuća na Kraljevcu: U njoj se formirala uspješna generacija umjetnika

Film govori o jednoj posebnoj zagrebačkoj kući na adresi Kraljevac 35. Ona je pružala tijekom posljednjih gotovo pola stoljeća sklonište brojnim i raznolikim stanarima, istaknutim na raznim poljima umjetničkog stvaralaštva i društvene djelatnosti. Tijekom godina u njoj su nastajale vrhunske knjige, filmski scenariji, fotografije, ilustracije, stripovi, glazba, predstave, filmovi… U kući, koju je izgradio Slobodan Praljak i kasnije ju iznajmljivao živjeli su, između ostalih, Abdulah Sidran, Goran Babić, grupa Ayllu, Igor Kordej, Goran Pavelić Pipo, Milan Trenc, Davor Slamnig i Pjer Žardin, a u nju su navraćali Davor Gobac, Mirko Ilić, Vilim Matula i mnogi drugi umjetnici, glazbenici, novinari, glumci, koji su obilježili jednu epohu. Njezin današnji vlasnik je upravo Pero Kvesić. Nacional

12.10. (01:00)

Naš butnovnik bez razloga

Kad budem mrtav i beo – prvi i posljednji srpski rokenrol film

Mudro zapakovan u neobičan miks žanrova (od mračne i reske komedije, preko tinejdžerskog melodrame i drumskog filma, sve do muzičkog filma i finalne tragedije), Džimi Barka je nepatvoreni buntovnik stasao u komunizmu, bez – doduše – jasnog razloga ili povoda. Poput nekakvog vrhunskog postmodernog kreativnog incidenta ili eksperimenta, on je kao i čitav film Kad budem mrtav i beo u potpunosti otvoren za najrazličitija tumačenja, pa otud nije ni čudo da mu je naš nekadašnji Institut za film decenijama kasnije (1997) posvetio i čitavu knjigu eseja. Kada danas gledate Kad budem mrtav i beo, bukvalno ništa od njegove izvorne atraktivnosti i ranjive neodoljivosti nije umanjeno neumoljivim zubom vremena, oskudnom crno-belom fotografijom i bednim stanjem dostupnih kopija. Pulse

25.09. (16:00)

Kao Office, samo dugometražni

Film Blackberry: Komična priča o zaboravljenom proizvođaču mobitela

Sjeća li se više netko prvog masovno prodavanog „pametnog” mobitela? Ne, nije prvi iPhone, nego uređaj koji su svi pomodni poslovnjaci i poslovni pomodari imali prije njega, jedan, bilo koji od modela kanadske kompanije BlackBerry. Koncept je bio skoro genijalan u svojoj jednostavnosti: spojiti osnovne komunikacijske funkcije mobitela i jednu od funkcija računala i iskoristiti besplatan internet. Spoj doku-drame i korporativnog trilera otkrio je David Fincher kod Social Networka. Matt Johnson, pak, dolazi iz nešto drugačijeg miljea. Iako je „BlackBerry“ film drugačije pozadine, nešto od te niskobudžetne, „uradi sam”, igrive estetike, pa i etike, prisutno je i u ovom filmu. Naime, Johnson optira za stil nalik na komične TV-serije devedesetih s pokretnom, na momente čak i „živčanom” kamerom iz ruke koja kao da „zoomovima” i švenkovima nudi dodatni neverbalni komentar onoga što vidimo na ekranu, i to u brzom tempu i nabijenom montažnom ritmu. Lupiga

24.09. (17:00)

Dobro je znao da je svijet komedija u totalu, a tragedija u krupnom planu

Charlie Chaplin: Život i stvaralaštvo velikog umjetnika obilježila je tuga pomiješana s humorom

What the Tramp tells us about Charlie Chaplin - SWI swissinfo.ch

  • Nakon uspjeha s “Mališanom“, odlučio je otići u Englesku, veselio se što će vidjeti London sad kao slavan i bogat čovjek, a Englesku je zahvatilo chaplinovsko ludilo. Na dočeku je bilo mnoštvo s gradonačelnikom, u tisku su osvanuli naslovi: Chaplin se vraća poput osvajača, a on je čeznuo da tiho posjeti stara mjesta. Uspio se konačno iskrasti iz hotela Ritz. Gledao je očaj svog djetinjstva, prozore podstanarskog stana u kojemu je izgladnjela majka gubila razum. Lutao je kroz Kennington i progutala ga je tuga. Ulice njegovog siromaštva i dalje su imale snagu da ga bace u beznađe. Bogatstvo i slava omogućili su mu da raskrinka slavne, vidio ih je izbliza i vidio je nesavršenosti, prezirao je simbole snobizma. Boravkom u Kenningtonu, na ulicama u kojima je stasao i proživio užasne dane bijede, nešto se u njemu slomilo. Taj stari dio života učinio mu se poput sna. Rad na filmu bila je sad njegova stvarnost. Vratio se u Ameriku i snimio “Trku za zlatom“.
  • U “Velikom diktatoru” brani čovjekovu slobodu, svijet se brzo mijenja, a dobrota je izgladnjela. Kapitalizmu je stalno u svojim filmovima suprotstavljao ljudsko biće, ono posljednje što imamo, a što kapitalističko društveno uređenje osporava. I ekonomska terminologija se libi upotrijebiti riječ čovjek, on je resurs, potencijal, zaposlenik ili klijent. “Veliki diktator” bio je prikazan u New Yorku, u dvije dvorane i publika je bila oduševljena, ali kritike su bile drugačije. Prigovarali su završnom govoru. Daily News je utvrdio da maše pred publikom komunističkim prstom. No, ubrzo su ga pozvali da pročita govor iz filma na radiju neposredno prije nego će SAD stupiti u rat. Chaplinov lik Skitnice, gladan i poderan, pokušava spasiti svoje dostojanstvo i to je tragično. To su oni momenti kad nam dođe da u komediji zaplačemo, a svijet globalno jeste komedija koja se individualno pretvara u tragediju. Njegov Skitnica vodi sam svoj rat, zlo ga progoni, ali on nije krotak: kad već ne može ništa promijeniti, odbija to zlo potpomagati. Ideje
06.09. (10:00)

Sedamdeset pojmova koje svatko tko se bavi filmom mora znati

04.09. (01:00)

Jedna od najvećih dramskih primadona s ovih prostora

Mira Stupica – stup jugoslavenskog glumišta

Vek od rođenja glumice Mire Stupice

Jedna u aleji najvećih dramskih primadona s ovih prostora beziznimno je i Mira Stupica (17. 8. 1923. – 19.8. 2016.), kojoj je upravo mimo nas, na našu sramotu, posve neprimjetno minuo njezin 100. rođendan. Dva su njezina starija brata preminula u dječjoj dobi, dok je najmlađi preživio i danas svi znamo za njega: bio je to veliki, veliki glumac Bora Todorović. Nakon rata Mira će pod vodstvom svojega supruga, redatelja Bojana Stupice u Jugoslavenskom dramskom pozorištu nanizati već na samom početku karijere kultne uloge poput Petrunjele u “Dundu Maroju” Marina Držića, Mirandoline u “Krčmarici Mirandolini” Carla Goldonija ili Vasilise u komadu “Na dnu” Maksima Gorkog. Godine 1955. oboje dolaze u HNK Zagreb. Igrat će, naravno, glavne role u antologijskim dramama i Brechta i Goldonija i Shawa; međutim, i nju osobno i historiografiju hrvatske teatrologije općenito, obilježit će praizvedba drame “Glorija” Ranka Marinkovića, 29. prosinca 1955. Ovaj “mirakl u šest čina” do danas je ostao prvorazrednim kulturnim i kazališnim događajem, kao i čudesna Mirina interpretacija naslovne junakinje Magdalene-Glorije… Novosti

 

25.08. (12:00)

Meni je Ernest i dalje najdraži vampir

Film The Last Voyage of the Demeter: Zlo na brodu

Ni jedan komad vampirske fikcije nije ostavio trag u posljednjem stoljeću kao roman “Dracula” irskog pisca Brama Stokera, a na filmskom platnu živi već više od stotinu godina i mađarskog filma “Drakula Halála” (1921.), te slavnije “Nosferatu” njemačkoga redatelja F. W. Murnaua objavljenoga godinu dana kasnije. Kad se ista priča uvijek iznova ponavlja kroz toliko dugačko vremensko razdoblje, potrebno je stalno iznalaziti nove rakurse i načine kako bi ostala privlačna gledateljima. Film norveškog redatelja horora Andréa Øvredala prati liječnika Clemensa koji se pridružuje posadi ruske škune na putu za London na kojoj stvari pođu po zlu kad nepoznata sila prvo pobije sve životinje na brodu, prije nego se baci na same mornare. S obzirom na veliku količinu, ali prosječno prilično nisku kvalitetu filmova strave koje smo dosad ove godine imali priliku vidjeti, “The Last Voyage of the Demeter” svakako spada u gornji ešalon viđenoga. Ravno do dna

19.08. (18:00)

Postoje brojni problemi, a samo ih mi kao kolektiv možemo popraviti

Benjamin Clementine: “Nije moguće živjeti, a da ne izražavamo sebe”

Benjamin Clementine - And I Have Been review: brings warmth and charm to  the usual angular intensity | Evening Standard

Benjamin Clementine, u ovom trenutku jedan od najvećih svjetskih kantautora, gotovo je pa fascinantan izvođač. Nešto od toga zasigurno leži i u njegovoj fizičkoj pojavi – riječ je o vrlo visokom, neobično markantnom muškarcu koji već samim izlaskom na pozornicu ispunjava prostor svojom snažnom prisutnošću. Tu je, dakako, i glas, njegov moćan i ekspresivan tenor, u sasvim drugoj kategoriji uvjerljivosti u odnosu na kantautorski mainstream, ali i njegovo držanje na pozornici; impozantna suverenost, pa i drskost, koja proizlazi iz potpune jasnoće – kako njegove, tako i publike – da mu pozornica, da mu sve pozornice u potpunosti pripadaju. Suverenost je to koja ne proizlazi iz privilegija nego je mukotrpno izborena. Novosti