11 fotografija impresivnih, čudesnih, zastrašujućih zgrada u Hong Kongu i okolici, fotograf Victor Cheng.
Bračni par s djetetom sagradio je na parceli od 900 m² funkcionalnu prizemnicu od 75 m² bez suvišnih kvadrata. Kuća je izgrađena za samo šest mjeseci pomoću sustava lakih čeličnih konstrukcija (LSTK) s dodatnom toplinskom izolacijom. Raspored prostorija osmislili su sami te su na skromnoj površini smjestili dvije spavaće sobe, kupaonicu, ostavu, kotlovnicu i dnevni boravak spojen s kuhinjom pod povišenim stropom. Poseban adut je terasa od 16 m² od drveno-polimernog kompozita, koja služi kao vanjski dnevni boravak. Jutarnji
Waldspirale u Darmstadtu, dovršena 2000. godine, stambeni je kompleks u obliku slova U koji sadrži 105 stanova, kafić, bar i parkiralište. Dizajnirao ju je umjetnik Friedensreich Hundertwasser, a izvela tvrtka Bauverein Darmstadt uz arhitekta Heinza M. Springmanna. Zgradu krasi dijagonalni zeleni krov prekriven travom, cvijećem i drvećem, koji se poput rampe uzdiže do 12. kata. Prepoznatljiva je po šarenoj fasadi bez pravilne mreže i neobičnim prozorima koji “plešu izvan reda”, iz kojih nerijetko raste drveće. Unutarnje dvorište nudi dječje igralište i umjetno jezero za ugodan boravak stanara. Putni kofer, Art, craft & architecture
Predstavljanje pobjedničkog rada za novi stadion Maksimir izazvalo je buru na društvenim mrežama, pretvorivši javnost u kritičare koji su sudili isključivo na temelju vizualnog prikaza, odnosno rendera. Dok je struka branila natječaj, građani i navijači s pravom su istaknuli zanemarivanje ključnih iskustvenih kvaliteta poput akustike, zaštite od vjetra i navijačkog ugođaja. Slučaj Maksimir pokazuje da arhitektura nije samo konačni oblik, već dugotrajan proces. Autor na H-alteru naglašava nužnost uvođenja “nulte faze” i istinske participacije korisnika od samog početka, jer se održivi prostor gradi kroz dijalog, a ne naknadnim komentiranjem već gotovih rješenja.
Da krov na Maksimiru mora biti lagan, nije samo stvar estetike. Arhitekt Otto Barić, i sam sudionik natječaja, upozorio je na velike raspone: na novom stadionu u Kranjčevićevoj konzole su duge oko 20 metara, a na Maksimiru bi trebale dosegnuti oko 50. Smatra da će autori imati zahtjevan posao usklađujući arhitektonsku zamisao sa statikom, tim više što je Zagreb seizmički osjetljivo područje, piše Ivan Podnar za Bug, uspoređujući druge svjetske stadione: važno je da forma prati funkciju travnjaka, krov lagan, a ujedno dovoljno propustan za svjetlost. Sjeća li se tko još Njirićevog Plavog vulkana? Maksimir već iza sebe ima niz neuspješnih i nerealiziranih projekata…
Poznati zagrebački arhitekt Hrvoji Njirić izgradio je na Bukovcu inovativnu dvojnu obiteljsku kuću (“Double Villa Bukovac”) za sebe i obitelj svoga sina. Projekt nudi rješenje za međugeneracijsko stanovanje u prizemlju i po dužini kuće, umjesto tradicionalnih katova, osiguravajući privatnost i povezanost s prirodom. Građena s ograničenim budžetom od oko 2500 eura po kvadratu, kuća funkcionira kao održivi solarni paviljon koji se zimi prirodno grije. Kroz pametni raspored, atrije i fleksibilan prostor, ovaj projekt pokazuje kako se može ekonomično i kvalitetno graditi na maloj parceli u zelenilu. Jutarnji
O najboljima nije odlučivao jedan političar, jedan arhitekt, Dinamo, Grad ili Vlada, nego deveteročlani Ocjenjivački sud u kojem su različiti interesi, koji ovaj projekt čine strašno kompleksnim, bili zastupljeni kroz najvažnije osobe grada, države, nogometnog kluba čiji stadion to jest te domaće i međunarodne arhitektonske struke. Pokušaji da se njihova odluka i odabir već sada rastave na pitanje “tko je kriv” za pobjednički projekt autoru na Vizkulturi su, ako ništa drugo, komični.
Alternativa ovakvom stručnom procesu nije neka romantična neposredna demokracija u kojoj građani kolektivno dolaze do savršenog stadiona. Alternativa vrlo lako postaju populizam, politički pritisci, medijski klikovi i, nedajbože, projektiranje prema onome što je tog tjedna dobilo najviše lajkova. Alternativa su apsolutna generičnost i neautentičnost, brzopoteznost i banalnost – redom karakteristike koje su u Hrvatskoj već odavno pojele svu moguću kvalitetu novoizgrađenog prostora, ponajprije stambenog, a glođu i po svemu ostalom.
Ako od novog Maksimira očekujemo da bude prepoznatljiv, autentičan i arhitektonski relevantan, onda moramo dopustiti mogućnost da u trenutku kada ga prvi put vidimo ne izgleda poput stadiona koji smo već vidjeli deset ili sto puta.
Dok struka, poput Borisa Maleševića, Bože Skoke, Idisa Turata i Ive Letilović, hvali autentičan i promišljen dizajn koji se odmiče od generičkih europskih arena, dio javnosti na društvenim mrežama iskazuje nezadovoljstvo izgledom i nedostatkom klasične vizualne prepoznatljivosti. Malešević tvrdi da su reakcije javnosti očekivane, posebno zbog dizajna svjetskih stadiona kakav su neki očekivali i ovdje: “Za njih moderan stadion znači okrugla svijetleća torta usred parka koja ih podsjeća na svemirski brod. Nažalost, takvih torti danas ima puno i sve izgledaju generički dosadno. Ovo rješenje ima poštovanje prema povijesti ovog mjesta”… Drugi primjećuju kako je projektu pristupljeno promišljeno i inteligentno, i kako će budući stadion imati identitet i karakter. Večernji
Dezeen donosi pregled arhitektonskih projekata iz Južne i Jugoistočne Azije pokazuje nevjerojatnu svestranost bambusa kao građevnog materijala. Od budističkog meditacijskog centra u Nepalu s krovnom konstrukcijom u obliku mandale do inovativnog bambusovog kokošinjca u Indoneziji i poplavno otpornog centra u Pakistanu, ovi objekti dokazuju kako brzorastuća biljka nudi ekološki prihvatljiva, fleksibilna i vizualno dojmljiva rješenja za različite javne i stambene prostore.
Ovaj pregled na Dezeenu predstavlja osam inovativnih domova diljem svijeta čiji su krovovi prekriveni bujnom vegetacijom. Zeleni krovovi nisu samo estetski dodatak koji besprijekorno stapa građevine s prirodnim krajolikom, već imaju i važnu ekološku ulogu – pomažu u apsorpciji oborinskih voda, poboljšavaju toplinsku izolaciju te privlače divlji život. Primjeri iz Japana, Argentine, Indonezije, Irana, Ujedinjenog Kraljevstva, Norveške, Španjolske i Tajlanda pokazuju kako arhitekti na maštovit način skrivaju domove u prirodi ili stvaraju uzdignute vrtne oaze koje stanarima pružaju neraskidivu povezanost s vanjskim prostorom.
Arhitektica Zrinka Paladino kritizira nestručnu i spornu “energetsku obnovu” antologijske Kuće Markulin na zagrebačkom Ribnjaku, djela glasovitog arhitekta Drage Iblera iz 1937. godine (Arhitektura Zagreba). Ističe kako je ova zaštićena stambena četverokatnica modernizma narušena debelim slojevima toplinske fasade, neprimjerenim bojama i gubitkom izvornih arhitektonskih slojeva. Umjesto pažljivog konzervatorskog pristupa, primijenjeno je plitko fasaderstvo koje ugrožava cjelokupnu graditeljsku baštinu. Haus