Teško je na ovim prostorima biti nadareno dijete, zaigrano i znatiželjno. Roditelji koji se muče ne bi li obitelji osigurali dostojanstven život, škola koja propagira štrebanje umjesto logike i istraživanja, društvo koje nad znanjem i trudom cijeni površnost i “tko meni može nešto reći” životni stav.
Sitna nezgodacija te nesretne nadarene mladeži je što ju baš nikako nije moguće ukalupiti u poželjan društveni prosjek: bez podrške, pa i unatoč situaciji, nadareni će sami tražiti bolje i više. To je nekakva trajna osobina nadarene djece, neka njihova preuranjena zrelost da ustraju unatoč pasivnom ili aktivnom otporu okoline. Dugoročno se svakom tom djetetu isplate muka i trud, a onim najboljima dividende krenu vrlo brzo, faktički još u školskim klupama.
Neki se od tih mladih talenata toliko istaknu da dobiju i prestižne nagrade, pobjeđuju na natjecanjima, primaju stipendije ili na neki drugi način iskoče u društvu. A društvo to, intimno, nimalo ne voli.
Budimo iskreni prema samima sebi: mi nismo društvo znanja. Upravo suprotno, mi smo društvo koje ne zna što bi sa znanjem. U školama favoriziramo uprosječivanje koje smo doveli do apsurda i hiperinflacije posve nezasluženih odlikaša, po onoj poprilično bedastoj američkoj fori: “Everybody is a winner” – prikladnoj za podizanje duha vrtićkoj djeci, ali nikako prikladnoj u pripremi za životna iskušenja. U društvu već desetljećima favoriziramo negativnu selekciju, biramo loše koji zatim u sustav uključuju još lošije od sebe, jer je nivo nesposobnosti podređenih mjerilo opstanka nadređenih.
U takvo jedno društvo upadnu, ne svojom krivicom, mladi i nadareni ljudi koje, valjda je to jasno, nakon što dostignu određene godine, treba osvijestiti i upozoriti na pravila ponašanja. Pametni ili ne, moraju poštivati stare dobre narodne običaje: nepotizam i negativnu selekciju. Intelekt, trebaju to shvatiti, postoji samo da bi opslužio interese onih koji u rukama drže moć.
U tom svjetlu promatram i nedavni skandal oko Oskara znanja, simbolične (ali time ne i manje važne) manifestacije kojom AZOO dodatno čestita pobjednicima natjecanja znanja. Prva je nagrada, naravno, velika pobjeda na samom natjecanju. Ova druga, simbolična, manifestacija je koja, ruku na srce, ima manju vrijednost od izborene pozicije na natjecanju.
Manju, ali ne manje važnu. Riječ je o društvenom priznanju, trenutku u kojem nadareni učenici na simboličan način dobivaju priznanje svih nas, javno i svečano. Ekvivalent je to povratka uspješne sportske reprezentacije, kad se društvo skupi u zračnoj luci kako bi igračima pokazalo koliko voli i cijeni njihovo postignuće.
O skandalu neću duljiti, sve ste već pročitali u medijima: i kako je AZOO odlučio da ove godine neće biti dodjele priznanja zbog nedostatka novca, i kako se javnost (barem ona koja još uvijek uz cerebellum koristi i telencephalon) podigla na zadnje noge, o peticijama i prikupljanju donacija, te najzad o odluci AZOO-a da se priznanja ipak podijele, iako sa sedam puta manjim budžetom.
Mentalno mi je tu žuljevito što jedna agencija čija je svrha i smisao postojanja unaprjeđenje obrazovnog sustava i sukladno tome rad na korist školaraca – a što bi trebala biti osnovna i jedina svrha posla kojeg obavljaju i plaća koje im građani isplaćuju – nije isplanirala, već je olako zanemarila ovakvu manifestaciju.
Ponovit ću to: svrha AZOO nije da isplati plaće svojim djelatnicima, već je svrha AZOO da (u ovom slučaju) nadarenim učenicima podijeli priznanja.
Karikiram, naravno, ali razgolićenjem situacije do apsurda želim ukazati na veliku nepravdu koju društvo nanosi svim školarcima, ne samo nagrađenima: imamo sustav koji se bavi samim sobom, umjesto povjerenim mu poslom.
AZOO se našao u ovoj poziciji ne zato što su imali neplanirane troškove ili rezove, već zato što je bilo “posve prirodno” zaboraviti na djecu. U tom razmišljanju ta agencija nije ni po čemu lošija ili drugačija od drugih agencija koje se bave drugim stvarima: sve one više brinu o tome kako će djelatnicima isplatiti plaće nego kako će učiniti neku korist društvu, odraditi posao zbog kojeg su i formirane.
Volio bih spomenuti kako ima i časnih iznimaka, ali bojim se da se ovako, na brzinu, jednostavno ne mogu sjetiti niti jedne od njih, časne iznimke koja sustavno pokazuje kako joj je rad za boljitak društva iznad partikularnih interesa.
Kakvu to poruku šaljemo mladima? Dok s jedne strane do iznemoglosti talambasamo o potrebi nacionalnog jedinstva, rada za boljitak domovine, pretvaranju Hrvatske u jednu od najrazvijenijih država EU i svijeta (jer je Predsjednica tako obećala, a volove se drži za rogove)… dotle mladim ljudima na pragu života i ostvarivanja svakog od mnoštva njihovih zavidnih potencijala demonstriramo kako njihovo znanje i trud zapravo nisu potrebni ovom društvu. Pokazujemo im kako u grandioznim shemama društva za njihov intelekt nema mjesta, kako je napredak rezerviran za neke druge ljude, neke druge ideje i procese u kojima pamet, kažemo im, samo smeta.
Ovo je država koja im otvoreno govori kako joj nije stalo do najbriljantnijih umova. Oni su, naime, opasni – koliko sutra netko od njih bi mogao pokrenuti nešto što bi uzdrmalo Ancien Régime, pokrenulo društvene promjene koje bi nas mogle usmjeriti u nekom nesigurnom i neizvjesnom pravcu budućnosti, nekim groznim novim društvenim promjenama.
Bolje je onda da oni lijepo odu negdje van, gdje će biti sretni, dobiti sve što im treba za rad, i neće im padati na pamet da nešto pokušavaju promijeniti ovdje.
Kad smo već kod apsurda, jednako apsurdnim nalazim i ono vrijeme kad su klinci dobivali Oskara, i to upravo zbog visokih troškova organizacije. Jasno je, lijepa manifestacija traži odgovarajući standard, no je li to uistinu sùkus događaja?
Nemojmo zaboraviti da od silne, možda i pomalo besprizorne količine novca koji je do sad izdvajan za nagradu – djeca nisu vidjela baš ništa.
Ok, lijepo je podijeliti ukusno i akademski izrađene kipiće koje će klinci ponosno pokazivati rodbini i prijateljima. Ok, lijepo je imati i lijep prijem u glamuroznoj ustanovi, to daje nekakvu posebnost.
No, zar smo zaboravili što je klincima u svemu tome najvažnije? Priznanje!!!
A to priznanje nije lijep kipić, niti je to prostrana i raskošna dvorana. Kipić je samo fizička manifestacija, simbol: sam po sebi vrijedan je tek estetski, a pravu mu vrijednost daje razlog zbog kojeg je izrađen i dodijeljen: društveno priznanje.
Lijepe dvorane? Klincima to uopće nije bitno, oni bi se zadovoljili i nekom školskom dvoranom.
Lijepe dvorane više su tu zato da bi se državni činovnici i roditelji osjećali važno i posebno.
Oskar je bio bezrazložno skupa predstava, što najbolje pokazuje odluka da se ovogodišnja dodjela ipak održi, s budžetom od oko 20.000 kuna. Bez puno glamura, nadajmo se ne i preko volje.
Ove godine kipiće će izraditi učenici s teškoćama iz Centra za odgoj i obrazovanje u Čakovcu.
Ljudi, promislite o tome! Ove će godine kipiće načiniti jedna od najranjivijih društvenih skupina, za jednu od najperspektivnijih društvenih skupina. Eto nam priče o nacionalnom jedinstvu, zar može biti ljepša od ove?
Kakvi god ti kipići bili, oni će nositi u sebi simboliku dublju od priznanja pametnom djetetu: oni će biti i simbol jedne veze druge vrste, između dva različita svijeta, nečeg što dijete može tako lako ostvariti ali odrasla osoba ne. Utoliko će ovi kipići biti i simbol jednog vremena.
Najzad, valja pohvaliti i HAZU na odluci o ustupanju dvorane za dodjelu priznanja. Lijepo je to i tako bi trebalo svake godine biti, jer uskoro će akademici HAZU u svojim prostorima ugostiti one koji će biti njihovi budući kolege i nasljednici njihove tradicije.
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.
