Dežulović: Spasimo srpske svetinje! - Monitor.hr
13.01.2020. (07:00)

Dežulović: Spasimo srpske svetinje!

Sve kad bi spornim crnogorskim zakonom veličanstveni Ostrog i bio prepisan Đukanovićevoj mafijaškoj državi, sve i kad bi ga podgoričke vlasti prodale British Museumu u Londonu, ne bi čudesni Ostrog najebao gore nego što je najebao ovako, pod brigom i pažnjom rođene Srpske pravoslavne crkve – piše Boris Dežulović za Novosti.


Slične vijesti

Subota (18:00)

Glasanje s kvačicom na nosu i suzom u oku

Dežulović: Jambo na Studentskoj listi

Prošle nedelje, u dan tačno deset godina od one nedelje kada sam na glasačkom listiću ugledao Jambu, nakon višemesečnih špekulacija, plenumskih pregovora i čuvenih vetiranja, konačno je objavljena istorijska Studentska lista: na čelu joj profesor Ilija Srdanović, a ispod njega brojni drugi ugledni profesori, od Jove Bakića do – Nemanje Karovića.

Ni u najvlažnijim snovima, shvatate, nije tadašnja partija Manjeg Zla u Splitu, hadezeovskoj južnoj utvrdi, mogla da sanja osam od deset mandata, ni u najvlažnijim snovima nije ni sam Jambo mogao da sanja kako će sa osmog mesta njihove liste ući u Sabor: Stipe Gabrić na listi SDP-ove koalicije nije dakle bio ni da sa nje uđe u parlament, ni da joj donese glasove, već samo i isključivo da glasače u oči gleda i zajebava. Da oni nesrećnici, što su na kraju zaista i zaokružili Manje Zlo, kojim slučajem ne odu sa glasačkog mesta zaboravivši da su imbecili.

Zašto vam sve ovo pričam?

Tačno deset godina nakon tih hrvatskih vanrednih izbora na sve ili ništa, slični se takvi – vanredni, na sve ili ništa – održavaju i u Srbiji. Vladajući SNS u tih je deset godina od ionako retardirane Srbije napravio novi šupak Balkana, ćacilend za udbaše, zvezdaše, mafijaše i mantijaše, nakon čega čak i Hrvatska gledana iz Beograda izgleda kao pristojna i uzorno uređena država. Boris Dežulović za Novosti

20.09. (13:00)

Hvala lepa i do idućeg puta

Dežulović: Obećanje, Srbom radovanje

Vučić, ukratko, ne daje olaka obećanja: Vučić pokazuje brigu i volju. Jer nije smisao u tome da se obećanje ispuni, već je smisao u tome da žrtva obećanja oseća kako neko brine za nju i pokazuje volju da joj pomogne. Konačno, “to je ono što je najvažnije, ono što ljudi cene”. A zlatnoj somini Aleksandru Vučiću nema premca iz oblasti pokazivanja brige i volje da pomogne ljudima.

I tako više od trideset godina, sve od onog davno zaboravljenog 20. marta 1995. godine, kad je zlatna somina, što istorija pamti, viđena prvi put. Ulovili su je tada srpski seljaci u Hrvatskoj, na junačkoj Baniji, u malom gradiću Glini na obali istoimene male reke. A zlatna somina – sreća pa je i to zabeleženo televizijskom kamerom – obratila im se rečima: “Braćo Srbi i sestre Srpkinje, pozdravljam junački narod srpske Banije i srpske Gline, vas koji ste prvi podigli baklju slobode, vas koji ste prvi krenuli na ustašku vlast, vas koji ste prvi oslobodili neke srpske teritorije u Republici Srpskoj Krajini…

Uglavnom, da skratim i tu istorijsku priču, jedva su četiri i po meseca prošla od tada, a Glina – hrvatska. I to upravo onako kako je to ustaški režim namerio, ni jednim ni drugim nego “oružanim putem”. Nije se, eto, Vučić na povratku u Beograd ni raspakovao, a cela Krajina sa sve srpskom Banijom trkom i traktorom nazad u Hrvatsku. Nijedan nije ostao ni da Vučiću kaže da je “kriv što se onako nešto nije dogodilo”. Boris Dežulović za Novosti

13.09. (14:00)

Za dugovječnost ima i prave uzore

Dežuloivć: Oboje na revoluciju

Što je bilo – je li ga, ohrabrenog klicanjem oduševljenih građana Virovitičko-podravske županije, malo ponijelo, je li do vrućine i onog hladnog gemišta kod župana, pa mu jezik došao brži od pameti, đavo će znati – tek premijer je, ničim neizazvan, prosvjed u Zagrebu zbog korumpirane HDZ-ove vlasti i ekološke katastrofe u Lici iz čista mira usporedio s protestima u Srbiji zbog korumpirane SNS-ovske vlasti i katastrofalnog urušavanja nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu.

I kao da mu to nije bilo dosta, dodao još i kako je to “vidljivo iz svemira”!

I ljudi se sad pitaju, naravno da se pitaju: ako je pretvaranje zagrebačkog prosvjeda u “politički skup” zapravo “nastojanje da se kreira jedan val po uzoru na novosadsku nadstrešnicu”, ako su dakle protesti u Zagrebu organizirani “po uzoru” na one i Srbiji, i ako se opozicijske stranke – odnosno “političke opcije s agendom stvaranja kaosa u Hrvatskoj, destabilizacije parlamentarne većine i napada na hrvatsku Vladu” – ponašaju “po uzoru” na opoziciju u Srbiji, ako je to “vidljivo iz svemira”, ispada onda “vidljivo iz svemira” i to da je afera s korumpiranim hrvatskim Državnim inspektoratom i trideset sedam hiljada tona otpada zakopanih građanima u Gospiću ispred nosa zataškana “po uzoru” na aferu s korumpiranom srpskom Republičkom inspekcijom i sedamdeset pet tona betona urušenih na građane u Novom Sadu! Boris Dežulović za Novosti

06.09. (12:00)

U Slavoniji na ušću rijeke Vuke

Dežulović: Ako ne znaš što je bilo

Saznali smo tako da se Marko u Čavoglavama bori u samostalnom seoskom vodu u sastavu 114. pričuvne brigade, ali da osim puške – zapravo starog nekog puškomitraljeza marke Thompson – na ratištu duži i gitaru, kojom diže moral svojim suborcima. Što svira? Pa uglavnom standarde, “Jasenovac i Gradiška Stara”, “Mlad ustaša bojak bije”, “Evo zore, evo dana” i tako. Ali ima on i mnogo svojih pjesama. U redu, ne baš mnogo, više onako… dosta. Nekoliko. Par pjesama. Dobro, samo jednu. Zbog te jedne pjesme, eto, Mirko nas je zapravo i želio upoznati.

– Marko.

Da, Marko: zbog te jedne pjesme, eto, Marko nas je zapravo i želio upoznati. Izvadio je onda staru TDK kazetu i upitao želimo li je čuti. Naravno da želimo. Predrag je zovnuo Antonija i zamolio da je pusti, a ovaj je bez riječi stavio kazetu u kazetofon. Uskoro je oštariju ispunio reski gitarski rif i prodorno “Za dom – spremni!”, pa grubi, hrapavi vokal. Nismo ni slutili da naš tihi prijatelj može biti tako glasan.

Uvjeravali smo Marka kako razumijemo njegov plemeniti poriv, ali da je Domovini ipak potrebniji s gitarom u ruci i pjesmom na usnama, nego s Thompsonom u ruci i hropcem na usnama. Hrvatskoj vojnika ne nedostaje, ali nedostaje joj prava pjesma. Jebote Dražen Žanko i Ljerka Palatinuš: “Bojna Vukovar” snažnija je od cijele ergele Zrinka Tutića, ubojitija od njegovog Thompsona i jača od dvije gardijske brigade.

A on nas je gledao zbunjen, s neobičnom nekom mješavinom razočarenja i ponosa: kako on iz Čavoglava nedaleko Kljaka u općini Ružić kraj Drniša može pjevati o Vukovaru? O Vukovaru se može pjevati samo u Vukovaru! Boris Dežulović za Novosti

05.09. (12:00)

Problemi s ukopima nas muče odavno

Dežulović: Kontaminirana Hrvatska

– Smeće i otpad, da, ja nemam problem to nazvati smećem i otpadom. Ali imam problem kada vi i vama slični to nazivate “HDZ-ovim uvozom” i zbrinjavanje otpada pakirate u ljevičarsku agendu za rušenje ove Vlade i ono, kako ste rekli, “ideološko pitanje”. A naročito imam problem kada nas prije ikakvog inspekcijskog i sudskog postupka i prije bilo kakve studije o utjecaju na okoliš optužujete da kao veliki domoljubi zagađujemo vlastitu zemlju i trujemo buduće generacije.

– Ali vaš je ministar to zakopao u zemlju bukvalno stojeći mirno uz hrvatsku himnu, nazivajući cijelu stvar “dostojanstvenim ukopom”, te “humanitarnim i civilizacijskim činom”!

– Ne razumijem, je li to sad opet neka metatekstualna parabola ili šta?

– Ne, ne, evo vam vijest Hine, citiram: “‘Ovo je iznad svega humanitaran i civilizacijski čin jer svaka žrtva zaslužuje dostojanstven ukop‘, poručio je potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved na ukopu posmrtnih ostataka petsto hrvatskih žrtava iz Drugog svjetskog rata ekshumiranih u Republici Sloveniji…”

– Čekajte, stanite, kakve sad hrvatske žrtve…?

– Hrvatske žrtve iz 1945., koje su prošlog tjedna kamionima dovezene iz Slovenije i sahranjene u Hrvatskoj, u Donjem Macelju, ne pravite se glupi, Plenkoviću.

– Ovo je nesporazum, zar ne govorimo o otpadu koje je kamionima dovezeno iz Slovenije…?

– Gospodine Plenkoviću, molim vas da hrvatske žrtve iz Drugog svjetskog rata prestanete nazivati otpadom. Nije lijepo. Boris Dežulović za N1

01.09. (18:00)

Izgovaranje navodnika

Dežulović: Oj Krajino, jebem li ti mati

“Krajina” kao pojam u modernoj hrvatskoj državi i društvu ima negativnu i uznemirujuću konotaciju i sinonim je s paradržavnom tvorevinom uspostavljenom na okupiranom teritoriju Hrvatske, i stoga se u hrvatskom jeziku izgovara u navodnicima: “Krajina”. Vidite? S blagim prezirom u kutu usana, ovako. “Krajina”.

– !Krajina!?

– Ne, ne: “Krajina”. Vidite? “Krajina”.

– ‘Krajina’?

– Zamalo. Ali dobro, prihvaćam.

– Hvala, ispričavam se. Znači, ‘Krajina’: stihovi pjesme u kojoj spominjem ‘Krajinu’ nastali su u jednom osjetljivom povijesnom trenutku i nemaju baš nikakve veze s tom, kako ste rekli, negativnom i uznemirujućom konotacijom.

– Čekajte, vi sad hoćete reći da se “Krajina” u vašoj pjesmi ne odnosi na srpsku paradržavnu tvorevinu?

– Ne, zaboga. Zapravo, da, ali… ne. Hoću reći, da, Krajina u mojoj pjesmi…

– “Krajina”!

– Pardon, ‘Krajina’ u mojoj pjesmi formalno-pravno jest srpska paradržavna tvorevina, ali moja poruka nema negativnu i uznemirujuću konotaciju.

– Nego kakvu?

– Ja bih rekao, dvostruku.

Boris Dežulović za Novosti

23.08. (01:00)

'Dvadeset deveto nezgodno pitanje: Imate li upaljač?'

Dežulović: Dvadeset devet nezgodnih pitanja

Kako to da elemenata terorizma ima u slučaju požara kraj Zadra, u kojima je izgorjelo nekoliko stotina hektara suhe makije i niskog raslinja, a nema u slučaju katastrofalnog požara kraj Omiša, u kojemu je izgorjelo hiljadu hektara šume, desetak gospodarskih objekata, tridesetak kuća, pedesetak brodova i više od stotinu automobila, osobito zna li se da je u tom požaru poginula jedna osoba, a stavak 3. članka 97. KZ kao kvalificirani oblik terorizma označava situaciju kada su tim “kaznenim djelom prouzročena velika razaranja ili smrt jedne ili više osoba”?

Osmo nezgodno pitanje:

Da li u katastrofalnom požaru kraj Omiša nema elemenata terorizma zato što nije bilo ozbiljnijeg zastrašivanja stanovništva, velikih razaranja i izazivanja smrti jedne ili više osoba, ili zato što još ne znamo nacionalnost počinitelja?

Deveto nezgodno pitanje:

Ako se ispostavi da je požar u Lokvi Rogoznici kraj Omiša izazvao građanin nesrpske nacionalnosti, hoće li i to biti okarakterizirano kao kazneno djelo terorizma iz članka 97 Kaznenog zakona Republike Hrvatske?

Deseto nezgodno pitanje:

Ako se ispostavi da je požar u Lokvi Rogoznici kraj Omiša izazvao građanin hrvatske nacionalnosti, hoće li to biti okarakterizirano kao kazneno djelo terorizma ili kao nehaj, duševni poremećaj ili neubrojivost? Boris Dežulović za Novosti

19.08. (00:00)

'Osam i pol milijuna eura prilično je velik novac za stvar koja služi samo zato da ne izaziva štetu koje ne bi ni bilo da je nema'

Dežulović: Smisao i kraj Andreja Plenkovića

– Zanima me zašto nije došlo do aktivacije SRUUK-a? Zašto stanovnici i gosti na ugroženom području nisu dobili upozorenje i obavijesti o ponašanju?

– Vi to ozbiljno pitate?

– Prilično ozbiljno.

– Kako zašto, zaboga? Već sam to rekao u izjavi za medije, tamo su praktički svi građani vidjeli što se događa, jedni drugima su pomagali i mislim da su maksimalni napori napravljeni. Stvar je, kako rekoh, očito bila brza u smislu vjetra i noći.

– Ukratko, SRUUK nije aktiviran zato što je požar bio brz…

– U smislu vjetra i noći, da.

– …i zato što su građani ionako i sami vidjeli požar?

– Naravno da nije samo zbog toga. Lijepo vam je objasnio moj prijatelj Blaženko: da se išlo na tu varijantu, došlo bi do dodatne panike među stanovnicima šireg područja i dodatno bi se zakrčio promet. Ne znam koji dio niste razumjeli.

– Da vidim jesam li dobro shvatio: SRUUK nije aktiviran jer bi elektronske poruke stanovništvu ugroženog područja izazvale paniku?

– Bravo. Da se slikovito izrazim, nije smisao SRUUK-a da u prostoriji punoj ljudi viče: “Požar!”

– Osim, jasno, ukoliko je stvarno požar…. Boris Dežulović za N1

14.08. (16:00)

Najgore je kad se neki prepoznaju

Dežulović: Umjetnost intuitivno ne voli uspjeh, u književnosti je to najgore što se živom piscu može dogoditi

Rekao sam u više navrata, nikakva korespondencija s današnjicom nije mi bila na umu kad sam davnih dana razmišljao o priči. Trebala je biti, a nadam se da je nešto od toga i ostalo, univerzalna, svevremena priča o zlu i – kako bi rekao jedan lik iz romana, Oswald Spengler se zove – faustovskoj ambiciji čovjeka da popravlja svijet. Dogodilo se, međutim, da me vrijeme sustiglo: eliotovske “zakukuljene horde” Hitlerova Sturmabteilunga iz studenoga 1923. neočekivano su se – dobro, to se samo tako kaže, bilo je itekako očekivano, to i jest poanta – pojavile pred našim vratima.

Jednako kako su novinarima Münchener Posta Hitlerovi smeđekošuljaši tog studenoga 1923. demolirali redakciju, napadajući ih kao izdajnike i optužujući da su cvijećem dočekivali francuske okupatore, divili se njihovim zločinima i vrijeđali silovane Njemice, majke ubijene njemačke djece, tako sam se i ja završavajući roman zatekao gledajući na televiziji neku frau Karoline Vidović Krišto, zastupnicu nacionalsocijalističke partije Odlučnost i pravednost, kako me usred hrvatskog Reichstaga napada kao izdajnika i optužuje da sam u transporteru JNA ulazio u okupirani Vukovar, divio se srpskim zločinima i vrijeđao silovane Vukovarke i majke ubijene vukovarske djece. Pogledao sam na kalendar i bio je – studeni 2023. Boris Dežulović za Nacional

10.08. (16:00)

Tisuće migranata noćas ne spava, cijela Europa je sada sa nama

Dežulović: Any Problems?

“Tenzije na Bliskom istoku”, historijski konflikti koje već cijelo stoljeće ne mogu riješiti ni najveći politički, geostrateški, ekonomski i intelektualni umovi svijeta povjereni su na kraju jednoj ambicioznoj dubrovačkoj učiteljici i HDZ-ovoj komesarki koju u cijeloj Europi znaju samo službenice na aerodromskim šalterima za check-in. Eh, Dubravka. Netko drugi na njenom mjestu istoga bi časa sjeo u avion i odletio za Maroko, ali ne i naša Dubravka. Prekaljena europska kissingerica u lukavom je diplomatskom manevru umjesto na aerodrom Ibn Battouta u Tangeru sletjela u zračnu luku Čilipi, pa iz Dubrovnika telefonom nazvala španjolskog i marokanskog ministra vanjskih poslova. “Među njima je jako dobra suradnja, a mi pomažemo, i dosta dobro je to uspjelo”, izjavila je na koncu ministrica za Mediteran zadovoljna kako je sve to baš “dobro uspjelo”, pa na Facebooku iznenada objavila fotografiju na kojoj sjedi u onom svom starom Renaultu iz davnog prošlog života, uz poruku: “Naš opjevani Renault 9 je bio auto godine 1982.! Sada je oldtimer! Any problems?” Boris Dežulović za Novosti.