Svetislav Basara o podelama i istomišljenicima - Monitor.hr
25.05.2020. (19:00)

Svetislav Basara o podelama i istomišljenicima

Ako volite Basaru kao što ga mi volimo onda će vam ovo biti nastavak njegovih kolumni (doduše voditeljica previše priča i oduzima dragocjeno vrijeme Basari) YouTube.
Ima Basara komentar na emisiju u današnjoj kolumni: U petak se – gostujući u emisiji Među nama – požalih Radi Đurić da tokom vanrednog stanja niko od opozicionara, uključujući i vođu slobodnih građana, Sergeja, nije pet sitnih para davao na moju inicijativu da se bar upriliči potpisivanje peticije protiv biološki rasističke uredbe o utamničenju osoba strarijih od 65. Rada inače nije poznata po dlaci na jeziku, ali je i ona pribegla rečci “ali”. Ali, rekla je RADA, SNS je pripretio Đilasu (koji se jedini beše drznuo da nešto zucne na tu temu) da će ga “optužiti za stotine i hiljade smrti”. Ne znam šta da kažem osim udri, Vučiću, ruka ti se pozlatila.


Slične vijesti

Petak (22:00)

Oni ne da su izgubili, nego su bili i ostali izgubljeni

Basara: Grunfovi amandmani

Grunfov aksiom „ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti“ uopšte nije toliko glup koliko se čini na pravi pogled, kao što ni Grunfov domicilni strip „Alan Ford“ uopšte nije bezazlena crnohumorna zajebancija – mada jeste i to – nego mračno proročanstvo. Nije bez neke težine što je „Alan Ford“ najveću popularnost u Evropi – gde je prošao maltene nezapaženo – ostvario u štokavskim republičicama bivše Jugoslavije. Valjda su „Alanovi“ fanovi slutili šta ih čeka, pa ko vele: daj da se malo nasmejemo pre nego što zaplačemo. Grunfovom aksiomu bi se mogao dodati još jedan amandman: ako u politici kaniš izgubiti, moraš biti glup ko noć za politku.

Davno smo apsolvirali da je ponavljanje loše istorije – praćeno neodustajnom nadom da će ponavljanje grešaka doneti dobar rezultat – verovatno najstariji srpski zanat. Deo opozicije – cinik bi rekao s većinskim kapitalom – opet je ponovio istoriju i odlučio se za bojkot, obrazložen ubuđalim, budalastim floskulama – od kojih je najbudalastija „neka se igraju sami“ – tipa „nećemo da dajemo legitimitet“, „ogolićemo vlast“, „aktivno ćemo bojkotovati“.

Ostavimo po strani što je opozicija prihvatanjem mandata za republičku skupinu dala legitimitet vlasti, pa se zapitajmo: koji qwrz Viskom Mestu, Evropskoj uniji i to all whom it may concern treba davanje legitimiteta za gradske izbore od strane grupe građana koji su već dali legitimitet na republičkim izborima. Svetislav Basara

10.04. (18:00)

Banalnost zla

Basara: Kultura neodgovornosti

Ne garantujem baš za tačnost statističkih podataka, ali u (približno) sedam od deset slučajeva naletanja na pešaka „nesavesni“ vozači, umesto da zaustave auto, povređenom pešaku ukažu prvu i pozovu Hitnu pomoć, dodaju gas i beže u nadi da neće biti savatani. Tako je bilo i u slučaju devojčice – praktično bebe – Danke Ilić, čiji je nestanak izazvao opštenacionalnu i regionalnu uznemirenost i bio povod za višednevno tabloidno mahnitanje, koje je znatno omelo, verovatno i produžilo istragu. Kao i obično u takvim situacijama, novindžije serbske zašle su po komšilucima „nesavesnih“ vozača da se raspitaju a da kakvi su to ljudi bili i listom su dobijali (standardne) odgovore da su to bili „normalni“ ljudi, „spremni da pomognu“ i tako dalje.

Uopšte ne sumnjam da su inkriminisani vodoinstalateri bili „dobre komšije“ i „normalni ljudi spremni da pomognu“, ali zar Hannah Arendt nije još na suđenju Eichmannu ustanovila da je bio sasvim normalna osoba koju su ideološko slepilo i emocionalna otupelost naveli da počini masovni zločin. Svetislav Basara

03.04. (00:00)

Ljubav ili smrt

Basara: Psihološka pozadina

Godinama, ako ne i decenijama, govorim i pišem da naš problem nisu loše politike, nego loša psihologija, koja, istina, onemogućava – kad zatreba i nasilnim putem – afirmaciju nekih boljih politika, ali politike su u tom zamešateljstvu ipak posledica. Gde je uzrok. Osnovna karakteristika psihologije o kojoj govorimo – koja je u Srbiji maltene obavezna za sve – jeste reagovanje emocijama na situacije u kojima bi valjalo reagovati racionalno. Same po sebi uzete, emocije su jako dobra stvar, nevolja s njima je to što su nestabilne, nekontrolabilne i što se previše lako pretvaraju u svoju suprotnost.

Gotovo svakog meseca u novinčinama nailazimo na naslove: „žena ubila muža, muž zaklao ženu“. Ali ako malo mućnemo glavom, brzo ćemo dokonat da je okidač za ta ubistva – ako zanemarimo brakove iz računa, koji nisu garancija da ubistva neće biti – bila ljubav, a ne mržnja. Razloge pretvaranja ljubavi u mržnju nema svrhe analizirati, bezbroj ih je. Zadržaćemo se na ključnom zaključku naše današnje kolumne: na ljubav se na duže staze nije pametno oslanjati. Svetislav Basara

30.03. (11:00)

Članstvo u biblioteci

Basara: Savet Srbiji

Kako stvari stoje – i kuda vetrovi duvaju – „lažna država Kosovo“ će uskoro postati članica Saveta Evrope. Da sve bude veća muka duhu serpstvujuščim patriotima, u evropskom „tamo gde treba“ doneta je odluka da Kosovo u SE bude primljeno bez ključnog dokaza lažnosti – zvezdice i fusnote. Već sam ovde u više navrata pisao da je članstvo u Savetu Evrope maltene isto što i članstvo u nekoj biblioteci. Ni članstvo u biblioteci nije mala stvar. Ako si član, možeš pozajmljivati knjige, ako nisi – ne mere. Sasvim je druga stvar što u Srbiji malo ko čita knjige i što biblioteke uglavnom zvrje prazne.

Ukoliko Visoko Mesto bude ozbiljno mislilo i izdalo naređenje da se Srbija ispisuje iz SE – što nije sasvim izvesno – i bude pritom odašiljalo signale približavanja Rusiji (što je suvišno, Rusija je uvek blizu), biće to tipičan primer psihološke, a ne političke reakcije, proizašle iz afekta, a ne racionalnog promišljanja. Ali biće to neizbežna posledica. To je stvar inercije. Iza te odluke – ako bude doneta – stajaće 170-godišnja tradicija nepromišljenih poteza, prebijanja stvari preko kolena i ljutnje na selo koje završava. Svetislav Basara

28.03. (00:00)

Ništa bez Kuste

Basara: Sećam te se, Doli Bel

Kusturica i Sidran su bili idealna kombinacija, neka vrsta sarajevskih Lenona i Makartnija, Džegera i Ričardsa, možemo sada samo nagađati (i žaliti) kakvi bi još blistavi filmovi nastali iz njihove saradnje – pod uslovom da se ne popičkaju, čemu su i jedan i drugi bili skloni – da se nije dogodilo ono što se dogodilo. Znate već šta. Ali eto, dogodilo se – umal, grešna mi duša, ne napisah dogodio se narod – pa je umesto mnoštva dobrih stvari nastalo mnoštvo jada, čemera i pičvajza.

Uncle Keith i Džeger nikada nisu prekinuli saradnju – i dobro su učinili – Lenon i Makartni jesu, ali posle razlaza nisu bili ono što su bili dok su radili zajedno. U slučaju tandema Kusturica-Sidran, Kusturica – najpre jedva primetno, potom sve očiglednije – više nije bivao isti, dok je Sidran bivao sve bolji i bolji. Možda ne toliko kao scenarista – mada je i dalje pisao scenarije po kojima su snimani filmovi – koliko kao pesnik i prozaista. Svetislav Basara o velikom Abdulahu Sidranu.

25.03. (20:00)

Odavno je već i nema, samo što smo to, zagledani u iPhone i androide, propustili primijetiti

Basara: Četvrti svetski rat

Evo kako stvari stoje u kugli: ko god da pobedi na izborima u Americi, Bajden ili Tramp, kako god da se završi rat u Ukrajini (ako se ikad i završi), svet će – nemojte sad očekivati da ispalim ubuđalu frazu da „više neće biti isti“, jer nikad nije isti, svakog trenutka se menja – biti bitno različit od sveta na koji smo navikli i koji se već tri-četiri decenije urušava. Kakav-takav svetski poredak uspostavljen posle II svetskog rata definitivno je izgubio upotrebnu vrednost, a ako nam je za nekakvu utehu, svetski poredak uspostavljen posle I svetskog rata tu je vrednost izgubio trostruko brže.

Kad se sve završi, jedne od triju velikih sila više neće biti, svakako ne u dosadašnjem formatu, a na ruševinama će nići za sada nepoznat broj banana državica. Neke od tih državica bi mogle raspolagati i nuklearnim naoružanjem, što će dodatno komplikovati ionako komplikovanu budućnost (ako je uopšte bude). Svetislav Basara gleda u kristalnu kuglu.

24.03. (17:00)

Za smirivanje "tenzija", još jedne strane riječi koja označava riječ "napetost"

Basara: Kultura dijaloga

Nije, naime, bez neke što moja neznatnost – koja nije jezički purista – insistira na izbacivanju iz javne upotrebe svih stranih reči za koje postoje odgovarajuće srpske, od koji su mnoge doslovni prevodi stranih. Jedna od takvih je i reč „dijalog“, koja bukvalno znači „razgovor“. E, ali „dijalog“ zvuči otmenije, pa se valjda zato od njega i očekuje da čuda stvara. U suštini, kad se na srpskoj političkoj sceni pomene dijalog/razgovor, misli se na pregovaranje i dogovaranje, što su pojmovi koji one naše vrapce tera na još gromoglasniji smeh. Dijaloga – tj. razgovora vlasti i opozicije što se tiče – ne oskudeva, štaviše, ima ga isuviše za moj ukus. Nije, dakle, problem kvantitet dijaloga, nego njegov kvalitet. Pisac hoće da kaže da nikakav dogovor nije moguć u razgovorima/pregovorima političkih (i analitičkih) persona dramatis (svih boja), koje se međusobno nazivaju fašistima, a čije su se babe karale sa ustašama ili kriminalcima, lopovima i uzurpatorima. Svetislav Basara. Točka.

16.03. (14:00)

Scenarij za seriju prema teoretičarima trećeg metka

Basara: Zoran Đinđić po drugi put među Srbima

Dani streljanja Zorana Đinđića, tako bismo mirne duše mogli nazvati ovonedeljni mini-serijal. Kao što smo u prethodnim nastavcima apsolvirali, komemorativni dani posvećeni Đinđićevom streljanju pretvorili su se u ritual s razrađenim ceremonijalom. Prvog dana se „odaje pošta“, drugog dana se postavljaju pitanja: šta bi bilo – i na šta bi Srbija ličila – da je Đinđić nekim slučajem preživeo, treći dan je rezervisan za pitanja šta bi Đinđić rekao o situaciji u Srbiji kad bi nekim slučajem ustao iz mrtvih, da li bi se zgrozio i da li bi nešto preduzeo. Sledstveno, kad bi se i Đinđić po drugi put vratio među Srbe, čisto sumnjam da bi bio nešto naročito osupnut ili užasnut – što je poželjan (možda i obavezan) odgovor na određenim televizorima i u nekim novinama – pre svega, ne bi video (ni čuo) ništa što nije video i čuo, i to u mnogo goroj varijanti kad se, na njegovu nesreću, prvi put vratio među Srbe u (samoubilačkoj) nameri da je apdejtuje i preuredi u moderno društvo. Možda se pitate šta bi potom bilo kad bi tako bilo. Eh, šta bi bilo? Isto što i kad je Đinđić prvi put bio među Srbima. Svetislav Basara

10.03. (18:00)

Niko neće džanum

Basara: Narod se pita

Šta ja onomad pisah, tj. džaba krečih: u poslu dobrog urednika je mnogo važnije šta ne objaviti nego šta objaviti. Sloboda štampe nije obaveza da se objave smatranja o svakoj trivijalnosti i budalaštini koju neki pojedinac ili grupa građana lansira u javnost. Ali kad je Danas već postavio pitanje, red je da potražimo i odgovor tko the fuck is Breskvica i zašto deo naroda namerava da protestuje što je izgubila u finalu Pesme za Evroviziju, manifestacije koja zbog kosmičke besmislenosti u novinama koje bih – kad bih se najeo gljiva ludara – ja uređivao ne bi bila ni pomenuta.

Dakle, ovako. Breskvica je nova zvezda na nebu srpske estrade, devojčurak koji je došao – ili kome je neko došao – na ideju da na takmičenju za našeg predstavnika na Evroviziji pobedi udarajući u najtanje patriotske žice, što će reći kosovske. Pesma se zove „Gnezdo orlova“, ostatak teksta nisam čitao/slušao, mada ne sumnjam da je bogougodan i da peva o tome kako će „orlovi“ ponovo doleteti na Kosovo, kad se srpska vojska tamo vrati. Tu, međutim – i to ne prvi put – dolazimo do heraldičke zbrke. Naime, Albanci sebe takođe doživljavaju kao orlove, i to možda sa više razloga. Albanija, naime – na albanskom Shqiperise – znači „zemlja orlova“, tako da bi albanska propaganda – da nije tupoumna kao naša – mirne duše mogla kaže: O, baš lepo, evo jedne mlade Srpkinjice koja podržava kosovsku nezavisnost, glasajte za nju. Svetislav Basara

04.03. (21:00)

Problem neukih, a ambicioznih čitatelja

Basara: Srpsko kinesko pismo

Legenda kaže da je drevni izumitelj kineskog pisma – i Kinezi su mu zaboravili ime – gorko zaplakao kad je u trenutku prosvetljenja shvatio šta će proizaći iz njegovog izuma. Moja neznatnost je – dok još nije ni bila čula za plač izumitelja pisma – takođe bila veoma skeptična prema masovnoj pismenosti i nekontrolisanom čitanju.

Razlog moje skepse bio je naglašeni komunistički entuzijazam prema opismenjavanju, neprestano huškanje na što više čitanja i permanentne akcije tipa „knjige u narod“ i „knjige u fabrike“, na nekim od kojih sam – toliko sam mator – i ja učestvovao. Pisci i pjesnici siđu u fabričku halu, proizvodni proces se zaustavi, pjesnici i prozisti čitaju svoja sočinjenija, radnici se dosađuju, ali bar ne rade. Tako je to išlo. Prava idila.

Tipovi koji decu nagovaraju da prijavljuju svoje roditelje tamo gde treba ako nešto lanu – tako sam kontao – ne mogu biti u pravu ni kad pozivaju na opismenjavanje i čitanje. I vaistinu, čitanje nije za svakoga, pogotovo u društvima slabe pismenosti kakvo je naše, u kojima je bukvalno shvatanje pravilo, a kritičko mišljenje retkost. Svetislav Basara