Žižek: Trump - kralj buntovnik - Monitor.hr
Danas (23:00)

Batina nije argument

Žižek: Trump – kralj buntovnik

U ljeto 1989. godine, Francis Fukuyama predstavio je svoju viziju kraja povijesti. Pošto je liberalno-demokratski kapitalizam najbolji mogući društveni poredak, tvrdio je Fukuyama, dalji napredak nije moguć, osim kroz postepenu realizaciju poželjnog poretka širom svijeta. Međutim, taj „kraj“ je potrajao jedva tri desetljeća i sada smo na suprotnom ekstremu: danas je prevladala ideja da se liberalno-demokratski kapitalistički svjetski poredak raspao, zajedno sa svojim složenim pravilima koja garantiraju osnovna ljudska prava (sloboda govora, univerzalna zdravstvena zaštita, javno obrazovanje i tako dalje). Zamjenjuje ga brutalni novi svijet u kom velike ribe jedu male, a ideologije se više ne shvaćaju ozbiljno, jer ono što je bitno jest sirova ekonomska, vojna i/ili politička moć. Ali ništa od toga nije istina. Naš postliberalni svijet je prožet ideologijom čak i više od liberalno-demokratskog poretka. Trumpova MAGA vizija je čista ideologija, čak i ako joj vlastiti postupci svakodnevno proturječe. Žižekova promišljanja prenosi Peščanik.


Slične vijesti

Jučer (07:00)

Küss die Hand, milostiva

Rašeta o ‘Bečkoj školi’: Humor se, eto, s istoka seli na zapad, u svakom slučaju obećavajući embrio

Kakva jugonostalgija, to je obična prehlada prema K und K nostalgičaru i habsburgofilu Eugenu Mohorovičiću Katančiću! On je profesor iz profesorske obitelji, purger s Gornjeg grada. Mlohav, gospodstven, blago blesav. Na Beč i Budimpeštu gleda kao na sjajne metropole, za razliku od Zagreba koji vidi kao simpatičnu provinciju (Gornji grad s visine gleda na Donji, ali Eugen nikad ne koristi riječ “dotepenec”, svi koji dođu u Zagreb su – “Austrougari”). Da depeovce zanima kultura, ovoga bi papka odmah zabranili kao defetista, oportunista i slabog, karikaturalnog KK Hrvata.

“Bečku školu” produkcijska je kuća Wolfgang & Dolly u formi kratkih skečeva odlučila prvo prezentirati na društvenim mrežama (tako se danas, kažu stručnjaci, širi utjecaj), pa tek onda – ne znamo je li proračun osiguran – dati na televiziju. Na YouTubeu možete pogledati 19 skečeva iz kojih je uglavnom vidljiva namjera autora – u ležernom humornom ključu (u formi lažnog dokumentarca, žanr se zove mockumentary) prikazati nedostatke našeg školstva i dati konture Zagrepčanina kakav je nekoć bio, ako je uopće bio nešto više od parodije. Ravnatelj gimnazije u imaginarnom Veselišću dobio je zadatak provesti reforme školstva po skandinavskom modelu, no on je želi pretvoriti u austrougarsko učilište… Boris Rašeta za Novosti

Nedjelja (18:00)

Nije bilo više koga da kupuje

Beck: Robna kuća znak je obilja i punoće, nemaju je siromašni i prazni. Zato je propala Nama

Čovjek 19. stoljeća mislio je da se sva spoznaja može obuhvatiti u jednoj glavi, pa je logično htio i sve kupiti pod istim krovom, piše Boris Beck za Večernji list. Čovjek 20. stoljeća bio je, međutim, biće specijalizacije, i zato se od 50-ih godina šire trgovački centri: robe je manje vrsta, ali su zastupljeni jaki brendovi; nije više slika svemira, ali su cijene zbog unutarnje konkurencije niže; ima kafića, restorana i kina pa se kupnja pretvara u izlet i obiteljsku zabavu. Nekad slavne robne kuće Upin i Coin propale su u Trstu otkad naš čovjek tamo ne kupuje, ali su u teškoćama i u cijeloj Italiji; neke slavne robne kuće pretvorene su u muzeje, pa je tako Muzej stripa u Bruxellesu smješten u secesijskoj zgradi Victora Horte.

No i trgovački centri propadaju. U SAD-u ih je 2010. bilo 1.200, sada ih je oko tisuću, a do 2028. zatvorit će ih se još stotinu. Čovjek 19. stoljeća želio je potpunost, čovjek 20. određenu nišu, a milenijalci naručuje stvari poštom iz Kine. Kastner & Öhler u Grazu, prva austrijska robna kuća, također odlično radi, a uspjela je sačuvati dojam ekskluzivnosti, i u asortimanu i u interijeru. To što je njezina zagrebačka filijala u Ilici neslavno završila, nisu krive samo svemirske sile, nego i luđačka i štetna politika. Narod

Subota (14:00)

Tko tebe kamenom, ti njega novinama

Ivančić: Udav na slobodu

Kada je prošle godine, po uputi Vlade, a u izvedbi Savjeta za nacionalne manjine, tjedniku Novosti drastično srezan budžet – za preko 35 posto – taj je napad na demokraciju odjeknuo na tzv. medijskoj sceni. Napokon, radilo se o kardinalnom primjeru šovinističke diskriminacije i divljačkom udaru na slobodu štampe, kao posljedici formiranja ekstremističko desne koalicijske vlade HDZ-a i Domovinskog pokreta. Kada se, međutim, ove godine ponovila ista stvar, pa je godišnji budžet Novosti opet drastično smanjen (mada su ukupna sredstva za potrebe nacionalnih manjina značajno povećana), tzv. medijska scena događaj je popratila skoro jednoglasnim – mukom. Novosti su u najvišim sferama političke vlasti osuđene na likvidaciju. Činjenica da smaknuće neće biti obavljeno strijeljanjem, nego davljenjem, pa će sam čin umorstva potrajati nešto duže, ne dovodi u pitanje smrt kao planirani sretan epilog. Zašto vodeći mediji o tome vidu državnog terora pobožno šute? Viktor Ivančić za Novosti.

08.02. (14:00)

'Ko zna koliko je Epstina za koje ni ne znamo...

Basara: Kultura polne moći

Opštepoznato je da politička, ekonomska i polna moć idu zajedno, što je logično. Ko ima političku i ekonomsku, teži da uveća i polnu moć. Gvozdeno pravilo kulture polne moći je sledeće: ko ima političku moć može vrlo brzo – u razvaljenim državama praktično trenutno – steći i ekonomsku i polnu moć. Ali to je jednosmerna ulica. To ne važi za ekonomske i polne moćnike. Iz tzv. Epstinovih fajlova – i iz profila društva s kojim se pajtašio – da se naslutiti da je Matori Pokvarenjak počeo ispoljavati prikrivene političke ambicije, i to je – skupa s video ucenjivačkim potencijalom – bio glavni razlog zbog koga su Epstinu izvršili samoubistvo u njujorškoj apsani. Da mu nije zinulo dupe za političkom moći – ili bar prevelikim političkim uticajem – Epstin bi i dan-danas seksualno žario i palio zajedno s političkim moćnicima koji su mu čuvali leđa i „zastarevali“ krivične prijave – kao što je zbog istih optužbi Koštunica zastarevao prijave protiv Pahomija. Avaj, Epstin je hteo više, pa je izgubio i ekonomsku i polnu moć i život. Svetislav Basara rezonira.

08.02. (10:00)

Zadnje vrijeme dosta njih treba podsjećati...

Dežulović: Kokoši, guske i par konja

“Ovo je sada rat. Bez presedana u političkoj povijesti Hrvatske!” objasnila je pak gnjevna Jadranka, pa na N1 televiziji dodala kako je “žalosna, uzrujana, nesretna i vrlo, vrlo zabrinuta”, jer “ovoga nikad nije bilo”. Čudi da gospođa Kosor tako slabo pamti – davno je bilo, više od trideset godina prošlo je otkako je predsjednik Tuđman u jesen 1995. godine, uzdajući se u euforiju nakon pobjedničke “Oluje”, raspisao redovne parlamentarne izbore, pa usput – spojivši Zagrebačku županiju i Grad Zagreb – i izvanredne zagrebačke gradske izbore. Zagreb ga je, međutim, mučki izdao dok je “ljevičarska sekta” predvođena Zdravkom Tomcem iz SDP-a šokantno osvojila dvotrećinsku većinu.

U HDZ-u su bili konsternirani, trebalo je hitno nešto poduzeti. Bijesni Tuđman, dakako, nije mogao čekati nove izbore, i već nekoliko sati kasnije, u 18.30, predsjednik izborne komisije pročitao je najnovije službene rezultate: gradonačelnik Mikša sada je, gle čuda, osvojio 32.153 glasa, a Škrabalo 31.949, dakle iznenadna dvjesto četiri glasa manje!

Tako je započelo ono što je u “političkoj povijesti Hrvatske” zapamćeno kao Zagrebačka kriza, tako je, najzad, u Zastupničkom domu umjesto gradonačelnika Mikše – “ima nas još koji znamo kako je bilo” – završila njegova zamjenica s izborne liste, do tad slabo poznata potpredsjednica HDZ-a i novinarka Hrvatskog radija – Jadranka Kosor… Boris Dežulović za Novosti.

07.02. (08:00)

Što se vidi u društvu, ne i u Saboru

Markovina: Tuđmanova Hrvatska 2.0

U društvenom smislu postoje tri Hrvatske. Partizanska, ustaška i domobranska. Može i obrnuto, a to obrnuto jeste realno stanje stvari posljednjih desetljeća. U normalnim okolnostima, ma što nam danas izgledalo normalno, te tri Hrvatske koegzistiraju, i to na način da ritam udara domobranska građanska i centristička Hrvatska, ona ustaška pak živi kroz crkvena i navijačka okupljanja te na marginama javnog prostora, svjesna svoje brojnosti, ali i frustrirana činjenicom stvarne društvene nerelevantnosti, dok je partizanska u političkom smislu u stalnoj defanzivi, ali u društvenom okuplja jedine relevantne kulturnjake, kreativce, umjetnike, novinare i intelektualce. Ova zadnja činjenica strahovito frustrira ustašku Hrvatsku koja misli da je to tako zbog neke zavjere elita, a ne zbog vlastite potkapacitiranosti na svim nivoima. Europu i svijet koji klize u fašizam, ustašku Hrvatsku koja osjeća da je došlo njezino vrijeme, političkog vođu koji je svjestan da nema većinsku podršku u javnosti, pa uz pomoć nasilnika planira ostati na vlasti i domobransku Hrvatsku koja se sada nerado nalazi pred odlukom što da radi. Dragan Markovina za Peščanik

06.02. (15:00)

Ali molim Vas, tiho, da ne izgubim posao

Ivančić: Rukometna Endehazija

“Htio bih vam prenijeti poruku moga klijenta da je Vlada spremna organizirati doček naših rukometaša s gospodinom Thompsonom kao glavnom zvijezdom večeri. Tako da zajedno zajebemo onoga jugokomunistu na čelu sekte koja vlada Zagrebom.”

“To je dobra vijest. Moj klijent vrlo rado pjeva na takvim domoljubnim feštama.”

“Ali uz jedan uvjet.”

“Koji uvjet?”

“Da gospodin Thompson prilikom nastupa na izvodi pjesmu ‘Bojna Čavoglave’ i ne uzvikuje pozdrav ‘Za dom spremni’.”

“Može li se znati koji su razlozi za to?”

“Razloga je mnogo, oko petsto tisuća, pa ne znam odakle da počnem. Moj klijent razmišlja ovako: ključni prizor koji potvrđuje profašističko ustrojstvo današnje Hrvatske neće biti nastup neonacista na dočeku hrvatskih rukometaša, nego trenutak kada pripadnici policije, po direktivi Vlade, rastjeruju komunalne redare s Trga bana Jelačića i onemogućuju im da rade svoj posao. Policija koja štiti bezakonje – to je rentabilni fašizam, a ne pjevanje pjesmica! No nema razloga da ga tako nazivamo. ”

Viktor Ivančić za Novosti

05.02. (08:00)

Neće uzet ni žvaku, nisu ni prije

Andrassy: Hrvatska je viceprvak u preskakanju pranja zubi, ali smatra se neprimjerenim da se u to miješamo

A kad smo već u tjednu u kojem se priča o sportskim uspjesima, ima mjesta i za nacionalni sport o kojem se rijetko priča – istraživanja pokazuju da Hrvati peru zube svaki peti dan, drago mi je što većini nas to zvuči nemoguće, a pokazuju i da četkicu za zube mijenjaju jednom godišnje. U europskom natjecanju loših higijenskih navika imamo srebrnu medalju, a zlato nam je ukrala Bugarska. I ne miješamo se, samo nedužno ćaskamo o oralnom zdravlju koje sve češće smrdi umjesto da miriši, a u drogerijama nikad nismo imali veći izbor za izbacivanje kanalizacije iz usta. Bezobrazno bi bilo i da ovaj tekst anonimno pošaljete kolegi kojeg se nitko ne usudi zamolit da se osvježi, makar žvakom, ali vjerojatno bi vas ionako ignorirao. Šteta, oralna higijena je jedan od najnezahtjevnijih sportova, a za zlatnu medalju je dovoljno trenirat deset minuta dnevno. Andrea Andrassy za Miss7.

03.02. (17:00)

Spomen na priču iz mračne prošlosti

Dežulović: Kad su se uzbunile dimije

Postoji barem stotinu razloga zašto je tako zanimljiva priča o Sandru Silajdžiću, koji je s majkom Hidajetom, Bošnjakinjom hrvatskog državljanstva, pobjegao od rata u Bosni i gotovo cijeli svoj vijek proveo u Sjedinjenim Državama, završio tamo osnovnu i srednju školu i kao tipični Amerikanac mirno živio u predgrađu Detroita, radio u lokalnoj transportnoj kompaniji, vozio Cadillac, roštiljao s prijateljima i podržavao napore Donalda Trumpa da Ameriku opet napravi velikom, sve dok ga prije mjesec dana Trumpov režim, sve praveći Ameriku velikom, na temelju njegova hrvatskog državljanstva nije deportirao u Hrvatsku. Gdje ga je onda – karma je stvarno kurva – dočekao opći bijes domaće MAGA-radi, koja je njegov dosje istražila bolje od ICE-a. Vazda gladnim hrvatskim medijima i društvenim mrežama, međutim, priča je zanimljiva samo zbog sumnjivog prezimena njenog junaka – osim ako netko zaista misli da bi u Hrvatskoj jednako prošao i da se zove Domagoj Horvat, u kom slučaju molim da se ne zajebavamo – i jedne njegove rečenice. Boris Dežulović za N1.

01.02. (22:00)

Kako pričati o hororu, a zvučati kao Teletubbies

Andrassy: “Zločestim” se riječima na internetu dodjeljuju drugačija, benignija imena – što je zdravo za psihu, zdravo je i za algoritam

Seggs umjesto sex, corn umjesto porn, grape umjesto – rape… Algoritam ne ulazi u kontekst i najčešće iz predostrožnosti uklanja sve što zvuči sporno – jednom korisniku je uklonjen video u kojem priča o ubijanju bizona prije 200 godina, a kad je korigirao izjavu i umjesto “killed” koristio “unalived”, više nije bilo problema. Sve je počelo s Youtubeom, kad su korisnici u nastojanju da izbjegnu posljedice tražili alternativne načine izražavanja, a danas svaki video o silovanju zvuči kao da se priča o grožđu, svako spominjanje pornografije zvuči kao kukuruz, a svatko tko je ubijen, bilo tuđom ili vlastitom rukom je… neživ? Unalive. Kod nas se još, srećom, stvari ne šifriraju u istoj mjeri – uz povremenu iznimku tipa “ličko rukovanje”, što je samo izolirana mentalna akrobacija jednog suca – ali vjerojatno je pitanje vremena kad će netko silovanje šifrirat u neodobreno milovanje ili nešto jednako glupo. Andrea Andrassy za Miss7.