'Strašna majka' - obiteljske traume patrijarhalnog društva - Monitor.hr
19.08.2017. (12:18)

‘Strašna majka’ – obiteljske traume patrijarhalnog društva

‘Strašna majka’ odvaja se od obitelji da bi objavila knjigu

U dva gruzijska filma koja su pokazana na 23. Sarajevo film festivalu, centralne uloge igraju jake žene istog zvučnog imena – Manana, svaka za sebe u osebujnoj borbi za samo-ostvarenjem uz radikalnu odluku da se odvoje od svojih obitelji.

Prvenac Ane Urushadze ‘Strašna majka’ (‘Sashishi Deda’) koji je nedavno doživeo svetsku premijeru na takmičarskom programu u Locarnu i dobitnik je Srca Sarajeva za najbolji film, prati put pedesetogodišnje spisateljice (izvanredna Nato Murvanidze) koja danonoćno radi na autobiografskom romanu inspirisanom svakodnevnicom i najbanalnijim detaljima sa kojima se susreće u svoja četiri zida ili u susedstvu. Sa jasnom kritikom duboko patrijarhalnog društva, Urushadze svoju glavnu protagonistkinju baca u avanturu rastanka od prethodnog života kao jedinog puta u sprovođenju nakane da završi književno delo koje ostatak porodice, zbog jasnih sličnosti sa realnošću i šokantno eksplicitnih erotskih elemenata, u prvom momentu zaprepašćuje a onda i navodi da objavljivanju ove knjige kaže jasno – ne.

Teški snovi u koje Manana posle opsesivnog višesatnog pisanja pada, obeleženi su osećajem krivnje i čežnje za slobodom i bacaju je sve dublje u priče koje je slušala od svoje majke koja je izvršila samoubistvo dok je ova bila dete. Ona sebe počinje da sanja kao filipinsko mitološko biće – krilatu ženu Manananggal koja se noću hrani krvlju trudnica i nerođenom decom, što je jasna referenca na njen prisilan kućanski život pod čizmom patrijarhata u kome ne može da razvije krila i poleti drugim putem. Uz dominantnog muža Anrija (Dimitri Tatishvili ) koji uz nonšalantnu „brižnost“ kritikuje Mananin izgled (žena mora da se neguje), svakodnevne navike (gde je bila i šta je radila) i odluke (zašto ne piše nešto drugo) i blatantnu nezainteresovanost troje dece za ono što je ispunjava, ona se postepeno osmeljuje na to da se preseli kod jedine osobe koja joj pruža bezuslovnu podršku u spisateljskom poduhvatu – vlasnika papirnice Nukrija (Ramaz Ioseliani), koji svoju radnju drži u neposrednom komšiluku i svim silama pokušava da nađe izavača za knjigu. Manana će prethodno doživeti spaljivanje navodno jedine kopije romana na terasi svoga stana i muževljevu želju da bilo kakve tragove postojanja tog „blamantnog dela“ izbriše sa njenog kompjutera. Smeli dnevnik njene svakodnevnice, vrstu auto-terapije nezadovoljstva zbog braka sa pogrešnim muškarcem i zarobljeničkog života domaćice u okruženju nesamostalnih članova obitelji koji njenu prezentnost uzimaju zdravo za gotovo, spašava Nukri.

Radnja je smeštena u sivilo betonske post-sovjetske arhitekture Tbilisija, monstruozno ružnih i preteće zapuštenih fasada koje sa lakoćom gutaju optimizam i pojačavaju dramski element filma. Dok se kreće mostom koji spaja njenu stambenu zgradu sa spoljnim svetom, Manana se pretvara u jedinu mrlju boje koja zrači životom i fotografija Konstantina Esadzea (ove godine zaslužan i za fantastičnu atmosferu filma ‘Dede’ Mariam Khatchvani) kojom dominiraju hladne plavičaste i sive boje, daje odličnu podršku radnji. U jednoj priči o kreativnoj emancipaciji, Urushadze ne uspeva samo da da sliku patrijarhalnog društva sa svojom striktnom podelom porodičnih uloga, već i traume koje donosi odrastanje sa otuđenim ocem i odsustvom majke, ali i pogrešno donešenih odluka. (8/10)

Režija: Ana Urushadze
Direktor Fotografije: Mindia Esadze
Muzika: Nika Pasuri
Uloge: Nata Murvanidze, Dimitri Tatishvili, Ramaz Ioseliani, Avtandil Makharadze, Anastasia Chanturaia

Intervju s redateljicom na Sarajevo Film Festivalu

‘My Happy Family’ – obitelj u krizi kad se jedna članica odvoji

‘My Happy Family’, drugi dugometražni igrani film Nane Ekvtimishvili i Simona Grossa, premijerno pokazan početkom godine na Sundance festivalu, zalazi u mikrokosmos jedne obitelji koja počinje da zapada u krizu odlukom glavne junakinje da se odvoji od njene matice.

Stešnjena u sedamdesetak kvadrata stambenog prostora, Mananina porodica živi po standardima patrijarhalnog gruzijskog društva u kući u kojoj zapravo glavnu reč vodi Lamara (Berta Khapava), džangrizava sveznajuća starica koja ćerki, profesorki književnosti ne da da diše. Usko kadriranje snimatelja Tudora Vladimira Pandurua uvećava doživljaj skučenosti koja uz izvanredan dizajn zvuka Paate Godziashvilija daje iznijansiranu psihološku pozadinu Mananine želje za fizičkim bekstvom. Dok se familja uvećava udajom dvadesetdvogodišnje ćerke Nino (Tsisia Qumsashvili), Mananin zrak se sve više stanjuje i ona se daje u potragu za sopstvenim stanom u kome, u savršenoj tišini, konačno može da se prepusti samoj sebi – slušanju klasične muzike, sviranju gitare i čitanju knjiga. Na ovaj krupan korak se međutim odlučuje tek onda kada joj mlada učenica saopštava da je izostajala sa časova zbog toga što se prvo udala, a onda i razvela, jednostavno zbog neslaganja sa mužem. Hrabrost mlade devojke je dovoljna da inicira poslednju etapu plana i Manana (Ia Shugliashvili, gruzijska pozorišna glumica i kantautorka) bez oklevanja i dodatno ponuknuta nedavnom neželjenom rođendanskom žurkom u njenu čast, pakuje najneophodnije i napušta kuću – praćena po stanu naizmeničnim napadima histerije i gneva Lamare, i flegmatičnim komentarima ostarelog oca Otara (Goven Cheishvili), opsednutog sopstvenom smrću.

Njen nemi beg familiju baca u stanje nemoći i šoka i pritisak da na nju svoju odluku o odseljenju promeni, sve više raste. Mlađi brat Rezo (Dimitri Oragvelidze) se agresivno meša u sestrin život angažujući prijatelja iz detinjstva koji živi u njenom susedstvu da drži oko na ljudima koji ulaze i izlaze iz stana i on je uporan kamen spoticanja u Mananinoj emancipaciji.

Međuljudski odnosi oslikani u ‘My Happy Family’ su minijaturan portret gruzijskog društva obeleženog jasnim polnim podelama i očekivanjima od žene da pomirljivo trpi ulogu nasleđenu od rođenja. I dok Manana stoički odoleva nasrtajima „savetodavnog odbora“ predvođenog njenim bratom i „čičama koji znaju sve o životu“ ne videći razlog da da bilo kakvo objašnjenje za odluku o započinanju novog, osamostaljenog poglavlja, gnev njene sredine sve više raste, sve dok dinamika ne počne da se menja promenama u pojedinačnim odnosima isprepletanih prevarama i svađama. Snaga Mananinog karaktera je u nepomirljivoj mirnoći i odlučnosti u sprovođenju plana o sopstvenoj budućnosti, bez gorčine, drame i teških reči. Čak i onda kada sasvim slučajno, tokom proslave trideset pet godina mature saznaje da je njen muž Soso (Merab Ninidze – poslednji put viđen u ‘Jupiter’s Moon’ Kornéla Mundruczóa, u glavnom takmičarskom programu Cannesa) pre 15 godina imao aferu sa lokalnom frizerkom koja mu je rodila sina, ona ne gubi kontrolu, već iz radoznalosti odlazi, pod maskom čitačice gasa, u kuću svoje nekadašnje suparnice da snimi situaciju. Obavivši svoju misiju, nikada neće nikome pomenuti svežu spoznaju i miri se sa činjenicom da o svome mužu zna manje od šire okoline.

Rediteljski duo Ekvtimishvili & Gross, se vodi snažnim (sopstvenim) scenariom bez očekivanih obrta sa izvesnim krajem i poslednji kadar govori o tome da je pomirenje supružnika – koji ustvari nemaju stres jedan sa drugim moguće, ali verovatno tu, u samoći novog stana. (9/10)

Režija: Nana Ekvtimishvili, Simon Gross
Scenario: Nana Ekvtimishvili
Uloge: Ia Shugliashvili, Merab Ninidze, Berta Khapava, Tsisia Qumsashvili, Giorgi Khurtsilava, Giorgi Tabidze, Goven Cheishvili, Dimitri Oragvelidze
Direktor Fotografije: Tudor Vladimir Panduru

Trailer filma

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.


Slične vijesti

17.12.2023. (21:00)

Pogledajte što ste propustili

Indiewire: 50 najboljih filmova u 2023. po izboru 158 kritičara

158 filmskih kritičara sa svih strana svijeta za Indiewire odabralo najbolja filmska ostvarenja u ovoj godini, od skupih blockbustera, koji su zaslijepili gledatelje, do skrivenih dragulja koji su očarali publiku filmskih festivala. Svaki kritik je morao popuniti top 10 listu, gdje je 10 bodova dodijeljeno za prvo mjesto, devet bodova za drugo mjesto, i tako dalje. Zbrojem bodova definirano je mjesto na listi Top 50. Prvi je Scorseseov Killers of the Flower Moon… Indiewire
A ovdje su 2023. filmovi rangirani u Top 10 po “oscarovskim” kategorijama

29.05.2023. (15:00)

Koja riba!

Polimac preporučuje: Nova Disneyeva verzija Male sirene je vizualno impresivna, ali predugačka

Kompanija Disney svoj uspjeh zahvaljuje crtićima, a sad iz njih prave igrane filmove, što skuplje, to bolje, jer publika voli raskošne spektakle. Nakon “Alice u zemlji čuda”, “101 dalmatinera”, “Cruelle”, “Kralja lavova” i “Pepeljuge”, na red je stigla igrana obrada njihova crtića “Mala sirena” iz 1989., koji je označio preporod Disneyjeva animiranog odjela. Nenad Polimac u 6 minuta priča u videu o filmu što mu je dobro, a što nije, ali tvrdi biti će najgledaniji film u sljedećim danima. Jutanji

21.07.2022. (16:00)

Čudo u Areni

Njegić iz Pule: Odgledali smo film ‘Stric‘ i ostali potpuno šokirani. Ovo je jedan od najintrigantnijih i najnepredvidljivijih novijih hrvatskih filmova

Dosad najbolji hrvatski film prikazan na 69. Pulskom festivalu je “Stric”, dugometražni igrani prvijenac mladih redatelja Andrije Mardešića i Davida Kapca s Mikijem Manojlovićem, Ivanom Roščić, Goranom Bogdanom i Rokom Sikavicom u glavnim ulogama. Ovakav film, mješavinu psihološkog trilera s elementima crne komedije, farse, drame pa i horora, hrvatska kinematografija još nije vidjela i netko bi ga lako mogao zamijeniti za grčki, austrijski, čak i američki spoj žanrovca i “art-house” festivalca. Ne čudi da je “Stric” ili “The Uncle” imao premijeru na Karlovym Varyma kao nešto što je možda mogao snimiti rani Yorgos Lanthimos (“Očnjak”) ili Michael Haneke (“Šašave igre”). Film posjeduje začudnost grčkog “čudnog vala”, ali i uzvišenost novovalnih “elevated” horora s potpisom Jordana Peelea (“Bježi!”, “Mi”) ili dua Veronika Franz-Severin Fiala (“Laku noć, mamice”), iako horor ovdje prijeti ući u kadar kao daleka grmljavina koja možda i ne dođe blizu… piše Marko Njegić za Slobodnu

23.05.2021. (21:30)

Kao naručen

Njegić: ‘Oslo‘ – nije za Oscar, ali zaslužuje Nobel za mir, film o mirovnom sporazumu između Izraela i Palestine iz 1993.

Kolumnist nam preporučuje ekranizaciju istinite priče redatelja Bartletta Sheera istaknuvši: Film ima nevjerojatno pogođen tajming i ne može biti aktualniji u svjetlu novih događaja, a zanimljivo je da je sredinom listopada 2020. jednim dijelom sniman i u Hrvatskoj, točnije Dubrovniku koji je “glumio” Jeruzalem i ugostio ekipu, uključujući glumca Andrewa Scotta(“Sherlock”, “Fleabag”). Prestižna politička drama nastala je u koprodukciji DreamWorksa i iza nje stoji zvučna i nagrađivana ekipa. Piše Marko Njegić za Slobodnu Dalmaciju

03.05.2021. (20:00)

Poziv na gledanje

Njegić: ‘Hobotnica i ja‘ – nakon emotivnog, Oscarom nagrađenog filma na ‘hobe‘ ćete gledati drugim očima, možda ih i prestati jesti

Oskarovsko pozlaćivanje Netflixova dokumentarca “Hobotnica i ja” bilo je blago iznenađenje, neovisno o prethodnom trijumfu na dodjeli nagrada Britanske akademije. Na Oscarima su trijumfirali filmovi koji slave život i na univerzalnoj razini projiciraju tračak kolektivnog optimizma kroz osobne priče (“Zemlja nomada”, “Još jedna runda”). “My Octopus Teacher” je takav film, osobna priča plivača/ronioca Craiga Fostera koji se sprijateljio s hobotnicom u morskoj šumi na jugu Afrike i kroz to prijateljstvo prevladao depresiju i naučio nešto više o sebi i svijetu oko sebe, gledajući ga drukčijim očima, “postao senzibilniji za druge”. Marko Njegić, filmski kritičar Slobodne mu je dao 4 zvjezdice.

20.03.2021. (20:30)

Korejci rasturaju kinematografiju

Zrinka Pavlić: ‘Minari’ – jedan od favorita za Oscara duboki je korejski korijen u tlu američkog filma

‘Minari’ je sporogorući i suptilan film koji mnogo više od tipičnih američkih filmova odrastanja poštuje maksimu o tome da u filmu više toga treba pokazati, a ne kazati. Svojom organskom povezanošću s prirodom, koja se očituje i u naslovu filma, on daje brojne prilike za vizualno efektne i dojmljive prizore, ali jednako je slikovit i u prikazu kulturnog okruženja u kojem žive likovi. ‘Minari’ nije bombastičan, ali je velik film, film koji zadire u duboke slojeve ljudske povezanosti tamo gdje se čini da ona jedva jedvice uspijeva. Lee Isaac Chung pritom je uspio i proizvesti postupan rast emocija koje na početku tek trepere da bi se na kraju pretvorile u nezaustavljivi cunami, a da pritom nema nimalo patetike. Njegova će vas mudrost i osjećajnost preplaviti, ali ne i utopiti. Preporučuje Zrinka Pavlić za Tportal

21.02.2021. (20:00)

Nisam gledao, ali sigurno ne valja. I obrnuto (sigurno je dobar)

Polimac o Dari iz Jasenovca: Ne može se priča graditi na zločestim ustašama i nemoćnim Srbima

Tko zna hoćemo li ikad doznati razlog zbog kojeg je ratni spektakl “Dara iz Jasenovca” puno prije najavljene kino premijere (22. travnja, na obljetnicu proboja preživjelih logoraša, mahom muškaraca) premijerno prikazan u subotu uvečer na RTS-u? Dosad smo samo jednom imali takav primjer u povijesti zemalja bivše Jugoslavije, bilo je krajem 1999. kad je skupi “Četverored” Jakova Sedlara umjesto u kinima završio na državnoj televiziji… Podrška američke kritike je izostala, bilo je i pozitivnih recenzija, no dva najutjecajnija glasila, Variety i Los Angeles Times, ocijenila su film izrazito negativno, naglasivši da je u pitanju antihrvatska, antikatolička i prosrpska propaganda… Nadzornici povremeno nekoga smaknu, no krajnje proizvoljno, tako da to dramski ne proizvodi osobit emocionalni učinak, a nakon što upoznate sve likove i prostore u logoru, počinje se provlačiti monotonija… Je li to antihrvatski film? Prije bi ga se moglo proglasiti antiustaškim, što je krajnje legitimno, ali zanima jedino publiku s ovih prostora… – piše Nenad Polimac za Jutarnji.

31.12.2020. (18:30)

Sad je drama, do 2024. bit će horor

Polimac: U kinima prvi holivudski film o pandemiji

Prvom holivudskom filmu o pandemiji štošta se može oprostiti – piše Nenad Polimac o filmu ‘Iza zatvorenih vrata’ (‘Songbird’). Radnja se odigrava 2024. kad je covid-19 mutirao u puno opasniji covid-23 pa su donesene izvanredne mjere. Svatko kod koga se otkriju znakovi zaraze premješta se u karantenu, htio to ili ne, a s njim odlaze i njegovi bližnji jer se smatraju opasnima za sve živo.