Basara: Letnja škola liberalne demokratije - Monitor.hr
25.07.2021. (18:30)

Edukativan sadržaj u sezoni kiselih krastavaca

Basara: Letnja škola liberalne demokratije

U zemljama liberalne demokratije – kojih nema mnogo – često se dogodi da se na vlast uspentraju konzervativne partije, u Velikoj Britaniji, npr, SAD, ali i na nekim drugim mestima. Stvar prosta ko pasulj, dobio si na izborima, izvoli, konzerviriraj koliko hoćeš, ali u granicama ustava i zakona. Pogledajmo kako to funkcioniše u praksisu. Kao ni mnoge druge zemlje, čari nacizma nisu zaobišle ni Englesku, u kojoj je ser Osvald Mozli osnovao i uredno registrovao nacističku stranku, ne znam kako se tačno zvala, mrzi me da brljam po internetu. I šta? Sve dok se bombarderi Luftvafea nisu pojavili na nebu iznad Londona, ser Mozli je nesmetano politički delovao i – bez uspeha, treba reći – širio nacističke ideje. O tome kako je završio Oswald Mosley u okviru liberalne demokracije u prvoj sesiji ljetne škole Svetislava Basare.


Slične vijesti

Danas (21:00)

Kako pričati o hororu, a zvučati kao Teletubbies

Andrassy: “Zločestim” se riječima na internetu dodjeljuju drugačija, benignija imena – što je zdravo za psihu, zdravo je i za algoritam

Seggs umjesto sex, corn umjesto porn, grape umjesto – rape… Algoritam ne ulazi u kontekst i najčešće iz predostrožnosti uklanja sve što zvuči sporno – jednom korisniku je uklonjen video u kojem priča o ubijanju bizona prije 200 godina, a kad je korigirao izjavu i umjesto “killed” koristio “unalived”, više nije bilo problema. Sve je počelo s Youtubeom, kad su korisnici u nastojanju da izbjegnu posljedice tražili alternativne načine izražavanja, a danas svaki video o silovanju zvuči kao da se priča o grožđu, svako spominjanje pornografije zvuči kao kukuruz, a svatko tko je ubijen, bilo tuđom ili vlastitom rukom je… neživ? Unalive. Kod nas se još, srećom, stvari ne šifriraju u istoj mjeri – uz povremenu iznimku tipa “ličko rukovanje”, što je samo izolirana mentalna akrobacija jednog suca – ali vjerojatno je pitanje vremena kad će netko silovanje šifrirat u neodobreno milovanje ili nešto jednako glupo. Andrea Andrassy za Miss7.

Jučer (15:00)

Poštovani, a jeste li probali ponekad i saunu?

Beck: Kapitalizam trguje i duhom pa nam se prodaje well-being, mindfulness, antistres…

Zemaljsko ulje obilno teče i našim naftovodom kojim upravlja JANAF, ali čini se da im nedostaje ovog drugog. Čitam u medijima da su članu uprave platili 16.000 eura za razne antistres programe kako bi mu se oporavio well-being (Jutarnji)… Nije mi to neočekivano. Tok zemaljskog ulja kroz hrvatski naftovod mogu poremetiti globalna kretanja – rat u Ukrajini i američke sankcije Rusiji…

Sve je to itekako stresno, i jasno je da je vrhunski menadžer suočen s burn outom, izgaranjem, kako bi se reklo hrvatski, iako bih ja radije upotrijebio metaforu cvijeta koji sahne jer je izgubio dodir i sa suncem i s korijenom. Ne samo menadžeri naftovoda, svaki je čovjek danas u opasnosti da izgubi sebe, jer vlada znanstveno mišljenje da čovjek nema dušu. Sav bi naš psihički život bio proizvod elektrike i kemije koji će zamrijeti s nama, pa dakle uopće i nemamo duh, nego samo tijelo.

Kapitalizam ipak i duhom nastoji trgovati pa nam se nude razni tečajevi mindfulnessa, antistresa, vizualizacije, meditacije ljubazne dobrote, progresivne mišićne relaksacije, šumskog kupanja, sunčanja anusa, plutanja u mračnom slanom bazenu i sličnih ludosti… Boris Beck za Večernji, i za Narod.

Jučer (10:00)

Dokumenti važniji od ljudi

Jergović: Nevoljni Sandro neporecivi je hrvatski državljanin, s jednakim pravima kao premijer Plenković

U Hrvatskoj već je neko vrijeme živo uvjerenje kako smo slobodni protjerati sve one koji nam se ne sviđaju. To uvjerenje širi se iz vrhova vlasti, zastupaju ga režimski mediji, šire botovi, trolovi i ina digitalna bića, stvorena u podrumima Ministarstva unutarnjih poslova ili stranaka na vlasti (tu se mišljenja mimoilaze), pa bi možda, upravo na slučaju nevoljnog Sandra, narodu trebalo reći kako tu stvari doista stoje. Taj mladić rodom iz Dervente, taj po godinama već čovjek, taj nedorasli dječak gol k’o pištolj, koji na svijetu nema nikoga i koji u džepu nema nijedan važeći dokument, na jednak je način i sasvim neporecivo hrvatski državljanin kao i Ivan Anušić, Marko Perković Thomson, Andrej Plenković, kao i Plenkovićeva žena i dječica.

Bizarnom se i neukom čini hajka što su je današnji sljedbenici trećerajhovskih državljanskih praksi pokrenuli protiv nevoljnog Sandra. Ono za što se oni zalažu moguće je, naime, rješavati samo pomoću logora smrti. A u nekom drukčijem svijetu, jedinom u kojem bi Republika Hrvatska još mogla preživjeti, nevoljni Sandro jedan je od ljudi s kojima bismo trebali živjeti, tako što ćemo mu pomoći i što ćemo pritisnuti državu da mu pomogne, jer samo se tako možemo nadati da će i on pomoći nama, kao i da će netko pritisnuti državu ako to nama, ne daj Bože, ustreba. Miljenko Jergović za svoj blog

Jučer (00:00)

Represija je stigla. Otvorio pas

Dežulović: Mrtvoslovno društvo

Eto na što je spala Antina i Franjina Hrvatska, na što su spali državni teror i haranženje: saborski Odbor za pravosuđe nema kvorum za izbor predsjednika Vrhovnog suda jer se jedan član bavi izmišljanjem lažnih prebivališta novinara! A redarstvo onda piše mrtvu ozbiljnu službenu bilješku kako su “na adresi na kojoj je prijavljen Boris Dežulović zatekli samo psa vrste maltezer”. Do kraja ovog teksta ostat će nepoznato jesu li kucali i na prijavljenu adresu Predraga Lucića, zaključivši valjda kako “prema našim saznanjima osumnjičeni nije napuštao zemlju”. Sve je dobro završilo, Viktor i ja sretno živimo odvojeni i uredno prijavljeni, i prijava Srećka Ilića ostala je tek mrtvo slovo na papiru. Mrvu je veći problem to što su za djetinje pakosti Mrtvoslovnog društva angažirani ozbiljni državni resursi, od članova saborskog Odbora za pravosuđe do Ministarstva unutarnjih poslova. Boris Dežulović za Novosti.

Srijeda (12:00)

Dovoljan je samo refren

Andrassy: Koja ti je najdraža pjesma, pitala je prijateljica 15-godišnju rođakinju. Ona: Misliš baš CIJELA pjesma ili dio s TikToka?

Većina njenih prijateljica iz razreda glazbu konzumira na isti način – pjesmom se smatra najbolji dio koji nekad traje 10 sekundi, nekad pola minute, a na ostalo ne treba gubit vrijeme. Da je ostatak pjesme vrijedan spomena, bio bi na TikToku, ali nije – s dobrim razlogom. “Zašto da slušam dijelove koje ne znam?”, pita petnaestogodišnjakinja. Feel old yet? Kad bi petnaestogodišnjakinja čula da smo u njenim godinama slušali cijelu kazetu, od početka do kraja, vjerojatno bi se stresla na samu pomisao. Novi klinci, zasad možda samo neki, ali vjerujem da je riječ o rastućem trendu, žele znati sve manje. Nisu (neki) novi klinci krivi, njima je borba za pjesmu – cijelu ili pola nje – potpuna nepoznanica u svijetu u kojem im je dostupno sve što požele. Andrea Andrassy za Miss7

Utorak (11:00)

Ironično

Dežulović: Nećete u Čavoglave, nisu ni zmije!

Ptice i zmije, trava i šikara, kiša, vjetar i rosa, sunce i Mjesec, zavičaj i Domovina: čitajući Thompsonovu ironičnu objavu na društvenim mrežama, ja sam onako na prvu, majke mi, pomislio da je najnoviji njegov hit. Kao što, uostalom, i sam u reče u objavi, “kaže jedna moja pjesma, ‘ostat će u pjesmi, u priči'”. Recimo onoj, sad ću po sjećanju, “a meni tako dođe nakon čaše vina/ da ga pitam jel’ to i tvoja domovina”: treba li, naime – to mene zanima – u tom ironijskom ključu čitati onda i cjelokupnu Thompsonovu impresivnu domoljubnu kajdanku? Je li se on u stvari svih ovih godina samo ironično zajebavao s Hrvatima?

Je li se siromah samo uplašio da dušmani ne prijave kako ne živi na toj adresi, jer – kao u pjesmi “Život” – “mladost je takva pa te žarko ponese,/ i srce ti nema stalne adrese”? Pa da policiji zapjeva kako je “mlad i gladan pobjede/ odlučio izgradit dom i pustit korijene”? Je li taj “montažni objekt” dom za koji je Marko spreman? Boris Dežulović za N1.

26.01. (20:00)

Jer 'ne zna kud udara, ali udara iz sve snage'

Basara: Svet je Srbija

Posle foruma u Davosu sve su uočljiviji obrisi novog svetskog poretka – u koji domaća cincarsko-kalburska čaršija polaže velike nade – a u kome, po skromnom mišljenju gorepotpisane neznatnosti, neće biti ničeg novog. Zašto bi bilo? Još je Propovednik rekao da nema ničeg novog pod suncem, ko je pa svetski poredak da bi bio nešto novo.

Ovo što se iza svetskog horizonta valja – umal po navici ne napisah „ovo što nikad ovako nije bilo“ – nama se čini novo (i preteće) zato što odavno nije viđeno, a u suštini je mnogo starije od dva-tri „stara“ svetska poretka, koji su na svetsku scenu stupili pre malo više od sto godina i koji su bili dirljivi pokušaji da se od govneta sveta napravi ukusna pita. Belosvetski poslovi će se ubuduće voditi kao u XVIII i XIX veku, što će značiti da će svetski Moćni Rendžeri gospodariti nad slabima, a budući da na belosvetskoj sceni imamo tri Moćna Rendžera, svaki od Rendžera će gospodariti svojim parčetom sveta, s jedva prikrivenom namerom da zavlada celim svetom. Svetislav Basara

24.01. (22:00)

I k tome cincarskog podrijetla

Dežulović: Lijepa naša Šumadijo

Naravno. Kompozitor “Lijepe naše”, austrijski oficir Josif Runjanin, bio je Srbin, pravoslavac, porodičnim porijeklom iz sela Runjani kraj Loznice u Mačvanskom okrugu, dakle iz srca Šumadije. Kako ono: Šumadija i opanci. “Teci Dravo, Savo teci,/ tu su stari šumadijski preci.”

– Da, to je sad malo nezgodno – počešao se Kajkić po tjemenu.

– Kajkiću, ne jebi – presjekao ga je Ćipe, pa se okrenuo meni. – To ne mijenja na stvari da su ti isti šumadijski Srbi, kako i sam priznaješ, okrutno mučili naše ljude tjerajući ih da pjevaju i “Odakle si, sele” i “Lijepu našu”!

Ah, sad shvaćam. Malo pojašnjenje: ja ne tvrdim da mučenja i tjeranja zarobljenika da pjevaju pjesmu “Odakle si, sele” nije bilo – štoviše, sasvim sigurno jest – ali u sudskom spisu K-93/04 protiv osmorice optuženih iz Lore nigdje nisam našao taj podatak. Samo “Lijepu našu”. I “Evo zore, evo dana”. I “Spustila se gusta magla”.

– Stani, stani, Lora?! Kakva sad Lora?

Nisam vam rekao? Ispričavam se. Svjedočenja koja sam naveo iskazi su svjedoka na procesu pred Županijskim sudom u Splitu rujna 2005. godine, protiv osmorice optuženih za ratne zločine u splitskom Vojno-istražnom centru Lora…. Boris Dežulović za Novosti.

24.01. (14:00)

Nisam Rundek, ali volim slušati radio

Gibonni umjesto Bon Jovi: Kako je Andrea Andrassy svojim nadređenima na radiju poslala ‘k* u zube’

Andrea Andrassy se za Miss7 u novijoj kolumni povodom skandala na Hrvatskom radiju, u kojem je voditeljica u eteru vrijeđala kolege vjerojatno zaboravivši da je mikrofon uključen (Index), prisjetila svojih radijskih dana i gafova:

Live radijski program ti ne ostavlja puno opcija kad pogriješiš i sasvim je prirodno da odmah kreneš dalje – ako iz greške napraviš nešto zabavno, super, a ako ne, važno je da se na njoj ne zadržavaš. Cum on an alien. Tome služi dio DJ treninga na kojem uz laptop i mikrofon simuliraš cijelu radijsku šihtu – pustiš playlistu, snimiš “DJ talk” na mjestima na kojima treba, a sve kasnije preslušava team ljudi koji odlučuje jesi li spreman za eter ili nisi. Snimala sam dio prometnog servisa koji sam izmislila za potrebe simulacije šihte. Kako sam se negdje zaplela putem, rečenicu sam, umjesto standardnim krajem, dovršila psovkom, misleći da ću je izbrisati kasnije. Srećom, moji šefovi su bili mladi, opušteni ljudi koji su samo počeli urlat od smijeha dok sam se ja crvenila u svim nijansama nelagode, a par tjedana kasnije sam dobila dozvolu za eter – u kojem sam ubrzo rekla Gibonni umjesto Bon Jovi, ali svi smo znali da je to sasvim simpatična, zanemariva greška jer uvijek može gore… (na radiju gdje je radila imali su i oglase za – bordele…)

20.01. (18:00)

Ko u onom vicu

Dežulović: Kad ustaše prodaju ulje

Kakve veze poginuli Imotski sokol ima s Jazovkama, Hudim jamama, Jasenovcem i dr., đavo će znati – ni on se ne bi sitijo – tek uredno je, eto, i iz čista tridesetogodišnjeg mira na spomen-ploči na mjestu njegove pogibije uklesan zahtjev da se temeljno istraže i Jazovka i Huda jama i Jasenovac i dr. (Dalmacija danas) Tko na tvrdoj stini, shvatili ste, svoje zahtjeve piše, tom ne može nitko prošlost da izbriše.

Svega smo, eto, vidjeli u ovih trideset pet godina, ali spomen-ploče s političkim zahtjevima, amandmanima, dopunama i izmjenama zakona, replikama i ispravkama netočnih navoda – sve “u skladu sa zakonima Republike Hrvatske” i “uz poštivanje zakonskih procedura” – posve su revolucionarna inovacija hrvatske ratne memorijalistike. Sve da smo i od poslovično neduhovite umjetne inteligencije tražili da ilustrira obrazac po kojemu se žrtve Domovinskog rata instrumentaliziraju za parapolitičke ciljeve i desničarski povijesni revizionizam, ne bismo dobili gluplju i providniju ilustraciju od spomen-ploče nekom hrvatskom branitelju s uklesanim zahtjevom da se revidiraju sva stratišta iz Drugog svjetskog rata. Boris Dežulović za N1