Dežulović: Christkind 2.0 - Monitor.hr
24.08.2023. (23:00)

Bolje da je poslao poruku L-O-G-O-F-F

Dežulović: Christkind 2.0

Vi danas, 2023. godine, nemate pojma tko je Charley Kline, i to je dobar znak. Student je kompjuterskog programiranja na UCLA. Pred njim i njegovim mentorom stoji neki tip u vjetrovci UCLA, objašnjava im kako dolazi iz budućnosti, iz 2023. godine, pa mlati bejzbol palicom po onim ormarima i nepovezano govori neke potpuno nevjerojatne besmislice: znaju li oni da je to što ovdje rade početak kraja svijeta, jesu li svjesni da bi poruka L-O-G-I-N koju su htjeli poslati u pet stotina kilometara udaljeni Stanford Research Institute zapravo bila početak najstrašnijeg zla u povijesti čovječanstva, nečega što će se, kako se dalo razabrati, zvati – internet. Zahvaljujući vama i vašem projektu, svijet će tako temeljito oglupiti da za pedesetak godina ljudi u Americi neće vjerovati da se Armstrong ikad spustio na Mjesec – priča Dežulović o začecima interneta kao najvećem zlu koje nas je moglo zadesiti, i za što je zamislio cijeli scenarij vraćanja u prošlost samo kako bi ga spriječio. Novosti


Slične vijesti

Jučer (10:00)

"Ne daj na se, ne daj svoje, nemoj tuđe, prokleto je"

Dežulović: Za šaku škuda

Što će biti do kraja vica, ne znamo, ali Trumpova ponuda za Grenland, baš kao vic, otvorila je tabu temu: biste li vlastitu državu prodali bogatašu za besmisleno veliki novac? Odnosno: koliko košta vaša država? Koja je točno vaša cijena?

Domoljubnog HDZ-ovca ovdje se može kupiti već za šaku Judinih eura, pa za pišljivih deset tisuća možete birati – listam samo posljednje vijesti – šeficu odjela u Kliničkoj bolnici Rebro, šefa Uprave Hrvatskih šuma u Bjelovaru, poreznu inspektoricu u Područnog uredu Zagreb, inspektora Službe gospodarskog kriminaliteta i korupcije splitske policije, sutkinju Općinskog suda u Zagrebu, tajnicu kabineta ministra poljoprivrede ili načelnika u Ministarstvu obrane.

Milijun dolara? Bojim se da se vas ne bi ni pitalo.

Hrvatski Mujo i Fata, kako vidimo, ne bi dočekali niti ponudu od sto hiljada – pristali bi odmah na početku vica, za deset hiljada. Cijela Hrvatska, s četiri milijuna ponosnih Hrvata, Trumpa bi koštala manje nego Grenland s pedesetak hiljada stanovnika: niti četrdesetak milijardi dolara, točno koliko je onim “velikim, prekrasnim zakonom” planirao izdvojiti za koncentracijske logore za imigrante. Boris Dežulović za N1

Petak (23:00)

Ostade bez sve četiri stolice

Dežulović: Josip Skroz Isto

Shvatili ste, Aleksandar Vučić skroz je isto kao onomad drug Tito balansirao između Zapada i Istoka: vešto je naš Josip Skroz Isto žonglirao američkim, ruskim, kineskim i evropskim interesima, velemajstorski je u toj partiji šaha koristio svoj šarm, manire, ugled, mudrost i položaj na razmeđi geostrateških tektonskih ploča i gvozdenim stiskom držao za jaja i druga Staljina i druga Mao Cetunga, i Harryja Trumana i Winstona Churchilla, odnosno dabome druga Putina, brata Xija, Joea Bidena i Ursulu von der Leyen – ne, ne, molim lepo, ovo sa držanjem za jaja beše samo figura i ne odnosni se na vas, gospođo madam Leyen – pa se s jednim dupetom na četiri stolice razbaškario kao vojvoda Šešelj u bioskopu.

Kad ne bi znao da Vučić vešto drži za jaja i jednog i drugog, bogami bi čovek pomislio da su Trump i Putin na karti sveta sa šestarom u ruci tražili neko mesto, bilo koje, samo da je šta dalje od onog krakatog gnjavatora.

Kako je to bilo moguće, šta se u međuvremenu desilo?

Eh, šta. Svašta.

Da skratim, najpre je Trump Srbin iznenada Srbiji nametnuo carine od trideset pet odsto, veće čak i od onih za Kinu, onda se njegov zet Kushner još iznenadnije zahvalio na poklonjenim ruševinama Generalštaba i neraspakovane ih vratio Vučiću, pa je Kušnerov tast ostavio Beograd kao valjda jedinu evropsku državu bez američkog ambasadora, da bi naposletku hladnokrvno odbio i molbu za odgodu sankcija Naftnoj industriji Srbije u vlasništvu Rusa, i srpski maršal svečano je zatvorio rafineriju u Pančevu. Čovek i Srbin ne sme ni da pomisli šta bi tek bilo da Tramp nije osvedočeni Vučićev prijatelj. Boris Dežulović za Novosti

Petak (00:00)

A što ako je Trump bio samo ljubomoran na Madura?

Dežulović: Apsolutna odlučnost

Je li političko sponzorstvo nad izvozom kokaina razlog za vojne intervencije u drugim suverenim državama, otmice predsjednika i kršenje svakog pojedinačnog kanona međunarodnog prava? Naravno da nije. Bivši predsjednik Venezuele beskrupulozni je diktator koji je uz pomoć vojske i narko-kartela vladao duboko korumpiranom zemljom, gušio ljudska prava, organizirao namještene izbore, proganjao opoziciju i kontrolirao medije. Ukratko, sve što i nekadašnji predsjednik Hondurasa.

U čemu je razlika između Hondurasa i Venezuele? Odlično pitanje: Venezuela je uvjerljivo najveći svjetski rezervoar sirove nafte s kapacitetom od nevjerojatnih tri stotine milijardi barela, više od Libije, Kuvajta, Rusije i SAD-a – zajedno. Honduras, s druge strane, posjeduje rezerve “crnog zlata” u iznosu od – samo trenutak da zbrojim – dakle točno nula zarez nula barela.

Zaboravite dakle Kolumbiju i Kubu: sljedeća faza operacije “Apsolutna odlučnost” bit će munjeviti zračni napad na Washington, spektakularni helikopterski desant na travnjak Bijele kuće i otmica američkog diktatora i njegove supruge. Zbog posjedovanja oružja, ili zbog toga što uz pomoć vojske i kartela vlada duboko korumpiranom zemljom, guši ljudska prava, organizira namještene izbore, proganja opoziciju i kontrolira medije? Naravno da ne, nismo budale. Sjedinjene Države, najveći svjetski proizvođač “crnog zlata”, još uvijek imaju rezerve od sedamdeset pet milijardi barela sirove nafte. Ili, ako vam je tako lakše, sedam puta više od Kube, Kolumbije i cijele Europske unije – zajedno. Boris Dežulović za N1.

02.01. (16:00)

Laku noć, svirači

Dežulović: Evo zore, evo dana, Bogu da se pomolim

Ako bi Miro Bulj i ostali čuvari hrvatske adventske tradicije u izboru između srednjoeuropskog Assisija i srednjoeuropskog Jasenovca ikakav problem uopće imali – bila bi “lista izvođača”: dok su u bazilici svetog Franje na Božić 2005. godine svirali Židovi i Cigani, u jasenovačkom logoru božićnih su blagdana 1943. svirali – Židovi i Cigani. Kako bi, naime, naši glazbeni kritičari tankoćutnih ušiju reagirali da su svjedočili kad su posvećenu tišinu slavne bazilike u Assisiju ciganske trube iznenada porazbijale “Đurđevdanom”, možemo prilično plastično zamisliti nakon što je gradonačelnik Bulj nezadovoljan muzikom ciganske trubače otjerao sa sinjske pjace – jer “Hrvatska nije Balkan, nego dio Srednje Europe”, i u Hrvatskoj se ne pjeva “evo zore, evo zore, Bogu da se pomolim”, već “evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana” – poslije čega su ulice od ciganskih orkestara očistili i u ostalim hrvatskim gradovima. Po prilici kao što su ulice hrvatskih gradova od ciganskih orkestara bile očišćene i 1941. Boris Dežulović za Novosti

21.12.2025. (15:00)

Neki se samo prave Englezi

Dežulović: Good Morning, Croatia!

Svega koji dan nakon što su egzaltirani domaći mediji objavili kako je po najnovijoj ljestvici English Proficiency Indexa Hrvatska druga svjetska nacija po poznavanju engleskog jezika, RTL je objavio potresnu priču iz Drniša, gdje se lokalno pučanstvo pobunilo zbog liječnika hitne pomoći, Iranca koji govori samo – engleski. I odjednom, superiorna oxfordska Hrvatska, viceprvakinja English Proficiency Indexa, koja govori engleski kao da joj je sam William Shakespeare napisao “Romea i Juditu”, zatekla se u ambulanti u Drnišu, gdje se s doktorom sporazumijeva rukama i nogama, jednom rukom pokazuje na obnevidjelog nekog tipa koji nerazgovijetno krklja, a drugom pokazuje dva prsta i govori “dvije riječi”, pa prvu riječ tumači pokazujući prstom na čelo, a drugu udarajući tim istim čelom o zid čekaonice, nemoćno pred zbunjenim Irancem urlajući, “moždani udar jebemtimater moždani udar!”. Boris Dežulović at his best, for Novosti.

14.12.2025. (14:00)

Pardon my French

Dežulović: Vitezovi Bezgrešnog Kurca

Ni Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina, dakako, nisu jedini obilježili Međunarodni dan borbe protiv femicida. Iste te subote, dok su se oni na koljenima vraćali tradicionalnim vrijednostima, na stubištu zgrade na Trgu Republike Hrvatske u Rijeci preminula je djevojka koju je njen dvadesettrogodišnji mužjak iskasapio s tridesetak uboda nožem. I kad poubijamo sve preostale žene, kad dovršimo herojski krvavi ženocid, bit će to Hrvatska kakvu su sanjali ćaće naše slavne muške domovine i didurine naše stare slave djedovine. Ostat će nam onda još samo dosanjati onaj davni vizionarski “Imagine there’s no women“. Jer to je, realno, jedini potencijalni problem seksički čiste Hrvatske, Hrvatske bez onih bučnih nastavaka za usisivače, kako se ono zovu, da: žene. Tko će, naime, poubijamo li svu ženščad, rađati nove Mužjake? Vitezovima Besplodna Kurca ostat će tada moliti još samo da se mogu nekako samooplođivati, kao u fra Lukinoj “Imagine”, pa da budu konačno svoji na svome. Boris Dežulović za Novosti.

07.12.2025. (08:00)

Uhapšen? Koja koincidencija! Jutros je baš dobio otkaz. Bit će da je imao peh

Dežuloivć: Ćaća se vraća

Neugodno je tako ispalo da je premijer Plenković, znajući kako će mu inspektorska uzdanica završiti u Remetincu, u dramatičnoj utrci s vremenom i policijskim džipovima požurio da ga razriješi dužnosti. Da se ne ponovi ono neugodno ispadanje od prije tri i pol godine, kad je Darko Horvat – sjetit ćete ga se s početka teksta, isti onaj koji je u Saboru tumačio kako će Zakon o Državnom inspektoratu “smanjiti inspekcijski pritisak i presiju spram hrvatskih poduzetnika” – uhapšen taman u trenutku kad je bio ministar gospodarstva.

“Ako je netko uhićen, taj ne može biti ministar, to je jasno kao dan”, pokisao je sat-dva kasnije Plenković elaborirao okupljenim novinarima. Tada je hrvatski premijer naučio lekciju o neugodnom ispadanju. Je li dakle predsjednik Vlade znao za USKOK-ovu istragu i skoro hapšenje glavnog državnog inspektora Andrije Mikulića? Nisam to znao”, mrtav hladan odgovorio je Andrej Plenković na konferenciji za novinare. “Tako ispada”, ležerno je odgovorio premijer. Kako ispada? Shvatili ste, neugodno. Ali još uvijek ugodnije nego da je uhapšen kao glavni državni inspektor. Boris Dežulović za Novosti

06.12.2025. (19:00)

Ako ne znaš šta bi bilo kad bi bilo

Dežulović predstavio novu knjigu: Analiza povijesti i sadašnjosti kroz Pivnički puč 1923.

Dežulović predstavlja svoj novi roman “Tko je taj čovjek”, koji je smješten u Münchenu 1923. godine, za vrijeme Pivničkog puča. Roman prati američkog novinara s misijom atentata na budućeg njemačkog vođu, no bavi se dubljim pitanjima o povijesti, sudbini i odgovornosti čovječanstva. Pisac ističe kako je djelo faktografski precizno, ali je radnja čista fikcija koja nudi alternativnu povijest. U razgovoru se povlače i paralele između stanja u Europi 1920-ih i današnjeg vremena.

30.11.2025. (00:00)

Zato gluposti imamo na izvoz

Dežulović: Adio domaća pameti

Samo četiri godine kasnije, prošlog četvrtka – još se dim iz Vjesnikova nebodera nije razišao – posljednjih trinaest zaposlenika Brodarskog instituta proglašeno je tehnološkim viškom, i nekoć svjetski poznati znanstveno-istraživački centar postao je tek građevinska parcela od stotinu četrdeset tisuća kvadrata. Cijena? Po Vladinoj procjeni, cirka četrdesetak milijuna eura. Oprema, arhiva, tehnička dokumentacija, golemo iskustvo, stečena znanja i vještine – ukratko, pamet – nisu, jasno, ušli u procjenu vrijednosti. “Znanost ne smije imati cijenu”, objasnio je istog tog dana Plenkovićev ministar gospodarstva Ante Šušnjar, značajno na Danu FER-a potcrtavši kako “samo znanost stvara rješenja koja unapređuju gospodarstvo, pokreću industriju i jačaju konkurentnost Hrvatske”. U vrijeme visokih tehnologija, znanstvenih inovacija, naprednih istraživanja i umjetne inteligencije, konkurentna Hrvatska, eto, tehnološkim viškom proglašava – znanje. Boris Dežulović za Novosti

26.11.2025. (09:00)

'To što slijedi ja vam, djeco, najiskrenije ne želim'

Dežulović: Što je sljedeće?

Skandiranje “O Hrvatska, nezavisna država”, za početak – da se ne zajebavamo kad za to nema nikakve potrebe – pravilno se piše, “O Hrvatska, Nezavisna Država”, i zaista “veliča tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku, totalitarnu državu izniklu iz fašizma”. Da je to, uostalom, skandiranje nezavisnoj Republici Hrvatskoj, glasilo bi, jasno, “O Hrvatska, Republika Hrvatska”. I ne bi bilo praćeno zbornim pozdravom “Za dom spremni!”. Pučki jedanaesterac “O Hrvatska, Nezavisna Država” prvi put se, međutim, na maksimirskim i poljudskim tribinama zaista čulo još kasnih osamdesetih, i zaista tada nije bio sankcioniran. Suci, međutim, taj čisti jedanaesterac nisu svirali zato što se jugoslavenski “režim” u to se vrijeme već veličanstveno raspadao: bilo je samo onih, kako se zovu, “medija sa specijalnom političkom i ideološkom agendom”, koji su se tih kasnih osamdesetih jednako pitali – što je sljedeće? Boris Dežulović za N1