Mike Hadreas glavni je odgovorni iza projekta Perfume Genius koji je nedavno objavio svoj četvrti album pod nazivom No Shape (na YouTubeu su objavljene Slip Away i Die 4 You). Riječ je o njegovom najrealiziranijem albumu dosad, punom nježnosti i protesta, piše Pitchfork. Sajt svakog mjeseca objavljuje recenzije novih albuma, ovdje ih možete vidjeti sve.
Na svom novom izdanju Auerbach i glazbeni mu partner bubnjar Patrick Carney ponovno se vraćaju nekim stilovima kojima su se bavili i ranije u karijeri, prvenstveno soulu šezdesetih čiji je zvuk prisutan na više mjesta. Ipak, ako se traži glavna razlika između posljednja dva albuma nju ćemo pronaći u suradnjama, bilo autorskim ili izvođačkima. Kroz koju godinumogli bismo ga pamtiti kao “onu ploču s Beckom”, ali isto tako i kao onaj album na kojemu su istovremeno zadržali dosad već možda čak i pretjerano poznat zvuk grabeći u prethodne izvore nadahnuća, dok su s druge strane grabili prema nekim novijim i modernijim rješenjima poput spomenutog koketiranja s hip hopom. Ravno do dna
Vrijeme je da krenemo put egzotičnih destinacija i pustinjskih krajolika. Prijevozno sredstvo je Khruangbin (zrakoplov na tajlandskom jeziku), a skupni naziv itinerara je „A La Sala“. Četvrti album teksaškog, uglavnom instrumentalnog trija nudi nam 40 minuta opuštajućeg koktela šarolikih utjecaja koji variraju od Thai-funka, surfa, desert rocka, psihodelije, duba, do orijentalnih melodija. Ravno do dna
Pjesme su jednostavne i točne, uopće ne vijugaju tražeći strategiju, usmjerene su na cjelokupnu vizuru današnjice, te ne treba u njima tražiti posebnost osim što su odlično napravljene i odsvirane po starim šablonima spomenute, studentske rock škole gdje su i tekstovi nešto značili, Tidal Pull se vrte u vlastitoj melodramatici bez ijednog borbenog, nadobudnog i iole važnog stava oko budućih hrvatskih izbora, odnosno, njima osim ljubavi i emocija ništa drugo nije važno. Ali, ništa zato. Ne treba svaki alter/ indie bend i izvođač trubiti oko egzistencije, frustracije i depresije. Previše je toga negativnog i lošeg u stvarnom životu, valja se ponekad i romantično opuštati i guštati premda se i ovdje nađe poneki stih ‘volim kada o tebi ružno govore’. Terapija
Od neočekivanog uspjeha “Rich Men North of Richmond” prošlo je već osam mjeseci i činilo se da bi Oliver, pravim imenom Chris Anthony Lunsford, mogao utonuti u zaborav kao tek napola zanimljiva fusnota u nekoj priči o alternativnom putu probijanja na ljestvice u internetsko doba. Ipak, ovaj momak kuje željezo dok je hladno, pa je tako bez mnogo pompe objavio svoj album prvijenac. Glavni problem Olivera Anthonyja može se svesti na izostanak bilo čega osobnog u njegovim pjesmama. Likovi su mu ili šablone ili bezlični akteri vijesti, a svaka od pjesama može se svesti na isti recept, a to je da su bogataši zli, a radnici i priprost puk pošteni i svakodnevno ugnjetavani. Ravno do dna
Kad su se pojavili na berlinskoj sceni ranih osamdesetih sa svojim prvim albumom “Kollaps”, kritičarima i publici nije bilo lako naći pravu ladicu u koju bi smjestili tu neopisivu simfoniju buke. Svakako industrial, jer je većim dijelom zvučalo kao jutarnja šihta u tvornici vatrogasnih aparata u kojoj se svako toliko po podu prosipa pokoji kontejner alata. Samim time bila je to i nekakva avangarda i eksperimentalni noise, neki su ih prozivali mračnom ambijentalom ili pak atonalnim punkom. Glavna tema ovog albuma jest jezik i njegove zamke, neuspjela komunikacija u svijetu u kojem je “Alles schon geschrieben, alles schon gesagt”, odnosno sve već zapisano i izgovoreno. Album traje preko sedamdeset minuta i mnogi slušatelji vjerojatno neće izdržati do njegovog kraja. Oni, pak, koji su spremni na glazbene izazove pred sobom imaju još jedan takav za pamćenje, istovremeno začudan i težak, a opet i ugodan i zabavan. Ravno do dna
Premda se “Cowboy Carter” naširoko najavljivao i još uvijek se naziva njezinim “country albumom”, to ne znači da Beyoncé na njemu zvuči kao country izvođačica, jer ona to nije niti može biti. Jedni su je, kaže, kritizirali da zvuči suviše country, dok su joj vrata country glazbe ostala zatvorena kasnije zbog nepovjerenja i, ruku na srce, rasizma, jer publika koja otkida na Morgana Wallena neće prigrliti crnu pop zvijezdu i ikonu gay populacije kao jednog od svojih istaknutih predstavnika. No, “Cowboy Carter” ionako nije album za tu publiku.
To je album na kojemu Queen Bey još jednom radi studiju iz povijesti glazbe i pogotovo crne kulture u toj glazbi, te se prisjeća mnogih svojih prethodnica koje su jednako tako udarale o zatvorena vrata sve dok ih jednom ne bi napokon otvorile. Već objavom prvog singla Beyoncé je postala prva crnkinja na vrhu Hot Country Songs ljestvice i prva crnkinja koja je poslala country pjesmu na vrh Billboardove Hot 100 ljestvice. Ravno do dna
Nije Baretov Hali Gali Halid, već druga u nizu kompilacija mladih beogradskih bendova. Čak sedam bendova s prve Hali gali kompilacije prisutno je i na „Hali gali Vol. 2“, a to su KOIKOI, Šajzerbiterlemon, proto tip, Vizelj, Gazorpazorp, Sv. Pseta i Sitzpinker. Od novih imena tu su Ubili su batlera, Daze i Cactus Fields. Sama kompilacija bolje je strukturirana od prethodne, kao što donosi i bolje pjesme jer iskustvo je napravilo svoje. Skoro pa bi se moglo zaključiti da bi s njima rock ponovno mogao ući modu (bar na ovim prostorima), jer ima s čim. Za neka nova pokoljenja ovo bi, figurativno kazano, mogao biti prvi pravi adrenalinski rokenrol Hali gali osjećaj – da ih zalijepi za stolac dok ruke traže nešto čvrsto da se uhvate, jer ova vrsta rock uzbuđenja pripada stvarnosti, a ne prošlosti. Zoran Stajčić za Ravno do dna.
Najjači adut albuma „Vrijeme za nas“ su Alkini tekstovi, koji u svojoj suštini i jesu rokerski jer je osjećaj da osim što su pisani bez zadrške, ulaze u opipljive životne momente nesređenih veza koje su uglavnom dijametralno suprotne od skladnih ljubavi, u noćne sate samoće kad žena pije sama i razmišlja o tome je li prokletstvo ili nagrada to što ju je roda ispustila tu gdje ju je ispustila, ili dok intrinzično proživljava i komentira transformacije nekadašnjih velikih frajera u obične šonje. Shodno tome, možda opet treba ponoviti onu staru definiciju da je rock stav, a ne riffovi, tako da je i tu nepobitno da je Vuica pogodila teren suštinski. Ravno do dna
Uz ovih deset pjesama ipak je vezana jedna dobra vijest, a to je da Liam i Squire (bivši Oasis i The Stone Roses) imaju zajedničku kemiju, zbog čega bi, ako nastave s ovim projektom, u narednim godinama možda i mogli snimiti nešto zaista vrijedno. Te nade prepustit ću drugima, moja očekivanja Stone Rosesi su, kao i njihov gitarist i većinski autor, iznevjerili već previše puta. Ravno do dna
Na povratničkim albumima su obično svi glavni sastojci tu, ali je receptura promijenjena. Zna biti solidnih i konkretnih uboda, ali uglavnom izostaju oni vrhunci koji su nekog tko je jednom bio strastveni obožavatelj redovno katapultirali u zone užitka, pa se onda čovjek složi sam sa sobom da odavno više nije mlad i da je ta vrsta emotivnog intenziteta nešto što je rezervirano za mladost kao takvu. Cijeli album poziva na nova preslušavanja jer mozak i dalje ne može svariti činjenicu da je ova „obljetničarska ekipa“ iznjedrila jedan od najboljih albuma u svojoj karijeri i dala takav šus skepticizmu i pokapateljima rocka. Rock je oduvijek bio kopile željenih društvenih normi, kao što ga se i danas neke društvene norme žele riješiti kao nepoćudnog elementa, ali s „Happiness Bastards“ to kopile je itekako živo i sretno. Zoran Stajčić za Ravno do dna.