Jergović: Facebook ili žene koje srećem na putu u prošlost - Monitor.hr
07.10.2021. (13:00)

Životi drugih

Jergović: Facebook ili žene koje srećem na putu u prošlost

Dok tako uhodim na Facebooku svoje nekadašnje drugarice i poznanice, majčine kolegice s posla ili sasvim nepoznate žene čija sam imena iz Sarajeva zapamtio, ne činim to da bih im se zatim narugao. Ne uhodim ih da bih našao nešto sramno. Moja znatiželja u biti je introspektivna. Provjeravam što bi bilo sa mnom, kakvim bih životom živio da sam netko drugi. I tko bih, na kraju krajeva, bio kad bih postojao u nekom privatnijem, u se zatvorenijem obliku od ovoga u kojem jesam. Zbog nečeg, ne zamišljam se u tom, alternativnom životu kao muškarac. Zamišljam se kao cura iz Sarajeva. I mogu živo zamisliti kako upravo čekam prvi snijeg na sjeveru Norveške, na nekoj Aljasci, kako dočekujem sjeverne ptice u Južnoafričkoj Republici, i planiram kako ću muža i djecu organizirati da sljedeći kolovoz provedemo najprije dva tjedna u Tučepima, a onda dva tjedna u Sarajevu. Dok su tetka i tetak živi, da ih još jednom vidimo – piše Miljenko Jergović. Express…


Slične vijesti

Prekjučer (17:00)

Auto na pogon svih nas

Jergović: Propast robotaksija i hrvatsko povlačenje novca iz europskih fondova

Kada na kredit kupite stan, ne postoji način da kredit ne vratite, a stan zadržite. Sustav je, naime, postavljen tako da banku ne možete prevariti, što nas često dovodi do bijesa, ali zapravo je dobro što je tako, jer na nemogućnosti varanja banke temelji se važan element naše civilizacije. Bez toga, naime, nema robo-novčanog odnošenja među ljudima, bez toga se vraćamo u prethistorijsko doba.

Ali ako ste poduzetnik, i banke, i država preuzimaju na sebe, u ime društvenog napretka i rasta proračuna, dio rizika u poslovanju. Ne morate vratiti sve svoje dugove i kredite, jer će država nešto, a katkad i sve, vratiti umjesto vas. U naprednim zemljama i društvima, živi se u dobroj vjeri da poduzetnici tu okolnost neće zloupotrebljavati. Neće to činiti zbog javnog interesa, ali i zbog osobne časti. Na kraju, neće to činiti i stoga što u naprednim zemljama i društvima tužiteljstva i sudovi sve to drže pod nadzorom.

U Hrvatskoj, pak, kao i u većini zemalja bivše Jugoslavije, te u dijelovima istočne Europe, državne vlasti posluju u kooperaciji s takozvanim poduzetnicima, koji ne prave nikakvu razliku između privatnog i javnog novca, kao ni između novca koji im je dodijeljen za provod i sladoled, i novca koji im je dodijeljen kao ispomoć u poslovanju, kredit itd.

Zašto se naš bivši gradonačelnik založio kod našeg premijera da se u korist Mate Rimca povuku novci iz Bruxellesa. Zato što je vjerovao u projekt iz dječjih znanstvenofantastičnih stripova s letećim automobilima, pa je u taj projekt sasvim lako uvjerio i premijera? Ili zato što su obojica imali izravan ili neizravan osobni interes u tom grandioznom povlačenju novca za robotaksi, tojest u tom grandioznom kikaševskom povlačenju Bruxellesa za kurac? Teško je reći koja je od ove dvije mogućnosti gora. Miljenko Jergović za svoj blog

Srijeda (21:00)

Čovjek koji je lomio valove

Jergović: Lars von Trier, trideset godina nakon što je starozavjetnog Boga doveo u dvorište Metalca

Lars von Trier nije, naravno, bio u Sarajevu. On malo gdje ide, plaši se letenja, a kopnom nije lako doći. Općenito, Von Trieru nije lako putovati, ni razgovarati s drugima. Između njega i svijeta postoji trajni nesporazum. Taj nesporazum potječe iz njegova talenta i iz otpora koji se u netalentiranima rađa prema talentu. Kažu da je kontroverzan. Hajde! Tom riječju u njegovom slučaju nastoje prikriti sve ono što ne mogu reći. Optužili su ga za sve postojeće prekršaje javnog ćudoređa i političke korektnosti, a naročito za nepočinstva koja su osobito mondena.

Tako će reći da je mizogin. Što je, doista, idiotska optužba na račun nekoga tko je snimio “Breaking the Waves”, ili “Dancer in the Dark”, ili “Dogville”. Jednom je, iznerviran, na nekoj konferenciji za tisak “priznao” da je nacist. Taj njegov savršeno besmislen iskaz je sa sadističkim oduševljenjem prihvaćen kao gola istina. U današnje vrijeme, međutim, kada nijedan stvarni nacist ili nacistkinja, njemačka aktualna fireresa Alice Weidel, recimo, ne priznaje da je nacist, premda ima u planu otvaranje koncentracijskih logora za migrante, te većinu onoga što su povijesni nacisti već radili, reći za sebe da si nacist možda jedan je od posljednjih pouzdanih dokaza da – nisi nacist. Ili da si malo budala! Ili da si očajan! Miljenko Jergović za svoj blog.

22.07. (13:00)

Kad je bal, nek je...

Jergović: Nekoliko riječi o tome kako je nastao pederbal

Riječima materinjeg jezika valja čuvati njihova izvorna značenja. Tako, eto, i riječ pederbal. Iskovana od grčke riječi paiderastḗs i francuske riječi bal, ova je složenica nastala na prostoru i među svijetom koji ne samo da je u svoj govor uključivao golemi kontingent germanizama, nego je vrlo često bio i dvojezičan, pa je u obiteljskom govoru slobodno kombinirao njemački s hrvatskim. Riječ pederbal nastala je iz darovitog i domišljatog ruganja, onako kako su nastale i mnoge druge nove riječi našega jezika. Ono što je sigurno jest da takva riječ nije postojala prije 1900. godine.

Ima li u složenici pederbal ičega homofobnog? Danas to pitanje zvuči aktualno, pa bismo se ozbiljno trebali namučiti oko njega. Ali u ono vrijeme, sada već prije skoro pola stoljeća, ne bi vas ni razumjeli da ste ih takvo što upitali. U tu riječ bila je ugrađena misao o tome da je prostor muške društvene ugode i afirmacije još uvijek širi od prostora ženske društvene ugode i afirmacije. Ta riječ odnosila se upravo na muškarce koji tom svijetu nisu pripadali živeći na marginama jednoga (tada se tako činilo) odumirućeg patrijarhata i u sigurnosti heteroseksualne i bračne idile. Njima su se njihove žene s dragošću rugale da idu na pederbal. Eto, to je značenje ove riječi koju nipošto ne bi trebalo zaboraviti, jer je u njoj, u toj riječi, jedna povijest našeg svijeta.  Miljenko Jergović za svoj blog.

14.07. (16:00)

Kad su mladi ignorantni, ti napiši knjigu

‘Grobnica za Borisa Davidoviča’ Danila Kiša izašla prije 50 godina

Dakle, prije pedeset godina u Zagrebu premijerno objavljena je knjiga o kojoj će pisati i govoriti najveći književni umovi Zapada, bit će prevedena na sve europske jezike, a svom će autoru donijeti mnoge jade, skratiti mu život, odgurnuti ga u tuđinu. Kiša će optužiti da je plagijator, ali i to će biti samo zaodijevanje nečasnih misli i osjećaja u dostojanstvenije ruho. Ono čime će njegovi opadači i krvnici biti vođeni nešto je sasvim drugo: u “Grobnici za Borisa Davidoviča” Danilo Kiš grdno je denuncirao svaki emocionalni ili misaoni kolektivizam, obračunao se s komunizmom, izašao je sam pred taj golemi hladni stroj, unutar kojeg je još uvijek tiho drijemala cijela zajednica, i rekao ono što se imalo za reći. Ustvari, nije rekao ništa, nego je ispričao svojih sedam priča. I kako to već biva kada osamljen čovjek stane pred rulju, tražile su mu se i nalazile mane, ali tako da svaka bude zaogrnuta nekim ponešto dostojanstvenijim ruhom. Objavljivanje “Grobnice za Borisa Davidoviča” jedan od najvažnijih događaja u hrvatskoj književnoj povijesti nakon 1945, ali ga na taj način samo malobrojni pamte. Miljenko Jergović za svoj blog.

  • Dok je radio na sveučilištu u Bordeauxu, Kiš se svakodnevno susretao sa studentima i intelektualcima koji su odbijali vjerovati u postojanje sovjetskih logora. Iz te frustracije i želje za svjedočenjem nastala je ova zbirka (Kiš.org)
06.07. (17:00)

Oni bi da se svira na njihove note

Jergović: Diskvalificirajući pop-kulturni portal, Marić diskvalificira i sebe, i svoj festival

Čak i da je Ravno do dna neki bezvezan javni medij – ali doista medij! – koji je krajnje mrzovoljan prema Mariću i njegovim poslovima, i koji na njegov festival gleda kao na crnog đavla, čak i tada je, u zemlji kakva je Hrvatska, pravilo da novinari imaju pravo na besplatan ulaz na festival, na novinarske akreditacije i na izvještavanje o onom što se događa. To pravo je iznad prava Zorana Marića, ili bilo koga drugog, da organizira bilo kakvu kulturnu manifestaciju. Marićevi napuhanci i plišanci mogu, recimo, odjebati Ravno do dna, ukoliko je to portal specijaliziran za ribolov i urološke probleme muškaraca starije dobi. Da nije novinara – u hrvatskom slučaju onih s Ravno do dna, te uz njih Dragaša i Horvata – mogao bi INmusic festival biti manifestacija razbrojavanja brojlera u megakokošinjcu, a ne glazbeni događaj. Baš moraš biti idiot, pa da to ne shvaćaš. Miljenko Jergović za svoj blog.

20.06. (13:00)

A ni Božje ruke ne mogu više ući u legendu

Uvođenje VAR-a dovelo je do toga da će odsad Golijat svaki put natamburati Davida

Ono što je njegovo svevideće oko vidjelo, doista se u stvarnosti dogodilo. Ali tu stvarnost sudac nije vidio. I ne samo da je on nije vidio, nego to vidio nije nijedan televizijski gledatelj, koliko god mu ekran bio velik, a publika na svjetskim prvenstvima u amerikama ionako je takva da ne bi znali u što gledaju ni da su nešto vidjeli. I premda se u stvarnosti dogodilo da je Dominik Livaković prekršio pravilo igre, te bi se jedanaesterac po pravilniku morao ponoviti, od toga u vremenima prije VAR-a ne bi bilo ništa, nego bi Hrvatska povela i bog te veselio.

Bila bi to sitna prevara, na kakvima se, još od Staroga zavjeta, zasniva Davidova borba s Golijatom. Nogomet je igra na zelenoj livadi koja se prostire dokle čovjeku doseže pogled, ali u dnu tog pogleda, na prostranstvu livade, uvijek se nešto malo zamuti. Na tim zamućenjima u ljudskome oku, najčešće u oku glavnoga suca, a katkad i u očima igrača, uveliko se u proteklih sto i kusur godina temeljio sav čar nogometne igre. Sitna prevara je kao dribling. Ustvari, sitno varanje u nogometnoj igri metafizički je dribling, kojim onaj slabiji ili vještiji i mudriji nadigra jačeg i glupljeg. Promišlja posljednji nogometni romantik Miljenko Jergović.

14.06. (16:00)

Neka najbolji pobijedi, ali pod našim uvjetima

Jergović: Zašto je ovo svjetsko prvenstvo slično onom protiv kojeg su se pobunile majke sa Svibanjskog trga

Jedino svjetsko prvenstvo nalik ovom odigrano je 1978. u Argentini. Istina, i ono 1934. održano je u Mussolinijevoj, fašističkoj Italiji, ali toga se odavno već nitko ne sjeća, a ni ta Italija još uvijek nije bila nasrnula na Etiopiju, niti se nalazila izvan civilizacijskog konteksta unutar kojeg je moguće igrati nogomet. Za razliku od Jorgea Videle i Adolfa Hitlera, Donald Trump odvažio se podrediti Svjetsko prvenstvo političkim, ideološkim, pa i supremacijskim i rasnim kriterijima vlastite politike. Nakon toga, američke su imigracijske službe započele sa selektivnim maltretiranjem nogometaša i pratećeg osoblja, iz zemalja koje nisu podložne Trumpovom režimu, ili prema kojima ima zazor iz otvoreno rasističkih razloga. Najboljem afričkom sucu zabranjen je ulazak u SAD, samo zato što je iz Somalije. Gianni Infantino na to je samo slegnuo ramenima.

Neobično je samo to što reakcija iz Europe i iz slobodnih zemalja Zapada na sve ovo, zapravo, i nema. Jednima, nogomet je, ipak, samo zabava i igra. Drugi, pak, patriotski raspoloženi, bliski su idealima Trumpova režima i ne bi ni okom trepnuli kada bi on svim sportašima i sportskim funkcionarima židovskoga, pardon muslimanskoga i arapskog podrijetla, zabranio dolazak u Sjedinjene Američke Države. To je nešto što će na ovim društvima ostaviti zlokobnijeg traga od svega što mogu sugerirati ijedne sportske igre. Miljenko Jergović za svoj blog.

09.06. (10:00)

'Pazi se popova, jer post i nejebica stvaraju monstrume'

Jergović: Oni kažu Hristos, a misle građevinsko zemljište

Knjiga Svetislava Basare “Đinđić: memoari s onu stranu groba” formalno govoreći je roman. Knjiga je neobična, mračna i opora, prema čitatelju izrazito mrska, lišena ambicija da ga zavede tekstom, očara prizorima, osvoji domišljatošću svoga pripovjedača, te na koncu utješi iluzijom. Suprotno tome, Basara šokantno brutalno razara iluziju posljednjega velikog srpskog mita i vraća svog čitatelja nečemu što bi se moglo nazvati stvarnim stanjem stvari u 12 sati i 25 minuta, 12. ožujka 2003, u dvorištu ispred zgrade Vlade Republike Srbije. U podnaslovu transkript, u manifestaciji pamflet, u biti roman, majstorski i krajnje neugodan po čitatelja, ostao je na marginama kulturnih interesa u Srbiji, premda je tiskan u 5000 primjeraka (što je za ozbiljnog pisca u Hrvatskoj svakako nezamislivo). Miljenko Jergović za svoj blog

30.05. (21:00)

Crna kronika našeg društva

Jergović: Djevojka koja mlati čovjeka, ili emancipacija žena u zajednici fašističkih huligana

Policija i sudovi u Hrvatskoj blagonaklono gledaju na napade na strane radnike. Kao što blagonaklono gledaju na napade na književnike i novinare, na prijeteće poruke na njihovim fasadama, na demonstracije pod prozorima njihovih starih roditelja. Dvadesetogodišnjakinja sve do jednog trenutka radila je ono što je u Hrvatskoj društveno dopušteno, a moglo bi se reći i poželjno, premda je zakonski nedopustivo.

Policija je nastojala pomoći sumnjom u seksualno ili emocionalno uznemiravanje, pa je prijavitelj napada došao u prigodu da izjavi da je homoseksualac, pa da nema nikakvih romantičnih ni seksualnih pretenzija prema ženama. A zapravo je htio reći da ne postoji ama baš nijedan društveni motiv da se između njih dvoje uspostavi ikakav međuljudski kontakt, ikakva komunikacija koja bi dovela do ovakvog razvoja događaja. Ne postoji, dakle, ništa osim njega, njegove pojave, fizičkog izgleda, ništa osim njegova očita inozemstva i tuđinstva, što bi nju motiviralo na napad. Kako je svaki napad zasnovan na nečijoj pojavi, fizičkom izgledu, tuđinstvu, osamljenosti, drukčijem mišljenju oko nečega o čemu svi misle isto, izrazito društven čin, čin u kojem napadač demonstrira pripadnost čoporu, tako iza zagrebačke djevojke stojimo svi mi, za njezin zločin odgovorni smo svi mi. Miljenko Jergović za svoj blog

13.05. (18:00)

Skijaški pozdrav iz Kazahstana

Jergović: Vedran Pavlek u prokletoj avliji Kasima Žomarta Tokajeva

Govori se da će mnoga mater zakukati otvore li se Vedranove tekice i rokovničići, te zaviri li se u njegov laptop. To je priča za naivne. Nikome se neće dogoditi ništa, jer bi se moralo dogoditi svima. A to bi onda bila revolucija, ne samo u sportu nego i u državi i u državnoj vlasti. Jer vlast živi u sportu i od sporta, kao što i sport živi u vlasti i od vlasti. Nije nimalo čudno što hrvatski sportaši i hadezeovski političari istom tjelesnom gestom pozdravljaju hrvatsku himnu. Ali ni Vedranu neće se dogoditi ništa od onog što mu bijesan svijet, lišen dara prisjećanja te slobodan od savjesti, ovih dana priželjkuje. Naime, oni koji su se ostrvili na njega, pa se tobože čude nad trideset zamrčenih milijuna, moraju mu sada mnogo toga obećati, e da bi on ostao kooperativan kakav je bio do sad. Nije Vedran Pavlek bivši premijer, pa da bi njegova sudbina bila u rukama njegovih dojučerašnjih podložnika, jer nema nikog iznad sebe koga bi mogao zavaliti. Iznad našeg Vedrana stotine su ljudi, pripadnika nacionalne elite, a mnoge od njih on može zavaliti kao bekane pred klanje, da se poslužimo metaforom ljubitelja janjetine iz najdomoljubnijih hrvatskih krajeva. Miljenko Jergović za svoj blog.