U subotu, pretposlednjeg dana 52. Karlovy Vary Internacionalnog Filmskog Festivala, objavljene su i uručene nagrade filmovima iz sva tri takmičarska programa. Veliki žiri u sastavu Anna Brüggemann (Nemačka), Sarah Flack (USA), Ciro Guerra (Kolumbija), Michel Merkt (Monako) i Štefan Uhrík (Češka Republika), Grand Prix – Kristalni globus za najbolji film dodelio je slovačko/češko/italijanskoj produkciji ‘Little Crusader’ reditelja Václava Kadrnka. Novčana nagrada (25.000 USD) koja se deli između redatelja i producenta, ovoga puta odlazi u iste ruke, sa Kadrnkom koji potpisuje obe delatnosti. Šest godina od svog prvog igranog dugometražnog filma ‘Osamdeset pisama’ (2011.), autobiografskoj porodičnoj drami o njegovom i majčinom mukotrpnom putu do emigracije u Englesku koja je doživela premijeru na Berlinalu, Kadrnka se vraća sa pričom o ostarelom vitezu Bořeku (Karel Roden) koji traži svojog sina Janika (Matouš John) odbeglog od kuće na putu u Svetu Zemlju, u nadahnutosti idejom o Dečijem krstaškom ratu. Obučen u dečiji oklop i naoružan mačem, Janik se kreće kroz opustele predele i ono što u početku doživljava kao avanturu koja mu pomaže da se bori protiv straha od mraka i onoga što u njemu vreba, pretvara se u lutanje po nepoznatoj teritoriji, mistificirano kroz izbor bledunjavih boja direktora fotografije Jana Baseta Střítežskog i snimano u krupnom planu.
U hajci za sinom jedincem sa njegovim izvezenim portretom kao jedinim sredstvom za pronalaženje traga, Bořek je na pragu očajanja zbog začaranog kruga u kome se nalazi. Prostor kroz koji se tromo kreće počinje da se poigrava sa njegovim stanjem svesti u kojem stah od gubitka sve više raste. Pomoć iznenadno stiže u vidu mladog viteza (Aleš Bilik).
Radnja filma prema scenariju Kadrnke, Vojtecha Maseka i Jirija Soukupa, inspirisana je epskom pesmom liričara Jaroslava Vrchlickog (1852.-1912.) ‘The Little Crusader of Svojanov’ i teče mirnim, sporim tempom uz jako malo dijaloških intervencija, rasterećena tačnih istorijsih koordinata i sa fokusom na dva glavna protagonista i njihove odvojene pohode. U njemu psihološki faktor, odnosno odnosi koji između roditelja i dece počinju da se menjaju pred pubertetom, igraju jaču ulogu od podloška za radnju i dobijaju univerzalnu vrednost. (7/10)
Specijalnu nagradu velikog žirija je dobio film ‘Muškarci koji ne plaču’ Alena Drljevića (BiH, Slovenija, Hrvatska, Nemačka, Srbija), snažna drama o ratnim veteranima sa prostora bivše Jugoslavije okupljenih u hotelu na nekoj od planina u Bosni, u okviru programa mirovne organizacije koja želi da im pomogne da se izbore sa traumama iz prošlosti. Drljević je svoj filmski projekat s početka zamislio kao kratki dokumentarac, ali je promenio kurs po učestvovanju na jednoj od mirovnih radionica 2010. u okviru istraživačkog rada za film, kada je shvatio da zbog emotivnih reakcija koje je ovo iskustvo u njemu izazvalo, toj temi želi da pristupi ličnije.
Za uloge angažujući profesionalnce glumce (Boris Isaković, Emir Hadžihafizbegović, Ivo Gregurević, Leon Lučev, Primož Petkovšek, Ermin Bravo, Boris Ler i Sebastian Cavazza) zajedno sa amaterima koji su prošli kroz rat noseći sa sobom duboke traume, Drljević je stvorio verodostojnu atmosferu u kojoj se ne samo tokom terapije, snimane sa dve kamere, što joj daje dokumentaristički efekat – psihodrame u kojoj veterani zauzimaju čas ulogu počinioca, čas žrtve ili re-inscenirajući neke od scena iz rata ponovo prolazeći kroz pakao iz prošlosti – nego i kroz njihovu privatnu van-terapeutsku interakciju, jedna za drugom stvaraju situacije poznate svakome ko dolazi sa prostora bivše Jugoslavije. Individualne seanse psihodrame su snimane u samo jednom kadru, pojačavajući emotivan faktor i dokumentarnost do maksimuma.
Netrepeljivost, upoređivanje ko je koga više i strašnije, odnosno koja nacija „nikada nije“ a koja „jeste“, nacionalizam, ali i empatija i hrabrost za iskren osvrt na ono što se dešavalo, mogli bi biti deo bilo koje kafanske diskusije od Triglava do makedonske granice i u ustima ostavljaju gorki ukus naše realnosti. U odlično građenim dijalozima i pametnom odlukom da se umesto monologa osloni na dijaloge, redatelj je glumcima ostavio prostor za improvizacije. Korak po korak, kristalizuju se razlozi za svaku od emotivnih reakcija i ličnih ubeđenja, ukazujući na to da nijedna istina nije jednostavna.
Dve stvari koje će grupu muškaraca posle psihodramske terapije prve večeri po susretu ujediniti su krišom kupljena domaća rakija i pesma, ali ta idila neće dugo trajati i mutira u opštu tuču u kojoj na površinu ponovo isplivavaju frustracije i balkanska narav. Ovo je hrabar i odlično režiran film, baziran na čvrstom scenariju i vrsnoj montaži. On je pre svega, baš kao i ‘Dubina dva’ Ognjena Glavonića, film koji je neophodan da se zaroni u ponor zločina počinjenih tokom 1990-ih i njihovih posledica po sve koji su im se približili, bez obzira na to na koji način i na kojoj strani su se našli. (9/10)
‘The Line’ (‘Čiara’) je krimi triler sa primesama komedije koji je slovačkom reditelju Peteru Bebjaku doneo nagradu za najbolju režiju. Godina je 2007. i Slovačka se nalazi pred ulaskom u Evropsku Uniju. To znači niz promena za kriminalnu organizaciju koju predvodi Adam (slovačka pozorišna i televizijska zvezda Tomáš Maštalír), sa jedne strane brižni muž i otac, sa druge – surov majstor svog zanata, ali kodeksom časti vođen bos krijumčarskog lanca cigareta iz Ukrajine i izbeglica iz kriznih područja u Austriju.
Njegov biznis se ljulja ne samo zbog promena koje neminovno dolaze predstojećim pooštrenim kontrolama graničnog prelaza između Ukrajine i Slovačke, već i zbog gramzivosti nad-šefa, hladnokrvnog mafijaša po imenu Krull, koji poslove, bez Adamovog odobrenja širi na trgovinu kristalnim metom, uvlačeći ga u komplikacije po hapšenju nekoliko članova organizacije. Pokušaj da održi normalnost u kući dok mu se tlo, zbog nenadanog gubitka dragocenog tovara i konsekvetnog duga Krullu izmiče pod nogama, otima kontroli i Adam je prinuđen da traži rešenja van normalnih krugova podrške jer šef policije (Andy Hryc) sve više potpada pod uticaj glavnog oponenta. I njegova desna ruka Jona (Eugen Libezniuk), do krize postojana potpora, je prototip istočnoevropskog mafijaša sa razdrjenom košuljom, pivskim stomakom i zlatnom kajlom oko vrata i ključna figura u početku raspada Adamovog biznisa. U želji da svoga sina koji zbog nedefinisanog zločina sedi u ukrajinskom zatvoru i biva svakodnevno maltretiran od strane ostalih zatvorenika iščupa napolje, on sklapa tajni dogovor sa Krullom, ugrožavajući sreću dve porodice. Njegova žena je naime i starija sestra Ivora (Oleksandr Piskunov), naivnog i finog mladoženje Adamove ćerke Lucie (Krstina Kanatova), koji bez ikakvog iskustva biva uvučen u kriminalne delatnosti i ubijen pri prvoj akciji koju je sabotirao Jona. Tek osamnaestogodišnja Lucia je ostavljena bez oca svog nerođenog deteta posle iscrpljujuće dugog puta da njihovo venčanje uopšte bude prihvaćeno.
Katastrofa je perfektna i scenario Petera Balka ostavlja malo prostora za predah. Uobličen u kompaktnu priču sa vrckavim dijalozima i na mahove duhovito prikazanim miljeom kriminalne sredine, on uspešno spaja nekoliko narativnih jedinica koje se sa lakoćom prate. Čovek je čoveku vuk je ime kompleksne igre u kojoj svaki naočigled idiličan odnos puca kao zrela lubenica. Ni Adamov dom nije siguran – matrijarh Anna (Emilia Vasaryova), udovica nekadašnjeg uticajnog mafijaša, pokušava da vuče konce na svoju ruku ugrožavajući stabilnost braka i poslova svoga sina i njena reputacija nije dovoljna da joj sačuva glavu kada u napadu egomanijačke intervencije želi da reši probleme sklopanjem poslova sa Krullom.
‘The Line’ poentira zamenom klasičnih akcionih scena atmosferskim scenskim dizajnom – eksplozije i jurnjave ne postoje i umesto njih, slabo osvetljene prostorije u kojima se dešavaju mučenja ili planiranje akcija, okrnjena sela, granični prelazi obrasli visokom travom, slupana policijska postaja i sumorni pejsaži čine atmosferu nabijenu tenzijom i bližu realnosti. (8/10)
Takođe opravdano nagrađen je prvenac Rachel Israel ‘Keep The Change’ (USA, 2017.), veliki pobednik Tribece, ljubavna priča nesvakidašnje vrste koja pleni originalnošću. David Cohen (Brandon Polansky) naočigled ima sve – dolazi iz jedne od najbogatijih njujorških porodica, ima privatnog šofera i filmski je autor koji radi na autobiografskom filmu snimanom na mobitelu.
U toj navodnoj ružičastoj sapunici u kojoj se nalazi, jedini problem je njegovo odbijanje da prihvati svoje urođeno stanje – blagu formu autizma koja ga u društvenim kontaktima stavlja u neprijatne situacije nemogućnošću da u svakom trenutku kontroliše fizičke reakcije ili ono što kaže. Njegove neslane šale se tumače kao homofobične, rasističke ili anti-semitske, i pored njegovog jevrejskog porekla. Porodica je prinuđena da ga, posle jednog od nekontrolisanih ispada pri kojima je uvredio policajca, pod naredbom suda pošalje na šestonedeljni kurs u organizaciju Connections, asocijacije za ljude sa autizmom.
U okruženju kojeg se do tada klonio, David – obučen u skupo odelo i sa nezaobilaznim naočarima za sunce koje nikada ne skida sa nosa – se oseća kao outsider, na početku se ponašajući cinično i bezobzirno prema dručim učesnicima radionice koji zdušno rade na pripremi pozorišne predstave i vežbama komunikacije. Njegov otpor će se polako istopiti pred neodoljivim šarmom devojke po imenu Sarah sa kojom je prinuđen da radi na projektu ‘Bruklinskog mosta’ – vežbe small talk komunikacije sa strancima pri upoznavanju. Sarah ima oblik autizma koji joj otežava učenje, ali koji takođe podrazumeva veoma poetičan, stran način komunikacije ukrašen čipkastim izrazima i preteranom ljubaznošću u koju često skliznu tabu reči i formulacije, što je najveći razlog za žestok otpor Davidovih roditelja (odični Tibor Feldman i Jessica Walter) prema njihovoj romansi.
Israel autizmu ne pristupa kao „drugačijem stanju“ i koncentriše se na probleme koji idu sa bilo kojom ljubavnom vezom – nesuglasicama, trapavoj intimnosti, nerazumevanju familije i okoline za izbore koje činimo, ali koje protiv svih prepreka prigrlimo kao svoje. (8/10)
KOMPLETNA LISTA NAGRADA (ZVANIČNA SELEKCIJA)
GRAND PRIX-KRISTALNI GLOBUS (UZ NOVČANU NAGRADU OD 25000 USD): Little Crusader / Křižáček, režija Václav Kadrnka (Češka, Slovačka, Italija, 2017)2017
SPECIJALNA NAGRADA ŽIRIJA (15000 USD): Muškarci ne Plaču, Alen Drljević (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Slovenija, Srbije, Nemačka, 2017)
NAJBOLJI REDITELJ: Peter Bebjak za film The Line / Čiara (Slovačka republika, Ukrajina, 2017)
NAJBOLJA GLUMICA: Podeljena između Jowite Budnik i Eliane Umuhire za uloge u filmu Birds Are Singing in Kigali, u režiji Joanne Kos-Krauze, Krzysztofa Krauzea (Poljska, 2017)
NAJBOLJI GLUMAC: Alexander Yatsenko za ulogu u filmu Arrhythmia u režiji Borisa Khlebnikova (Rusija, Finska, Nemačka, 2017)
NAJBOLJI PRVI IGRANI FILM: Keep the Change, režija Rachel Israel (USA, 2017)
SPECIJALNI POMEN ZA NAJBOLJEG NEWCOMER-A : Voica Oltean za ulogu u Breaking News, u režiji Iulie Rugine, Rumunija, 2017
EAST OF THE WEST –TAKMIČENJE
EAST OF THE WEST GRAND PRIX (15 000 USD)
Novčana nagrada je podeljena između redatelja I izvršnog producenta pobedničkog filma.
How Viktor “the Garlic” Took Alexey “the Stud” to the Nursing Home: Alexandera Hanta
(Rusija, 2017)
EAST OF THE WEST SPECIJALNA NAGRADA ŽIRIJA (10 000 USD)
Nagrada je podeljena između redatelja i producenta.
Dede ,režija Mariam Khatchvani (Gruzija, Qatar, Irska, Nizozemska, Hrvatska, 2017)
DOCUMENTARNI FILMOVI – TAKMIČENJE
GRAND PRIX ZA NAJBOLJI DOCUMENTARNI FILM (5 000 USD)
Lots of Kids, a Monkey and a Castle, režija Gustavo Salmerón (Španija, 2017)
SPECIJALNA NAGRADA DOKUMENTARNOG ŽIRIJA
Atelier de Conversation, režija Bernhard Braunstein (Austrijaa, Francuska, Lihtenštajn, 2017)
PRÁVO NAGRADA PUBLIKE
Wind River, režija Taylor Sheridan (USA, 2016)
KRISTALNI GLOBUS ZA VELIKI UMETNIČKI DOPRINOS SVETSKOJ KINEMATOGRAFIJI
Ken Loach, Velika Britanija
KRISTALNI GLOBUS ZA VELIKI UMETNIČKI DOPRINOS SVETSKOJ KINEMATOGRAFIJI: Paul Laverty, Velika Britanija
KRISTALNI GLOBUS ZA VELIKI UMETNIČKI DOPRINOS SVETSKOJ KINEMATOGRAFIJI: James Newton Howard, SAD
NAGRADA PREDSEDNIKA FESTIVALA: Uma Thurman, SAD
NAGRADA PREDSEDNIKA FESTIVALA:Casey Affleck, SAD
NAGRADA PREDSEDNIKA FESTIVALA: Jeremy Renner, SAD
NAGRADA PREDSEDNIKA FESTIVALA ZA DOPRINOS ČEŠKOJ KINEMATOGRAFIJI: Václav Vorlíček, Češka Republika
NAGRADA INTERNACIONALNE FEDERACIJE FILMSKIH KRITIČARA (FIPRESCI): Keep the Change, režija Rachel Israel (SAD, 2017)
NAGRADA EKUMENSKOG ŽIRIJA:The Cakemaker Ofira Raula Graizera (Izrael, Nemačka, 2017)
NAGRADA UDRUŽENJA KRITIČARA FEDEOR: Mariţa u režiji Cristi Iftime (Rumunija, 2017)
Specijalan pomen: Blue Silence, Bülent Öztürk (Turska, Belgija, 2017)
NAGRADA EUROPA CINEMAS LABEL
Muškarci ne plaču, Alen Drljević (Bosna I Herzegovina, SloveniJa, Hrvatska, Nemačka, 2017)
Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.